Pitanje:
Pročitao sam na vašem sajtu izjavu da Hari Poter izvodi decu na krivi put. Možete li da mi objasnite zašto je tako?
Nikola
Odgovor:
Dragi brate Nikola, O štetnosti knjiga i filmova o Hari Poteru pisano je dosta u časopisima i na sajtovima Srpske pravoslavne crkve. Ja bih Ti preporučio izvanredan tekst pravoslavnog publiciste i vrsnog poznavaoca okultističkih učenja i pojava u srpskom narodu G. Vladimira Dimitrijevića. On je napisao: Hari Poter i lov na dečije duše Hari Poter je sin čarobnjaka i veštice koje je svojevremeno ubio demonski mag Lord Valdemor, i koji je sam, kao beba, preživeo smrt. To jest, Lord Valdermor je ubio i Harija, ali je Hari „vaskrsao”, a na čelu mu je kao znak izabranosti, ostao žig. Sada ga vaspitavaju Darslijevi, njegova tetka i teča, koji su puki „normalci”, to jest glupa ljudska bića koja ne znaju ništa o magiji. Oni i njihov sin Dadli kinje Harija. Hrišćanski obrazovanom čoveku je jasno da ovo „preslikavanje” bebe i proročanstvo predstavljaju bogohulnu karikaturu rođenja Hristovog i spasavanja Bogomladenca, Koji je pobegao u Egipat od deteubice Iroda.
Školu koju će Hari pohađati osnovalo je četvoro veštica i čarobnjaka još u srednjem veku, kada su bili gonjeni. Upravnik škole je Albus Dambldor, veliki veštac. Profesori su vrhunski okultisti, među kojima ima i „animaga”, čarobnjaka koji se povremeno pretvaraju u životinje. Predmeti koji se uče su: magijsko preobražavanje, zaklinjanje, herbologiji – (nauka o okultnim svojstvima bilja) , istorija magije, staranje o magijskim bićima, letenje i čaranje. U školi se nalaze čarobnjački podrumi, salon za vračanje, soba tajni, itd.
Za razliku od tradicionalnih bajki, u kojima je podela na dobro i zlo jasna i nedvosmislena, u knjigama i filmu o Hariju Poteru nije tako. Zla bića iz tradicionalnih bajki u poterijadi imaju sasvim druge uloge: veštci i veštice su profesori u Harijevoj školi, a sam Hari je primio jedan deo energije od oličenja zla… Nipošto se ne sme zaboraviti da je jedna od osnovnih poruka pisca ovih knjiga, Roulingove, bunt protiv roditeljskog autoreteta, protiv normalnih ljudi „mlakonja”, koji ne znaju šta je magija. Ono što najviše uznemirava je to, da deca idu u školu gde uče bacanje čini i druge magijske predmete. Poruka jeste da to nije samo za „matorce”, već za klince. A dete se lako opredeljuje da uđe u željeni svet i tamo isproba ono što je čitalo ili gledalo. Dete i ne sluti da se iza privida bezazlenosti krije demonski svet ogromnih razornih moći, sa kojim se nikako ne sme igrati. Ono što je vekovima bilo simbol zla, u delima o Hariju Poteru je postalo simbol dobra. Posle knjiga i filmova, odlazi se na sajtove Interneta koji vas vode tamo gde stručnjaci izlažu i prave čini.
Na čelu Harija Potera nalazi se munja. Munja je znak sile boga Tora, koji je opet, rogati bog. To je bog moći, a munja toliko bitna u runskoj magiji da je Hitler, inače veliki okultista, stavio na uniforme svojih SS-trupa. Deca se, na primer, trude da i ona imaju ožiljak na čelu, kao Hari, upravo na onom mestu na kojem će, jednog dana, lažni prorok – antihrist, zahtevati da svi ljudi nose znak zveri, kao simbol lojalnosti antihristu. Mnoge desetine miliona biće pripremljeni za ovaj i ovakav zahtev upravo zahvaljujući pričama o Hariju Poteru. Bez dovoljno znanja i još nedovoljno razvijene sposobnosti rasuđivanja deca su, u najmanju ruku, osuđena da pomešaju hrišćanstvo sa paganizmom, čime se ostvaruje cilj da se hrišćanstvo razvodni, kako bi potom, kao jedina brana od antihrista, nestalo u vrtlogu raznih magija i čarobnjaštva. To je još jedan od ciljeva koji treba ostvariti, pored ostalog i knjigama i filmovima o Hariju Poteru: priviknuti ljude na znake, osobine i izgled Satane i njegovih demona, kako bi otpor njegovom dolasku bio manji.
Deca ne znaju, a odrasli zaboravljaju, da je osnovno pravilo okultizma da Satana ne daje ništa zabadava, niti zadugo. On možda i dozvoli ponekom od svojih zemaljskih sledbenika da oseti posedovanje nekih od moći kojima i sam raspolaže, ali ubrzo traži da ovaj to plati. Zna se čime.
Sve postaje još interesantnije ako znamo da je autor, gospođa Rouling (rođena u Velsu, Velika Britanija, 1965. g.) sada multimilionerka i jedna od najbogatijih žena na Ostrvu, još do pre neku godinu živela kao samohrana majka od državne (socijalne) pomoći, sasvim blizu bankrota. Kao priznanje, 2. marta 2001. g. princ Čarls joj je dao orden Reda Britanske imperije, za „doprinos dečijoj književnosti”. Zato, bar za početak, ne dozvolimo Satani da ni na tako beznačajan način, i još beznačajnijim povodom, „američkom filmskom bajkom”, pronađe „ključ za našu branu”. Ako se opredeljujemo da kršimo zakon Božji, i ako ne shvatamo kuda to vodi, kad-tad ćemo biti svesni posledica. To jest, bez znanja o svom Nebeskom Ocu, naša deca neće poštovati ni zemaljskog oca i majku. Ako ne idemo za vrhovnim Smislom, Hristom, ni naša svakodnevnica neće imati smisla. Ako kao mali budu imali pogrešne predstave o dobru i zlu, ako budu verovali u okultne moći, hoćemo li biti sigurni da, kad odrastu, neće ući u neku crnomagijsku sektu? I zaista: ako čovek veruje u Boga i besmrtnost duše, u to da je ovaj život samo priprema za večnost, onda je njemu svejedno šta gleda, šta sluša, kako živi i u šta veruje. Svejedno mu je i kako vaspitava svoju decu, i ako će se ona sama vaspitavati, „spontano” i „slobodno”? ! ? Ali, ako čovek zna da je Carstvo Božije naš pravi dom, i da se svetom upravlja iz dečije sobe, onda će ovo nekoliko reči biti ozbiljno upozorenje o tome šta donosi kultura bez Hrista, podkultura koju nam nudi medijska mašinerija „novog svetskog poretka”.
Ako ostanemo verni svojoj Crkvi, njenom predanju, njenom pričešću i njenom podvižništvu, bićemo kadri da odolimo iskušenju dana koji dolaze. A krajnji ishod nas na prvom mestu, uči sveistinito Evanđelje, u kome Gospod veli: „NE BOJTE SE, JA POBEDIH SVET”. Budimo, dakle, na strani Svepobednog Dobra, koje je Hristos Bog naš.
Nadam se, brate Nikola da si zadovoljan ovim odgovorom brata Vladimira i da će znati svojoj deci da objasniš svu štetnost ovakve literature.
Hristos posredje nas – Tvoj o. Dušan
