Pitanje:
Pomaže Bog, Postavila bih jedno pitanje vezano za ispovest. Oprostite mi molim vas ako je sablažnjivo, i ako vam se učini da nije za javnost ne morate ga objaviti. U nekim uputstvima za ispovest sam pročitala da ne treba preterano detaljisati u vezi nekog greha, a sa druge strane mi se nakon ispovesti često čini da nisam dovoljno detaljno nešto rekla, da sam nešto propustila ili da sam rekla tako da možda izgleda drugačije nego što se zaista dogodilo, pa posle ispovesti često imam manje mira nego pre toga jer se opteretim raznim detaljima čak i kada su „manji“ gresi u pitanju. Međutim, sada me konkretno muči problem vezan za jedan veći greh. Naime, krstila sam se pre pet godina i od tada se redovno pričešćujem, ispovedam i živim u uzdržanju (sa momkom, nisam još uvek udata) . Pre krštenja sam bukvalno bila rob telesnih strasti, a naročito rukobluda, da bih postepeno uz Božiju pomoć, nekako sa mukom uspela da se toga oslobodim. Pre izvesnog vremena sam nažalost pala u jedno veće iskušenje bludnih pomisli koje su toliko bile jake i kojima sam se bez opiranja prepustila da je svega nekoliko (doduše svesnih) dodira proizvelo trenutni telesni nadražaj za malo sličan onom koji se doživi prilikom „klasičnog“ greha rukobludnistva (klasičnog u medicinskom smislu, jer je, svesna sam, sa duhovne tačke greh sve jedno greh) . Kada sam otišla svešteniku da se ispovedim, pored ostalog, konkretno za ovu stvar (da ne bih sablažnjvala detaljnošću) rekla sam „da sam se prepustila jako intenzivnim bludnim pomislima, i da je skoro došlo do greha telesnog samozadovoljavanja“ (procenjujući da je to „skoro“ jedan stepen telesne naslade koji se možda ne izjednačava u potpunosti sa grehom rukobluda) . Očima mene same od pre pet godina (s obzirom da mi je svaka vrsta naslade tog tipa bila potpuno normalna) , ovako nešto tada i ne bih registrovala kao „nešto posebno“. Međutim sada kada se trudim koliko mogu da otrgnem to staro sa sebe, plaši me da sam umanjila taj svoj greh na ispovesti, procenjujući svojim sopstvenim ogrehovljenim razumom težinu tog greha, i da Bog možda vidi naše grehe (merene Božjim metrom) u njihovoj pravoj meri, koja se ovog puta možda razlikuje od moje mere za taj greh. Strašno sam se opteretila time (a to mi se redovno dešava nakon ispovesti i za druge „manje“ stvari) , pa sam u nedoumici da li da opet odem da ispovedim tu istu stvar (na kritičniji način) , jel sam u strahu da će to, pogotovo ako je smrtni greh, ostati kao da je neispoveđeno. Oprostite još jednom.
N.N
Odgovor:
Draga sestro, Greh nije nešto što je „zamrznuto“ u vremenu, što treba do tančina ispitivati, analizirati i procenjivati. Ako to činimo, mi greh „oživljavamo“ i dajemo mu nove potstreke (energije) . Zbog toga se naš neprijatelj često trudi da nas kroz razne pomisli i razmišljanja zadrži vezane za određene slabosti i grehe. Ako ne može da nas odvrati od pokajanja, on nas onda drži u razmišljanju o tome i na taj način nas opet vezuje. Nemir, koji oseħaš nakon ispovesti, to jest, nakon psihičkog, racionalističkog napora da umom svojim nađeš pravu reč i pravu meru, jeste siguran znak da te neprijatelj potkrada. Uzima ti plodove pokajanja. A sve je to nepotrebno. Jedino što je važno jeste: paziti da kroz naše razmišljanje, kroz ideje, predstave i događaje, u nas ne uđe određeno oseħanje i raspoloženje, koje može, kao kakav klizav teren, da nas uvuče u greh. Paziti na svoja oseħanja koja se hrane mislima, jeste jedan od najvažnijih zadataka Hrišħanina. Zato Premudri Solomon kaže: „Svrh svega što se čuva – čuvaj srce svoje“! (Priče 4, 23.) i „Prigni srce svoje razumu“! (Priče 2, 2.) Čemu bi služile tolike racionalne analize? Zar mi možemo tačno i precizno izmeriti duhovne stvari? Šta god rekli, to za naš razum neħe biti dovoljno dobro. Svi mi grešimo svaki dan i mnogo puta. Niko nije savršen. Ako bi smo analizirali sve velike i male stvari, ne bi smo imali vremena da se pokajemo. Zato, razmišljaj u granicama u kojim možeš da pružiš sebi dovoljno razloga za odluku da izbegavaš svako zlo. To je dovoljno. Trudi se da očistiš srce – osećanja i zapamti da ona zavise od naših razmišljanja. Trudi se da govoriš i delaš iz čistog srca, koje štiti zdrav razum. Ostalo prepusti Bogu. Brini se o svom srcu – osećanjima, da se u njih preko raznih misli ne uvuče strah, strast i greh. Brini se da omrzneš greh, da voljom svojom budeš daleko od njega. Moli se Bogu i budi zahvalna za sve što ti je dao. Pozdravlja te, o. Srba
