Pitanje:
Pomaže Bog oče, nedavno sam boravio u Rumuniji i tom prilikom posetio par crkava i manastira učestvujući na bogosluženju. Ono što mi je zapalo u oči je da veći deo službe (večernje i jutrenje) pravoslavni Rumuni (kako laici tako i monasi) provode klečeći na kolenima, pa čak i na Liturgiji, iako znam da je kanonima klečanje na Liturgiji zabranjeno! Rumuni obavezno to čine za vreme čitanja Jevanđelja i na Veliki Vhod (za vreme čijeg svršavanja se u Vranjskoj eparhiji, iz koje sam ja, praktikuje samo mala metanija) . Molim vas odgovorite mi postoji li neko pravila kad je klečanje obavezno, tokom kojih službi i čitanja i kada ono nije dozvoljeno uopšte. S poštovanjem brat u Hristu
Nemanja
Odgovor:
Dragi brate Nemanja, Klečanje je izraz svesti da je čovek grešan i kriv (valjda su nas zato učitelji terali da klečimo u uglu učionice, kako bi shvatili da smo nešto pogrešili) pa je, prema tome, ovo naročito položaj onih koji mole oproštaj zbog neke pogreške. Ono je izraz kajanja i naše zavisnosti od Boga, kao i dokaz da nam je potrebno Božje milosrđe. Otuda se hrišćani mole klečeći naročito u vreme kajanja i posta ili kada mole kakvu milost. U toku Sv. liturgija Svetog Jovana Zlatousta i Svetog Vasilija Velikog nije predviđeno klečanje, već samo u vreme Liturgije ranije osvećenih darova, a koja se služi isključivo u toku Časnog vaskršnjeg posta. I na ostalim bogosluženjima Časnog posta ima momenata kada se molimo klečeći. Klečanje može biti i u sklopu Svete liturgije, ako se, na primer, posle zaamvone molitve vrši moleban ili blagodarenje, pa nas sveštenik ili đakon pozovu: Opet i opet preklonivši kolena, Gospodu se pomolimo! Klečanje je predviđeno i pri osvećenju hrama, a na večernjem bogosluženju, koje se služi odmah nakon Svete liturgije na Praznik silaska Svetog Duha, dok sveštenik čita molitve Svetoj Trojici, vernici klečući pletu duhovske vence od trave i cveća. Neposredno pred čitanje Svetog jevanđelja na Litrugiji (a i pri ostalim bogosluženjima) , sveštenik poziva verne: „Smerno stojmo, čujmo sveto Jevanđelje! “ „Smerno stajanje“ podrazumeva da stojimo uspravno, a samo je glava lagano priklonjena, u znak poštovanja za ono što se čita ili šta se događa. Takav položaj treba zauzeti i kad se prenose Časni darovi sa žrtvenika na Časnu trpezu (veliki vhod) ili kad sveštenik pozove na „glavopreklonjenje“. To što se u Rumuniji (a možda ne zvanično i u svim hramovima) dobar deo bogosluženja, pa i Svete liturgije, provode klečeći, svakako nije po tipiku Pravoslavne crkve, već isključivo lokalni običaj. Neko je počeo, drugi su videli, pa misle da nije na odmet pomučiti i svoje telo, radi iskrenije molitve. Međutim, to može izazvati i suprotan efekat, da čovek više misli na svoja kolena koja žulja kameni pod, nego na molitvu. Prilikom služenja Svete liturgije u jednom manastiru, kad sam počeo da čitam Jevanđelje, dve žene su prišle nalonju, klekle su i pokrile glave prekrivačem. Ubrzo zatim počeli su ostali vernici, najpre oni u prvim redovima, a kasnije i oni u dnu crkve, da se spuštaju na kolena i tako, kad sam završavao čitanje Jevanđelja, svi u hramu su klečali, iako sam ih pre čitanja pozvao da stoje smerno. Klečanje, kao i veliki zemni pokloni, ne vrše se u vremenu Pedesetnice, od Vaskrsa do Duhova. Prilikom domaće, porodične molitve, vernici mogu, prema nahođenju, da primenjuju razne položaje (poklone, klečanje, stajanje) , zavisno od samog sadržaja i cilja molitve.
O poklonima, metanijama u toku Svete litrugije već je bilo reči u ovoj rubrici, pa bi mogao da pregledaš, kako bi se i po tom pitanju pobliže obavestio.
Neka nam svima Časni post bude na duhovnu polzu.
o. Dušan
