O BRAKU I PORODIČNOM ŽIVOTU
Predgovor
Za mene su ovi izvodi iz zapisa Imperatorke Aleksandre Fjodorovne bili pravo otkrovenje. Onoliko koliko se danas mnogo sreće duhovnih radova posvećenih monaštvu toliko je oskudan spisak knjiga koje bi savremenog čitaoca upoznavale sa hrišćanskim osmišljavanjem braka. Međutim, većina hrišćana bira put venčanog braka, koji sveti oci nazivaju „utočištem celomudrija“.
Nećemo skrivati da naš život prolazi u brigama zbog traženja hleba nasušnog, da uzajamna ograničenost i grehovnost supruga često ostavljaju svoj vidljivi trag na odnosima između muža i žene. Postepeno siromaše i krnje se osećanja koja su zaljubljene činila najsrećnijim bićima na svetu, bledi sjaj požrtvovanosti i viteštva, svakodnevica čini da opštenje supruga postane bezbojno. Oni se s vremena na vreme osećaju kao burlaci koji jedva vuku lađu porodičnog života. Očigledno je da ovo nije bila sudbina krunisanih Nikolaja i Aleksandre. Urođena plemenitost, čistota osećanja i namera sjedinile su se sa svesnim i promišljenim naporom da se očuva i zaštiti onaj savez koji je zaista postao uzor vernim podanicima i koji je na kraju životnog puta bio zapečaćen mučeničkim podvigom.
Za nas je najvažnije to što Aleksandra Fjodorovna čitajući knjige ispisuje iz njih ono što je najbliže njenom sopstvenom bračnom iskustvu. Očigledno je da je u rukama imala najrazličitija dela i po žanru i po sadržini. Filosofska razmišljanja, etika braka, poezija, duhovne izreke – sve je to bila hrana za njena razmišljanja o Bogu. Mislimo da ni iz daleka nisu svi autori koje je Carica izučavala bili pravoslavni, ali je njena duša, koja je umela da voli „tako iskreno i tako nežno“, s hrišćanskom mudrošću i razboritošću izvlačila bisere moralnih sentenci i maksima koje su najviše govorile njenom ženskom srcu.
Unutrašnja snaga objavljenih zabeleški je u moralnom liku života blagočestive Carice u potpunosti predane porodičnom idealu. Upravo zbog toga su dole navedene zabeleške prožete takvim mirom, iskrenošću koja sve pobeđuje i nebeskom lepotom. U naše vreme kada najobičnija opštečovečanska poimanja duga, časti, savesti, odgovornosti i vernosti postaju sve manje vidljiva, kada se, po rečima jevanđeliste Mateja „zato što se umnožilo bezakonje, ohladnjela ljubav mnogih“ (Mt. 24, 12), čitanje ovih materijala može da bude pravi događaj duhovnog reda. Saveti, upozorenja supruzima, misli o istinskoj i prividnoj ljubavi, razmišljanja o odnosima između najbližih rođaka, svedočanstva o velikom značaju domaćeg enterijera i atmosfere u duhovnom razvoju ličnosti deteta – eto to je, iako ni izdaleka ne potpun, spisak etičkih problema kojih se Carica dotakla.
Ma koliko čovek da čita ove materijale sve vreme pronalazi nešto novo što mu je potrebno baš tog dana i sata, jer život u braku pretenduje na angažovanje svih stvaralačkih moći čoveka u njegovom delokrugu. Carica nam pomaže da novim očima pogledamo na bogoustanovljeni brak i da ocenimo ovaj dar u svetlosti Hristove ljubavi kako bismo razumno služili jedni drugima na slavu Božiju. Čitalac koji ima dobro i milostivo srce i krotku i tihu prirodu učvrstiće navedene vrline u sebi, a onaj čije je srce možda savladano surovom bezosećajnošću i koje je odavno zaboravilo da postoje nežnost, snishodljivost, trpeljivost i dobrodušnost neće moći da ne oseti želju da se izmeni nabolje, da se ne seti svoje prve ljubavi i pokaje. Danas, kada se ruše svi društveni principi i narod strada pod teretom sopstvenog nemorala, verujemo da će objavljeni materijali mnogima otvoriti oči za supružanske vrline, a druge sačuvati od grešaka, za koje, nažalost tako gorko i dugo potom plaćamo.
„Ako, dakle, ko ukine jednu od ovih najmanjih zapovijesti i nauči tako ljude, nazvaće se najmanji u Carstvu Nebeskome; a ko izvrši i nauči, taj će se veliki nazvati u Carstvu Nebeskome“ (Mt. 5, 19). Ovo poslednje se nesumnjivo dogodilo sa veličanstvenom Caricom zemlje Ruske. Sveta velikomučenice Imperatorko Aleksandra, moli Boga za nas!
Jerej Artemij Vladimirov
starešina hrama Svih Svetih
u Krasnom selu, Moskva
