NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » POHVALNO SLOVO U SVETIMA OCU NAŠEM VASILIJU VELIKOM

POHVALNO SLOVO U SVETIMA OCU NAŠEM VASILIJU VELIKOM

<p claSVETI JEFREM SIRIN
POHVALNO SLOVO U SVETIMA OCU NAŠEM VASILIJU VELIKOM
 
Sveti Jefrem Sirin
 
Priklonite meni sluh vaš, braćo ljubljena, pripovijedaću vam najljepšu pripovijest. Jer je lijepo čuvati tajnu carevu, ali je tajne Božije otkrivati dobro (Tov. 12:7). Kako kroz vjerne sluge Svoje Gospod ukrepljuje nemoćne, od kojih sam prvi ja (1 Tim. 1:15), tako i u meni postoji želja da se dotaknem onoga što je mnogo pomoglo da se zaliječi bijedna moja duša. Sada želim da istkam tkaninu od prekrasne vune slovesne ovce. Želim da izatkam odeždu sa predivnim šarama od runa predragih umnih usta. Jer vidjeh jednom ja ovna koji je imao prekrasnu vunu, i slovesni rogovi njegovi javljahu božanstvene glagole. I, približivši mu se sa velikom borbom u duhu, pomalo čupkah sa njega male vlati. Ali me sad spopade neki neizdrživ strah da sam se, ne bivši mudar, odvažio na ovakvo djelo.
Želite li da jasno čujete kakav je to ovan, ukrašen tako dobrim bojama? To je – mudri i vjerni Vasilije, koji je episkop bio u Kapadokijskoj oblasti, u Kesarijskom gradu, koji je svoj vasioni objavio spasiteljne dogmate. Vaistinu Vasilije bijaše temelj vrline, knjiga hvale, život pun čuda, u ploti hodajući i duhom koračajući sažitelj donjih koji je gledao u gornja, dragocjeno gudalo koje svira u duhovne lire, koji je zaslađivao oblast svetih Angela, jagnje vjerno materinskom životu, koji je ozario pašnjake Sveštenoga Duha, koji se u porivu silne ljubavi bacio i ugrabio cvijet u podnožju Časnoga Krsta; jasle dogmata, slovesni jezik, cijena pravih i korisnih misli; onaj koji je duboko zaronio u dubine Pisma i koji je pronašao svijetao biser; raskošno ukrašen grozd Božanstvenog vinograda koji je nebeski izricao Božiju sladost; prekrasni list sveštene mudrosti, ispisan sa visina Božanstvenim crtežima; najizuzetnija njiva gornjega Carstva koja je izrodila Bogu plodove pravde; brdo obraslo tajanstvenim ružama čiji miomiris doseže do samog neba; onaj koji je gromoglasno objavio blagougodne pjesme o Gospodu i koji je primio na nebesima lagane vijence; onaj koji je spoznao blagodat i koji je, kao Jov, koji je obznanio ispovijedanje svoje Spasitelju svih: Duh Božiji me je stvorio, a dah Svedržiteljev me podučava (Jov. 33:4), tvrdio da je Duhom Svetim svima propovijedao Gospoda Isusa Hrista.
Još želim, u pohvalu Vasiliju, da nastavim slovesno tkanje, kako bismo za praznik i na pomen pravednika njegovim molitvama i mi stekli njegovo znanje i umiljenje. Stoga ponovo moramo da se uhvatimo za čunak[1] Duha, da pripremimo misaonu nit i toliko da se rasprostremo u tom poslu, kako bismo na toj osnovi mogli započeti da pletemo tkaninu. Jer ako se trezvenoumno isprede ova nit, za one koji to žele isprešće se riza besmrtnosti.
Takvi su počeci tajanstvenog pitomca; takve su koristi od svetog sticanja! Tako neprestano, kao vunom obrastao, bijaše ukrašen on učenjem, obezbjeđujući duhovne odežde onima koji dolažahu kod njega, duhonosnog ovna Hristovog stada koji je sebe ukrašavao milosrđem svijetle Crkve, vunom svojom ogrijevajući siromašne i rogovima bodući bogate. Danonoćno i neodstupno boraveći u samom svetilištu, sa visina je primio blagodat. Zbog toga je svakodnevno svojom cvjetonosnom riječju obnavljao nepromjenljivi ukras duša; ipak, prilagođavajući se svakome, nije oskudijevao ni u raznolikosti. Kako je odrastao među besmrtnim cvijećem, tako se i hranio on svetim izdancima; kako je uvijek ležao na Pismu, odmarao na apostolskim pašnjacima i veselio u sveštenim dvorcima, tako je i njegova riječ tekla kao rijeka, a pravda i istina njegova su udarale kao talasi morski. Tamo je usisavao on božanstvene misli, onde je okušao besmrtne glagole. Tamo je okušao otmjena jela, a ovdje je izricao nama dostupnu riječ. Jer nije surova bila njegova hrana, nije trnje to bilo, nego ruže i ljiljani, šafran i cimet. Čak i to rastinje je podvrgavao ispitivanju i iz tajanstvenog bilja izvlačio miomirisnu hranu. Zbog toga je njegova prečista vuna bila prekrasna i upotrebljavala se za tkanje božanstvenih pouka.
I da li treba mnogo govoriti o ovom ovnu? Riječ njegova bijaše pripremljen sasud, i to ne obični sasud, nego nalik na ono što je Petar vidio kako je na četiri kraja vezan i kako se odozgo spušta na zemlju (Dj. Ap. 10:11). Ali taj je silazio sa neba do zemlje i u njemu su bile ptice i četvoronošci; a Vasilije nam je, pak, uspinjavši se ka nebu, izricao preslavne i neobične riječi. Onaj sasud se javio samo na kratko vrijeme i njegova slika, prema otkrovenju koje je dato samo Petru, opet se uspela na nebo; a Vasilije je, mnoge godine uspinjući se na visinu, mnogima davao blagodat Duha; za onaj sasud Petar je čuo sa neba: „ono što je Bog očistio, to ne smatraj nečistim“ (Dj. Ap. 10:15) i za njega bijaše rečeno: Ja sam ga osveštao, poštujte ga i vi (Jer. 1:5, Ps. 2:12). Zbog toga, ko neće pohvaliti onoga koga je proslavio Otac? Ko neće poštovati onoga koga je osveštao Sin? Ko neće blaženim smatrati onoga koga je blaženim načinio premudri, preumni i prehvaljeni Duh? O, sa kakvom je blagom voljom odrlučeno u Savjetu Svesavršenog useliti se u nj i u njemu hoditi? Jer reče Bog: I na kome ću da počinem, ako ne na krotkom i ćutljivom i onom koji treperi pred riječima Mojim (Is. 66:2). Blagodat je tako natapala njegov um mnogopoštovanim i vječnim potocima, da je i one koji su prebivali u prljavštini svojih grehovnih padova činila isto onoliko pristojnim, koliko i umivenim.
Tada se pak Gospod smilova i nada mnom, javivši milost Svoju, jednom prilikom, u jednom gradu; začuh tamo glas koji mi govori: „Ustani, Jefreme, i jedi misaonu hranu“. – „Otkuda da uzmem, šta mi je jesti, Gospode?“ I reče mi: „Evo, u domu Mom carski sasud daće ti da jedeš“. Većma se zadivivši rečenom ustadoh i stupih u hram Svevišnjeg. Tiho ušavši u crkveno dvorište i sa silnom željom usmjerivši pogled ka priprati, ugledah u Svjataja Svjatih sasud izabrani, svijetlo rasprostrt pred pastvom, ukrašen bogopriličnim riječima; oči svih bijahu uperene u njega. Vidjeh ga da hram hrani Duhom, da naročito brine o udovicama i siročadima. Vidjeh tamo rijeke suza kako se liju prema njemu, i runo života koje zlatnim sjajem sija za sve; i samog pastira kako na krilima Duha uznosi molitve o nama, čih i kako nas poučava riječju. Vidjeh Crkvu kako se diči njime, vidjeh kakvom ljubavlju on ljubi nju, prekrasnu i veličanstvenu. Vidjeh kako nam predaje Pavlove lekcije (i pouke proroka) i zakon jevanđeoski i vidjeh kako nam usađuje strah prema Tajanstvima. Vidjeh tamo korisnu i spasiteljnu riječ, koja se nesumnjivo uzdizaše do samog neba. Jednom riječju, vidjeh sav taj sabor ozaren lučevima blagodati. I s obzirom da je sve to tako blagočestivo primalo svoju silu od izabranog Carskog sasuda, opjevah ja Premudrog i Blagog Gospoda, Koji tako slavno proslavlja one koji Njega proslavljaju.
A po izlasku iz ovog učilišta Duh mu Sveti bijaše javio za mene i, pozvavši k sebi moju jadnost, pitaše me preko prevodioca, govoreći mi: „Ti li si Jefrem, onaj što prekrasno povi šiju svoju i uze na sebe jaram spasiteljne riječi?“ I odgovorih mu rekavši: „Ja sam Jefrem, koji sam sebi preprečava hod nebeskom stazom“. Zagrlivši me tada, ovaj sveti muž ostavi na meni pečat svog svetog cjeliva. Ponudi mi i trpezu od onog čime se hranila mudra, sveta i vjerna njegova duša – ne od truležnih tvari pripremljenu hranu, nego prepunu netruležnim mislima. Jer rasuđivaše on o tome – kakvim dobrim djelima mi možemo umilostiviti Gospoda, kako trebamo da odbijamo nasrtaje grijeha, kako da pregrađujemo ulaz strastima, kako da steknemo apostolsku vrlinu, kako da umolimo nepotkupljivog Sudiju. I ja, zaplakavši, zavapih i rekoh: „Ti, oče, budi čuvar moj, jer raslabljen sam i lijen. Ti me nastavi na pravu stazu, ti privedi u skrušenje okamenjeno srce moje. Pred tvoje me je noge bacio Bog duhova, da bi ti izliječio dušu moju. Ti usidri lađu duše moje u vodama upokojenja.“
I da vidite brižnost dobrog učitelja! Na koji je način on ovladao mojim silama: meni je on postao ono što je žezlo tijelu i, iskorijenivši naviku nerazumnih strasti, skinuo je sa mene mrenu, tu mahovinu očiju i, oslobodivši riječ moju od onoga što je u njoj bilo zeleno i nezrelo, zagrlio me revnošću i porinuo u dubine svojih uputstava. Tada je moja utroba začela blagi razum, kako bi rodila pohvalu četrdesetorici mučenika, zato što je ovaj smioni muž srodio moj sluh sa njihovim svakojakim trpljenjem, ispričavši mi kako su više od svega oni zavoljeli da umru za Hrista, koliko su prezreli sve opasnosti samo da bi Njega stekli, a takođe i koliko je po broju bilo svetih, a pripovijedao mi je i sve ostalo o blagočešću njihovom.
I tako, pošto me takvog slavnog truda udostoji vjerni arhijerej, ostavivši pohvale ovim pobjedonoscima, proslavljenim muževima do druge prigodne prilike, ublažimo sada prepodobnog Hristovog muža, revnitelja za mučenike i njima ravnog po časti i dostojanstvu. Jer onako kako su ovi sveti hrabro stajali protiv mučitelja Likinija i vojnog zapovijednika Duka, tako se i ovaj prepodobni prepirao sa Valentom, Arijem i nadmenim upravnikom oblasti. Oni su trgali trnje zablude; i on je čupao čičke jeretičkog bjesnila. Oni su razorili Likinijeve rovove; i on je paralisao Valentove ukaze. Oni su narušili Dukova naređenja; i on je posramio Arijeve prigovore. Oni su smirili nadmenost vojnog zapovijednika; i on je skršio Modestovo ludilo, bivši potaknut podvigom ovih mučenika, kao što je Fines probadao mnogobošce koji nisu sačuvali vjernost Bogu. Zato je i želio sa silnom vatrenošću ispiti čašu, žurio je da kroz mučeništvo uzdigne sebi pobjednički spomenik. Mučenici za vjeru u Hrista trpjeli su smjelo, noseći na sebi odjednom sve patnje; Vasilije je, pak, u Hrista se uzdajući, smjelo podnosio sve dugotrajne vrtloge iskušenja. Oni su svukli sa sebe haljine i udove svoje dali na posramljenje; i on je hitao da svuče sa sebe krpe koje su pokrivale vrat i tijelo. Oni su u jezeru k sebi privukli u beščašću zabludjelog i priopštili ga k slavi; a on, krsteći nevjerne u banji obnovljenja, za njih je postajao zastupnik pred Nebeskim Carstvom. Oni, u vodama prženi ljubavlju, vidješe na glavama svjetlost sa vijencima; i on, oplamenjen dogmatima Svete Trojice, primi nagradu za ratobornost prema zlomislećima.
Šta sve nije izmišljao lukavi Veliar da bi odvojio Vasilija od gornjega Carstva! Razdražavao je careve, kneževe i narode, – a Vasilije je postao oslonac vjernima; podizao je u jarosti sve svoje bure, – i ništa od toga nimalo nije smućivalo plamenom okupanog mudraca; uzdizao je nemire preko svojih sluga, jeretika, usmjeravao uzburkane talase na Crkvu, – i nije mogao potpopiti brod Vasilijeve vjere; vodio je sa njime bitku jeretičkim tumačenjima; i istog časa je bio dočekivan bogoslovskim dogmatima; naoružao je protiv njega Arija, kao Golijata, – i bio poražen njegovom praćkom iz koje je opalio tri kamena vjere; udarao je u stub njegov vjetrovima zlovjerja, jer su riječi nečastivih bile vjetrovi, ali ga nije ni zaljuljao, zato što se on ogradio trima nesavladivim zidovima Prečiste Trojice; puštao je na njega strijele mnogoboštva, – i one su istog trena bivale odbijane Jedinonačalijem. Nasrtali su čopori lajućih pasa, – i on ih je ranjavao žezlom krsta; vukovi su se opet odijevali u ovčiju kože, a on je ne časeći ni časa razobličavao njihovo licemjerje; žurila je nepravda da ga smuti, – i istog časa bivala poražena njegovom pravdom. Nevjernici su se nadmetali među sobom u oponašanju njegove vjere i učenja, – i odmah je bivalo pokazivano njihovo zlovjerje i nečastivi način razmišljanja; nastojali su da ostave utisak da njegovu odvažnost imaju, – i trenutačno bi se razotkrivala njihova nerazumnost.
Pošto su i protivnici umjeli da uvažavaju i poštuju vrlinu i hrabrost, kada se mučiteljev sin našao u teškoj bolesti, zamoliše Vasilija da se pomoli za njega. A kada je Vasilije ponudio uslov: „Daj mi ga, da ga privedem besprijekornoj vjeri i oslobodim od svakojakog zločašća Arijevih učenja“, – i car se složio sa tim, Vasilije odmah postade zastupnik cara zemaljskog pred Carem Nebeskim, uznese ka Njemu obećanje muža i zauzvrat primi zdravlje djeteta. Ali zmije, čim vidješe dijete spaseno, ponovo razložiše volju lakomislenog cara i, uzevši mu sina, krstiše ga vodom, ali ne i Duhom, učiše ga da odbacuje Sina Božijega, ovladavši njime iznutra i oblačeći ga izvana; izvana se on obuče u Hrista, a unutrašnje Ga rasijecaše. Zbog toga posle kratkog vremena uze On duh od nesretnika, objavivši time nezahvalnost njihovog srca.
Sve ovo ne bi niže od čudesa Ilijinih, niti manje od znamenja Jelisejevih. Kao što su Ilija i Jelisej u život vraćali umrle, tako je i vjerni Vasilije molitvom oteo od smrti onoga koji bijaše blizu smrti. I opet, kao što Petar umrtvi Ananiju i Sapfiru koji sakriše srebro, tako i Vasilije, državši mjesto Petrovo i zajedno sa tim učestvujući u Petrovoj odvažnosti, razobliči Valenta koji ukrade svoje obećanje, i sina njegovog predade smrti. Od tog vremena ovi bijednici i sam nevjerni car padoše duhom i bijahu u velikom metežu.
I ko će kako dolikuje opisati kiše čuda koje je blaženi i vjerni Vasilije pokazao u stvarnosti? Pošto dakle mi nemamo mogućnosti da prepričamo toliko mnoštvo zasluga Vasilijevih, ne govoreći o svim, pokazaćemo samo kako su i neoduševljene stvari ratovale za ovoga muža.
Kako je porod jehidnin (Mt. 3:7), kao strijelama neprestano pogađan njegovim riječima i čudesima, upotrebljavao sve načine da istrijebi sa lica zemlje pravednika, zamisliše zločestivi da mole cara da se on uhapsi i pošalje u zatočeništvo. „Teško nam je i da ga gledamo“ (Prem. 2:15), – govorili su oni, – zato što nam se silno suprotstavlja riječju. Zato, care, dok je Vasilije tu, naša vjera neće imati uspjeha“. I car, ponukan njihovim riječima, namjeri da ga pošalje u zatočeništvo. Ali trščano pero ne izdrža da služi nezakonitoj namjeri, i odmah se slomi, urazumljujući bezumnika da namjerava da počini veliku drskost protiv sluge Hristovog, koji propovijeda Jedino Božanstvo – Oca i Sina i Svetoga Duha, i koji je kao bijesne pse razobličavao one koji ne misle ili ne tvrde tako. A kada sin zablude, bezosjećajniji i od neživog pera, nije shvatio to, i kada je uzeo drugo pero kako bi potpisao ukaz o hapšenju i time zapečatio lukavu svoju namjeru, uvidio je tada da i to pero ne može da podnese učešće u zlom djelu koje je ovaj požurio da izvrši. Zašto žuriš, care, da u tuđu zemlju pošalješ onoga u kome boravi Onaj Koji sve ispunjava? Radi čega se prihvataš da savladaš nesavladivog? Zašto iz grada izgoniš nebeskog građanina? Ako i treće pero uzmeš, vidjećeš da će i ono da se polomi, neće izdržati, neće saučestvovati sa tobom. Tako zaista i bi. Tada javno svima bi objavljena pobjeda, i kao pobjednički spomenik nepobjedivom poslužila su tri pera, koja postadoše zaštitnici propovijednika Jedinosuštne Trojice. Ruka je hitala da obznani kaznu, a pera su zadržala uzaludnu njegovu usrdnost. I kao što je žezlo Mojsijev posramilo sve vračare i ostale čarobnjake egipatske, tako su i pera istog časa u ništa pretvorila zamisao nečastivih i sinova tame.
Kako da te opjevamo, blaženi oče Vasilije! Ti ostima probadaš i progoniš zabludu, razumno se zapućuješ zajedno sa pčelama i stranstvuješ po livadi Bogonadahnutog Pisma i tamo slijećeš za nas na cvijeće proročko, pijući rosu apostolsku, život jevanđeoski, i uvijek zasjedaš u ulja vrline te od njih nama praviš Božanstvenu nagradu; ti premudro u Duhu Svetom proizvodiš med božanstvene i besprijekorne vjere; ti nas učiš da zanemarujemo lukave ose i uznosiš vjeru do samog neba; ti si vapio, kao David: Koliko su slatke grkljanu mome riječi Tvoje, slađe od meda ustima mojim (Ps. 118:103).
O, vjerni Vasilije, koji si ugodio Bogu kao Avelj, koji si se spasio kao Noj, koji si imenovan drugom Božijim kao Avraam, koji si prinesen u žrtvu Bogu kao Isak, koji si smjelo pretrpio iskušenje kao Jakov, koji si veličanstveno proslavljen kao Josif, koji si potopio novog faraona i more strasti rasijekao žezlom krsta kao Mojsije, koji si posvećen u arhijereja Gospodnjeg kao Aron, koji si obratio u bjekstvo neprijatelje kao Isus Navin, koji si zbog revnosti udostojen blagodati kao Fines, koji si očišćen misaonim ognjem kao Isaija, koji si sozercavao Sjedećeg na Heruvimima kao Jezekilj, koji si zagradio usta lavovima kao Danilo; ti si predivno nogama pogasio plamen protivnika kao tri djeteta u peći; propovijedao si kao Petar, učio kao Pavle, ispovijedao postradalog Boga kao Toma, bogoslovio kao Matej, Marko, Luka i Jovan, učio bezakonike, preobraćao nečastive, blagougađao Bogu kao apostoli. Pomoli se za mene, krajnjeg žaljenja dostojnog, i oživi svojim molitvama, oče, ti smioni – mene raslabljenog, ti revnostan – mene lijenoga, ti usrdan – mene nemarnog, ti mudri – mene nerazumnog, ti koji si sakupio skrovište vrline – mene koji nijedne zasluge nemam. Jer te je uzvisio Otac velikodušja, blaženim te je učinio Sin Božiji, u sveti hram pretvorio Duh Sveti. Njemu priliči slava, moć i veličanstvo u svim vijekovima!
 


 
NAPOMENE:

  1. Hodalica na razboju za tkanje – prim prev.

 


SVETI JEFREM SIRIN
POHVALNO SLOVO U SVETIMA OCU NAŠEM VASILIJU VELIKOM

ŠTAMPANO IZDANJE

 Knjiga: Svяtoй Efremъ Sirinъ -TVORENIЯ – Tomъ 2
str. 308-317
 Delo: POHVALЬNOE SLOVO IŽE VO SVЯTЫH OTCU NAŠEMU VASILIЮ VELIKOMU
 Izdato: 1993


INTERNET IZDANJE

 Objavljeno:
8. oktobar 2009.
 Izdaje: ©
Svetosavlje.org
 Urednik:
prot. Ljubo Milošević
 Osnovni format:
Vladimir Blagojević
 Prevod:
Igor Miković
 Dizajn stranice:
Stanoje Stanković

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *