Pitanje:
Pomaže Bog oče Ljubo! Iako se sadržaj ovog pisma razlikuje od drugih pisama i odgovora na ovom sajtu, nadam se da ne postoje razlozi da ne bude objavljeno. Pre svega, oče, oprosti mi ako sam te svojim prejakim rečima, iz prošlog pisma, uvredio. Molim Boga da mi oprosti ako sam koga naveo na loše misli svojim prethodnim pismom. Ja sam taj koji greši i u postu i van posta. Učim se i trudim da zadobijem smirenje, kojeg nisam pokazao u prethodnom pismu i bezbroj puta u životu, i nikome ne mogu ni u čemu da poslužim kao primer. Ali osećam potrebu i potrudiću se, inspirisan kritikom i rečima o postu koju si izrekao, oče Ljubo, da kažem ono što mi je poznato o tome, prisećajući se onoga što nas uče sveti Oci i naši duhovnici i što smatram potpuno ispravnim. Bog zna koliko se toga pridržavam. Sa trepetom se usuđujem da ja grešni i neuki, sa pravoslavnim sveštenikom sučelim stavove i uđem u raspravu o, ni više ni manje nego, božanskoj uredbi kakava je post i nadam se da mi niko od čitalaca, a ni Ti časni oče nećeš zameriti što ću iskoristiti priliku da iznesem svoje uverenje. A ono je zasnovano na, poukama i iskustvima, nedavno predstavljenog, shiarhimandrita Petra, igumana manastira Denkovac, velikog revnitelja za veru pravoslavnu i ugodnika Božijeg koji je mnoge usmerio na Put Istine i utvrdio u veri pravoslavnoj i koji je neprestano upozoravao verne na zabludu pričešćivanja bez posta, koji je bio učenik svetog Nikolaja Žičkog, savremenik i istomišljenik avve Justina Popovića i na Hilandaru, ispovednik takvog isposnika i podvižnika kakav je bio otac Georgije (Vitković) . Oče Ljubo, potrudiću se da ukratko odgovorim na pitanja koja si mi postavio: na koje se učenje oslanjam pri tvrdnji da treba postiti i telesno, na čemu je zasnovan moj revolt koji je izazvao Tvoj odgovor na pitanje kako postiti. Odmah ću reći da me me ni ovaj prošireni odgovor, koji sam sada pročitao nije zadovoljio, i smatram svojom obavezom da reagujem i objasnim zašto takve tvrdnje i reči smatram zabludom. Smisao mog prošlog pisma, a vezano za telesni post, trebalo je da bude: da je našoj duši mnogo lakše i lepše, a Bogu ugodnije, da se uzdržavamo od mrsne i hrane na ulju, kada se pripremamo za Sveto pričešće. Moje *preteške reči umišljene revnosti*, kakvim si ih Ti oče nazvao, plod su moje zabrinutosti i želje da se u našoj crkvi prestane sa devalviranjem mnogih vrednosti, pa i same pripreme za Sveto pričešće! Oče, kažeš da post nije uslov za pričešće, i pitaš kojim autoritetom JA namećem post kada ga crkva ne propisuje. Patrijarh srbski Pavle u *Neka pitanja naše vere* (knjiga prva, str. 324 – 342, Beograd 1998.g.) iz Nomokanona Svetog Save navodi – (Tipik gl. 32; Učiteljnoje izvjestije, O podajaniji, prijatiji, hranjeniji že i poklonjeniji božanstvenih tain) : VERNI JE I VAN POSTA, KADA ŽELI DA SE PRIČESTI, DUŽAN DA, PORED DRUGIH PRIPREMA, POSTI SEDAM DANA (OD PONEDELjKA DA BUDE U POSTU I MOLITVI I POTPUNOJ SABRANOSTI) ! Odnos između duhovnog posta, koji je cilj, te stoga i važniji, i i telesnog, koji je sredstvo, ali zato ne bez važnosti, lepo i slikovito predstavlja Sveti Marko Podvižnik: *Ko zaseje zemlje ne obradivši je, taj upropašćuje seme, te umesto pšenice žanje trnje. Tako i mi, ako budemo sejali seme molitve ne oslabivši telo, umesto pravednosti, doneće greh kao rod… Nasuprot tome, ako neko obradi zemlju uz veliki napor i trošak, no ostavi je nezasejanom, gusto će je pokriti korov. Tako ako telo bude oslabilo postom, a duša ne bude obrađena molitvom, čitanjem, smirenjem, onda će post postati roditelj mnogobrojnog korova, duševnih strasti: visokoumlja, sujete i drskosti*. Oče, navodiš kanone u kojima se kaže da se subotom ne posti strogo i da je post subotom neposlušanje Crkvi i da je to greh. Što se posta subotom tiče, znamo da postoje kanoni koji govore da se subotom ne posti, čak su i predviđene i kazne za one koji bi to činili. Ali, ako se pogleda istorijski kontekst i neposredni povod donošenja tih kanona, a naročito njihovo tumačenje od strane poznatih pravoslavnih kanonista, onda stvari stoje drugačije. Pravilo 66. svetih Apostola, doslovno glasi: Ako se koji klirik zateče da posti u dan Gospodnji, ili u subotu (osim jedne jedine) , neka bude svrgnut, a ako je svetovnjak, neka se odluči. (Slična su ovom i pravila: 51. i 53. sv Apostola i 14 – to Pravilo Ankirijskog sabora) . Tumačeći navedeno pravilo, naš poznati kanonista Episkop Nikodim Milaš (knj. 1. str.136-137) , govori da je JEDNA I JEDINA SUBOTA KOJA SE POSTI, VELIKA SUBOTA, DOK SVE OSTALE SUBOTE SE NE POSTE. Međutim, odmah posle ovih reči kaže da se po njemu, ali i po ostalim kanonistima OVDE GOVORI O SUHOM POSTU – SUHOJEDENIJU, kada se čitav dan do večeri ne sme ništa jesti, a uveče se može jesti samo strogo posno jelo BEZ ULJA. Znači, navedenim pravilom se dozvoljava i u te dane (subote, pa čak i nedelje) blaži post od posta ostalih dana posnih sedmica, a zabranjuje se samo suhojedenije. Ovim Kanonom kao i ostalim navedenim, osuđuje se uzdržanje i od ženidbe i od nekih jela, kao od nečeg zlog po sebi, dakle, u duhu koji mu daju JERETICI (KOJI SU I BILI POVOD ZA DONOŠENJE OVAKVIH KANONA! ) , a ne kada se to čini radi vežbanja u dobru RADI NEKOG UZVIŠENIJEG CILJA, KADA SE PRIPREMAMO ZA SVETO PRIČEŠĆE. OČIGLEDNO JE DA NI JEDAN OD OVIH KANONA NE ZABRANJUJE POST SUBOTOM KADA SE PRIPREMAMO ZA SVETO PRIČEŠĆE PREČISTIM TAJNAMA HRISTOVIM, JER TO JE NAJVIŠI CILj KOJI ČOVEK MOŽE DOSEGNUTI U OVOM ŽIVOTU. Poznati vizantijski kanonista Zonara kaže: Post je dobra stvar, i ono što je dobro neka biva na dobar način. AKO NEKO POSTI OSAM ILI DESET DANA PA U NJIMA BUDE NEKA SUBOTA I NEDELJA – NE GREŠI, JER SU MNOGI OD SVETIH POSTILI I 40 DANA (ZNAČI SUBOTE I NEDELJE, PA NISU *RAŠČINJENI* ZBOG TOGA, NEGO SU UPRAVO TIME – PROSLAVLJENI) ! I preosvećeni Vladika Artemije, veliki borac protiv zabluda ne pošćenja (pred pričešće) i čestog pričešnjivanja, u mnogim svojim tekstovima (iz kojih sam, i ja ovde naveo neka objašnjenja) i u mnogim besedama kaže: Kako onda, shvatiti taj talas *novih kanonista*, koji govore da subotom treba jesti ulje, (a po mnogima i sve ostalo) , a u nedelju se pričešćivati? Očigledno, radi se o velikoj zabludi i zamci nečastivoga! Neki, možda, pozivajući se na Kanone protiv posta subotom i inače, svesno (i nesvesno) služi svom idolu – stomaku. Čineći tako, sablažnjavaju mnoge oko sebe, kako pričom, tako i primerom, i unose, kako reče avva Justin, smutnju u blagočestivi narod! Oče pišeš u odgovoru: Šta ćemo sa *Sa strahom Božijim, verom i ljubavlju pristupite*, i kažeš da je trebalo, Crkva bi propisala: *Vi koji ste postili, pristupute*? Sveto pričešće nije nagrada za bezgrešnost i ono zauvek ostaje poklon i dar čak i najsvetijim, a ne plata i nagrada. Ali, bez stalne borbe sa grehom i truda oko postizanja svetosti, IDE SE NA SUD I OSUDU, jer Sveti Jovan Zlatoust, tumačeći sveštenikove reči: Svetinje svetima! Poučava: *Ne veli prosto: čistimo od greha, nego, sveti i obilje dobrih dela*. Zato i danas treba da nam budu u važnosti reči prastarog hrišćanskog spisa iz drugog veka: Ko je sveti, neka prilazi (pričešću) , a ko nije neka se kaje. Nameće se i pitanje *čestog pričešćivanja*. U apostolsko doba, hrišćani su, iz žive vere u Hrista i želje za jedinstvom s Njim, ne da su se samo zvali *sveti* (D. Ap. 9, 13, 32, 40; 26, 10) , nego su zaista bili dostojni tog naziva i po svom životu i vladanju. Svetost u postupcima i gotovost i spremnost na smrt zadivili su i neznabošce. (Mnogi se zalažu za uvođenje prakse čestog pričešćivanja, kako je bilo u prvom vekovima ranog hrišćanstva, zaboravljajući, upravo, kako su svetim životom živeli prvi hrišćani.) Ali, posle dobijanja slobode, za vreme cara Konstantina, prelaskom u hrišćanstvo nezabožačkih masa, nivo hrišćanskog života, spremnost na trud, postepeno pada sve niže, a revnost prvih hrišćana da se pričešćuju (na svakoj Liturgiji) sve više hladi. Ta *mlakost* pokazuje se u dva vida. Jedni su se, po navici, pričešćivali i dalje na svakoj liturgiji, ali nemarno, više po običaju, nego sa rasuđivanjem, kao što se žali Sveti Jovan Zlatoust. Drugi su otkazivali od redovnog pričešćivanja pod izgovorom da su nespremni, ali u pripremanju prilazili mlitavo, bez živog osećanja greha. Sveti Jovan Zlatoust, na pitanje: kojima treba odobriti, onima koji se često pričešćuju, ili retko, odgovorio je: Ni jednima, ni drugima, nego onima koji se pričešćuju čistom savešću, čistim srcem i besprekornim životom. A koji nisu takvi ni jedan put. Zašto? Zato što oni navlače na sebe sud, osudu i muke. Pravoslavno ispovedanje vere postavlja kao krajnju granicu za ispovest i pričešće hrišćana četiri pura godišnje. Ovaj propis se nalazi u 228. kanonu Nomokanona pri Velikom Trebniku i u Izvjestiju Učiteljnom: *Parohijski sveštenici neka poučavaju svoje parohijane oba pola da se u čistoj savesti spreme za pričešće, ako je moguće na praznike, a svkako u četiri godišnja posta*. O tome koliko se često treba pričešćivati Sveti Teofan Zatvornik kaže: Treba se pričestiti u toku sva četiri posta. Može se u Velikom i Božućnom postu još dodati, pa se može u ova dva posta pričestiti i po dva puta. Može se još pričešćivati ali ne previše, DA ČOVEK NE BI POSTAO RAVNODUŠAN. Što se tiče češćeg pričešćivanja, ne treba previše učestati zato što ova UČESTANOST PONEKAD ODUZIMA VELIKI DEO STRAHA BOŽIJEG, koje je potrebno za ovo veliko delo (pripremu i samo pričešće) . Sveti Simeon Solunski traži kaže da između dva pričešća ne bi trebalo da prođe više od 40 dana, a mnogi duhovnici blagoslove da ne bi trebalo da prođe manje od 20 dana. Otac Justin Popović je rekao: kada bi pronašli potvrdu i samih apostola, u srbskom narodu ne treba da zaživi često pričešćivanje, jer bi to dovelo do pomućenja! *Srbska praksa* i *srbsko pričećšivanje*, po mom mišljenju nije, kako si Ti Oče rekao u prethodnom pismu, zasnovana na tradiciji naših starih, već naših Svetih! Naše stare sam u prošlom pismu pomenuo kao primer onih koji su držali i čuvali predanje otaca, u kojem nije bilo, ili ne bi trebalo da bude, ničeg lošeg i neispravnog. Kada govorim o Zizjulasu i *njegovim kanonistima* ne mogu Oče, i pored Tvog upozorenja i apelovanja na kulturno ophođenje, o njemu i njegovim sledbenicima da govorim sa licemernim uvažavanjem. Oni su ti koji smućuju narod, koji uvode novotarije i prekrajaju Svetu Liturgiju, koji kažu da venčanje u Crkvi nije uslov za bračni život, koji *propovedaju* pričešćivanje na savakoj Liturgiji, koji ne veruju u zagrobni život i tvrde da duša posle smrti prelazi u nebiće, koji nemaju ništa protiv *novog kalendara*, koji učestvuju sa jereticima, neznabošcima i satanistima na ekumenskim skupovima… Niko nema prava da Crkvu Hristovu, za koju je On Sebe predao na smrt, sramoti i prlja, nego da se trudi kako bi ona i nadalje bila slavna, *bez mrlje ili ljage, ili tako čega, nego neka bude sveta i bez mane*! (Ef.5, 27) O ovim pitanjima i zabludama, koje mogu imati dalekosežne posledice i po mišljenju mnogih otaca, mogu biti razlog i za podelu naše Crkve, bilo bi dobro, oče Ljubo, da Ti ili neko od drugih učenih i iskusnih otaca pokušate da date odgovor. Privodeći ovo pismo kraju, u kojem sam pokušao da, napravim ispravan odabir primera i navedem reči Svetih otaca i duhovnika o postu i pričešćivanju, voleo bih, oče Ljubo, da i o njegovom sadržaju daš svoje mišljenje. Oče Ljubo, molim Te oprosti i pomeni me u molitvi.
Slobodan Jolović
Odgovor:
Dragi Slobodane, Mislim da si izabrao pogrešnu rubriku za ovakav razgovor jer za polemiku postoji naš forum na koji si više nego dobro došao. Ovom nametnom polemikom kvari se kvalitet ove rubrike. Pre svega ona je tako formirana da se iznesu pitanja-pastiru, a ne reakcije i mišljenja «o pastiru», koja nisi pokazao na smiren i sinovski način. Ako ti se i ovaj odgovor ne sviđa, ponavljam, izvoli na naš forum pa koristi sva dozvoljena i kulturna sredstva (ako je moguće? ) da me razotkriješ kao čoveka koji «uči zabludu». Sveštenik uči zabludu? Takođe, ja ne «pokušavam» da dajem odgovore jer bi u tom slučaju bilo nešto što dajem od sebe, nego moje je mesto ovde da učim i razjasnim ono što po kompleksnosti ovog pitanja mnogima nije jasno, a posebno mirjanima pročitanih «nekoliko knjiga». Ovde govoriš o stvarima koje u svojoj suštini pobijaju ono što tvrdiš, i nažalost, čak i manipulišeš određenim faktima. Takođe, želim da zabeležim da van ove iznesene teme proturaš tvoje mišljenje o «čestom pričešćivanju», o čemu mi uopšte nismo sporili.
«Moja pitanja» su bila retorička ali kako si ih ti vešto iskoristio da mi repliciraš uz tu činjenicu da nisi razumeo suštinu i smisao prvog odgovora ja ću morati da se upustim u dodatno objašnjenje. Nažalost to će biti teško ali ne zbog nedostaka materijala koliko zbog nedostaka tvoje volje da odgovor konstruktivno pregledaš, a ne da mi uzvraćaš površnom i bezdušnom citatologijom tipa: ma mojih navedenih kanona je više nego tvojih – tri prema dva.
Učenje u Crkvi NE sme da bude zasnovano na individualnim ljudima ma ko oni bili, i zato crkvena istorija nekim Svetim Ocima dopušta da ne budu u pravu, i da ih zbog svetosti života i drugih dobrodjetelji ne obajvljuje jereticima, kao što su blaženi Avgustin, sv. Kirilo Aleksandrijski…, sv. Teofan Zatvornik i drugi. Učenje crkve čuva Crkva, i to jedino u svojim bogosluženjima, kako u sveštenoj simbolici tako i u bogoslužbenim tekstovima, koji su bez izuetka osvećena dogma naše vere. NIŠTA drugo nije čuvar vere, i svetootački spisi mogu da budu od ogromne koristi ali nikako ni apsolutni čuvari vere! Čitanje Svetih Otaca i kanonskih uredbi Crkve u otsustvu crkvenosti, i bez rukovodstva duhovnog oca, najčešće dovodi u prelest, što je po sv. Zlatoustu «najniži pad» bilo kojeg umišljenog podvižnika. U knjizi koju si mi prepričavao patrijarh Pavle je posle iscrpnog izučavanja navedenih tipika izveo zaključak: «prva nedelja Velikog posta drži se po svim Tipicima gotovo jednako. U Čisti petak, po Pređeosvećenoj, jelo bez ulja, ili sa uljem i vino. Subotama i nedeljama upotrebljava se ulje i reptilije, ostrige i puževi, a mirjani mogu i ribu» (Neka pitanja naše vere, knj. 2, st. 350) . Takođe i po Nikoljskom mi nalazimo da Nomokanon velikog trebnika, u svom pravilu 223, kaže: «vino i ulje u subotu i nedelju Četrdesetnice jedemo, takođe i reptilije» (Posobie, k izučeniju Ustava i Bogosluženja, st. 590) . Naravno to svedoči i sama služba sa kanonom vlmč. Teodoru Tironu koja jeste autoritet Crkve! Post subotom NIJE po Tipiku i moj pastirski odgovor je upravo bio takav.
Danas postoji Tipik sv. Save Osvećenog ili Jrusalimski, kojeg je u SPC doneo Sv. Sava srpski, da bi ga kasnije nasledila i Ruska crkva; onda postoji Studijski Tipik kojim se danas upravlja Grčka crkva. Mi smo vekovima koristili Jerusalimski, i po njemu se vaspitavali i spasavali (i jeli ulje subotom) , dok danas se otvoreno i bez uzdržavanja nameće novo iskustvo drugog tipika (Studijskog) . Ovom pometnjom i neposlušanjem dans se u SPC gubi jednobraznost i stvara ogromna konfuzija u rešavanju ustava bogosluženja kao i pitanja posta. Uzgred da pomenem, neprirodnim uticajem grkofiletizma u Srbiji prvi put se posle osnivanja SPC potiskuje Jerusalimski Tipik (bogoslužbeno iskustvo Jerusalimske, Ruske, Bugarske i čini mi se Rumunske crkve) i nameće se tzv. carigradsko iskustvo. To najbolje vizuelno svedoči saborno sasluživanje episkopa gde najstariji služi u mitri a ostali u monaškim panama. Postoji još jedan bogoslužbeno živ i aktivan Tipik koji se primenjuje u monaškoj zajednici Svete Gore, koji opet ima svoj unikalni savet u vezi ove naše teme. Ostaje da naša crkvena vlast kaže kojeg se bogoslužbenog poretka pridržava i jednom prekine ovo neposlušanje i konfuziju, pa nek je ono i u licu episkopa. Dakle, sve ovo govori da postoje različiti tipici, i da oni mogu da se široko mimoilaze, i da oni nisu dogma. Isto tako, treba prihvatiti tu činjenicu da su svi ovi tipici koji su urećivali ishranu pisani za opštežića, t.j. manastire, i da je njihovo primenjivanje u ovosvetskom životu (mirskom) bilo vrlo kompleksno a posebno sada zbog tempa života pred velikim izazovom.
Reč je o 69 a ne o 66 ap pravilu, gde njegov tumač koristi Valsamona i odluke Sinoda patrijarha Nikolaja III, koji traži post SAMO od sedam dana pred praznike Rođenja Hristovog, Svetih Apostola i Uspenja Presvete. Zar tumačenje 51 pravila ne govori «za čiste je sve čisto» a za one oskrnavljene i neverne nema ničeg čistog nego oskrnavljeni um i njihova savest? A navedeni komentar 69 pravila je netačan i manipulativan, jer jasno govori o postu od sedam dana pred praznike, «zato što je samo jedan post pred svetu i veliku Pashu». «A kada se govori o razrešenju posta, ne sme da se razume da se dopušta razrešenje na meso», o čemi nema spora, ali ja sam po Jerusalimskom tipiku govorio o razrešenju posta na ulje i ostalu morsku hranu osim ribe, sa neizgubljenim pravom na pričešće u Nedelju pravoslavlja, kako sveštenoslužitelja tako i mirjana.
Sveti Zlatoust piše samo o postu sv. Četrdesetnice i govori o «završetku posta…, i «o sledećem kroz godinu dana» (Beseda 18, 1, col 180 – 181) . A ti i sam pomenu savete Oce, pa i Zlatousta, koji kaže da treba biti uzdržan kako prema onima koji se pričešćuju često ništa manje i prema onima koji se pričešćuju retko, što je sigurno bilo van posta koji je u njegovo vreme bio samo JEDAN. U to se uklapa i sv. Simeon Solunski koji je precizniji i traži da se pričesti jedan put u 40 dana. Crkva u svom iskustvu (nekim pitanjima koje ona rešava) kažnjava ljude na sedam dana od pričešća, što govori da je u Zlatoustovo vreme bilo pričešća van jednog jedinog posta. Nomokanon (228) traži pričešćivanje i na «praznike», a Vaznesenje je «Gospodnji praznik», odmah posle dana «otdanija» kada se završava Pashalni period, a kako mi u tom Pashlanom periodu NE smemo da postimo «sedam dana» van srede i petka, onda se javlja pitanje kako će da se pričestimo «na praznik»? To se ne uklapa sa bogosluženjem niti sa čuvenim svetim rečima Zlatoustog, kada objavljujući Pashu poziva sve ka svetoj čaši: «vi koji ste postili i vi koji niste postili»! U Ruskoj crkvi se posebno za vrme pashalnog perioda narod najčešće pričešćije, i to je praksa koja kroz vekove govori o zdravom razumevanju Pashe i Zajednice! Nego vi ne razumete suštinu posta niti ono što sam vam rekao da su brat ili sestra pored vas, jedini uslov svetom pričešću, a da je post primitivniji stepen pripremanja, i to samo kao ispomoćno sredstvo koje treba da pomogne tom cilju zdravog odnosa prema svakom čalnu Crkve. Pored bogoslužbene dogme Crkve koju sam pomenuo osvrnuću se i na Zlatoustog, koji upravo potvrćuje to što sam rekao. On kaže da «Juda lukavstvom prema svom bližnjem… nije bio dostojan učesnik Tajne večere…». Taj naš odnos prema bližnjem jeste uslov za naše učešće u Zajednici, «da svi postajemo jedno Telo, i udovi Hrista, zato što smo svi mi učesnici (prič A snici) jednog tela». Postupajući tako bićemo u stanju da se sa smelošću naslađujemo i da posatanemo sasudi mira» (Tvorenija, O izdaji, 6, col 390, i col 392) . U njegovoj 18 besedi govori se o duhovnoj učmalosti kada mi «prilazimo postu samo sa uzdržavanjem od jela» (1, col 181) , t.j. bez te crkvenosti koju sam pomenuo. Ovaj svetitelj upravo o tome govori: «ostajući kod kuće, ti ćeš da provedeš vreme u pasivnosti i besmislenosti, a došavši ovde ima da otreseš svaku uspavanost i lenjost… Onaj koji je nešto pojeo i došao ovamo sa potrebnom skromnošću malo zaostaje za onim koji je postio, a ništa manje ni taj koji je postio koji bez usrdnosti i pažnje sluša pouke, malo će da dobije od posta. Onaj koji jede u učestvuje na sveštenim sabranjima sa potrebnom usrdnošću – neuporedivo je bolji od onog koji ne jede i ostaje kod kuće, zato što gladovanje nama ne može doneti toliko koristi, koliko nam se daje korist i dobro učestvujući u duhovnom učenju (čitaj bogosluženju) », (Beseda 10, 1, col 111 – 112) . I sv. Simeon N Bogoslov divno povezuje ovu nit crkvenosti i pričešća, gde napominje da samo pravilno praznovanje, uznošenje kandila, sveća, tamjana, vozglasa, pesme hvale i td. može da «dostojno» pripremi na sveto pričešće (treba da se pročita celo 41 Slovo) . Dogma Crkve jasno govori da prvostepeni post nije hrana, nego ispunjavanje evangeljskih ideala, koji za vreme posta moraju da budu daleko više plodniji nego u ostalim danima godine, a tu se posebno podvlači crkvenost. Ona je glavni i jedini uslov za dostojno sjedinjenje sa Hristom, i dalje kroz Njega sa Zajednicom, i obrnuto – kroz čoveka pored nas otkrivamo Hrista! Tako postajemo deo Crkve, t.j. deo Hrista, jer se «prič A šćujemo» – uzimamo «deo» i putem Njega postajemo deo opšteg Tela – «satelesnici» Crkve (sv. Simeon N. Bogoslov, Slovo 41, col 5) . Suština pričešća nije individualnost nego je overavanje, osvežavanje, potvrđivanje našeg postojanja u Zajednici. Pričešće nije magija, jer ga ne možete da dobijete van zajednice (u svojoj klijeti – ma koliko se vi molili! ) , i zato se na svakoj službi dana uz uzdignute ruke sveštenika čuju reči sv. Jefrema: «Gospode i Vladaru života mog, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja, praznoslovlja, ne celomudrenosti, ne smirenoumlja, ne trpljenja, ne ljubavi, ne daj mi! A daj mi da «sagledam svoje grehe i da ne osuđujem brata svog»! Ovo pomenuto je uslov za zajedničarenje i ništa drugo! Neprirodno stanje prema samo jednom članu Crkve jeste neuklonjiva prepreka, ne zbog nekih zakona i formi nego zbog realnosti odnosa prema Hristu, jer je rečeno da bogopoznanje nije moguće van vežbanja i otkrivanja Boga u svakom članu Zajednice. Ako postoji bolestan odnos prema našem bratu uzdržavanje od mesa, sedam, četrdeset ili trista šezdeset i pet dana, neće da ukloni tu smetnju, nego SAMO onaj post koje sam ranije ukratko naveo u prvim tekstovima velikoposnog bogosluženja (zato i jesu osuđeni gnostici, markionosti i dr.) . Fizički post je tu da pripomogne da bi se ostvario onaj «ISTINSKI post», o kojem bogosluži samoglasen 3 glasa večernje Čistog ponedeljka, a on je potreban preko cele godine, u tom krajnjem zaključku – u svakoj sekundi našeg života. Post je uvek trebao da pomogne a ne da na volšebno i magijski način ostvari hrišćanski ideal («odostoji») , a da je drugačije ni Bog se nebi ovaplotio nego bi jednim komandujućim «pritiskom na dugme» popravio stvar. U duhovnom životu stvari se popravljaju sa mukom i «opipljivo», i kako kaže ap Pavle «u mukama se raćamo», dakle: oseća se i boli, i sastrada, i mnogo onog drugo o čemu nas je u svom evanćelju Hristos učio! «Post je lek – kaže Zlatousti, ali i taj lek neka je hiljadu puta lečeban, često je beskoristan za one koji ne znaju kako da ga upotrebe. Potrebno je da se zna u koje se vreme on upotrebljava, i sama količina leka, kao i metabolizam onog koji ga prima», čak i «VREME u godini» (Beseda o statuama III, 3, col 52) . Koji li je taj doktor? Ko to bolje zna nego Crkva sveta, koja je postepeno propisala postove (vekovima ih uvodila) i koja u određeno vreme traži poslušanje prema njima. Poslušanje nije potrebno tamo gde se ono ne traži, i zato valja da se pomene da Crkva isto tako rigorozno osuđuje i one koji meso smatraju «poganom» hranom, što je čak i Sveto Pismo osudilo? U našem narodu je vrlo slaba crkvenost i većinom se duhovnost prihvata i razume kroz neki tradicionalizam, a u nekim momentima u naše tragične istorije sa izrazitim crkvenim nacionalizmom. U ovim nenormalnim uslovima možda je preporučljivo «daj šta daš», pa i da se odgladuje tih sedam dana, ali to ne sme nikako da bude obrazac pravilnog pričAšćivanja (ili razlog za ismejavanje o Ljube) . Usuđuješ se da pomeneš 228 pravilo Nomokanona? Uredu, što onda ne pomenu ono što sam već rekao, a on potvrđuje: «Oni koji pravilno žive i poste sredom i petkom PREKO godine (i sve druge postove) , treba da se pričeste svetim tajnama». A Crkva ti na svakoj Liturgiji kaže: «So strahom Božijim i vjeruju pristupite», našta si te meni nešto drugo počeo da pričaš. Crkvenost sine, a posebno ispovesti i samopreslišavanje, a ne gladovanje kao i minimalizam – četiri posta – četiri pričešća. Moj zdravi razum ne ume da razume ove reči: «Ne mogu Oče, i pored Tvog upozorenja i apelovanja na kulturno ophođenje»! Bog s Tobom, kako ćeš ti da ovaplotiš Hristov ideal voleći neprijatelje svoje? Zar je Hristos osuđivao Pilata, ili onaj razulareni narod? Zar nas Sveti Oci ne uče da mrzimo greh a da ljubimo grešnika? Objavljuješ li ti Crkvu palom, pa da neosuđenom i neraščinjenom episkopu uskraćuješ elementarno ljudsko poštovanje kršeći mnoštvo kanona koje izgleda voliš da pominješ? Zar Homjakaov nije kazao da «greh patrijarha» nije greh Crkve, nego njegov lični i privatni, za koji će da sam odgovoara? Šta da ti kažem – žao mi je što ne možeš da budeš kulturan, i trudim sa da ovo zvuči bez sarkazma? Sa poštovanjem
oLjubo
