Pitanje:
Molim vas da mi objasnite kako se treba ispovediti, ako se neko nikad nije ispovedao, a ima dosta grehova, od kojih su neki užasni, smrtni. Može li se samo reći na primer, ubio sam, krao sam, itd, ili se mora tačno i konkretno reći to i to sam uradio tako i tada? Neki gresi su toliko odvratni da je grozno i pomisliti na njih a kamoli reći, i moraju li se svi oni glasno izgovoriti pred sveštenikom? I još nešto me muci, kada se čovek treba ispovediti, posle liturgije uvek mi se čini da sveštenik ima još nekog posla, i inače ne znam kad da mu priđem, uvek mislim da nije vreme da on sluša moju gnusnu ispovest, posebno što ja i ne znam kako da se ispovedim. Mnogo sam čitala o pripremi za ispovest, ali opet mi je sve to velika nepoznanica i veoma sam zbunjena što se toga tiče. Ne moram ni govoriti da nemam nikakvog iskustva u duhovnom životu, ne znam pravila ponašanja u crkvi i prema sveštenim licima, a ne znam ni koga da pitam, stid i strah mi nedaju nikog da pitam. Vidim da mi je sve na dohvat ruke, treba samo nekoma da se obratim, ali me uvek nešto spreči i ja se sama oko toga stalno lomim. Htela sam da se ispovedim i pričestim za Vaskrs, to je za mene bila neopisiva borba, jer me neispoveđeni gresi muče stalno, pripremala sam se dugo, čitav post, a posebno poslednju sedmicu. I ujutro na sam Vaskrs desilo se ono što se moralo desiti, bilo je puno sveta i svestenik nas je nabrzinu ispovedio, bukvalno ovako: kako se zoveš, jesi li postila, kaješ li se? I to je sve, izgovorio je molitvu i sledeća osoba je došla na red. Kasnije smo se svi pričestili. Znam da je bilo puno sveta i da nije moglo drugačije, ali to je bio prvi put da se ja pričešćujem, a nisam spomenula ni jedan svoj greh. Da li je to u redu? Da sam znala da će tako biti ne bih se pričešćivala, jer prethodnu noć skoro da nisam ni spavala mučeći se i pripremajući se kako ću da izgovorim sve što tajim i za šta se kajem dugo godina. Ili možda grešim, možda tako mora biti, i ne treba previše da se zanosim onim što čitam, prvo niti ja imam pojma o tome kako to treba da bude, niti imam hrabrosti koga da pitam, stalno me muči misao da nekoma smetam itd. A čak i kad bih se nekom obratila ne znam šta bih rekla. Ali pošto me posle tog mog pričešćivanja za Vaskrs užasno muči sve ipak mislim da ne smijem preskočiti pravu ispovest, samo ne znam kako. Ako imate ikakav savet ili ako mislite da nisam u pravu molim vas da mi kažete. Unapred vam hvala
L.
Odgovor:
Draga sestro, Veħ je više puta bilo reči o tome: ispovest nije neka magična radnja, gde se uz tačno izgovorenu formulu, na precizno obavljen način, dobija određeni rezultat. Vrlo grubo smo uporedili ispovedanje i savete duhovnika sa naporom trenera da kod čoveka postigne dobru kondiciju i što bolje fizičke rezultate. Nije lako jednostavno izložiti Svetu tajnu ispovesti. U principu, što je duhovnik bolji, to je korisnija ispovest. Ali, Gospod prima iskreno pokajanje onoga koji se kaje, onda i onako, kako On sam smatra za dobro i korisno po čoveka. Naše je da se iskreno ispovedimo i pokajemo. Treba što jasnije identifikovati svoje slabosti i grehe, bez nabrajanja imena, mesta i davanja podataka o drugima. Ako čovek želi da se podrobnije ispovedi, treba to najpre da pomene svešteniku i zakaže vreme kada on nije zauzet drugim obavezama. Možeš malo i da odeš do nekog manastira. Raspitaj se gde ima dobrih monaha ili monahinja, pa odi do njih, porazgovaraj, požali se, saslušaj, sve ħe to doħi samo od sebe, samo ako ti to želiš. Bog ħe ti dati priliku za to. Nemoj odustati i nemoj gubiti nadu i hrabrost. Ako smo imali hrabrosti da grešimo, zašto nebismo imali hrabrosti da to priznamo pred Bogom i sveštenikom? Pozdravlja te, o. Srba
