NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » CRKVA I DRŽAVA (iz rada „TAJNA CRKVE“)

CRKVA I DRŽAVA (iz rada „TAJNA CRKVE“)

Arhiepiskop Jovan (Šahovskoj)
 

CRKVA I DRŽAVA
(Iz rada „Tajna Crkve“)
 

  I grad nema potrebu ni za suncem, ni za mjesecem, da svijetle u njemu, jer je slava Božija osvijetlila njega i svjetilnik je njegov Agnjec. I spaseni će narodi hodati u svjetlosti njegovoj, i carevi će zemaljski u njega donijeti slavu i čast svoju.

Otkr. 21:23-24

 
Izvan Crkve nema ne samo spasenja u vječnosti, nego nema ni života u vremenu. Sve što istinski živi – pričešćeno je Crkvi, Jer je Crkva Život istinski.
Izvan Crkve je samo – utvara postojanja… U svjetlosti te istine sozercava se život ljudi i njihovih jedinjenja ljudskih.
Svako jedinjenje u svijetu je crkveno, ako ne u istini svojega duha, a ono po prirodi samog jedinjenja svojega. Najveće jedinjenje svijeta ovoga – državno – takođe na sebi nosi otsjaj Crkve. Čak i najneprijateljskije prema Crkvi raspoložena država u nečemu i nekako obavlja na zemlji posao koji mu je poručila Nebeska Crkva.
Crkvu možemo da uporedimo sa suncem (vaistinu Lice Njeno – to je Lice Tvoje, Gospodi Isuse Hriste, – Sunce!). Državno jedinjenje, pak, je tijelo mjesečevo, mada i ima „oblik sunca“, ali samo po sebi ono je tamno, i svu svjetlost koju ima u sebi dobija od sunca; ono je uz to suncem osvijetljeno samo sa jedne strane… Ovo je razmatranje odnosa „Crkve i države“, ne na planu istorije, sociologije i prava, nego na planu one metafizičke realnosti, u kojoj živi svo čovječanstvo poslije prvorodnog grijeha.
Jedna strana državnog jedinjenja ozarena je ognjem Crkve. Druga, pak, strana njegova leži u mraku, odlučena od Lica Božijeg, lišena duha vječnosti.
„Sunčana“, „crkvena“ strana državnog, pravnog i etičkog postojanja – to je projavljivanje jedinjenja ljudi, svijest njihovog zajedničkog života, zajedničkog njihovog služenja, zajedničke odgovornosti, zajedničke žrtvenosti; njihovo osaznavanje dubine odgovornosti srazmjerno visini socijalnog položaja; unjedravanje u njihove duše pojma i osjećanja kažnjivosti – za krivicu, nagrade – za podvig… Svaka država jedini i oformljuje ličnosti unjedrivanjem u njih primarnih, uzvisujućih osjećanja neophodnosti odricanja od svoje volje, od svoje egoističke posebnosti radi opšte koristi; uzvišavanjem zajedničkog radi ličnog; privlačenjem i nuđenjem svih ka zajedničkom, svemirnom „nošenju nemoći jednih drugima i ne sebi ugađanju“ (Rim. 15:1).
To je – „sunčana strana“ države i njenih ustanova: vlade, vojske, sudova, zakona, poreza, društvenih i socijalnih ustanova, škola, univerziteta, u kojima i kroz koje se primarno formira duša čovjeka koji je stupio u svijet radi svojeg sveživotnog ispitanja. Država je mjesto „vatrenog krštenja“ duše… Zato „ćesaru“ treba uvijek „odavati ćesarovo“… I svaki načelnik u državi, pokrovitelj dobrih i ustrašitelj zlih, jeste „sluga Božiji“ (Rim. 13:4), ma kakva da su njegova religiozna ubjeđenja. Svaki načelnik je „sluga Božiji“, ako ni zbog čega, a ono zbog svojeg dobrog državničkog upravljanja i – samo u čas njegov.
Tamna, pak, „neozarena“ Crkvom strana države – to je „duh svijeta ovoga“ koji u nju proniče, duh života samo za zemlju. Eto zašto svaki obogotvoritelj države i svaki koji pokušava da državom zamijeni Crkvu jeste sluga antihrista, bio on drevni paganin koji baca ladanj na žrtvenik ćesaru, ili savremeni ideolog koji pod noge države baca sva vjerovanja ljudske duše i sve njene nade na život vječni.
Zato država ne može (niti će ikada moći) da služi posljednjem spasenju čovječanstva… Država izlazi iz ploti i krvi, iz kulta predaka, iz telurgičkih vjerovanja. Sve države, do kraja istorije zemlje ove, neizostavno će proždirati jedna drugu, i uzdizanje jedne značiće neminovno pad druge.
Za spasenje svijeta treba ući u svijet Punoće Crkve. Ona je u stari svijet ušla kao Novi Svijet stvaranja. Svjetlost novih odnosa prema efemernom ušla je sa Crkvom u svijet. Efemerno i nestalno ozarilo se vječnim i nepromjenjivim… Nema spasenja čovjeku izvan Svete Crkve. Samo u Njoj se spasava besmrtna duša čovječija i samo u Njoj se hrani i oživljuje ona svojom hranom, hranom duha i vječnosti.
Sve države se razbolijevaju, stare, umiru i razlažu se, kao fizički organizmi… Samo Crkva je besmrtna. Mlada Starica (kakvom Ju je u svom viđenju vidio sv. Erma) živi u svim narodima i državama zemlje, odgajajući Novo Čovječanstvo.
Ljudi pitaju sebe i Tebe, Gospode, kako se može živjeti krotkošću, smirenjem i pravdom u ovom svijetu?.. Nije li to slabost samo? Nije li to permanentni poraz? Ali, osvrni se, čovječe, na svu istoriju zemlje, i ona će ti dati odgovor. Gordi i silni pretvaraju se u ništa. Najmoćniji carevi i carstva iščezavaju, kao san. Pobjednici svijeta jedu travu za skotove, kao Navuhodonosor, ili poznavaju svoju ubogost u izgnanstvu, svoju ništavnost na smrtnom odru. Nema veličine u njihovoj samo zemaljskoj veličini… Poslije Tebe, Raspetog i Vaskrslog, istinska veličina je ostala samo u Tvojoj Istini.
Sa Krsta ona sija i u ovom nesavršenom i ka nesavršenoj veličini ustremljenom svijetu. Kako će ona tek da zasija u svijetu inom, svijetu koji ne iščezava, kao što jutarnja rosa iščezava!..
Sve veliko i gordo svijeta pada u propast i iščezava. Kamen „Nerukosječeni“ – Hristos – Agnjec Krotki, Koji je pobijedio svijet – lomi svaki bezdušni totem sa zlatnom glavom, srebrnim grudima, mednom utrobom i glinenim nogama… I totem se raspada u prah.
Ko spominje dušu Džingiskana? Ko će se pomoliti Tiberiju ili cezaru Avgustu? Ko će se molitveno obratiti Bogu makar za jednog faraona od stotina njih, koji su vladali dragocjenim kamenjima Egipta, svim njegovim pobjedonosnim kočijama i svim njegovim poznanjima?
Kako je mrtva sva ta zemaljska slava! I pamćenje svijeta o najvećim iz najvećih ljudi njegovih – to je samo mumija, ofarbana i bez ikakvog lika, koja ni u kojoj mjeri ne otkriva dragocjeni živi lik čovjekov pred Bogom, u živoj vječnosti, u onom vječnom pamćenju koje da vidi može samo Bog, i koje Crkva želi svakom čovjeku.
Samo smirena, Tebi predana djeca, sinovi Crkve Tvoje, sijaju istinskom slavom u vječnosti, gdje nema mrtvih, nego su „svi živi“, jer su – kod Boga Živoga. I mi vidimo te rabove Tvoje, duhom znamo te sinove Tvoje; proslavljamo u njima Tebe i time ih ljubimo najvišom ljubavlju i slavimo ih najvišom slavom.
Ljubimo ih kao braću – navjeki. Radujemo se vječnoj njihovoj radosti. I – odazivamo se, otvaramo sebe za njihovu živu ljubav, koja prolazi kroz granicu svijeta nevidljivog; i kroz tu ljubav slavimo Tebe još većom slavom… Svima njima, koji su k Tebi došli i duhom svojim u Tebi vaskrsnuli – dragim, živim, svijetlim, besmrtnim i blaženim…
Kakvo poređenje je uopšte moguće između te Istinske Svjetlosti i vječne slave u Bogu živih ljudi, sa slavom muzejnih mumija, zasutim pijeskom piramida, prašnjavim stranicama istorijskih udžbenika i hladnim spomenicima na ravnodušnim ulicama?
Sva jedinjenja i sva jedinstva svijeta ovoga i sve njegove države predodređeno boluju, neizbježno se razlažu i ginu. Besmrtna je samo Crkva Boga Živoga, „stub i utvrđenje istine“ (1 Tim. 3:15); „vrata adova je neće odoljeti“, nego će Ona njih odoljeti… Naravno, to se ne može reći ni za koju pojedinačnu crkvenu parohiju na zemlji, ni za koju eparhiju, pa čak ne ni za ovu ili onu pomjesnu Crkvu. Crkve mogu bolovati, razlagati se i umirati u svijetu, kao organizmi, ali Crkva ne može niti bolovati, niti se razlagati, niti umirati.
Kao što su apostoli otresli prah koji se prilijepio za noge od grada ili kuće koji nisu primili njihovu blagovijest, tako Crkva Tvoja ostavlja ponekad jedno ili drugo mjesto na zemlji ovoj… Od mnogih drevnih Crkvi na zemlji nije ostalo ništa – samo su na nebu sve one, u svetim svojim, i odatle žive, jednim životom, sa crkvama koje još prebivaju na zemlji.
Zna da se desi, da od jednih ili drugih crkvi – ili crkvenih ljudi – odlazi Duh Crkve. Od odstupnika Ona odstupa. Ali takođe biva da se te odstupničke crkve i ljudi još uvijek drže na stablu crkvenom naizgled; ali to je već suva grana; ona je blizu da se odsiječe, ako se ne napuni sokom koji ide od Loze – Hrista…
Kvasac istine bačen je u tijesto istorije… I nikakva država ga nije lišena. Čak i najbezbožnija u svojoj ideologiji država nije ga lišena, jer, i mimo svoje, Tebi suprotstavljene volje, čovjek se uvijek u nečemu potčinjava Tvojoj volji, kako u životu svog fizičkog organizma, tako i u životu državnom. Ali duh ljudi koji sačinjavaju državu, koji se odražava u životu formi državnih i u djelatnosti državnih ustanova, određuje stepen ocrkovljenja date države… Različiti su stepeni blagoslovenosti i neblagoslovenosti ljudi u njihovoj državi.
Crkveni duh, ulazeći u državni i pobjeđujući ga, ne uništava samu državu, nego je prosvjetljuje. Državni, pak, duh, pobjeđujući crkveni, obljutavljuje crkveni život.
Tako, ako dušu i plot čovjeka pobjeđuje duh, čovjek od toga ne umire tjelesno, nego živi i duhovno, i tjelesno. A ako pak duševnost i plotnost pobjeđuje u čovjeku duh, čovjek se tada pretvara u životinju – u najkrvožedniju i najotrovniju životinju, koja se Tebi potčinjava manje od svih drugih tvari svijeta… Tako i države, koje gube duh i vejanje Crkve u svojim građanima, pretvaraju se u najnesavršenija legla termita.
Crkva je umiješana u pavši svijet i tajanstveno se povezuje sa njegovom istorijom. Crkva jeste „u svijetu“, ali Ona „nije od svijeta ovoga“ (Jn. 15:9).
Istinita „nesvjetovnost“ nikada nije gubila i neće izgubiti nikada svoj pravac u plivanju po svijetu – podvig vjere, neprestanog nadanja na Spasitelja.
Hrišćani sole svijet i nose blagoslov državi… Ali zna da bude i da svijet obljutavljuje njih i da ih rastvara u svom životu, u svojoj zemaljskoj psihologiji. I đavo ih – njih, koji se ne štite Krstom i Jevanđeljem, pokajanjem i Pričešćenjem – odvodi kao zarobljenike u adski krug grijeha.
Crkve „boluju hrišćanima“ i mogu umirati, kao i države.
Opšta grehovnost svijeta utiče na sniženje crkvene kulture u crkvama. Oni se zaražavaju „državnošću“ i, „ostavljajući prvu ljubav svoju“ (Otkr. 2:4), žive samo odrazima, bledunjavim duhom Crkve… To je jedna od običnih i opasnih bolesti njihove zemaljske istorije.
Crkva traži na zemlji jedinjenja sa svakim jedinjenjem ljudskim. Ona hoće da služi besmrtnošću čovječanskom i kroz duh državnih služitelja.
Ako se ne realizuje ta simfonija, koja osoljuje život, tada neka barem bude javno gonjenje države na Crkvu i neka se Crkva otvoreno ometa u razvoju psihilogije državne metafizičke isključivosti. To je Krst Crkve.
Krst Crkve je rasječenje lažnog i metežnog duha svijeta ovoga riječju Tvojom. Sluge Tvoje i sinovi neka ne bježe od tog svog Krsta. Oni moraju učiniti sve, da duh njihove zemaljske otadžbine – države – ne bi posezao na duh njihove nebeske otadžbine – Crkve.
Ali ako po njihovoj državi ne može da prolazi korito čistih voda Crkve, koje rose obale zemlje i oživljavaju njena mora, ako država po nerazumnosti svojih vladara i ideologa hoće da smiješa kristalnu vodu Crkve sa zemljom države, crkveni ljudi (a ako su oni u isto vrijeme i državni – onda pogotovo) moraju učiniti sve da se ne dopusti to miješanje, jer je mješavina toga – blato.
Samo ako idu svojim čistim koritom, između obala države, vode Crkve napajaju zemlju i rose njen život duhom vječnih vrijednosti.
Državnost, kao i sve u svijetu, čeka ulijevanje u Crkvu… Tom ulijevanju učio je još Jovan Krstitelj – vojnike, činovnike-mitare i starješine narodne, koji su kod njega dolazili na pokajanje; učio ih je ocrkovljenju svojeg državnog služenja i spasenju svojem u tom služenju. Takvom ocrkovljenju života si Ti učio, kada si naredio da se ćesaru daje njegovo, i da se time u isto to vrijeme Tebi odaje sve.
Ocrkovljenje države se ne sastoji u tome da na njeno čelo dođe jerarhija Crkve. I nije ocrkovljenje u tome da državni vladari budu zakonodavci Crkvi.
Tvoje ocrkovljenje – dolazak Tvoj – Gospode, ne dolazi uvijek za naša gruba čula „primjetnim“, opipljivim načinom… Neće uvijek za ocrkovljenje, kao i za Tebe, reći: evo ga, ovdje je, ili, eno ga, tamo je (Mt. 24:23). „Duh diše gdje hoće“ (Jn. 3:8)… Danas se ocrkovljenje – dah Tvoj – projavilo ovdje, ali ono može tu i da se ugasi, a da se razgori na drugom mjestu…
Zakon, pravda i sila države ne protivrječe Crkvi, Njenoj ljubavi i slobodi; oni mogu biti u harmoniji sa njima. Za to je potrebno da se zakon slobodom prilaže životu u Bogu, i da vanjska snaga bude izraz i posljedica unutrašnje pokornosti Božijoj volji – da ona bude oruđe Božanstvenog Promisla. Crkva, iako obuhvata i prožima život i puteve države, pri tome joj ne predstavlja suparnicu; Crkva državu ispunjava i prosvjetljuje. To se dešava kada predstavnici i sluge države prinose Bogu Živome „slavu i čast svoju“ (Otkr. 21:24).
Sve se ocrkovljuje kada prima od Duha Tvojega… Ne u apstraktnim odredbama zakona i paragrafa, nego u tajanstvenom osveštanju i osoljavanju ljudskih srca, na svim upravljačkim mjestima, na svim naučnim katedrama, oko svih stolova, aparata i mašina svijeta, na svim njegovim poljima, šumama i gradovima, na svim samrtnim odrima i u svim dječijim kolijevkama – u mijenjanju, prelaganju, pretvaranju, preobraženju vjerom, riječju i poukom – nižeg duha čovjekovog u viši, nečistog u čisti, duha „svijeta ovoga“ u duh koji „nije od svijeta ovoga“.
Istinska ljubav prema svakom čovjeku i prema svakoj otadžbini u svijetu ulijeva se u ljubav prema Tvojoj, Gospode, Crkvi.
Svijet ima potrebu ne samo za promjenom svojeg zla na dobro; svijet ima potrebu i za osveštanjem svojeg dobra; u pretvaranju svojeg, neistinskog dobra u – Tvoje istinsko.
Na zemlji, gdje se laž lukavo spaja sa istinom i gdje zlo tako uspješno i zavodljivo miješa sebe sa dobrom, čak i Jevanđelje može da se blagovijesti ne-jevanđeoski, i vjeru Tvoju ljudi štititi mogu bezbožno… Suvim zakoništvom i farisejstvom se ubija duh Tvoje krotke Istine, i tada u svijetu ostaje samo njen bezbožni omotač.
Kao cjeliteljno ubrizgavanje u krv – vrši se u svijetu ubrizgavanje u srce čovječije Tvoje istine i Tvoje Ljubavi… Time se spasava vječni život čovjeka! Odbljesak đavola – antihrist – sve zatamnjuje svojim utvarnim bljeskom, sve izopačuje svojim duhom i sve umrtvljuje svojom lažju… Ali Ti, Gospode, daješ zmijsku mudrost i ognjenu volju hrišćanima za neprestanu borbu u duhu Tvojem, za Tvoju Istinu, bez narušavanja privremenih, Tobom datih formi svijeta.
Ti zoveš sve hrišćane, kao proroka Jeliseja, da bace so u zaraženo vrelo svijeta i da iscijele vodu života „Duhom usta Tvojih“ (2 Sol. 2:8). Hrišćani vjerom ubijaju, kao mikrobi, svako lažno učenje, svaku nečistu svoju misao i nevjerno svoje osjećanje. Učenici Tvoji iz svake lažne riječi koja ulazi u njihovo uho čupaju njihovu žaoku… To je – borba Crkve, to je borba za Crkvu… I kada prvog dana Novog Svijeta Anđeli objave: „Carstvo svijeta postalo je Carstvo Gospoda Isusa Hrista“, – tek će se tom viješću do kraja otkriti i u savršenstvu pokazati divna istina, toliko blisko poznata svim hrišćanima u svijetu.
U Nebeski grad Jerusalim, u Vječni Život, sve će ući, i sve već ulazi – osim grijeha; već sada na zemlji u Nju ulazi sve što Bogu Sila prinose blaženi carevi Apokalipse. …I carevi će zemaljski u njega donijeti slavu i čast svoju (Otkr. 21:24).
To je – najteže u životu, ne samo za careve, nego i za sluge crkvene u svijetu: prinositi svu slavu i čast svoju Bogu. Ali nema višeg i većeg, od tog, prinošenja!
Na putevima dostizanja simfonije Crkve i državnog služenja teškoće dolaze ne samo od careva koji ni u čemu ne žele ustupati Crkvi zbog svoje vlasti u svijetu; ne manje teškoće dolaze i od lažnih pastira Crkve, koji se domažu duhovne i materijalne vlasti nad „nasljeđem Božijim“, koji sebe nazivaju „knjaževima“ Njenim i koji ne pružaju primjer, kakav je zapovijedio da se pruža apostol Petar (1 Pet. 5:2-3).
Sve će ući, i sve već ulazi, u Nebeski Jerusalim – sve što je osvetila i posolila Tvoja Crkva, mada ono i proticalo u formi, sili, zakonu i vlasti države… Sva „materija“ svijeta, kroz čovjeka osvećena i oduhotvorena, ocrkovljuje se… Pravednost Crkve ulijeva se u Ljubav Njezinu. Ratovanje Njezino donosi Mir. Vlast Crkve zavodi slobodu. Pravda je Njezina ozarena Milošću…
U Crkvi prestaje da postoji protivrječnost zemaljskih suprotnosti, i sve one otkrivaju u njima sakrivenu sa-ograničenost i sa-harmoničnost. Jer u harmoniji Tvojega Carstva, Gospode, nema protivrječne složenosti i neusaglašene množine, nego sve dobija i sve nosi primarnu ljepotu Tvojega svijeta, uzvišenog do konačnog savršenstva Tvoje prostote.
„Sve je dobro sasvim“ (1 Moj. 1:31) u Tebi, Gospode!.. Ali sve je „dobro“ – samo u Tebi i – kada je u Tebi.
Duhom Arhanđela Tvojih prosveti careve! Duhom Anđela – načelnike i sudije! Duhom apostola posoli sveštenike Tvoje; duhom proroka – poete i naučnike. Duhom iscjelitelja iscijeli ljekare. Duhom prepodobnih utješi osamljene i uboge. Duhom milostivih osveti sve koji žive u izobilju… I neka duh ispovijednika Tvojih siđe na sve koji žive u gradovima i selima, pred licem grešnih djela i riječi… Duh usta Tvojih je u riječi Tvoje Crkve.
   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *