NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Dela savremenih teologa » RELIGIJA, FILOSOFIJA, NAUKA NA PRAGU III MILENIJUMA

RELIGIJA, FILOSOFIJA, NAUKA NA PRAGU III MILENIJUMA

Aleksej Iljič Osipov
profesor MDA

RELIGIJA, FILOSOFIJA, NAUKA
NA PRAGU III MILENIJUMA

 
Religija, filosofija, nauka – to su tri osnovne pokretačke sile ljudske civilizacije koja je uvijek ustremljena ka jednom cilju: potrazi za savršenim blagom i dobrom za čovjeka. O rezultatima ove potrage u sadašnjem trenutku nema potrebe mnogo govoriti: svijet stoji na ivici globalne krize koja prijeti da uništi ne samo sva dostignuća naučno-tehničkog progresa, nego i sam život na zemlji. Ko je za to kriv? Očigledno – sam čovjek, njegova burna djelatnost koju usmjeravaju… nauka, filosofija, religija! Tragičnija situacija teško i može da se zamisli: ono najuzvišenije što je u čovjeku i što je po po samoj svojoj prirodi prednaznačeno da bude svjetlost na putu njegovog života, pokazuje se za njega kao tama i vodi ka sveopštem i strašnom kraju.
Gdje su istočnici ovakvog neočekivanog finala? Nije jednostavno odgovoriti na ovako veliko i složeno pitanje. Ali nema sumnje da je jedna od najozbiljnijih grešaka koje su počinjene u posljednja dva-tri stoljeća u našem civilizovanom svijetu – suprotstavljanje naučnog i filosofskog znanja religioznom znanju, sijanje, prema Lomonosovljevim riječima, neprijateljstva između njih i odatle potpuni gubitak uzajamnog razumijevanja i saglasnosti između ove tri najvažnije sfere duhovnog i intelektualnog čovjekovog života u osmišljavanjau osnovopolagajućih principa njegove djelatnosti. Zbog toga vaspostavljanje prvobitno postojeće harmonije i uzajamnih veza između religioznog, filosofskog i naučnog viđenja svijeta nije samo važan zadatak; ono, po svom prioritetu, mora danas biti uvršteno u najaktuelnije i najakutnije.
Navešćemo neke od njih.
<p cla1. Pogled na svijet
U istoriji Novog vremena, naročito od takozvane epohe Prosvjetiteljstva, na naučno-tehnička dostignuća i filosofsku misao se gledalo (a oni koji vlast imaju tako gledaju i dan-danas) ne samo kao na nešto najneophodnije, nego i kao na jedino sredstvo koje je u stanju – i da otkrije čovjeku njegov stvarni smisao života, i da ga ispune realnim sadržajem – usprkos religiji, u kojoj u najboljem slučaju vide samo lijepu tradiciju koja djelimično podržava određenu moralnu atmosferu u nekom dijelu društva, ali koja u suštini predstavlja pogled na svijet koji je antinaučan, odsječen od nasušnih problema života i koji odvodi čovjeka u iluzorni svijet ni na čemu zasnovanih maštarenja.
Međutim, takav ignorantsko-negatorski odnos prema religiji i suprotstavljanje nje nauci i filosofiji povlači za sobom dalekosežne psihološke, moralne i praktične posljedice koje se na najnegativniji mogući način odražavaju na čovjeka. Jer, dok god bude važilo takvo ubjeđenje, ne može biti ni duhovno jedinstvenog i stabilnog društva, ni istinski humanih dostignuća, ni sveobuhvatnog pogleda na svijet koji bi dostojno odgovarao ljudskoj svijesti na najvažnije njegovo pitanje: „Zbog čega ja živim i stvaram?“
<p cla2. Duhovni
Moćni naučno-tehnički progres i dostignuće visokog nivoa života u razvijenim zemljama uz istovremeno oštro snižavanje u njima hrišćanske religioznosti, kako pokazuje statistika, dovodi sve veći procenat ljudi – ne do rajskog blaženstva na zemlji, nego do razočarenja u život, gubitka njegovog smisla, do moralnih izopačenja, teških nervno-psihičkim rastrojstava, samoubistava. Zaista, očekivah svjetlost, a dođe tama (Jov. 30:26). I kuda to vodi čovjeka savremena civilizacija, „oslobađajući se“ od religije i morala? Ne ubija li ga naživo, rastrzavajući ga i pretvarajući ga u bezdušnog robota?
<p cla3. Ekološki
Komfor života koji je naučno-tehnička revolucija ponegdje i za ponekoga dijelom dostigla, ali za većinu čovječanstva kao i prije još uvijek samo u obećanjima, toliko je zaludio svo čovječanstvo, da je ono zaboravilo ne samo na duhovne, moralne i religiozne vrijednosti, nego i na sam svoj život, a da i ne govorimo za život potomaka. Naslade, raznorazne pogodnosti i koristi, vlast – komponente i sateliti komfora – bukvalno su od uma odvojili i definitivno porobili savremenog čovjeka, prisiljavajući ga da radi njihovog dostizanja ubija prirodu koje je sam on dio, bacajući time svijet u najtežu moguću ekološku krizu. Ne obavezuje li i to na neodložnu revalorizaciju vrijednosti i prioriteta u našem životu?
 
Ovo su samo neki od problema koji javno svjedoče da su danas, kao nikada do sada, nauka i tehnika, filosofija i religija došle u takav odnos snaga, koji imperativno zahtijeva nov, harmonično-sveobuhvatan odnos savremenog čovjeka – u prvom redu naučnika i filosofa – prema onoj vjeri, koja je ispunjavala život naših otaca u toku mnogih vjekova i rukovodila svu njihovu djelatnost. Ali na kojim načelima je to moguće, i šta treba da bude položeno u temelj tog novog pogleda? Nesumnjivo je da se odgovor na ova pitanja može dati samo uz uslov odgovarajućeg osmišljavanja konačnog cilja čovjekovog života. I mada na prvi pogled rješavanje tog problema ne predstavlja neku veliku poteškoću, pošto je očigledno da je taj cilj dobrobit svih i svakog, stvar se usložnjava time što su samo poimanje dobrobiti i sredstava njegovog dostizanja u nauci, filosofiji i religiji – daleko od jednoznačnog.
Kako one gledaju na ovaj problem?
 
NAUKA (podrazumijevamo izučavanje prirodnih zakona) u krajnjim konsekvencama dobrobit vidi u maksimalnom upoznavanju svijeta u svim njegovim dimenzijama, sa ciljem dostizanja potpune vlasti nad njim, što mora napraviti od čovjeka praktično svemogućim božanstvom u ovom svijetu.
 
Ovaj cilj, iako veoma sablažnjiv, izaziva čitav niz ozbiljnih nedoumica. Naprimjer:

  1. Može li imati bilo kakve dokazive osnove ta perspektiva nastupajućeg čovjekoboštva (naročito ako se uzme u obzir savremeno stanje naseljenog svijeta), nije li ona plod najnerazumnije moguće fantazije ljudske samoumišljenosti?
  2. Postoje li dovoljno ubjedljivi argumenti tvrdnje da nadolazeća „sreća“ čovječanstva, kao prvo, neće biti uzdignuta na krvi i stradanjima mnoštva pogubljenih života i da neće predstavljati „sreću“ samo takozvane „zlatne milijarde“; kao drugo, neće li i sam taj ostatak „srećkovića“ biti roblje ništavno male grupice „nadljudi“ koji će lukavstvom i nasiljem zgrabiti vlast nad svijetom u svoje ruke? Osnova za takve pretpostavke danas ima više nego dovoljno.

Ali neće li se u tom slučaju podvig naučnika, koji se vrši radi problematičnog idealnog čovječanstva, okrenuti protiv realnog čovječanstva, pretvorivši se u sredstvo njegovog porobljavanja i smrti?
 
Odgovor nauke na ova pitanja, ma kako paradoksalno to zvučalo, može biti samo jedan: „Ja ništa ne garantujem, nego vjerujem, i vi VJERUJTE, da će sve biti o’kej“. Drugačiji, osim poziva na vjeru, naučni odgovor nauka nije u stanju da da – iz mnogo razloga.

  1. Zdanje nauke se zida na postulatima (priznavanju realnosti svijeta, njegove zakonomjernosti, spoznajnosti i dr.) bez kojih ona ne može ni postojati ni razvijati se, ali koji ne mogu biti dokazani.
  2. Naučni dokazi, u krajnjoj instanci, uslovni su, a ne apsolutni. Čak i matematički dokazi jesu samo nesumnjivi zaključci iz postavki koje se prihvataju (!) za istinite. U većini, pak, slučajeva naučni dokazi jesu najverovatniji zaključci iz najvjerovatnijih postavki. Pri tome je vjerovatnoća manja što je složeniji predmet koji se razmatra. Poslije teorema Hedla to je postala matematička očiglednost.
  3. Nauka ne posjeduje kriterijume koji bi davali potpunu garanciju istinitosti jedne ili druge teorije. (F. Frank oštroumno uočava: „Nauka je poput detektivskog romana. Sve činjenice potvrđuju jednu hipotezu, ali na kraju romana pravilna ispada potpuno druga hipoteza“).
  4. Ako ne poznajemo najfundamentalnije zakone bitija u cjelini, ne postoji način da se ubijedimo u istinitost (a prema tome i u korisnost) lokalnih naučnih zakonomjernosti. (Nije slučajno Fojnman govorio studentima: „Ako ste mislili da je nauka vjerodostojna – bili ste u zabludi“). A to srozava nauku, naročito u pitanjima pogleda na svijet, na nivo visokoobrazovane… babe-gatare.

 
Nauka ne samo da ne može zasnovati svoje krajnje težnje: ona principijelno stoji izvan oblsti mogućih utemeljivanja njihovih.
Kao prvo, problem dobrobiti – to je, u prvom redu, problem pogleda na svijet. Naučna, pak, znanja, čak u svoj svojoj cjelokupnosti, sama po sebi ne sačinjavaju pogled na svijet, i takva ne mogu ni da budu, s obzirom da nauka izučava samo prirodne pojave i zakonomjernosti svijeta, a ne bitije u cjelini. Nauka se ne bavi pitanjima koja se specifično tiču pogleda na svijet – to je oblast religije i filosofije (zbog toga su oduvijek postojali naučnici sa različitim pogledima na svijet: oni koji su vjerovali u bitije Boga, oni koji su vjerovali u Njegovo nebitije, agnostici). Odavde je jasno da je i sam termin „naučni pogled na svijet“ veoma uslovan i (mada u manjoj mjeri) očigledno je da su nauka i takozvani naučni pogled na svijet – pojmovi koji uopšte nisu identični.
Kao drugo, što je jako važno, u rješavanju pitanja o smislu i cilju života ili o dobrobiti čovjeka osnovni problem, naravno, predstavlja bitije Boga. Kakve su ovdje mogućnosti nauke? Beskonačnost po dužini i širini svijeta dostupnog spoznaji jednoznačno govori da nauka nikada u principu neće biti u stanju da ustvrdi da Bog ne postoji (čak i kada On stvarno ne bi postojao). Ona ima samo jednu perspektivu: da jednog dana susretne Boga na svom putu. I, kao što je poznato, za mnoge naučnike je priznavanje Boga postalo nesumnjivo ubjeđenje. Međutim, to ubjeđenje, bez obzira na veoma ozbiljne činjenice iz znanja o prirodi, naročito iz posljednjih vremena, u krajnjim konsekvencama ipak nije toliko strogo zasnovano znanje, koliko najvjerovatniji zaključak. Konsekventno, i sama naučna ideja dobrobiti jeste više religiozno-filosofska, nego zaista naučna.
A to znači da nade u „zlatni vijek“ budućih pokoljenja čovječanstva koju je obećao (obećava?) naučno-tehnički progres nisu ništa drugo do – ružičasti snovi.
 
FILOSOFIJA je blago i dobrobit oduvijek vidjela u poznanju Istine. (Ona ima istoriju mnogo dužu od nauke, te je zbog toga ne jedanput na vrhuncima i u periodima krize svjedočila o tome šta ona može da da čovječanstvu.) Međutim, tražeći je na putevima diskurzivnog mišljenja i nemajući nikakvu mogućnost da dokaže sposobnost čovjekovog ratio za adekvatnu spoznaju stvarnosti, filosofija je prinuđena da svoje ishodišne pretpostavke postuliše. Odatle – koliko filosofa – toliko sistema. A u rješenju osnovnog pitanja života – njegovog smisla i osnovnog blaga – ona se često ili slijevala sa teologijom, kada je postajala njena služavka, ili se formirala u posebnost, porađajući nove sisteme, čije glavne zaključke u principu nije moguće dokazati. Zbog toga se nijedna filosofska škola ili pravac nikada nisu uzdizali iznad zahtjeva vjere u svoje tvrdnje, to jest u svoje istine, u svoje poimanje blaga. Pri tome je distanca koja je dijelila poimanje dobrobiti u jednom sistemu od poimanja njegovog u drugom ponekad znala da bude beskonačno velika: od apatije do narkotika, od duhovnog do plotskog, od vječnog do ovominutnog. I nije bilo niti ima ikakve mogućnosti da se provjeri istinitost bilo kojeg od tih poimanja, tim više što je i sama ideja istine, a sa njom i dobrobiti, poslije dugih traganja i dokazivanja bila, i to ne jednom, proglašena pseudoproblemom.
Na kraju, RELIGIJA (u datom slučaju misli se na PRAVOSLAVLJE), koja nije ni nauka, pošto je objekat njenog spoznavanja potpuno drugi svijet – svijet duhovni, ni filosofija, jer je suština religije u naročitom, duhovnoj, a ne racionalnoj spoznaji Boga.
Pravoslavlje, kao i bilo koja druga religija, u svom svjedočenju o dobrobiti i blagu apeluje neposredno na Otkrovenje (pitanje njegove vjerodostojnosti je posebno) i na crkveno-istorijski (saborni) opit bogopoznanja. Ovdje se u istinitost onoga što spoznaje čovjek ne uvjerava pomoću svojih pet čula, makar to bilo potpomognuto sa dodatnim alatkama, niti posrednim putem logike (ratio), nego neposrednim faktom unutrašnjeg preživljavanja, sozercavanja (teorije) Boga, jer se Istina, u Kojoj je i blago, ne dokazuje, nego pokazuje. Pri tome se u Pravoslavlju istinitost individualnog opita provjerava sabornim (kolektivnim) opitom Crkve (svetih), koji je sa svoje strane osnovan na svjedočenjima (istinama) Otkrovenja, zabilježenog u Svetom Pismu.
Rješenje pitanja dobrobiti u Pravoslavlju ishodi iz ispovijedanja bitija Boga i besmrtnosti čovjekove ličnosti. Principijelno je važno pri tome uočiti da vjera u ovo nije ni postulat „čistog razuma“, niti njegovi zaključci, nego su to fakti opštečovječanskog religioznog opita.
Prema hrišćanskom Otkrovenju Bog jeste Bitije (Sušti, Onaj Koji Jeste) i Svijest (Premudrost), Triipostasna Ljubav, Istina. Ovih odredišnih pojmova je dovoljno da bi se vidjelo da Bog i jeste to Blago, Kojim sve živi i kreće se i postoji (Djela Ap. 17:28) i da se, prema tome, smisao čovjekovog života sastoji u cjelovitom (umom, srcem i tijelom) poznanju Njega, u priopštenju Njemu. U pravoslavnom bogoslovlju to priopštenje se naziva oboženje.
Ideal blaga koji predlaže Pravoslavlje, a on se sastoji u poznanju Boga, to jest – u upodobljenju Njemu i kroz to – u jedinstvu sa Njim, odgovara osnovnim ciljevima ljudskih traganja, pošto je očigledno da je vjerodostojno poznanje Istine (cilj filosofije) i tvarnog svijeta (cilj nauke) moguće jedino kroz znanje Sušteg, to jest Boga. Prema pravoslavnom učenju ovo blago i jeste – ne samo glavni, nego i jedini cilj ljudskog života.
Zbog čega bi se to mogao prihvatiti pravoslavni pogled na svijet? U najkraćim crtama odgovor možemo prikazati ovako.

  1. On nema „kontraindikacija“. Pravoslavlje u svom učenju ne predlaže ništa što bi protivrječilo tačno ustanovljenim naučnim zaključcima u oblasti poznanja svijeta ili bi moglo negativno da utiče na moralno stanje ličnosti ili društva, na razvoj misli, nauke, kulture u cijelosti. To potvrđuje fakat ogromnog broja vjerujućih filosofa, kulturnih djelatnika, naučnika svih grana naučnog znanja.
  2. Naprotiv – ono predlaže čovjeku takav ideal – bogopodobnu ljubav – koji prije njega nije poznavala ni jedna religija i nauka, i koji ne samo da odgovara najdubljim i najčistijim stremljenjima čovjekove duše, nego i pokazuje, naročito na primjerima svetih, kako se preobražava ličnost koja je stala na put pravoslavnog života.
  3. Pravoslavlje zadovoljava najvažniju potrebu čovjeka – daje konkretan i iscrpan odgovor na pitanje smisla i cilja njegovog života: vječno bitije ličnosti u jedinstvu sa Bogom. Pri tome dostizanje ukazanog cilja ne ignoriše nikakve realne potrebe čovjeka i stvarne vrijednosti ovoga života. Čuvena opklada B. Paskala (u njegovim „Mislima“) dobro ovo ilustruju: čovjek, živeći hrišćanski, ništa ne gubi na zemlji, čak i ako nema Boga; ali ako Ga ima, on u Njemu dobija beskonačno blago; živeći naprijekor Jevanđelju, čovjek, najblaže rečeno, ništa ne dobija ovdje, ali zato ako Boga ima – lišava se svega u vječnosti.
  4. Pravoslavlje na čisto formalnom planu zadovoljava osnovne zahtjeve koji se postavljaju pred bilo koju naučnu teoriju. Ono, kao prvo, predlaže fakte koji potvrđuju njegovu istinitost; kao drugo, ukazuje realni put provjere svojih tvrdnji. Ovim se ono principijelno i suštinski razlikuje od svih ateističkih pogleda na svijet i sistema misli koji od čovjeka traže vjeru i samo vjeru u nepostojanje Boga, duše i apsolutne istine, s obzirom da oni nemaju i ne mogu imati, niti fakte koji svjedoče o nepostojanju Boga, niti, tim prije, mogu dati odgovor na najvažnije pitanje: „Šta mora da uradi čovjek da bi se ubijedio da Boga nema?“
  5. Istorija Crkve ukazuje na ogromnu količinu fakata religioznog opita (prvenstveno život proroka, svetih, mučenika) koji do dan-danas nije zatvoren ni za jednog čovjeka, to jest – u principu je dostupan svakom koji iskreno traži istinu. Pravilan duhovni podvig, vođen na osnovu strogih, konkretnih zakona asketike, ubjedljivo otkriva hrišćaninu – ne samo bitije Boga kao Višeg Bića i Razuma, nego i Boga kao Ljubavi i samo Ljubavi, spremnoj da čovjeku da svu punoću Svojeg Blaga.
  6. Neprebrojiva količina hrišćanskih čudesa (dovoljno je navesti samo imena pravoslavnih svetih, kao što su Svetitelj Nikolaj Mirlikijski, blažena Ksenija Peterburška, prepodobni Amvrosije Optinski, pravedni Jovan Kronštatski), kao i čitav niz poraznih hrišćanskih proročanstava u čije se obistinjavanje može uvjeriti svako, nezavisno od svojih ubjeđenja – potvrđuju istinitost hrišćanstva.
  7. Istinitost Pravoslavlja istorija svjedoči faktom koji se ni na koji prirodan način ne može objasniti – faktom očuvanja i širenja hrišćanstva u uslovima trovjekovnog surovog progona i fizičkog uništavanja hrišćana, počev od pogubljenja Samog Isusa Hrista. Hrišćanstvo, kao ni jedna religija u svijetu, dalo je toliku količinu mučenika za svoju vjeru (desetine i desetine miliona), koja potpuno isključuje mogućnost da se ova u istoriji besprecedentna pojava objasni prirodnim uzrocima (fanatizmom, idejnom ubijeđenošću, psihičkim bolestima itd).
  8. Sve osnovne hrišćanske istine (Jedinstvo Boga uz Trojičnost Ipostasi, Bogočovječanstvo Isusa Hrista, Spasenje kroz Krst i Vaskrsenje i dr.) principijelno se razlikuju od svih drevnih nehrišćanskih analoga i neizvodive su iz bilo kakvog misaonog sistema tog vremena. Apostol Pavle je zbog toga pisao: Mi propovijedamo Hrista raspetog: judejima sablazan, jelinima bezumlje (1 Kor. 1:23). A kakav je istočnik ovih po svom filosofskom sadržaju najdubljih istina, koje su nam kao vijest donijeli… polupismeni ribari?

Kao što vidimo, pravoslavno poimanje blaga ne ishodi iz slijepe vjere: ono ima krajnje ozbiljne osnove.
 
Šta bi Pravoslavlje moglo dati nauci i filosofiji? Prije svega:

  • jasnu usmjerenost ka cilju i krajnji smisao naučnih istraživanja i filosofskih potraga;
  • osaznavanje neophodnosti i prioritetnosti duhovno-moralnih kriterijuma u određivanju korisnosti (istinitosti) sve spoznajne, istraživačke, stvaralačke djelatnosti čovjeka;
  • ograđivanje naučnika od strasti „spoznaje radi spoznaje“, robovanje kojoj sa sve većom očiglednošću savremeno čovječanstvo približava realnosti frankeštajna, potvrđujući mudrost riječi svetog Kalista Katafigiota: „Um, da ne bi poginuo, mora da poštuje mjeru poznanja „;
  • pomagalo bi u nalaženju najvrjednijih i moralno najopravdanijih pravaca razvoja naučnog, filosofskog i opšteljudskog obrazovanja i razrješenju jednog od jako ozbiljnih problema – uzajamno povezanog značaja religije, filosofije i nauke u životu i djelatnosti čovjeka;
  • odigralo bi ogromnu ulogu u stvaranju zdrave klime u društvu, u njegovoj najvažnijoj sferi života – duhovno-intelektualnoj.

Izolacija, pak, nauke i filosofije kao visokospecijalizovanih socijalnih realija od Pravoslavlja neizbježno vodi ka rušenju cjelovitosti i mnogodimenzionalnosti viđenja – i svijeta, i samog čovjeka, što dovodi, kako to pokazuje naša istorija, do najtužnijih mogućih posljedica.
Ali danas ima dovoljno uslova za razvoj plodonosnog dijaloga između ovih triju grana ljudskog duha, i grešno bi bilo njih ne iskoristiti.
 

ŽURNAL MOSKOVSKE PATRIJARŠIJE 1-1999.
 


Preveo i pripremio:
IGOR MIKOVIĆ  

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *