Razočarenja

Pitanje:
Poštovani oci, Vjera me je uvijek privlačila, mada me niko u porodici nije u nju upućivao niti se njome bavio. Vjera je bila nešto daleko, nepotrebno i sramotno, a Boga se najčešće spominjalo kad je trebalo opsovati. Možda smo ga molili i za pomoć ili se od njega nečem nadali, al to je bilo nemarno i nesvjesno. Dok sam bila mlađa vrlo često sam imala osjećaj da se neko na dobar način brine o mom životu, da me vodi putevima kojima ja svjesno nisam htjela kročiti. Međutim, u mnogim situacijama sama sam sebe uzimala za ruku tumarala kroz ovaj život, a sad vidim i posljedice tih mojih tumaranja. Ne znam da li je moj životni put trnovitiji ili «cvijetniji» od života nekog drugog (svako nosi svoj krst, rekli bi smo) , al znam da je mogao biti drugačiji samo da je u njemu bilo više vjere u Boga. I tako, prepustila sam se onome što me je uvijek privlačilo, čega sam se bojala i čiji sam dodir osjetila kad mi se život počeo komplikovati. Bez nevolje nema bogomolje, živa istina. Vjerojatno lagani dašci koji su me ponekad samo milovali ne bi zakovitlali mojom dušom da me prethodno nije Bog povratio iz nesvjesti izlivši mi na glavu kantu problema. Ne, daleko da sam ja zadovoljna i prepuna duhovnosti. Kad bi smo duhovnost i religioznost poredili sa oceanom, dio koji došao do moje duše može se uporediti sa kapljicom koja padne na vreli kamen na plaži i brzo ispari. I baš kad osjetim da mi se takvo osvježenje približilo i da imam njegov predukus, ono tako brzo ispari i u duši ponovo bukti ista glad. I to je ono što najviše boli. Konkretnije rečeno, nekad osjetim da zahvaljujući čitanju, zahvaljujući odlascima u crkvu, postu, prčešću i pokušajima da smirim svoje misli mogu biti daleko bolja osoba, imati više razumijevanja za ljude, odagnati pomisli, manje brinuti, više voljeti život. A nekad – većina se toga izgubi, vidim da ta blagodat nije ista, da sam je nečim poništila. I dalje me sve vjersko privlači i dalje mi treba, ali nema unutrašnjeg zadovoljstva i osjećaja da mi je to prvo… ono čime mogu da živim. I taj me dio najviše boli – kad me ovaj svijet, moje slabosti, mane, greške, ova nestalna priroda prenese u zatvoren prostor iz ko ga samo ako se dobro protegnem i popnem na prste mogu vidjeti da sam nekad u nekim drugačijim okolnostim imala snage nastaniti se negdje drugdje. Mogu ukratko opisati situaciju povezanu sa radnim mjestom koja me navodi na oprečna, hrišćanska i nehrišćanska, razmišljanja. Radim kao prevodilac sa još jednom koleginicom koja se na tom radnom mjestu našla silom prilika. To znači da ona taj posao ne zna raditi, al’ iz nekog razloga ona je tu. Ja prevodilački posao radim već osamnaest godina, i bila sam u prilici prevoditi na svakakvim sastancima, pres konferencijama, za raznorazne ljude i sve moguće teme. Nekad sam dobra, nekad lošija, ali sve u svemu, hvala Bogu, nisam imala nikakvih velikih grešaka niti neugodnih situacija. Jeste mi ponekad neugodno kad se radi o velikim sastancima ili pres konferencijama (nije to ništa pompezno pošto se radi o manjoj sredini, lokalni nivo) . Međutim, pomolim se, pomirim sa sudbinom i idem dalje. Problem je u tome da koleginica ne ide na sastanke. U slučaju da mene nema, da sam na godišnjem odmoru, a iskrsne sastanak, ona odmah uzima bolovanje, a mene zovu da dođem na posao. Tako će biti i ubuduće. Ja joj nikad nisam prigovorila zbog ovoga, ali ona uviđa da meni to počinje smetati. Žena je malo otresitija vjerojatno i z konstantnog straha za svoju egzistenciju. Meni nije drago čuti kad kaže da ju nije birga ako dođe do toga da i ona mora na sastanke, jer će odmah uzeti bolovanje. Vidite, ja cijele tri godine koliko radim s njom nisam odbijala ići na sastanke pod izgovorom da u kancelariji postoji još jedan prevodilac. Ne želim da joj stvaram neugodnosti jer je sama, ima već dosta godina i bilo bi joj teško naći novi posao. S druge strane osjećam se iskorišteno. Mislim da je i šef svega svjestan i opet ništa ne preduzima (da je premjesti na drugo radno mjesto, npr.) . Ne mogu reći da mi je preteško, sastanci nisu česti. Ipak, u meni se nešto buni. I tu se javlja taj problem koji imam sama sa sobom. Da li je ova situacija neka vrsta kušnje moje istrajnsoti, ljudskosti, dobrote… Misim, ako hoću biti dobra hrišćanka, trebam da trpim, da šutim. I ja to mogu neko vrijeme (u onim trenucima kad znam da sam bolja osoba) . Ali onda u meni počinje bunt, ubacuju mi se razne pomisli (za koje znamo odakle dolaze) i znam da kad bih pokušala promijenti situaciju da bi mi se odbilo o glavu. Loše bih se osjećala, kao što se uvijek loše osjećam kad hoću da se opravdam, da se riješim neke stege, jer uvijek mislim da zvučim kao prevarant. Ovo je samo jedan banalan, životni primjer. Zar ne padamo najčešće na baš takvim? U zadnje vrijeme veoma često imam osjećaj da sam lošija no što sam bila. I koliko god se otimala, trudila, što više tražim, što više kucam, što mi se više otkriva, sve sam dalje od spoznaje da mogu biti bolja. Šta li sam ja to očekivala da će mi se desiti? Ponekad je neznanje blagoslov. Jer, kako da ja sad znam da li suštinski i po svojoj prirodi želim biti bolja ili se prisiljavam, pa zato imam uspone i padove? Obo što sam otkrila i do sada naučila meni je utjeha ali i teret. Ne želim da odustajem. Nisam vjerom razočarana. Samo sobom. S poštovanjem
N.N


Odgovor:
Draga sestro, Kao svetionik koji gledamo sa pučine života imamo Hristov lik, i kao svetlost u tamnoj noći imamo Njegovu nauku u Jevanđeljima. A On je rekao i ovo: „Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje.“ (Lk. 21, 19.) Oci dalje kažu: “Dom duše je strpljenje, jer ona živi u njemu; a hrana duše je smirenje, zato što se ona hrani njime.” (sv. Ilija Ekdik) Tako i sv. Ignjatije Brjančaninov nastavlja: „Zaista, dok se hrani svetom hranom smirenja, duša može da obitava u svetom domu trpljenja. A čim nedostane te hrane, duša izlazi iz doma trpljenja. Kao vihor otima je duševni nemir, odnosi i kovitla. Kao talasi podižu se u njoj razne strašne pomisli i osećanja…“
Mislim da bi trebala da se vežbaš u strpljenju i smirenju. Ne boj se, nećeš biti žrtva zlih ljudi.
Čvrsta vera u promisao Božiji utvrđuje nas u strpljenju. Jer, „ako nikakvo iskušenje ne može da dotakne čoveka bez Božije volje, onda jadanja, roptanje, ožalošćenost, opravdavanje sebe, okrivljivanje bližnjih i okolnosti nisu ništa drugo do ustajanja duše protiv Božije volje, pokušaji protivljenja i odupiranja Bogu.“ – kaže sv. Petar Damaskin.
Često mislimo da stradamo zbog naših grehova, a to nam govori i naša savest. Međutim, milost Božija je pokrila naše grehove i sada nam daje priliku da se očistimo od njih. Kako? Strpljenjem i prihvatanjem uloge i mesta koje nam je Gospod za sada dao, uzimanjem i nošenjem svoga krsta. A taj krst su naše životne prilike i neprilike koje nosimo sa smirenjem. Prepodobni Simeon Novi Bogoslov primećuje: “Jedini način da se zlato, koje je prekrila patina, očisti i da mu se vrati njegov prirodni sjaj, jeste da se ubaci u vatru i da se brižljivo iskuje čekićima. Tako je i sa dušom koja se ukaljala rđom greha i učinila sebe potpuno nepotrebnom: jedini način da se očisti i primi staru lepotu jeste da se nađe u mnogim iskušenjima i uđe u vatru nevolja.“
Zato Hristos nije rekao: odbranite se i opravdajte, uporedite se sa drugima, nego: trpljenjem svojim spasavajte duše svoje. (Lk. 21, 19.) Pozdravlja te, o. Srba

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *