NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Ekumenizam » EKUMENIZAM

EKUMENIZAM

episkop Artemije

EKUMENIZAM
 
Kako pravoslavni hrišćanin (monah ili mirjanin) treba da gleda na nepravoslavnog čovjeka (Jevrejina, muslimana, rimokatolika, protestanta…)? Smije li pravoslavac da uđe u nepravoslavnu bogomolju? Smije li da prisustvuje nepravoslavnom molitvenom obredu i skupu, a smije li da učestvuje molitveno u njemu?
U jednom pitanju mnogo pitanja. A u svima njima – jedno pitanje. Pitanje koje nameće naše vrijeme, vrijeme obremenjeno teorijskim i praktičnim ekumenizmom, vrijeme kada su mnoge vrijednosti, i moralne i duhovne, dovedene u pitanje. Nekada su ljudi zamislili da grade Vavilonsku Kulu, pa je po volji Božijoj nastala pometnja jezika i rasijanje naroda. Danas pak mnogi žele da grade Kulu ujedinjenog hrišćanstva no ne na Hristu – Istini, nego na kompromisu između istine i laži, svjetlosti i tame, Hrista i Velijara, i doveli su do pometnje kako među pravoslavnim vjernicima tako i među vječnim vrijednostima, moralnim i duhovnim.
A Ekumenizam! Šta je to? To je izmišljotina one iste iskonske Zmije ( koji je „đavo i satana“, Otkr. 12,9) koja je našim Praroditeljima u raju predložila da postanu bogovi, ali ne pomoću Boga, nego nasuprot Boga, a pomoću đavola. Tako I današnji ekumenisti, žele da ostvare jedinstvo hrišćana za koje se Hristos molio u svojoj prvosvešteničkoj molitvi (pred stradanje, vidi Jn. 17,21) ali ne na Istinu i u Istini nego na kompromisu, laži, licemjerju. Ne na vjeri u sve što je Hristos otkrio i ljudima na spasenje ostavio u Crkvi svojoj nego na relativizaciji svega pa i same Crkve. Taj projekat su izumjeli protestanti a prihvatili svi ostali, nažalost i mnogi „pravoslavni“ pastiri (episkopi i sveštenici) koji su sa teorijskog ekumenizma (dijalog sa nepravoslavnima) uveliko prešli na praktični ekumenizam izražavan i projavljivan u zajedničkim molitvama i bogosluženjima pa negdje čak i u zajedničkom pričešćivanju (intercomunnion-u).
No, to nije dovelo do postavljenog cilja – ujedinjenja „svih crkava“ nego do nebivale sablazni, smutnji i deoba u Jednoj i Jedinoj Crkvi Hristovoj, Crkvi pravoslavnoj. I u naše vrijeme (kao mnogo puta u istoriji Crkve) ispunjavaju se riječi Hristove da Crkvu Njegovu ni vrata pakla neće nadvladati (Mt. 16,18). I zaista, u svakoj pomjesnoj Pravoslavnoj Crkvi ima onih (među klirom i narodom) koji ne pristaju i ne prihvataju otrov ekumenizma ma u kakvim oblandama se nudio i servirao. Oni i jesu i ostaju „Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine“ (1. Tim. 5). Tu Crkvu zaista vrata pakla nikad neće nadvladati jer je Istinit Onaj koji je to obećao onima koji Ga ljube.
Pitanje je kako ti pravoslavni hrišćani (monasi ili mirjani) treba da gledaju na nepravoslavnog čovjeka? Kao na svog teško bolesnog brata po tijelu (svi smo od jednog Adama) sa bolom, samilošću i ljubavlju. Što je brat bolesniji sve veću ljubav prema njemu treba pokazivati. Što se tiče ljudskih odnosa i ovozemaljskih potreba ponašati se prema svim ljudima na isti način. Svima ukazivati dužno poštovanje, pomoć u bilo čemu ovozemaljskom, spremnost da se za bližnjeg (svakog čovjeka) bez obzira na vjeru ili bilo koje druge razlike svojstvene ljudima, ako treba i život položi. To je nauka jevanđeljska, to je nauka svetootačka, to je nauka Crkve pravoslavne (vidi priču o Milostivom Samarjaninu, Lk. 10, 25-37). Tada i samo tako pravoslavni hrišćanin postupa kao istinski sluga Božiji, sluga Boga koji zapovijeda suncu svome da greje i zle i dobre, i kiši svojoj da pada i pravednima i nepravednima (Mt. 5,45).
Tako sve dok ostajemo na polju čisto biološkom,ovostranom, na polju bioloških potreba. Međutim, kada je u pitanju odnos pravoslavaca kao vjernika, člana Crkve Hristove prema nekome ko taj nije (pa bio on Jevrejin, neznabožac – ateista, musliman, rimokatolik, protestant ili bilo šta drugo u vjerskom pogledu), stvari se mijenjaju iz temelja. Tu pravoslavac (ukoliko želi da to i ostane) ne smije prestupiti granice svoje vjere, pomjeriti međe koje postaviše Oci naši i miješati vjeru svoju sa tuđom, praviti i ići na kompromise, tražiti neke dodirne tačke (minimum) sa inoslavnima radi nekog lažnog (prolaznog, ovozemaljskog) cilja. To znači da pravoslavni sa nepravoslavnima ne može imati nikakve vjerske obrede ili molitvene zajednice. On se ne može moliti sa njima. O tome govore i mnogi sveti Kanoni Crkve Pravoslavne. Ali se može i treba moliti za njih. Moliti se da ih Gospod prosveti, umudri i uputi na put spasenja, na put povratka i prisajedinjenja Jednoj Svetoj Sabornoj i Apostolkoj Crkvi izvan koje i mimo koje nema spasenja. Na tu molitvu za „nepravoslavne“ pravoslavca pokreće i treba da pokreće istinska ljubav prema njima. Jer po svetom ocu Justinu Đelijskom samo je ona ljubav prava i istinska koja bližnjem osigurava život vječni (spasenje). Tu ljubav pokazuje Sveta Crkva pravoslavna moleći se neprekidno u svojim svetim molitvama „za sve i sva“: „Zabludele od pravoslavne vjere, jeretike i otpadnike, prizovi poznanju istine: nehrišćane prosveti da bi Te poznali, grešnike privedi pokajanju…“(Akatist Isusu Sladčajšem). No Crkva nema nikakvu silu ni vlast da nekog primora na jedinstvo u vjeri sa Njom, da postane Njen član. Čak i kad bi mogla ne bi to činila, jer bi to bila tiranija a ne ljubav.
Najzad poslednje pitanje pokazuje izvjesnu gradaciju. „Smije li pravoslavac samo da uđe u nepravoslavnu bogomolju?“ Načelno smije! Ali, odmah se postavlja pitanje pobude i namjere: radi čega? Da li je u pitanju puka radoznalost, naučni pristup i proučavanje takvog objekta, poštovanje i pijetet, da bi se unutra molio (pa majkar i sam)? Od namjere, dakle, i cilja njegov ulazak dobija i moralnu kvalifikaciju. I sveti apostol Pavle kaže: „Sve mi je slobodno (dozvoljeno) ali mi nije na korist. Tako i „samo“ ulazak u nepravoslavnu bogomolju, samo po sebi nije grijeh i zlo, ali to može da bude zavisno od naše namjere. Sveti Vasilije Veliki izričito govori: „Ne doprinosi slavljenju Imena Božijega onaj ko se divi učenju nepravoslavnih“. Dakle, ni divljenje njihovim „bogomoljama“ a još manje molitveno opštenje sa njima.
„Smije li da prisustvuje nepravoslavnom obredu i skupu?“ Sve što je rečeno za prethodno pitanje, važi i za ovo. Ništa se nema ni dodati ni oduzeti.
„A smije li molitveno da učestvuje u njemu?“ E to ne smije. Ni pod kakvim uslovima ili okolnostima. Prinudom ili silom, jer bi time pogazio sve pozitivne Kanone i propise svoje Crkve pravoslavne i prestao bi biti njen član.
Neka ovaj kratak odgovor na ovo sudbinsko pitanje bude makar jedna strelica kraj puta „koji vodi u život vječni“ da savremeni pravoslavci nebi sa njega skrenuli i zalutali na mnogobrojnim stazama i puteljcima koji su trasirali ljudi svojim umom, a koji svi vode – u propast vječnu.
Mir ti i blagoslov od Gospoda.
 

Sveti Maksim Ispovjednik

O JERETICIMA
…..Ja ne želim da se jeretici muče, niti se radujem njihovom zlu – Bože sačuvaj! – nego se većma radujem i zajednički veselim njihovom obraćenju. Jer šta može biti milije vjernima nego da vide da se rasijana djeca Božija sabiraju u jedno. Ja nijesam toliko pomahnitao da savjetujem da se nemilost više cijeni od čovjekoljublja. Naprotiv, savjetujem da treba sa pažnjom i iskustvom činiti i tvoriti dobro svim ljudima, i biti svima sve (1. Kor. 9,22) kako je kome potrebno. Pritom, jedino želim i savjetujem, jereticima kao jereticima ne treba pomagati na podršku njihovog bezumnog vjerovanja, nego tu treba biti oštar i nepomirljiv. Jer ja ne nazivam ljubavlju nego čovjekomržnjom i otpadanjem od Božanske ljubavi kad neko potpomaže jeretičku zabludu, na veću propast onih ljudi koji se drže te zablude.
   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *