Pitanje:
Pomaže Bog! Imam jedan problem, koji je u meni samom, kao što to inače biva! Pored svega sto se dešava našem narodu čovek ne može a da ne oseća ništa. Kako vreme prolazi čovek saznaje neke stvari sto su se desile našem narodu, pa i tako postaje ogorčen na te stvari i na narod ili narode koji su počinili te stvari. S vremenom ta ogorčenost postaje sve veća i teze je svoja osećanja čuvati pod kontrolom. Ja se bojim da ću da postanem veoma ogorčen čovek što bih to veoma želio da izbegnem. Razlog za moje pismo je to što nije da ne volim ili mrzim druge nacije ali čim je oko mene neko iz „protivničkog“ naroda je se osećam neugodno, i rado se ne bi družio sa tim ljudima, a ti ljudi mogu biti veoma dobri ljudi. Znam da moje ponašanje, osećanje nije u redu i bojim se da ću postati gori, a dušu bih veoma rado hteo da sačuvam od đavola i ovih ružnih osećanja. I ne samo da se ja osećam ogorčen nego i moju devojku pravim da se oseća isto kao ja, a to mi već mnogo smeta, ja ne volim ovaka osećanja a još manje volim da ta ista osećanja prebacujem na druge. Molim vas pomozite mi. Molim vas da mi date odgovor što opširniji. Hvala vam velika!
Nikola
Odgovor:
Dragi Nikola, Nije lako posmatrati nepravde u svetu i ostati miran i priseban. Mnoge se strahote dešavaju oko nas, i hvala Bogu da za ogromnu veħinu mi uopšte i ne znamo, inače, ne verujem da bi iko normalan ostao od svega zla što se čini na svetu. Pravi hrišħani se mole Bogu za svoje bližnje, za svoj narod i za sve ljude na svetu, uključujuħi i neprijatelje, da ih vrati na pravi put istine i ljubavi. Ako li pak, dopuštamo sebi luksuz da padamo u nemoħni bes, onda sebi nanosimo štetu, a neprijateljima dajemo priliku da nam se podsmevaju. Jer, bes protivu neprijatelja obično nastaje iz dva razloga: oseħanja naše nemoħi i našeg ne uzdanja u Boga. Treba znati da oseħanje mržnje i netrpeljivosti ne vređa toliko onoga protivu koga je upereno, veħ mnogo više truje i prlja onoga koji ga nosi u sebi. Kada neko ima u svom srcu mržnje, to je kao kada bi stavio kakvu kiselinu u gvozdenu posudu, koju bi ona potom nagrizala dok je ne razjede potpuno. Zbog toga je važno izbaciti je iz srca. Sveti ap. Jovan piše: „Ako neko kaže da voli Boga a mrzi brata svoga, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega koga vidi, kako može ljubiti Boga kojega nije video? …I ovu zapovest imamo od Njega: koji ljubi Boga, da ljubi i brata svojega! “ (1. Jovan. 4, 20-21.) Mržnju ne može uništiti nikakvo oružje niti gruba sila, ma kako moħna bila. Mržnju može pobediti i ukrotiti jedino sila ljubavi. Zato naša ljubav mora biti jača od mržnje naših neprijatelja, jer jači uvek pobeđuje. A u mržnji nema snage. Njen završetak je smrt. A u ljubavi je sila života, i njen završetak je u večnom blaženstvu svetih. Ali, hrišćanska ljubav prema Bogu i bližnjem, ne dobijaju se preko noħi. Ljubav je kruna svih vrlina, i ona se stiče postepeno, ukoliko se čovek vežba u ostalim vrlinama: pobožnosti, iskrenosti, samilosti, sažaljivosti, darežljivosti, i t.d. Zato je važno živeti hrišćanski, odlaziti u crkvu, potseħati se svakoga dana na volju Božiju kroz post i molitve, čitanje Svetog Pisma i pobožnih knjiga, kroz razmišljanje o Carstvu Božijem i o kratkoħi našeg ovozemaljskog života. Od Boga ti ljubav, mir, blagodat i blagoslov želi, o. Srba
