Pitanje:
Pomaže Bog! Blagoslovite.
Imam jednu muku koja me tišti i zbog toga sto sam je sama sebi priredila, ne mogu sebi nikako da oprostim, a ne znam koji je moj sledeći korak. Naime na ispovjesti prije 2 godine, sam dobila epitimiju od godinu dana. U tom momentu sam je shvatila kao prestrogu kaznu. Ispočetka sam se borila protiv takve pomisli o tome i bila spremna da je do kraja izdržim i napokon isplivam iz svojih slabosti i grijehova. Radovala sam se danu kada ću moci da primim Sveto Pričešće. Nije prošlo mnogo i ja sam pala opet u iskušenje i počinila slične grijehove zbog kojih sam i dobila epitimiju. Nisam se više obraćala nikome od sveštenika za ispovjest ili savjet jer sam znala da sam jako pogriješila i ne znam još uvjek kako bi sveštenik reagovao. Sada već duže vrijeme želim da se vratim na pravi put spasenja.
Na žalost nemam svog duhovnika. Imam 31 godinu, nisam udata i nemam djece. Pošto jako volim djecu, mislim da Bog to i vidi i sada radim sa malom djecom i to me ispunjava. Stalno mislim da na taj način, kroz pažnju i ljubav prema djeci, nadoknađujem načinjenu grešku prema Bogu i svojoj duši. Znam da to nije dovoljno. Iako to nije ono za šta sam učila školu, kada god tražim posao, uvjek mi Bog pošalje djecu da se o njima brinem i da se njima bavim. Ta ljubav je uvjek velika i obostrana. Eto možda sam skrenula sa teme ali sam htjela i da naglasim taj bitan aspekt svog života.
Molim Vas da me posavjetujete kako da se postavim i usmjerim svoju neizmjernu želju za povratak Bogu. Zbunjena sam i uplašena.
Takođe me muči što kada se trudim da živim hrišćanskim životom, nailazim na komentare svojih prijatelja i okoline uopšte, da sam naivna i glupa, pasivna, zanešena, nerealna i da samo sebe i svoju ličnost sputavam. Imam veliku ljubav prema lijepim stvarima, umjetnosti, prirodi… i ne nailazim često na ljude koji bi mogli da me shvate, jer valjda nisam „u trendu“. Imam jako puno društva, ali svi oni opet imaju neke svoje živote i niko nešto nema puno vremena za iskreno i istrajno druženje. To me jako rastužuje. A ja vapim za pažnjom i ljubavlju. Često patim od rasijane pažnje jer sam u paničnom strahu da život prolazi pored mene, i da moram da sve ispratim i da se za sve interesujem. Pošto je to realno nemoguće, osjetim se nesretno i nespretno. Takođe kada se god trudim da postanem što savršenija u svojoj čistoti, nakon nekog vremena javi mi se veliki osjećaj krivice. Onda se osjećam manja od makovog zrna u društvu vjerujućih ljudi jer nisam toliko verbalno vješta kao ostali. Dosta sam stidljiva i nemam mnogo samopouzdanja, pa mi se čini i da nešto kažem, to će ispasti smiješno ili bezvrijedno.
Imam nadu da kada bih provela neko vrijeme u nekom našem manastiru, da bih uspjela da se saberem i učvrstim temelje vjere u sebi. Da li sam u pravu? Unaprijed hvala i svako dobro od Gospoda Vam želim.
Jovana
Odgovor:
Bog Vam pomogao
Zaista bih volio, kada bi bilo moguće da Vam direktno odgovorim na ovo pitanje. U svakom slučaju preporučujem da pronađete nekog sveštenika ili monaha u koga ćete imati povjerenja (namjerno ne kažem duhovnika, jer se mnogi danas „kite“ ovim „zvanjem“) , koji će Vas kroz ispovijest i razgovor dobro upoznati, pa će Vam onda svojim savjetom zaista moći i pomoći.
Što se tiče provođenja vremena u manastiru – to uopšte nije loša ideja, a pošto rekoste da ste skloni umjetnosti potražite manastir u kome se sestre bave
nekom umjetnošću! ! ! Srdačno
o Strahinja
