NASLOVNA » Sveštene knjige (Sveto Pismo) » Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta – Biblija

Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta – Biblija

<<  SADRŽAJ

 

PRVA KNJIGA MOJSIJEVA
KOJA SE ZOVE POSTANJE

 

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27 28 29 30
31 32 33 34 35 36 37 38 39 40
41 42 43 44 45 46 47 48 49 50

 

1. Stvaranje svijeta. Čovjek obličje Božije.

1. U *početku stvori † Bog nebo i zemlju. [*Jn 1, 1, 2; Jev 11, 3; Otk 4, 11; †Dap 17, 24.]
2. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.
3. I *reče Bog: Neka bude † svjetlost. I bi svjetlost. [*Ps 33, 9; † 2 Kor 4, 6.]
4. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
5. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.
6. Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.
7. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.
8. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.
9. Potom reče Bog: Neka se sabere *voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako. [*Jov 38, 8; 2 Pet 3, 5.]
10. I suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vidje Bog da je dobro.
11. Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako.
12. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njihovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro.
13. I bi veče i bi jutro, dan treći.
14. Potom reče Bog: Neka budu *vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; [*Ps 74, 16.]
15. I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako.
16. I stvori Bog dva *vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde. [*Ps 136, 7.]
17. I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju.
18. I da upravljaju danom i noću, i da dijele svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.
19. I bi veče i bi jutro, dan četvrti.
20. Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski.
21. I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro;
22. I blagoslovi ih Bog govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji.
23. I bi veče i bi jutro, dan peti.
24. Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako.
25. I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro.
26. Potom reče Bog: Da načinimo *čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti † gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. [*Ef 4, 24; Kol 1, 15; 3, 10; † Ps 8, 6.]
27. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; *muško i žensko stvori ih. [*Mt 19, 4.]
28. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zverinja što se miče po zemlji.
29. I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu.
30. A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako.
31. Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, *dobro bješe veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti. [*1 Tim 4, 4.]

2. Čovjek u raju. Božija zapovijest. Stvaranje žene: brak.

1. Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.
2. I *svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini; [*Jev 4, 4.]
3. I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela svojih, koja učini.
4. To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo,
5. I svaku biljku poljsku, dokle je još ne bješe na zemlji, i svaku travku poljsku dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, niti bješe čovjeka da radi zemlju,
6. Ali se podizaše para sa zemlje da natapa svu zemlju.
7. A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta *čovjek duša živa. [*1 Kor 15, 45.]
8. I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori.
9. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od *života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. [*1 Moj 3, 22; Otk 2, 7; 22, 2.]
10. A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke.
11. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata,
12. I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniha.
13. A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske.
14. A trećoj je rijeci ime Hidekel, ona teče k Asirskoj. A četvrta je rijeka Eufrat.
15. I uzevši Gospod Bog čovjeka namjesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga čuva.
16. I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu;
17. Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, *umrijećeš. [*1 Kor 15, 21; Rim 6, 23.]
18. I reče Gospod Bog: Nije dobro da je čovjek sam; da mu načinim druga prema njemu.
19. Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju, onako da joj bude ime;
20. I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu.
21. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom;
22. I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.
23. A Adam reče: Sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka.
24. Zato će *ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. [*Mt 19, 5; 1 Kor 6, 16; Ef 5, 31.]
25. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.

3. Prvi grijeh, prokletstvo i proroštvo o Sjemenu ženinom (protojevanđelje).

1. Ali *zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? [*Otk 12, 9; 20, 2.]
2. A žena reče zmiji: Mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu;
3. Samo roda s onoga *drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. [*1 Moj 2, 17.]
4. A zmija reče ženi: Nećete vi umrijeti;
5. Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.
6. I žena, videći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, *uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. [*1 Tim 2, 14.]
7. Tada im se otvoriše oči, i vidješe da su *goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače. [*1 Moj 2, 25.]
8. I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i *sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. [*Jer 23, 24; Ps 139, 7-10.]
9. A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gdje si?
10. A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih.
11. A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega?
12. A Adam reče: Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh.
13. A Gospod Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: *3mija me prevari, te jedoh. [*2 Kor 11, 3.]
14. Tada reče Gospod Bog zmiji: Kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i *prah da jedeš do svojega vijeka. [*Is 65, 25.]
15. I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena *tvojega i sjemena † njezina; **ono će ti na glavu stajati, a ti ćeš ga u petu ujedati. [*1 Jn 3, 8; † Gal 4, 4; **Rim 16, 20; Jev 2, 14; Otk 12, 7, 17.]
16. A ženi reče: Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti *gospodar. [*Ef 5, 22, 23, 24; 1 Tim 2, 11, 12.]
17. Pa onda reče Adamu: Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, *zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; [*1 Moj 8, 21, 22; Jov 31, 38, 39.]
18. Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko;
19. *Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti. [*Prop 12, 7; Ps 104, 29; 2 Sol 3, 10.]
20. I Adam nadjede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati svjema živima.
21. I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih.
22. I reče Gospod Bog: Eto, *čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi! [*1 Moj 3, 5.]
23. I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet;
24. I izagnav čovjeka, postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.

4. Adamovi sinovi. Kainovo ubistvo brata svojega. Njihovi potomci.

1. Poslije toga Adam pozna Evu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kaina, i reče: Dobih čovjeka od Gospoda.
2. I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir, a Kain ratar.
3. A poslije nekoga vremena dogodi se, te Kain prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga;
4. A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospod *pogleda na Avelja i na njegov prinos, [*Jev 11, 4.]
5. A na Kaina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kain rasrdi veoma, i lice mu se promijeni.
6. Tada reče Gospod Kainu: Što se srdiš? Što li ti se lice promijeni?
7. Nećeš li biti mio kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji.
8. Poslije govoraše Kain s Aveljom bratom svojim. Ali kad bijahu u polju, skoči Kain na Avelja, brata svojega, i *ubi ga. [*1 Jn 3, 12.]
9. Tada reče Gospod Kainu: Gdje ti je brat Avelj? A on odgovori: Ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega?
10. A Bog reče: Šta učini! Glas krvi brata tvojega *viče sa zemlje k meni. [*Mt 23, 35; Jev 12, 24.]
11. I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje.
12. Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji.
13. A Kain reče Gospodu: Krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti.
14. Evo me *tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti ko me udesi. [*Jov 15, 20-24.]
15. A Gospod mu reče: Zato, ko ubije Kaina, sedam će se puta za to pokajati. I načini Gospod *znak na Kainu da ga ne ubije ko ga sretne. [*Jez 9, 6; Otk 7, 3, 4.]
16. I otide Kain ispred Gospoda, i naseli se u zemlji Naidskoj na istoku prema Edemu.
17. I pozna Kain ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Enoha. I sazida grad i prozva ga po imenu sina svojega Enoh.
18. A Enohu rodi se Gaidad; a Gaidad rodi Maleleila; a Maleleilo rodi Matusala; a Matusal rodi Lameha.
19. I uze Lameh dvije žene: jednoj bješe ime Ada, a drugoj Sela.
20. I Ada rodi Jovila; od njega se narodiše koji žive pod šatorima i stoku pasu.
21. A bratu njegovu bješe ime Juval; od njega se narodiše gudači i svirači.
22. A i Sela rodi Tovela, koji bješe vješt kovati svašta od mjedi i od gvožđa; a sestra Tovelu bješe Noema.
23. I reče Lameh svojim ženama, Adi i Seli: Čujte glas moj, žene Lamehove, poslušajte riječi moje: Ubiću čovjeka za ranu svoju i mladića za masnicu svoju.
24. Kad će se Kain osvetiti *sedam puta, Lameh će sedamdeset i sedam puta. [*1 Moj 4, 15.]
25. A Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i nadje mu ime Sit, jer mi, reče, Bog dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kain.
26. I Situ se rodi sin, kojemu nadjede ime Enos. Tada se poče *prizivati ime Gospodnje. [*1 Moj 12, 8.]

5. Rodoslov patrijaraha od Adama do Noja.

1. Ovo je *pleme Adamovo. Kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojemu stvori ga. [*Lk 3, 38.]
2. *Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad biše stvoreni. [*1 Moj 1, 27.]
3. I poživje Adam sto i trideset godina, i rodi sina po obličju svojemu, kao što je on, i nadjede mu ime Sit.
4. A rodiv Sita, poživje Adam osam stotina godina, rađajući sinove i kćeri;
5. Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije.
6. A Sit poživje sto i pet godina, i rodi Enosa;
7. A rodiv Enosa, poživje Sit osam stotina i sedam godina, rađajući sinove i kćeri;
8. Tako poživje Sit svega devet stotina i dvanaest godina; i umrije.
9. A Enos poživje devedeset godina, i rodi Kajinana;
10. A rodiv Kajinana, poživje Enos osam stotina i petnaest godina, rađajući sinove i kćeri;
11. Tako poživje Enos svega devet stotina i pet godina; i umrije.
12. A Kajinan poživje sedamdeset godina, i rodi Maleleila;
13. A rodiv Maleleila, poživje Kajinan osam stotina i četrdeset godina, rađajući sinove i kćeri;
14. Tako poživje Kajinan svega devet stotina i deset godina; i umrije.
15. A Maleleilo poživje šezdeset i pet godina, i rodi Jareda;
16. A rodiv Jareda, poživje Maleleilo osam stotina i trideset godina, rađajući sinove i kćeri;
17. Tako poživje Maleleilo svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije.
18. A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine, i rodi Enoha;
19. A rodiv Enoha, poživje Jared osam stotina godina, rađajući sinove i kćeri;
20. Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine; i umrije.
21. A Enoh poživje šezdeset i pet godina, i rodi Matusala;
22. A rodiv Matusala, poživje Enoh jednako *po volji Božjoj trista godina, rađajući sinove i kćeri; [*1 Moj 6, 9.]
23. Tako poživje Enoh svega trista i šezdeset i pet godina;
24. I živeći *Enoh jednako po volji Božjoj, nestade ga, jer ga uze Bog. [*2 car 2, 11; Jev 11, 5.]
25. A Matusal poživje sto i osamdeset i sedam godina, i rodi Lameha;
26. A rodiv Lameha, poživje Matusal sedam stotina i osamdeset i dvije godine, rađajući sinove i kćeri;
27. Tako poživje Matusal svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umrije.
28. A Lameh poživje sto i osamdeset i dvije godine, i rodi sina,
29. I nadjede mu ime Noje govoreći: Ovaj će nas odmoriti od posala naših i od truda ruku naših na zemlji, koju *prokle Gospod. [*1 Moj 3, 17.]
30. A rodiv Noja, poživje Lameh pet stotina i devedeset i pet godina, rađajući sinove i kćeri;
31. Tako poživje Lameh svega sedam stotina i sedamdeset i sedam godina; i umrije.
32. A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.

6. Nevaljalstvo ljudi. Noje. Objavljenje Potopa. Građenje kovčega.

1. A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše,
2. Videći *sinovi Božji kćeri čovječije kako su lijepe, uzimaše ih za žene koje htješe. [*Jov 1, 6; 2 Pet 2, 4; Jud 6.]
3. A Gospod reče: Neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina.
4. A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovječijim, pa im one rađahu sinove; to bejahu *silni ljudi, od starine na glasu. [*Jez 32, 27.]
5. I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve *misli srca njihova svagda samo zle, [*1 Moj 8, 21.]
6. *Pokaja se Gospod što je stvorio čovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu. [*4 Moj 23, 19.]
7. I reče Gospod: Hoću da istrijebim sa zemlje ljude koje sam stvorio, od čovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio.
8. Ali Noje nađe milost pred Gospodom.
9. Ovo su događaji Nojevi: Noje bješe čovjek *pravedan i bezazlen svojega vijeka; † po volji Božjoj svagda življaše Noje. [*Jev 11, 7; † 1 Moj 5, 22.]
10. I rodi Noje tri sina: Sima, Hama i Jafeta.
11. A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.
12. I *pogleda Bog na zemlju, a ona bješe pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji. [*Ps 14, 2, 3.]
13. I reče Bog Noju: *Kraj svakome tijelu dođe preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoću da ih zatrem sa zemljom. [*Am 8, 2.]
14. Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja.
15. I načini ga ovako: u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata;
16. Pusti dosta svjetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći.
17. Jer, evo, pustiću potop na zemlju, da istrijebim svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve će izginuti.
18. Ali ću s tobom učiniti zavjet svoj: i ući ćeš u kovčeg ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom.
19. I od svega živa, od svakoga tijela, uzećeš u kovčeg po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom; a muško i žensko neka bude.
20. Od ptica po vrstama njihovijem, od stoke po vrstama njezinijem, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovijem, od svega po dvoje neka uđe s tobom, da ih sačuvaš u životu.
21. I uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, da bude hrane tebi i njima.
22. I Noje učini kako mu zapovjedi Bog, sve onako učini.

7. Nastaje Potop.

1. I reče Gospod Noju: Uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj; jer te nađoh pravedna pred sobom ovoga vijeka.
2. Uzmi sa sobom od svijeh životinja čistih po sedmoro, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu,
3. Takođe i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se sačuva sjeme na zemlji.
4. Jer ću do sedam dana pustiti dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći, i istrijebiću sa zemlje svako tijelo živo koje sam stvorio.
5. I Noje učini *sve što mu zapovjedi Gospod. [*1 Moj 6, 22.]
6. I bješe Noju šest stotina godina kad dođe potop na zemlju.
7. I uđe Noje u kovčeg i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim zbog potopa.
8. Od životinja čistih i od životinja nečistih i od ptica i od svega što se miče po zemlji,
9. Uđe k Noju u kovčeg po dvoje, muško i žensko, kao što bješe Bog zapovjedio Noju.
10. A u sedmi dan dođe potop na zemlju.
11. Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske;
12. I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.
13. Taj dan uđe u kovčeg Noje i Sim i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njima;
14. Oni i svakojake zvijeri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i što se god miče po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i što god leti i ima krila;
15. Dođe k Noju u kovčeg po dvoje od svakoga tijela u kojem ima živa duša.
16. Muško i žensko od svakoga tijela uđoše, kao što bješe Bog zapovjedio Noju; pa Gospod zatvori za njim.
17. I bi potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dođe i uze kovčeg, i podiže ga od zemlje.
18. I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovčeg stade ploviti vodom.
19. I navaljivaše voda sve većma po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod cijelijem nebom.
20. Petnaest lakata dođe voda iznad brda, pošto ih pokri.
21. Tada izgibe svako *tijelo štose micaše na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. [*Jov 22, 16; 2 Pet 3, 6.]
22. Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije.
23. I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka što god gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje; samo Noje osta i što s njim bješe u kovčegu.
24. I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana.

8. Kraj Potopa. Nojeve žrtve iz zahvalnosti. Gospodnje obećanje.

1. A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovčegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.
2. I zatvoriše se *izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. [*1 Moj 7,11.]
3. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;
4. Te se ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
5. I voda opadaše sve većma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.
6. A poslije četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji bješe načinio;
7. I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.
8. Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.
9. A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom, vrati se k njemu u kovčeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku, uhvati je i uze k sebi u kovčeg.
10. I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.
11. I pred veče vrati se k njemu golubica i, gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.
12. Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
13. Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suhu.
14. A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.
15. Tada reče Bog Noju govoreći:
16. Izidi iz kovčega, ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
17. Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se *plode i množe na zemlji. [*1 Moj 1, 22.]
18. I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.
19. Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovčega.
20. I načini Noje žrtvenik Gospodu i uze od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
21. I Gospod omirisa miris ugodni i reče u srcu svojem: Neću više kleti zemlje s ljudi, što je *misao srca čovječjega zla od malena; niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih. [*1 Moj 6, 5; Jov 14. 4; Mt 15, 19; Rim 3, 23.]
22. Otsele dokle bude zemlje, neće *nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći. [*Is 54, 9.]

9. Zakoni za novi svijet. Zavjet i duga. Nojevo prokletstvo i blagoslov njegove djece.

1. I Bog blagoslovi Noja i sinove njegove, i reče im: *Rađajte se i množite se, i napunite zemlju; [*1 Moj 1, 28.]
2. I sve zvijeri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske neka vas se boje i straše; sve je predano u vaše ruke.
3. Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam *to dadoh kao zelenu travu. [*Kol 2, 16.]
4. Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv.
5. Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zvijeri iskati; iz ruke samoga čovjeka, iz ruke svakoga brata njegova iskaću dušu čovječiju.
6. Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti *čovjek; jer je Bog po svojemu † obličju stvorio čovjeka. [*3 Moj 24, 17; Mt 26, 52; Otk 13, 10; † 1 Moj 1, 27.]
7. Rađajte se, dakle, i množite se; narodite se veoma na zemlji i namnožite se na njoj.
8. I reče Bog Noju i sinovima njegovijem s njim, govoreći:
9. A *ja, evo, postavljam zavjet svoj s vama i s vašim sjemenom nakon vas, [*1 Moj 6, 18.]
10. I sa svijem životinjama što su s vama od ptica, od stoke i od svega zvijerja zemaljskoga što je s vama, sa svačim što je izašlo iz kovčega, i sa svijem zvijerjem zemaljskim.
11. Postavljam zavjet svoj s vama, te otsele neće nijedno tijelo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.
12. I reče Bog: Evo znak zavjeta koji postavljam između sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama do vijeka:
13. Metnuo sam dugu svoju u oblake, da bude znak zavjeta između mene i zemlje.
14. Pa kad oblake navučem na zemlju, vidjeće se duga u oblacima,
15. I opomenuću se zavjeta svojega koji je između mene i vas i svake duše žive u svakom tijelu, i neće više biti od vode potopa da zatre svako tijelo.
16. Duga će biti u oblacima, pa ću je pogledati, i opomenuću se vječnoga zavjeta između Boga i svake duše žive u svakom tijelu koje je na zemlji.
17. I reče Bog Noju: To je znak zavjeta koji sam učinio između sebe i svakoga tijela na zemlji.
18. A bijahu sinovi Nojevi koji izidoše iz kovčega: *Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Hanancima. [*1 Moj 5, 32.]
19. To su tri sina Nojeva, i od njih se naseli sva zemlja.
20. A Noje poče raditi zemlju, i posadi vinograd.
21. I napiv se vina, opi se i otkri se nasred šatora svojega.
22. A Ham, otac Hanancima, vidje golotinju oca svojega i kaza obojici braće svoje napolju.
23. A Sim i Jafet uzeše haljinu i ogrnuše je obojica na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svojega, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinje oca svojega.
24. A kad se Noje probudi od vina, dozna šta mu je učinio mlađi sin,
25. I reče: Proklet da je Hanan, i da bude sluga slugama braće svoje!
26. I još reče: Blagosloven da je Gospod Bog Simov, i Hanan da mu bude sluga!
27. Bog da raširi Jafeta da *živi u šatorima Simovijem, a Hanan da im bude sluga! [*Ef 3, 6.]
28. I poživje Noje poslije potopa trista i pedeset godina.
29. A svega poživje Noje devet stotina i pedeset godina; i umrije.

10. Tablica naroda.

1. A ovo su plemena sinova Nojevijeh, Sima, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi poslije potopa.
2. Sinovi Jafetovi: Gamer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras.
3. A sinovi Gamerovi: Ashanas i Rifat i Togarma.
4. A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim.
5. Od njih se razdijeliše ostrva naroda na zemljama svojim, svako po jeziku svojemu i po porodicama svojim, u narodima svojim.
6. A sinovi Hamovi: Hus i Mesrain, Fud i Hanan.
7. A sinovi Husovi: Sava i Evila i Savata i Regma i Savataka. A sinovi Regmini: Sava i Dadan.
8. Hus rodi i Nevroda; a on prvi bi silan na zemlji;
9. Bješe dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže: Dobar lovac pred Gospodom kao Nevrod.
10. A početak carstvu njegovu bješe Vavilon i Oreh i Arhad i Halani u zemlji Senaru.
11. Iz te zemlje izađe Asur, i sazida Nineviju i Rovot grad i Halah,
12. I Dasem između Ninevije i Halaha; to je grad velik.
13. A Mesrain rodi Ludeje i Enemeje i Laveje i Neftaleje,
14. I Patroseje i Hasmeje, odakle izađoše Filisteji i Gaftoreji.
15. A Hanan rodi Sidona, prvenca svojega, i Heta,
16. I Jevuseja i Amoreja i Gergeseja,
17. I Eveja i Arukeja i Aseneja,
18. I Aradeja i Samareja i Amateja. A poslije se rasijaše plemena Hananejska.
19. I bjehu međe Hananejske od Sidona idući na Gerar pa do Gaze, i idući na Sodom i Gomor i Adamu i Sevojim pa do Dasa.
20. To su sinovi Hamovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
21. I Simu rodiše se sinovi, najstarijemu bratu Jafetovu, ocu svijeh sinova Everovijeh.
22. Sinovi Simovi bjehu: Elam i Asur i Arfaksad i Lud i Aram.
23. A sinovi Aramovi: Uz i Ul i Gater i Mas.
24. A Arfaksad rodi Salu, a Sala rodi Evera.
25. A Everu se rodiše dva sina: Jednom bješe ime Falek, jer se u njegovo vrijeme *razdijeli zemlja, a bratu njegovu ime Jektan. [*5 Moj 32, 8.]
26. A Jektan rodi Elmodada i Saleta i Sarmota i Jaraha,
27. I Odora i Evila i Deklu,
28. I Evala i Avimaila i Savu,
29. I Ufira i Evilu i Jovava, ti svi bjehu sinovi Jektanovi.
30. I življahu od Mase, kako se ide na Safir, do gora istočnijeh.
31. To su sinovi Simovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
32. To su porodice sinova Nojevijeh po plemenima svojim, u narodima svojim; i od *njih se razdijeliše narodi po zemlji poslije potopa. [*1 Moj 9, 19.]

11. Građenje kule u Vavilonu. Pometnja jezika i raseljenje naroda. Rodoslov od Sima do Avrama.

1. A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi.
2. A kad otidoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje.
3. Pa rekoše među sobom: Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke umjesto kamena i smola zemljana umjesto kreča.
4. Poslije rekoše: Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji.
5. A Gospod *siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji. [*1 Moj 18, 21.]
6. I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili.
7. Hajde da siđemo i da im pometemo jezik da ne razumiju jedan drugoga što govore.
8. Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.
9. Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.
10. Ovo je pleme *Simovo: Bijaše Simu sto godina kad rodi Arfaksada, druge godine poslije potopa. [*1 Moj 10, 22.]
11. A rodiv Arfaksada, poživje Sim pet stotina godina, rađajući sinove i kćeri.
12. A Arfaksad poživje trideset i pet godina, i rodi Salu;
13. A rodiv Salu, poživje Arfaksad četiri stotine i tri godine, rađajući sinove i kćeri.
14. A Sala poživje trideset godina, i rodi Evera;
15. A rodiv Evera, poživje Sala četiri stotine i tri godine, rađajući sinove i kćeri.
16. A Ever poživje trideset i četiri godine, i rodi Faleka;
17. A rodiv Faleka, poživje Ever četiri stotine i trideset godina, rađajući sinove i kćeri.
18. A Falek poživje trideset godina, i rodi Ragava;
19. Arodiv Ragava, poživje Falek dvjesta i devet godina, rađajući sinove i kćeri.
20. A Ragav poživje trideset i dvije godine i rodi Seruha;
21. A rodiv Seruha, poživje Ragav dvjesta i sedam godina, rađajući sinove i kćeri.
22. A Seruh poživje trideset godina, i rodi Nahora;
23. A rodiv Nahora, poživje Seruh dvjesta godina, rađajući sinove i kćeri.
24. A Nahor poživje dvadeset i devet godina, i rodi Taru;
25. A rodiv Taru, poživje Nahor sto i devetnaest godina, rađajući sinove i kćeri.
26. A Tara poživje sedamdeset godina, i rodi Avrama, Nahora i Arana.
27. A ovo je pleme Tarino: Tara rodi Avrama, Nahora i Arana; a Aran rodi Lota.
28. I umrije Aran prije Tare oca svojega na postojbini svojoj, u Uru Haldejskom.
29. I oženi se Avram i Nahor, i ženi Avramovoj bješe ime Sara, a ženi Nahorovoj ime *Melha, kći Arana, oca Melhe i Jeshe. [*1 Moj 22, 20.]
30. A Sara bješe nerotkinja, i ne imaše poroda.
31. I uze Tara sina svojega Avrama i Lota sina Aranova, unuka svojega, a Saru snahu svoju, ženu Avrama sina svojega; i pođoše zajedno iz *Ura Haldejskoga da idu u zemlju Hanansku, i dođoše do Harana i ondje se nastaniše. [*Nem 9, 7.]
32. I poživje Tara svega dvjesta i pet godina; i umrije Tara u Haranu.

12. Poziv Avramu. Polazak u zemlju Hanansku. Prvo obećanje. Boravak kao stranca u Misiru.

1. I *reče Gospod Avramu: Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. [*4 Moj 23, 9; Dap 7, 3; Jev 11, 8.]
2. I učiniću od tebe velik narod, i *blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov. [*1 Moj 24, 35.]
3. *Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju; i † u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji. [*2 Moj 23, 22; † 1 Moj 18, 18; 22, 18; 26, 4; Ps 72, 17; Dap 3, 25; Gal 3, 8.]
4. Tada pođe Avram, kao što mu kaza Gospod, i s njim pođe Lot. A bješe Avramu sedamdeset i pet godina kad pođe iz Harana.
5. I uze Avram Saru, ženu svoju, i Lota, sina brata svojega, sa svijem blagom koje bjehu stekli i s dušama koje bjehu dobili u Haranu; i pođoše u zemlju Hanansku, i dođoše u nju.
6. I prođe Avram tu zemlju do mjesta Sihema i do ravnice Moreške; a bijahu tada Hananeji u toj zemlji.
7. I javi se Gospod Avramu i reče: *Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu. I Avram načini ondje žrtvenik Gospodu koji mu se javio. [*1 Moj 13, 15; 17, 8; Dap 7, 5.]
8. Poslije otide odande na brdo koje je prema istoku od Vetilja, i ondje razape šator svoj, te mu Vetilj bješe sa zapada, a Gaj s istoka; i ondje načini Gospodu žrtvenik, i prizva ime Gospodnje.
9. Odande otide Avram dalje idući na jug.
10. Ali nasta glad u onoj zemlji, te Avram siđe u Misir da se ondje skloni; jer glad bješe velika u onoj zemlji.
11. A kad se približi da već uđe u Misir, reče Sari, ženi svojoj: Gle, znam da si žena lijepa u licu.
12. Zato kad te vide Misirci reći će: Ovo mu je žena. Pa će me ubiti, a tebe će ostaviti u životu.
13. Nego hajde, kaži da si mi sestra, te će meni biti dobro tebe radi i ostaću u životu uz tebe.
14. I kad dođe Avram u Misir, vidješe Misirci ženu da je vrlo lijepa.
15. I vidješe je knezovi Faraonovi, i hvališe je pred Faraonom. I uzeše je u dvor Faraonov.
16. I on činjaše dobro Avramu nje radi, te imaše ovaca i goveda i magaraca i slugu i sluškinja i magarica i kamila.
17. Ali Gospod pusti velika *zlana Faraona i na dom njegov zbog Sare, žene Avramove. [*Ps 105, 14.]
18. Tada dozva Faraon Avrama i reče mu: Šta mi to učini? Zašto mi nijesi kazao da ti je žena?
19. Zašto si kazao: Sestra mi je, te je uzeh za ženu? Sad eto ti žene, uzmi je, pa idi.
20. I Faraon zapovjedi ljudima za nj, te ga ispratiše i ženu njegovu i što god imaše.

13. Avram se odjeljuje od Lota. Ponovljeno obećanje.

1. Tako otide Avram iz Misira gore na jug, on i žena mu i sve što imaše, također i Lot s njim.
2. A bijaše Avram vrlo *bogat stokom, srebrom i zlatom. [*PrS 10, 22.]
3. I iđaše svojim putovima od juga sve do Vetilja, do mjesta gdje mu prvo bijaše šator, između Vetilja i Gaja,
4. *Do mjesta gdje pređe bješe načinio žrtvenik; i ondje prizva Avram ime Gospodnje. [*1 Moj 12, 8.]
5. A i Lot koji iđaše s Avramom, imaše ovaca i goveda i šatora.
6. I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer blago njihovo bijaše veliko da ne mogahu živjeti zajedno,
7. I bijaše svađa među pastirima Avramove stoke i pastirima Lotove stoke. A u to vrijeme življahu Hananeji i Ferezeji u onoj zemlji.
8. Pa Avram reče Lotu: Nemoj da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri; jer smo braća.
9. Nije li ti otvorena cijela zemlja? Odijeli se od mene. Ako ćeš ti nalijevo, ja ću nadesno; ako li ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.
10. Tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu Jordansku kako cijelu natapaše rijeka, bješe kao vrt Gospodnji, kao zemlja Misirska, sve do Zagora, prije nego Gospod zatre Sodom i Gomoru.
11. I Lot izabra sebi svu ravnicu Jordansku, i otide Lot na istok; i razdijeliše se jedan od drugoga:
12. Avram življaše u zemlji Hananskoj, a Lot življaše po gradovima u onoj ravnici premještajući svoje šatore do Sodoma.
13. A ljudi u Sodomu bijahu *nevaljali, i griješahu Gospodu veoma. [*1 Moj 18, 20; 19, 4-9.]
14. A Gospod reče Avramu, pošto se Lot odijeli od njega: Podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mjesta gdje si na sjever i na jug i na istok i na zapad.
15. Jer svu zemlju što vidiš tebi ću dati i sjemenu tvojemu do vijeka.
16. I *učiniću da sjemena tvojega bude kao praha na zemlji; ako ko uzmože izbrojiti prah na zemlji, moći će izbrojiti i sjeme tvoje. [*1 Moj 28, 14; 4 Moj 23, 10.]
17. Ustani i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu; jer ću je tebi dati.
18. I Avram diže šatore i dođe i *naseli se u ravnici Mamrijskoj, koja je kod Hevrona, i ondje načini žrtvenik Gospodu. [*1 Moj 14, 13, 24.]

14. Rat careva. Avram spasava Lota, a Melhisedek blagosilja Avrama.

1. A kad bješe Amarfalcar Senarski, Arioh car Elasarski, Hodologomor car Elamski i Targal car Gojimski,
2. Zavojštiše na Valu cara Sodomskoga, i na Varsu cara Gomorskoga, i na Senara cara *Adamskoga, i na Simovora cara Sevojimskoga i na cara od Valake, koji je sada Sigor. [*5 Moj 29, 23.]
3. Svi se ovi skupiše u dolini Sidimskoj, koja je sada Slano more.
4. Dvanaest godina bjehu služili Hodologomoru, pa trinaeste godine odmetnuše se.
5. A četrnaeste godine dođe Hodologomor i carevi koji bijahu s njim, i pobiše Rafaje u Astarotu Karnajimskom i Zuzeje u Amu i Omeje u polju Kirijatajskom,
6. I Horeje u planini njihovoj Siru do ravnice Faranske pokraj pustinje.
7. Otuda vrativši se, dođoše u En-Mispat, koji je sada Kadis, i isjekoše sve koji življahu u zemlji Amaličkoj, i Amoreje koji življahu u Asason-Tamaru.
8. Tada izide car Sodomski i car Gomorski i car Adamski i car Sevojimski i car od Valahe, koja je sada Sigor, izidoše na njih u dolinu Sidimsku,
9. Na Hodologomora cara Elamskoga, i na Targala cara Gojimskoga, i na Amarfala cara Senarskoga, i na Arioha cara Elasarskoga, četiri cara na pet.
10. A u dolini Sidimskoj bijaše mnogo rupa iz kojih se vadila smola; i pobježe car Sodomski i car Gomorski, i ondje padoše, a što osta pobježe u planinu.
11. I uzeše sve blago u Sodomu i Gomori i svu hranu njihovu, i otidoše.
12. Uzeše i Lota, sinovca Avramova, i blago njegovo, i otidoše, jer življaše u *Sodomu. [*1 Moj 13, 12.]
13. A dođe jedan koji bješe utekao, te javi Avramu Jevrejinu, koji življaše u ravni Mamrija Amorejina, brata Esholu i brata Avnanu, koji bjehu u veri s Avramom.
14. A kad Avram ču da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kući, i pođe u potjeru do Dana.
15. Ondje razredivši svoje, udari na njih noću sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je nalijevo od Damaska,
16. I povrati sve blago; povrati i Lota, sinovca svojega, s blagom njegovijem, i žene i ljude.
17. A car Sodomski izide mu na susret, kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koja je sada Dolina careva.
18. A Melhisedek, car Salimski, iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga Višnjega.
19. I blagoslovi ga govoreći: Blagosloven da je Avram Bogu Višnjemu, čije je nebo i zemlja!
20. I blagosloven da je Bog Višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.
21. A car Sodomski reče Avramu: Daj meni ljude, a blago uzmi sebi.
22. A Avram reče caru Sodomskom: Dižem ruku svoju ka Gospodu Bogu Višnjemu, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se:
23. Ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne rečeš: Ja sam obogatio Avrama,
24. Osim što su pojeli momci, i osim dijela ljudima koji su išli sa mnom, Esholu, Avnanu i Mamriju, oni neka uzmu svoj dio.

15. Bog obećao Avramu sina. Njegovo vjerovanje. Božiji Zavjet sa njim.

1. Poslije ovijeh stvari dođe Avramu riječ Gospodnja u utvari govoreći: Ne boj se, Avrame, ja sam ti *štit, i plata je tvoja vrlo velika. [*Ps Z, 3; 84, 11; 119, 114.]
2. A Avram reče: Gospode, Gospode, šta ćeš mi dati kad živim bez djece, a na kom će ostati moja kuća to je Elijezer ovaj Damaštanin?
3. Još reče Avram: Eto, meni nijesi dao poroda, pa će sluga rođen u kući mojoj biti moj našljednik.
4. A gle, Gospod mu progovori: Neće taj biti našljednik tvoj, nego koji će izaći od tebe – taj će ti biti našljednik.
5. Pa ga izvede napolje i reče mu: Pogledaj na nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti. I reče mu: *Tako će biti sjeme tvoje. [*1 Moj 22, 17; 2 Moj 32, 13; 5 Moj 1, 10; Rim 4, 18.]
6. I *povjerova Avram Bogu, a on mu primi to u pravdu. [*Rim 4, 3, 9, 22; Jak 2, 23.]
7. I reče mu: Ja sam Gospod koji te izvedoh iz Ura Haldejskoga da ti dam zemlju ovu da bude tvoja.
8. A on reče: Gospode, Gospode, *po čemu ću poznati da će biti moja? [*2 car 20, 8; Lk 1, 18.]
9. I reče mu: Prinesi mi junicu od tri godine i kozu od tri godine i ovna od tri godine i grlicu i golupče.
10. I on uze sve to, i *rasiječe na pole, i metnu sve pole jednu prema drugoj; ali ne rasiječe ptica. [*Jer 34, 18, 19.]
11. A ptice slijetahu na te mrtve životinje; a Avram ih odgonjaše.
12. A kad sunce bješe na zahodu, uhvati Avrama tvrd *san, i gle, strah i mrak velik obuze ga. [*Jov 4, 13.]
13. I Gospod reče Avramu: Znaj zacijelo da će sjeme tvoje biti *došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. [*2 Moj 12, 40; Dap 7, 6.]
14. Ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a poslije će oni izaći s velikim blagom.
15. A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti.
16. A oni će se u četvrtom koljenu vratiti ovamo; jer grijesima Amorejskim još nije kraj.
17. A kad se sunce smiri i kad se smrče, gle, peć se dimljaše, i plamen ognjeni prolažaše između onijeh dijelova.
18. Taj dan učini Gospod zavjet s Avramom govoreći: *Sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode Misirske do velike vode, vode Efrata, [*1 Moj 12, 7.]
19. Kenejsku, Kenezejsku i Kedmonejsku,
20. I Hetejsku i Ferezejsku i Rafajsku,
21. I Amorejsku i Hananejsku i Gergesejsku i Jevusejsku.

16. Agara rađa Ismaila. Njeno bježanje i povratak.

1. Ali Sara, žena Avramova, ne rađaše mu djece. A imaše robinju Misirku, po imenu Agaru.
2. Pa *reče Sara Avramu: Gospod me je zatvorio da ne rodim; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje. I Avram prista na riječ Sarinu. [*1 Moj 30, 3.]
3. I Sara, žena Avramova, uze Agaru Misirku, robinju svoju, i dade je za ženu Avramu mužu svojemu poslije deset godina otkako se nastani Avram u zemlji Hananskoj.
4. I on otide k Agari, i ona zatrudnje; a kad vidje da je trudna, ponese se od gospođe svoje.
5. A Sara reče Avramu: Uvreda moja pada na tebe; ja ti metnuh na krilo robinju svoju, a ona vidjevši da je trudna, ponese se od mene. Gospod će suditi meni i tebi.
6. A Avram reče Sari: Eto, robinja je tvoja u tvojim rukama, čini s njom što ti je volja. I Sara je stade zlostaviti, te ona pobježe od nje.
7. Ali* anđeo Gospodnji nađe je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Sur. [*2 Moj 14, 19; 23, 20; 4 Moj 22, 22; 1 car 19, 7; 2 car 19, 35.]
8. I reče joj: Agaro, robinjo Sarina, otkuda ideš, kuda li ideš? A ona reče: Bježim od Sare gospođe svoje.
9. A anđeo joj Gospodnji reče: Vrati se gospođi svojoj i pokori joj se.
10. Opet joj reče anđeo Gospodnji: Umnožiću veoma sjeme tvoje da se neće moći prebrojati od množine.
11. Još joj reče anđeo Gospodnji: Eto si trudna, i rodićeš sina, i nadjeni mu ime Ismailo; jer je Gospod vidio muku tvoju.
12. A biće čovjek ubojica; ruka će se njegova dizati na svakoga a svačija na njega, i *nastavaće na pogledu svoj braći svojoj. [*1 Moj 25, 18.]
13. Tada Agara prizva ime Gospoda koji govori s njom: Ti si Bog koji vidi. Jer govoraše: Zar još gledam iza onoga koji me vidje?
14. Toga radi zove se studenac onaj Studenac živoga koji me *vidi; a on je između Kadisa i Varada. [*1 Moj 24, 62; 25, 11.]
15. I rodi Agara Avramu sina; i nadjede Avram sinu svojemu, kojega mu rodi Agara, ime Ismailo.
16. A bješe Avramu osamdeset i šest godina kad mu Agara rodi Ismaila.

17. Avram i Sara dobijaju ime Avram i Sara. Obrezivanje. Obećanje Isaka.

1. A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: Ja sam *Bog svemogući, po mojoj volji živi i budi pošten. [*1 Moj 35, 13; 48, 15; 2 Moj 6, 3.]
2. I učiniću zavjet između sebe i tebe, i vrlo ću te umnožiti.
3. A Avram pade ničice. I Gospod mu još govori i reče:
4. Od mene evo zavjet moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima.
5. Zato se više nećeš zvati Avram, nego će ti ime biti Avram, jer sam te učinio ocem mnogih naroda;
6. Daću ti porodicu vrlo veliku, i načiniću od tebe narode mnoge, i carevi će izaći od tebe.
7. A postavljam zavjet svoj između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe od koljena do koljena, da je zavjet vječan, *da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe; [*Jev 11, 16.]
8. I daću tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si *došljak, svu zemlju Hanansku u državu vječnu, i biću im Bog. [*1 Moj 23, 4.]
9. I reče Bog Avramu: Ti pak drži zavjet moj, ti i sjeme tvoje nakon tebe od koljena do koljena.
10. A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koji ćete držati: Da se obrezuje između vas sve *muškinje. [*Dap 7, 8.]
11. A obrezivaćete okrajak tijela svojega, da bude znak zavjeta između mene i vas.
12. Svako muško dijete kad mu bude osam dana da se obrezuje od koljena do koljena, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od sjemena tvojega.
13. Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavjet moj na tijelu vašem zavjet vječan.
14. A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se istrijebi iz naroda svojega, jer pokvari zavjet moj.
15. I još reče Bog Avramu: A Saru ženu svoju ne zovi je više Sara nego neka joj bude ime Sara.
16. I ja ću je blagosloviti, i daću ti sina od nje; blagosloviću je, i biće mati mnogim narodima, i carevi narodima izaći će od nje.
17. Tada pade Avram ničice, i *nasmija se govoreći u srcu svojem: Eda će se čovjeku od sto godina roditi sin? I Sari? Eda će žena od devedeset godina roditi? [*1 Moj 18, 12; 21, 6.]
18. I Avram reče Bogu: Neka živ bude Ismailo pred tobom!
19. I reče Bog: Zaista Sara, žena tvoja, rodiće ti sina, i nadjećeš mu ime Isak; i postaviću zavjet svoj s njim da bude zavjet vječan sjemenu njegovu nakon njega.
20. A i za Ismaila uslišio sam te; evo, blagoslovio sam ga, i daću mu porodicu veliku, i umnožiću ga veoma; i rodiće *dvanaest knezova, i učiniću od njega velik † narod. [*1 Moj 25, 16; † 1 Moj 21, 18.]
21. A zavjet svoj učiniću s Isakom kad ti ga rodi Sara, dogodine u ovo doba.
22. I Bog izgovorivši, otide od Avrama gore.
23. I Avram uze Ismaila, sina svojega, i sve koji se rodiše u domu njegovu i koje god bješe kupio za svoje novce, sve muškinje od domaćih svojih; i obreza okrajak tijela njihova u isti dan, kao što mu kaza Bog.
24. A bješe Avramu devedeset i devet godina kad obreza okrajak tijela svojega.
25. A Ismailu sinu njegovu bješe trinaest godina kad mu se obreza okrajak tijela njegova.
26. U jedan dan obreza se Avram i sin mu Ismailo,
27. I svi domašnji njegovi, rođeni u kući i kupljeni za novce od stranaca, biše obrezani s njim.

18. Tri putnika u Mamriji. Isak još jednom obećan. Najavljena propast Sodoma. Avramova molba.

1. Poslije mu se javi Gospod u ravnici Mamrijskoj kad sjeđaše na vratima pred šatorom svojim u podne.
2. *Podigavši oči svoje, pogleda i, gle, tri čovjeka stajahu prema njemu. I ugledavši ih, potrča im u susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje; [*Jev 13, 2.]
3. I reče: Gospode, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega.
4. Da vam donesemo malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovijem drvetom.
5. I iznijeću malo hljeba, te potkrijepite srce svoje, pa onda pođite, kad idete pored sluge svojega. I rekoše: Učini što si kazao.
6. I Avram otrča u šator k Sari, i reče: Brže zamijesi tri kopanje bijeloga brašna i ispeci pogače.
7. Pa otrča ka govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brže zgotovi.
8. Pa onda iznese masla i mlijeka i tele koje bješe zgotovio, i postavi im, a sam stajaše pred njima pod drvetom dokle jeđahu.
9. I oni mu rekoše: Gdje je Sara, žena tvoja? A on reče: Eno je pod šatorom.
10. A jedan između njih reče: Dogodine u ovo doba opet ću *doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina. A Sara slušaše na vratima od šatora iza njega. [*1 Moj 17, 19; Rim 9, 9.]
11. A Avram i Sara bijahu stari i vremeniti, i u Sare bješe prestalo što biva u žena.
12. Zato se *nasmija Sara u sebi govoreći: Pošto sam ostarjela, sad li će mi doći radost? A i † gospodar mi je star. [*1 Moj 17, 17; † 1 Pet 3, 6.]
13. Tada reče Gospod Avramu: Što se smije Sara govoreći: Istina li je da ću roditi kad sam ostarjela?
14. *Ima li što teško Gospodu? Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina. [*Lk 1, 37.]
15. A Sara udari u bah govoreći: Nijesam se smijala. Jer se uplaši. Ali on reče: Nije istina, nego si se smijala.
16. Potom ustaše ljudi odande, i pođoše put Sodoma; i Avram pođe s njima da ih isprati.
17. A Gospod reče: Kako bih tajio od Avrama šta ću učiniti,
18. Kad će od Avrama postati velik i silan narod, i *u njemu će se blagosloviti svi narodi na zemlji? [*1 Moj 12, 3.]
19. Jer znam da će zapovjediti sinovima svojima i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Avramu što mu je obećao.
20. I reče Gospod: Vika je u Sodomu i Gomori velika, i grijeh je njihov grdan.
21. Zato ću *sići da vidim eda li sve čine kao što vika dođe preda me; ako li nije tako da znam. [*1 Moj 11, 5.]
22. I ljudi okrenuvši se *pođoše put Sodoma; ali Avram još stajaše pred Gospodom, [*1 Moj 19, 1.]
23. I pristupiv Avram reče: Hoćeš li *pogubiti i pravednoga s nepravednim? [*4 Moj 16, 22; 2 Sam 24, 17.]
24. Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mjestu za onijeh pedeset pravednika što su u njemu?
25. Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo?
26. I reče Gospod: *Ako nađem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostiću cijelom mjestu njih radi. [*Jez 22, 30.]
27. A Avram odgovori i reče: Gle, sada bih progovorio Gospodu, ako i jesam prah i pepeo.
28. Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za ovijeh pet zatrti sav grad? Odgovori: Neću ako nađem četrdeset i pet.
29. I stade dalje govoriti, i reče: Može biti da će se naći četrdeset. Reče: Neću zbog onijeh četrdeset.
30. Potom reče: Nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću reći; može biti da će se naći trideset. I reče: Neću ako nađem trideset.
31. Opet reče: Gle, sada bih progovorio Gospodu; može biti da će se naći dvadeset. Reče: Neću ih pogubiti za onijeh dvadeset.
32. Najposlije reče: *Nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. Reče: Neću ih pogubiti zbog onijeh deset. [*Sud 6, 39.]
33. I Gospod otide svršivši razgovor s Avramom; a Avram se vrati na svoje mjesto.

19. Uništenje Sodoma. Lotovo spasenje. Grijeh kćeri Lotovih.

1. A uveče *dođoše dva anđela u Sodom; a Lot sjeđaše na vratima Sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje, [*1 Moj 18, 22.]
2. I reče: Hodite, gospodo, u kuću sluge svojega, i prenoćite i operite noge svoje; pa sjutra rano kad ustanete, pođite svojim putem. A oni rekoše: Ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.
3. Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hljebova prijesnijeh, i jedoše.
4. I još ne bjehu legli, a građani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svijeh krajeva,
5. I vikahu Lota i govorahu mu: Gdje su ljudi što dođoše sinoć k tebi? Izvedi ih k nama da ih poznamo?
6. A Lot izide k njima pred vrata zatvoriv vrata za sobom,
7. I reče im: Nemojte, braćo, činiti zla.
8. Evo imam dvije kćeri koje još ne poznaše čovjeka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja; samo ne dirajte u one ljude, jer su zato ušli pod moj krov.
9. A oni mu rekoše: Hodi amo. Pa onda rekoše: Ovaj je sam *došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čovjeka, na Lota, i stadoše istavljati vrata. [*2 Pet 2, 7, 8.]
10. A ona dva čovjeka digoše ruke, i uvukoše Lota k sebi u kuću, i zatvoriše vrata.
11. A ljudi što bijahu pred vratima kućnim, ujedanput oslijepiše od najmanjega do najvećega, te ne mogahu naći vrata.
12. Tada ona dva čovjeka rekoše Lotu: Ako imaš ovdje još koga svojega, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svojega u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;
13. Jer hoćemo da zatremo mjesto ovo, jer je *vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo. [*1 Moj 18, 20.]
14. I izide Lot, i kaza zetovima svojim, za koje šćaše dati kćeri svoje, i reče im: *Ustajte, idite iz mjesta ovoga, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovijem učini da se šali. [*4 Moj 16, 21.]
15. A kad zora zabijelje, navališe anđeli na Lota govoreći: Ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada toga.
16. A on stade oklijevati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dvije kćeri njegove, jer ga bješe žao Gospodu, i izvedoše ga i pustiše iza grada.
17. I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: Izbavi dušu svoju i *ne obziri se natrag, i u cijeloj ovoj ravni da nijesi stao; bježi na ono brdo da ne pogineš. [*Mt 24, 16.]
18. A Lot im reče: Nemoj, Gospode!
19. Gle, sluga tvoj nađe milosti pred tobom, i milost je tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.
20. Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bježim onamo; ta mali je, te ću ostati živ.
21. A on mu reče: Eto, poslušaću te i za to, i neću zatrti grada za koji reče.
22. Brže bježi onamo; jer ne mogu činiti ništa dokle ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.
23. I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.
24. Tada *pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja, [*5 Moj 29, 23; Ps 13, 19; Am 4, 11; Lk 17, 29; 2 Pet 2, 6.]
25. I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.
26. Ali žena Lotova bješe se obazrela idući za njim, i posta *slan kamen. [*Lk 17, 32.]
27. A sjutradan rano ustavši Avram, otide na mjesto gdje je stajao pred Gospodom;
28. I pogleda na Sodom i Gomoru i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.
29. Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatre gradove gdje življaše Lot.
30. A Lot otide iz Sigora i nastani se na onom brdu s dvije kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i življaše u pećini s dvije kćeri svoje.
31. A starija reče mlađoj: Naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama kao što je običaj po svoj zemlji.
32. Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu.
33. I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.
34. A sjutradan reče starija mlađoj: Gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu.
35. Pa i to veče dadoše ocu vina, i ustavši mlađa leže s njim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.
36. I obje kćeri Lotove zatrudnješe od oca svojega.
37. I starija rodi sina i nadjedemu ime Moav; od njega su *Moavci do današnjega dana. [*5 Moj 2, 9.]
38. Pa i mlađa rodi sina i nadjede mu ime Ven-Amije; od njega su *Amonci do današnjega dana. [*5 Moj 2, 19; 23, 3.]

20. Avimeleh uzima Saru od Avrama i vraća mu je sa darom.

1. A Avram otide odande na jug, i nastani se između Kadisa i Sura; i življaše kao došljak u Geraru.
2. I govoraše za ženu svoju Saru: Sestra mi je. A car Gerarski Avimeleh posla, te uze Saru.
3. Ali dođe Bog Avimelehu noću u snu, i reče mu: Gle, poginućeš sa žene koju si uzeo, jer ima muža.
4. A Avimeleh ne bješe se nje dotakao, i zato reče: Gospode, eda li ćeš i pravedan narod pogubiti?
5. Nije li mi sam kazao: Sestra mi je? A i ona sama kaza: Brat mi je. Učinio sam u čistoti srca svojega i u pravdi ruku svojih.
6. Tada mu reče Bog u snu: Znam da si učinio u čistoti srca svojega, zato te sačuvah da mi ne sagriješiš, i ne dadoh da je se dotakneš.
7. A sada vrati čovjeku ženu njegovu, jer je prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ. Ako li ne vratiš, znaj da ćeš umrijeti ti i svi tvoji.
8. I ujutru rano usta Avimeleh, i sazva sve sluge svoje, i kaza im sve ovo da čuju. I uplašiše se ljudi veoma.
9. Tada Avimeleh dozva Avrama i reče mu: Šta si nam učinio? Šta li sam ti zgriješio, te navuče na me i na carstvo moje toliko zlo? Učinio si mi što ne valja činiti.
10. I još reče Avimeleh Avramu: Šta ti je bilo, te si to učinio?
11. A Avram odgovori: Veljah: Jamačno nema straha Božijega u ovom mjestu, pa će me ubiti zbog žene moje.
12. A upravo i jest mi sestra, kći oca mojega; ali nije kći moje matere, pa pođe za me.
13. A kad me Bog izvede iz doma oca mojega, ja joj rekoh: Učini dobro, i kaži za me gdje god dođemo: Brat mi je.
14. Tada Avimeleh uze ovaca i goveda i sluga i sluškinja, te dade Avramu, i vrati mu Saru ženu njegovu.
15. I reče Avimeleh Avramu: Evo, zemlja ti je moja otvorena, živi slobodno gdje ti je volja.
16. A Sari reče: Evo dao sam tvojemu bratu tisuću srebrnika; gle, on ti je očima pokrivalo pred svima koji budu s tobom; i to sve da ti je za nauku.
17. I Avram se pomoli Bogu, i iscijeli Bog Avimeleha i ženu njegovu i sluškinje njegove, te rađahu.
18. Jer Gospod bješe sasvijem zatvorio svaku matericu u domu Avimelehu zbog Sare, žene Avramove.

21. Rođenje Isaka. Istjerivanje Ismaila i njegove majke. Avramov zavjet sa Avimelehom.

1. I Gospod pohodi Saru, kao što bješe rekao, i učini Gospod Sari kao što bješe *kazao. [*1 Moj 18, 10; Jev 11, 11.]
2. Jer zatrudnje i rodi Sara Avramu sina u starosti njegovoj u isto vrijeme kad kaza Gospod.
3. I Avram nadjede ime sinu koji mu se rodi, kojega mu rodi Sara, Isak.
4. I obreza Avram sina svojega Isaka kad bi od osam dana, kao što mu *zapovjedi Bog. [*1 Moj 17, 10, 12.]
5. A Avramu bješe *sto godina kad mu se rodi sin Isak. [*1 Moj 17, 17.]
6. A Sara reče: Bog mi učini smijeh; ko god čuje, smijaće mi se.
7. I reče: Ko bi rekao Avramu da će Sara dojiti djecu? Ipak mu *rodih sina u starosti njegovoj. [*1 Moj 18, 12.]
8. A kad dijete doraste da se odbije od sise, učini Avram veliku gozbu onaj dan kad odbiše Isaka od sise.
9. I Sara vidje sina Agare Misirke, koja ga rodi Avramu, gdje se podsmijeva;
10. Pa reče Avramu: *Otjeraj ovu robinju sa sinom njezinijem, jer sin ove robinje neće biti našljednik s mojim sinom, s Isakom. [*Gal 4, 30.]
11. A to Avramu bi vrlo krivo zbog sina njegova.
12. Ali Bog reče Avramu: Nemoj da ti je krivo zbog djeteta i zbog robinje tvoje. Što ti je god kazala Sara, poslušaj; jer će ti se *u Isaku sjeme prozvati. [*Rim 9, 7, 8; Jev 11, 18.]
13. Ali ću i od sina robinjina učiniti *narod, jer je tvoje sjeme. [*1 Moj 17, 20.]
14. I Avram ustav ujutru rano, uze hljeba i mješinu vode, i dade Agari metnuvši joj na leđa, i dijete, i otpusti je. A ona otišavši lutaše po pustinji Virsavskoj.
15. A kad nesta vode u mješini, ona baci dijete pod jedno drvo,
16. Pa otide koliko se može strijelom dobaciti i sjede prema njemu; jer govoraše: Da ne gledam kako će umrijeti dijete. I sjedeći prema njemu, stade iza glasa plakati.
17. A Bog ču glas djetinji, i anđeo Božji viknu s neba Agaru i reče joj: Što ti je, Agaro? Ne boj se, jer Bog ču glas djetinji odande gdje je.
18. Ustani, digni dijete i uzmi ga u naručje; jer ću od njega učiniti velik narod.
19. I Bog joj otvori oči, te ugleda studenac; i otišavši napuni mješinu vode i napoji dijete.
20. I Bog bijaše s djetetom, te odraste, i življaše u pustinji i posta strijelac.
21. A življaše u pustinji Faranu. I mati ga oženi iz zemlje Misirske.
22. U to vrijeme reče *Avimelehi Fihol, vojvoda njegov, Avramu govoreći: Bog je s tobom u svemu što radiš. [*1 Moj 26, 26.]
23. Zakuni mi se sada Bogom da nećeš prevariti mene ni sina mojega ni unuka mojega, nego da ćeš dobro onako kako sam ja tebi činio i ti činiti meni i zemlji u kojoj si došljak.
24. A Avram reče: Hoću se zakleti.
25. Ali Avram prekori Avimeleha za studenac, koji *uzeše na silu sluge Avimelehove. [*1 Moj 26, 15, 18.]
26. A Avimeleh reče: Ne znam ko je to učinio; niti mi ti kaza, niti čuh do danas.
27. Tada Avram uze ovaca i goveda, i dade Avimelehu, i uhvatiše vjeru među sobom.
28. I Avram odluči sedam jaganjaca iz stada.
29. A Avimeleh reče Avramu: Šta će ono sedam jaganjaca što si odlučio?
30. A on odgovori: Da primiš iz moje ruke ono sedam jaganjaca, da mi bude svjedočanstvo da sam ja iskopao ovaj studenac.
31. Otuda se *prozva ono mjesto Vir-Saveja, jer se ondje zakleše obojica. [*1 Moj 26, 33.]
32. Tako uhvatiše vjeru na Virsaveji. Tada se diže Avimeleh i Fihol, vojvoda njegov, i vratiše se u zemlju Filistejsku.
33. A Avram posadi lug na Virsaveji, i ondje prizva ime Gospoda Boga *vječnoga. [*Is 40, 28; Rim 16, 26.]
34. I Avram življaše kao došljak u zemlji Filistejskoj mnogo vremena.

22. Žrtvovanje Isaka. Potvrđivanje obećanja. Nahorovi potomci.

1. Poslije toga šćaše Bog *okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: Evo me. [*Jev 11, 17; Jak 1, 12.]
2. I reče mu Bog: Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju *Moriju i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati. [*2 dn Z, 1.]
3. I sjutradan rano ustavši, Avram osamari magarca svojega, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svojega; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mjesto koje mu kaza Bog.
4. Treći dan podigavši oči svoje, Avram ugleda mjesto izdaleka.
5. I reče Avram momcima svojim: Ostanite vi ovdje s magarcem, a ja i dijete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama.
6. I uzevši Avram drva za žrtvu, naprti Isaku sinu svojemu, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno.
7. Tada reče Isak Avramu ocu svojemu: Oče! A on reče: Što, sine! I reče Isak: Eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu?
8. A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iđahu obojica zajedno.
9. A kad dođoše na mjesto koje mu Bog kaza, Avram načini ondje žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svojega, *metnu ga na žrtvenik vrh drva; [*Jak 2, 21.]
10. I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svojega.
11. Ali anđeo Gospodnji viknu ga s neba i reče: Avrame! Avrame! A on reče: Evo me.
12. A anđeo reče: Ne diži ruke svoje na dijete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi.
13. I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu umjesto sina svojega.
14. I nazva Avram ono mjesto: Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gdje će se Gospod postarati.
15. I anđeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama.
16. I reče: *Sobom se zakleh, veli Gospod: Kad si tako učinio i nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, [*Jev 6, 13.]
17. Zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao *zvijezda na nebu i kao † pijeska na brijegu morskom; i **naslijediće sjeme tvoje vrata neprijatelja svojih. [*1 Moj 15, 5; † 1 Moj 13, 16; **1 Moj 24, 60.]
18. I *blagosloviće se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji kad si poslušao glas moj. [*1 Moj 12, 3; Gal 3, 16.]
19. Tada se Avram vrati k momcima svojim, te se digoše, i otidoše zajedno u Virsaveju, jer Avram življaše u Virsaveji.
20. Poslije toga javiše Avramu govoreći: Gle, i *Melha rodi sinove bratu tvojemu Nahoru: [*1 Moj 11, 29.]
21. Uza prvenca i Vuza brata mu, i Kamuila, oca Aramova,
22. I Hazada i Azava i Faldesa i Jeldafa i Vatuila.
23. A *Vatuilo rodi Reveku. Osamih rodi Melha Nahoru, bratu Avramovu. [*1 Moj 24, 15.]
24. A inoča njegova, po imenu Revma, rodi i ona Taveka i Gama i Tohosa i Moha.

23. Sarina smrt i pogreb. Avram kupuje porodično mjesto pogrebenja.

1. A poživje Sara sto i dvadeset i sedam godina; to su godine vijeka Sarina;
2. I umrije Sara u Kirijat-Avri, a to je Hevron, u zemlji Hananskoj. I dođe Avram da ožali Saru i oplače.
3. A kad usta Avram od mrtvaca svojega, reče sinovima Hetovijem govoreći:
4. Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam grob kod vas da pogrebem mrtvaca svojega ispred očiju svojih.
5. A sinovi Hetovi odgovoriše Avramu govoreći mu:
6. Čuj nas, gospodaru; ti si knez od Boga među nama; u najboljem grobu našem pogrebi mrtvaca svojega; niko između nas neće ti zatvoriti groba svojega da ne pogrebeš mrtvaca svojega.
7. Tada usta Avram i pokloni se narodu zemlje one, sinovima Hetovijem;
8. I reče im govoreći: Ako hoćete da pogrebem mrtvaca svojega ispred očiju svojih, poslušajte me, i govorite za mene Efronu, sinu Sarovu,
9. Neka mi da pećinu u Makpeli, koja je nakraj njive njegove; za novce neka mi je da među vama koliko vrijedi, da imam grob.
10. A Efron sjeđaše usred sinova Hetovijeh. Pa reče Efron Hetejin Avramu pred sinovima Hetovijem, koji slušahu, pred svijem koji ulažahu na vrata grada njegova, govoreći:
11. Ne, gospodaru; čuj me: Poklanjam ti njivu, i pećinu kod nje poklanjam ti; pred sinovima naroda svojega poklanjam ti je, pogrebi mrtvaca svojega.
12. A Avram se pokloni narodu zemlje one,
13. I reče Efronu pred narodom zemlje one govoreći: Ako si voljan, čuj me: Da ti dam šta vrijedi njiva, uzmi od mene, pa ću onda pogrepsti mrtvaca svojega ondje.
14. A Efron odgovori Avramu govoreći mu:
15. Gospodaru, čuj me: Zemlja vrijedi četiri stotine sikala srebra između mene i tebe; šta je to? Samo ti pogrebi mrtvaca svojega.
16. A Avram čuvši Efrona izmjeri mu srebro, koje reče pred sinovima Hetovijem, četiri stotine sikala srebra, kako su išli među trgovcima.
17. I *njiva Efronova u Makpeli prema Mamriji, njiva s pećinom koja je na njoj, i sva drveta na njivi i po međi njezinoj unaokolo, [*1 Moj 25, 9; 49, 30; 50, 13.]
18. Posta Avramova pred sinovima Hetovijem, pred svjema koji ulaze na vrata grada onoga.
19. Potom pogrebe Avram Saru ženu svoju u pećini na njivi Makpeli prema Mamriji, a to je Hevron, u zemlji Hananskoj.
20. I potvrdiše sinovi Hetovi njivu i pećinu na njoj Avramu da ima grob.

24. Isak se ženi Revekom.

1. A Avram bješe star i vremenit, i Gospod bješe *blagoslovio Avrama u svemu; [*1 Moj 12, 2; Ps 112, 3.]
2. I reče Avram sluzi svojemu najstarijemu u kući svojoj, koji bješe nad svijem dobrom njegovijem: Metni ruku svoju pod stegno moje,
3. Da te zakunem Gospodom Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim da nećeš *dovesti žene sinu mojemu između kćeri ovijeh Hananeja, među kojima živim; [*1 Moj 28, 1; 2 Moj 34, 16.]
4. Nego da ćeš otići u zemlju moju i u rod moj i dovesti ženu sinu mojemu Isaku.
5. A sluga mu reče: I ako djevojka ne htjedbude poći sa mnom u ovu zemlju; hoću li odvesti sina tvojega u zemlju iz koje si se iselio?
6. A Avram mu reče: Pazi da ne odvedeš sina mojega onamo.
7. Gospod Bog nebeski, koji me je *uzeo iz doma oca mojega i iz zemlje roda mojega, i koji mi je † rekao i zakleo mi se govoreći: Sjemenu ću tvojemu dati zemlju ovu, on će poslati anđela svojega pred tobom da dovedeš ženu sinu mojemu odande. [*2 dn 36, 23; Nem 2, 20; † 1 Moj 12, 1.]
8. Ako li djevojka ne htjedbude poći s tobom, onda da ti je prosta zakletva moja; samo sina mojega nemoj odvesti onamo.
9. I metnu sluga ruku svoju pod stegno Avramu, gospodaru svojemu, i zakle mu se za ovo.
10. Tada sluga uze deset kamila između kamila gospodara svojega da ide, jer sve blago gospodara njegova bješe pod njegovom rukom; i otišav dođe u Mesopotamiju do grada *Nahorova. [*1 Moj 27, 43.]
11. I pusti kamile da poliježu iza grada kod studenca pred veče kada izlaze građanke da zahvataju vode;
12. I reče: Gospode Bože gospodara mojega Avrama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mojemu Avramu.
13. Evo, ja ću stajati kod ovoga studenca, a građanke će doći da zahvataju vode.
14. Kojoj djevojci rečem: Nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: Na pij, i kamile ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Isaku; i po tome da poznam da si učinio milost gospodaru mojemu.
15. I on još ne izgovori, a to Reveka, kći Vatuila, sina *Melhe, žene Nahora brata Avramova, dođe s krčagom na ramenu. [*1 Moj 22, 23.]
16. I bješe vrlo lijepa, još djevojka, još je čovjek ne bješe poznao. Ona siđe na izvor, i natoči krčag i pođe;
17. A sluga iskoči pred nju i reče: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega.
18. A ona reče: Na pij, gospodaru. I brže spusti krčag na ruku svoju i napoji ga.
19. I kad ga napoji, reče: I kamilama ću tvojim naliti neka se napiju.
20. I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svijem kamilama njegovijem.
21. A čovjek joj se divljaše, i ćutaše, neće li poznati je li Gospod dao sreću putu njegovu ili nije.
22. A kad se kamile napiše, izvadi čovjek zlatnu grivnu od po sikla i metnu joj oko čela, i dvije narukvice metnu joj na ruke od deset sikala zlata.
23. I reče: Čija si kći? Kaži mi. Ima li u kući oca tvojega mjesta za nas da prenoćimo?
24. A ona mu reče: Ja sam kći Vatuila, sina Melšina, kojega rodi Nahoru.
25. Još reče: Ima u nas mnogo slame i pića i mjesta za noćište.
26. Tada čovjek savivši se pokloni se Gospodu,
27. I reče: Blagosloven da je Gospod Bog gospodara mojega Avrama što ne ostavi milosti svoje i vjere svoje prema gospodaru mojem, i putem dovede me Gospod u dom rodbine gospodara mojega.
28. A djevojka otrča i sve ovo kaza u domu matere svoje.
29. A Reveka imaše brata kojemu ime bješe Lavan; i istrča Lavan k čovjeku na studenac,
30. Kako vidje grivnu i narukvice na rukama sestre svoje i ču gdje Reveka, sestra mu, reče: Tako mi kaza čovjek; dođe k čovjeku; a on stajaše kod kamila na studencu.
31. I reče: Hodi, koji si blagosloven od Gospoda; što bi stajao napolju? Spremio sam kuću, ima mjesta i za kamile.
32. I dovede čovjeka u kuću, i rastovari kamile; i dadoše slame i piće kamilama, i donesoše vode za noge njemu i ljudima što bijahu s njim;
33. I postaviše mu da jede; ali on reče: Neću jesti dokle ne kažem stvar svoju. A Lavan mu reče: Govori.
34. Tada reče: Ja sam sluga Avramov.
35. A Gospod je blagoslovio gospodara mojega veoma, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda, i srebra i zlata, i sluga i sluškinja, i kamila i magaraca.
36. I još Sara, žena gospodara mojega, rodi sina gospodaru mojemu u starosti njegovoj, i on mu dade sve što ima.
37. A mene zakle gospodar moj govoreći: Nemoj dovesti sinu mojemu žene između kćeri ovijeh Hananeja, među kojima živim;
38. Nego idi u dom oca mojega i u rod moj, da dovedeš ženu sinu mojemu.
39. A ja rekoh gospodaru svojemu: Može biti da djevojka neće htjeti poći sa mnom.
40. A on mi reče: Gospod, po čijoj *volji svagda življah, poslaće anđela svojega s tobom, i daće sreću tvojemu putu da dovedeš ženu sinu mojemu od roda mojega, iz doma oca mojega. [*1 Moj 17, 1.]
41. Onda će ti biti prosta zakletva moja, kad otideš u rod moj; ako ti je i ne dadu, opet će ti biti prosta zakletva moja.
42. I kad dođoh danas na studenac, rekoh: Gospode Bože gospodara mojega Avrama, ako si dao sreću putu mojemu, kojim idem,
43. Evo, ja ću stajati kod studenca: Koja djevojka dođe da zahvati vode, i ja joj kažem: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega,
44. A ona mi odgovori: I ti pij i kamilama ću tvojim naliti; to neka bude žena koju je namijenio Gospod sinu gospodara mojega.
45. Ja još ne izgovorih u srcu svojem, a dođe Reveka s krčagom na ramenu, i sišavši na izvor zahvati; i ja joj rekoh: Daj mi da se napijem.
46. A ona brže spustivši sa sebe krčag, reče: Na pij, i kamile ću ti napojiti. I kad se napih, napoji i kamile moje.
47. I zapitah je govoreći: Čija si kći? A ona odgovori: Ja sam kći Vatuila, sina Nahorova, kojega mu rodi Melha. Tada joj metnuh grivnu oko čela i narukvice na ruke;
48. I padoh i poklonih se Gospodu, i zahvalih Gospodu Bogu gospodara mojega Avrama što me dovede pravijem putem da nađem kćer brata gospodara svojega za sina njegova.
49. Ako ćete, dakle, učiniti ljubav i vjeru gospodaru mojemu, kažite mi; ako li nećete, kažite mi, da idem nadesno ili nalijevo.
50. A Lavan i Vatuilo odgovarajući rekoše: Od Gospoda je ovo došlo; mi ti ne možemo kazati ni zlo ni dobro.
51. Eto, Reveka je u tvojoj vlasti, uzmi je pa idi, i neka bude žena sinu tvojega gospodara, kao što kaza Gospod.
52. A kad ču sluga Avramov riječi njihove, pokloni se Gospodu do zemlje;
53. I izvadi sluga zaklade srebrne i zlatne i haljine, i dade Reveki; također i bratu njezinu i materi njezinoj dade darove.
54. Potom jedoše i piše on i ljudi koji bijahu s njim, i prenoćiše. A kad ujutru ustaše, reče sluga: Pustite me gospodaru mojemu.
55. A brat i mati njezina rekoše: Neka ostane djevojka kod nas koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide.
56. A on im reče: Nemojte me zadržavati kad je Gospod dao sreću mojemu putu; pustite me da idem gospodaru svojemu.
57. Tada rekoše: Da zovemo djevojku i upitamo šta ona veli.
58. I dozvaše Reveku i rekoše joj: Hoćeš ići s ovijem čovjekom? A ona odgovori: Hoću.
59. I pustiše Reveku sestru svoju i dojkinju njezinu sa slugom Avramovijem i ljudima njegovijem.
60. I blagosloviše Reveku i rekoše joj: Sestro naša, da se namnožiš na tisuće tisuća, i sjeme tvoje da *naslijedi vrata svojih neprijatelja! [*1 Moj 22, 17.]
61. I podiže se Reveka s djevojkama svojim, i posjedaše na kamile, i pođoše s čovjekom; i sluga uzev Reveku otide.
62. A Isak iđaše vraćajući se od *Studenca živoga koji me vidi (jer življaše u južnom kraju); [*1 Moj 16, 14; 25, 11.]
63. A bješe izašao Isak u polje pred veče da se pomoli Bogu; i podigav oči svoje, ugleda kamile gdje idu.
64. I Reveka podigavši oči svoje, ugleda Isaka, te skoči s kamile,
65. I reče sluzi: Ko je onaj čovjek što ide preko polja pred nas? A sluga reče: Ono je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri lice.
66. I pripovjedi sluga Isaku sve što je svršio.
67. I odvede je Isak u šator Sare matere svoje; i uze Reveku, i ona mu posta žena, i omilje mu. I Isak se utješi za materom svojom.

25. Avramov drugi brak, smrt i pogreb. Ismailovo pleme. Isav i Jakov. Isav prodaje svoje prvenaštvo.

1. A Avram uze drugu ženu, po imenu Heturu.
2. I ona mu rodi Zomrana i Joksana i Madana i Madijama i Jesvoka i Soijena.
3. A Joksan rodi Savana i Dedana. A Dedanovi sinovi biše Asurim i Latusim i Laomim.
4. A sinovi Madijamovi: Efar i Afir i Enoh i Avida i Eldaga. Svi bjehu djeca Heturina.
5. A Avram dade sve što imaše Isaku;
6. A sinovima svojih inoča dade Avram dare, i opravi ih od Isaka sina svojega još za života svojega na istok, u istočni kraj.
7. I vijeka Avramova što poživje bješe sto i sedamdeset i pet godina.
8. I onemoćav *umrije Avram u dobroj starosti, sit života, i bi pribran k rodu svojemu. [*1 Moj 15, 15.]
9. I pogreboše ga Isak i Ismailo u pećini Makpelskoj na njivi Efrona, sina Sara Hetejina, koja je prema Mamriji;
10. Na *njivi koju kupi Avram od sinova Hetovijeh, ondje je pogreben Avram sa Sarom ženom svojom. [*1 Moj 23, 16.]
11. I po smrti Avramovoj blagoslovi Bog Isaka sina njegova; a Isak življaše kod *Studenca živoga koji me vidi. [*1 Moj 24, 62.]
12. A ovo je pleme Ismaila, sina Avramova, kojega rodi Avramu Agara Misirka, robinja Sarina,
13. I ovo su imena sinova Ismailovijeh, kako se zvahu u plemenima svojim; prvenac Ismailov Navajot, pa Kidar i Navdeilo i Masam,
14. I Masma i Duma i Masa,
15. I Hadar i Teman i Jetur i Nafes i Kedma.
16. To su sinovi Ismailovi, i to su im imena po selima i gradovima njihovijem, *dvanaest knezova nad svojim narodima. [*1 Moj 17, 20.]
17. A godine su vijeka Ismailova sto i trideset i sedam godina. Poslije onemoćav umrije, i bi pribran k rodu svojemu.
18. I življahu od Evilata do Sura prema Misiru, kako se ide u Asiriju; i dopade mu *prema svoj braći svojoj da živi. [*1 Moj 16, 12.]
19. A ovo je pleme Isaka, sina Avramova: Avram rodi Isaka;
20. A Isaku bješe četrdeset godina kad se oženi Revekom, kćerju Vatuila Sirina iz Mesopotamije, sestrom Lavana Sirina.
21. I Isak se moljaše Gospodu za ženu svoju, jer bješe nerotkinja; i umoli Gospoda, te zatrudnje Reveka žena njegova.
22. Ali udarahu jedno o drugo djeca u utrobi njezinoj, te reče: Ako je tako, na što sam? I otide da pita Gospoda.
23. A Gospod joj reče: Dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda izaći iz tebe; i jedan će narod biti jači od drugoga naroda, i *veći će služiti manjemu. [*1 Moj 27, 29; Mal 1, 3; Rim 9, 12.]
24. I kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj.
25. I prvi izađe crven, sav kao runo rutav; i nadješe mu ime Isav.
26. A poslije izađe brat mu, držeći rukom za petu Isava; i nadješe mu ime Jakov. A bješe Isaku šezdeset godina kad ih rodi Reveka.
27. I djeca odrastoše, i Isav posta lovac i ratar, a Jakov bješe čovjek krotak i bavljaše se u šatorima.
28. I Isak milovaše Isava, jer rado jeđaše lova njegova; a Reveka milovaše Jakova.
29. Jednom Jakov skuha jelo, a Isav dođe iz polja umoran.
30. I reče Isav Jakovu: Daj mi da jedem toga jela crvenoga, jer sam umoran. Otuda se prozva Edom.
31. A Jakov mu reče: Prodaj mi danas prvenaštvo svoje.
32. A Isav odgovori: Evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo?
33. A Jakov reče: Zakuni mi se danas. I on mu se zakle; tako *prodade svoje prvenaštvo Jakovu. [*1 Moj 27, 36; Jev 12, 16.]
34. I Jakov dade Isavu hljeba i skuhanoga leća, i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Isav nije mario za prvenaštvo svoje.

26. Obnovljeno obećanje Isaku. Isak i Reveka u Geraru.

1. Ali nasta glad u zemlji svrh *prve gladi koja bješe za vremena Avramova; i Isak otide k † Avimelehu, caru Filistejskom, u Gerar. [*1 Moj 12, 10; † 1 Moj 20, 2.]
2. I javi mu se Gospod i reče: Nemoj ići u Misir, nego sjedi u zemlji koju ću ti kazati.
3. Sjedi u toj zemlji, i ja ću biti s tobom, i blagosloviću te; jer ću tebi i sjemenu tvojemu dati sve ove zemlje, i *potvrdiću zakletvu kojom sam se zakleo Avramu ocu tvojemu. [*1 Moj 22, 16.]
4. I *umnožiću sjeme tvoje da ga bude kao zvijezda na nebu, i daću sjemenu tvojemu sve ove zemlje; i † u sjemenu tvojem blagosloviće se svi narodi na zemlji. [*1 Moj 15, 5; † 1 Moj 12, 3.]
5. Zato što je Avram slušao glas moj i čuvao naredbu moju, zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje.
6. I osta Isak u Geraru.
7. A ljudi u mjestu onom pitahu za ženu njegovu, a on govoraše: Sestra mi je. Jer se bojaše kazati: Žena mi je; da me, veli, ne ubiju ovi ljudi zbog Reveke, jer je lijepa.
8. I kad provede mnogo vremena ondje, dogodi se, te pogleda Avimeleh car Filistejski s prozora, i vidje Isaka gdje se šali s Revekom ženom svojom.
9. I dozva Avimeleh Isaka i reče: Ta to ti je žena; kako si kazao: Sestra mi je? A Isak mu odgovori: Rekoh da ne poginem s nje.
10. A Avimeleh reče: Šta si nam učinio? Lako je mogao ko od naroda ovoga leći s tvojom ženom, te bi nas ti uvalio u grijeh.
11. I zapovjedi Avimeleh svemu narodu svojemu govoreći: Ko se dotakne ovoga čovjeka ili žene njegove, poginuće.
12. I Isak stade sijati u ovoj zemlji, i dobi one godine po sto, tako ga blagoslovi Gospod.
13. I *obogati se čovjek, i napredovaše sve većma, te posta silan. [*PrS 10, 22.]
14. I imaše ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji mu zaviđahu,
15. Pa sve studence koje bjehu iskopale sluge oca njegova za vremena Avrama oca njegova zaroniše Filisteji, i zasuše ih zemljom.
16. I Avimeleh reče Isaku: Idi od nas, jer si postao silniji od nas.
17. I Isak otide odande, i razape šatore u dolini Gerarskoj, i nastani se ondje.
18. I stade Isak otkopavati studence koji bjehu iskopani za vremena Avrama oca njegova, i koje zaroniše Filisteji po smrti Avramovoj; i prozva ih imenima koja im bješe nadio otac njegov.
19. I kopajući sluge Isakove u onom dolu, nađoše studenac žive vode.
20. Ali se svadiše pastiri Gerarski s pastirima Isakovim govoreći: Naša je voda. I nadjede ime onom studencu Esek, jer se svadiše s njim.
21. Poslije iskopaše drugi studenac, pa se i oko njega svadiše, zato ga nazva Sitna.
22. Tada se podiže odande, i iskopa drugi studenac, i oko njega ne bi svađe; zato ga nazva Rehovot, govoreći: Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji.
23. I otide odande gore u Virsaveju.
24. I istu noć javi mu se Gospod i reče: Ja sam Bog Avrama oca tvojega. Ne boj se, jer sam ja s tobom, i blagosloviću te i umnožiću sjeme tvoje Avrama radi sluge svojega.
25. I *načini ondje žrtvenik, i prizva ime Gospodnje; i ondje razape šator svoj; i sluge Isakove iskopaše ondje studenac. [*1 Moj 12, 7.]
26. I dođe k njemu Avimeleh iz Gerara s Ohozatom, prijateljem svojim, i s *Fiholom, vojvodom svojim. [*1 Moj 21, 22.]
27. A Isak im reče: Što ste došli k meni kad mrzite na me i otjeraste me od sebe?
28. A oni rekoše: Vidjesmo zaista da je Gospod s tobom, pa rekosmo: Neka bude zakletva između nas, između nas i tebe; hajde da uhvatimo vjeru s tobom:
29. Da nam ne činiš zla, kao što se mi tebe ne dotakosmo i kao što mi tebi samo dobro činismo, i pustismo te da ideš na miru, i eto si blagosloven od Gospoda.
30. Tada ih on ugosti; te jedoše i piše.
31. A sjutradan ustavši rano, zakleše se jedan drugome, i otpusti ih Isak i otidoše od njega s mirom.
32. Isti dan došavši sluge Isakove kazaše mu za studenac koji iskopaše, i rekoše mu: Nađosmo vodu.
33. I nazva ga Saveja; *otuda se zove grad onaj Virsaveja do današnjega dana. [*1 Moj 21, 31.]
34. A kad bi Isavu četrdeset godina, *uze za ženu Juditu, kćer Veoha Hetejina, i Vasematu, kćer Elona Hetejina. [*1 Moj 36, 2.]
35. I one zadavahu mnogo jada Isaku i Reveki.

27. Jakov dobija lukavstvom blagoslov prvenca. Isav radi svojem bratu o glavi. Jakovljevo bjekstvo u Haran.

1. Kad Isak ostarje i oči mu potamnješe, te ne viđaše, dozva Isava, starijega sina svojega, i reče mu: Sine! A on odgovori: Evo me.
2. Tada reče: Evo, ostario sam, ne znam kad ću umrijeti;
3. Uzmi oružje svoje, tul i luk, i iziđi u planinu, te mi ulovi lova;
4. I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi duša moja dok nijesam umro.
5. A Reveka ču šta Isak reče sinu svojemu Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lova i donese.
6. A Reveka reče Jakovu sinu svojemu govoreći: Gle, čuh oca tvojega, gdje besjedi s Isavom bratom tvojim i reče:
7. Donesi mi lova i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nijesam umro.
8. Nego sada, sine, poslušaj me što ću ti kazati.
9. Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta da zgotovim ocu tvojemu jelo od njih, kako rado jede.
10. Pa ćeš unijeti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro.
11. A Jakov reče Reveki materi svojoj: Ali je *Isav brat moj rutav, a ja sam gladak; [*1 Moj 25, 25.]
12. Može me opipati otac, pa će se osjetiti da sam ga htio prevariti, te ću navući na se prokletstvo umjesto blagoslova.
13. A mati mu reče: Neka prokletstvo tvoje, sine, padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi.
14. Tada otišav uze i donese materi svojoj; a mati njegova zgotovi jelo kako jeđaše rado otac njegov.
15. Pa onda uze Reveka najljepše haljine starijega sina svojega, koje bijahu u nje kod kuće, i obuče Jakova mlađega sina svojega.
16. I jarećim kožicama obloži mu ruke i vrat gdje bješe gladak.
17. I dade Jakovu sinu svojemu u ruke jelo i hljeb što zgotovi.
18. A on uđe k ocu svojemu i reče: Oče. A on odgovori: Evo me; koji si ti, sine?
19. I Jakov reče ocu svojemu: Ja, Isav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lova mojega, pa da me blagoslovi duša tvoja.
20. A Isak reče sinu svojemu: Kad brže nađe, sine? A on reče: Gospod Bog tvoj dade, te izađe preda me.
21. Tada reče Isak Jakovu: Hodi bliže, sine, da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne.
22. I pristupi Jakov k Isaku ocu svojemu, a on ga opipa, pa reče: Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove.
23. I ne pozna ga, jer mu ruke bjehu kao u Isava brata njegova rutave; zato ga blagoslovi;
24. I reče mu: Jesi li ti sin moj Isav? A on odgovori: Ja sam.
25. Tada reče: A ti daj, sine, da jedem lova tvojega, pa da te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vina, te pi.
26. Potom Isak otac njegov reče mu: Hodi, sine, celuj me.
27. I on pristupi i cjeliva ga; a Isak osjeti miris od haljina njegovijeh, i blagoslovi ga govoreći: Gle, miris sina mojega kao miris od polja koje blagoslovi Gospod.
28. Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila!
29. *Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje! † Proklet bio koji tebe usproklinje, a blagosloven koji tebe uzblagosilja! [*1 Moj 25, 23; † 1 Moj 12, 3.]
30. A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svojega, u taj čas dođe Isav brat njegov iz lova.
31. Pa zgotovi i on jelo i unese ocu svojemu, i reče mu: Ustani, oče, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.
32. A Isak otac njegov reče mu: Ko si ti? A on reče: Ja, sin tvoj, prvenac tvoj, Isav.
33. Tada se prepade Isak i reče: Ko? Pa gdje je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh prije nego ti dođe, i blagoslovih ga? On će i ostati blagosloven.
34. A kad ču Isav riječi oca svojega, *vrište iza glasa i ožalosti se veoma, i reče ocu svojemu: Blagoslovi i mene, oče. [*Jev 12, 17.]
35. A on mu reče: Dođe brat tvoj s prijevarom i odnese tvoj blagoslov.
36. A Isav reče: *Pravo je što mu je ime Jakov, jer me već drugom prevari. † Prvenaštvo mi uze, pa eto sada mi uze i blagoslov. Potom reče: Nijesi li i meni ostavio blagoslov? [*1 Moj 25, 26; † 1 Moj 25, 33.]
37. A Isak odgovori i reče Isavu: Eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrijepih ga; pa šta bih sada tebi učinio, sine?
38. A Isav reče ocu svojemu: Eda li je samo jedan blagoslov u tebe, oče? Blagoslovi i mene, oče. I stade iza glasa plakati Isav.
39. A Isak otac njegov odgovarajući reče mu: Evo, stan će ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgo.
40. Ali ćeš živjeti od mača svojega, i bratu ćeš svojemu služiti; ali će *doći vrijeme, te ćeš pošto se naplačeš, skršiti jaram njegov s vrata svojega. [*2 car 8, 20.]
41. I Isav omrze ljuto na Jakova zbog blagoslova kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svojem: Blizu su žalosni dani oca mojega, tada ću ubiti Jakova brata svojega.
42. I kazaše Reveki riječi Isava sina njezina starijega, a ona poslavši dozva Jakova mlađega sina svojega, i reče mu: Gle, Isav brat tvoj tješi se tijem što hoće da te ubije.
43. Nego, sine, poslušaj što ću ti kazati: Ustani i bježi k Lavanu bratu mojemu u Haran.
44. I ostani kod njega neko vrijeme dokle prođe srdnja brata tvojega,
45. Dokle se gnjev brata tvojega odvrati od tebe, te zaboravi što si mu učinio; a onda ću ja poslati da te dovedu odande. Zašto bih ostala bez obojice vas u jedan dan?
46. A Isaku reče Reveka: *Omrzao mi je život radi ovijeh Hetejaka. Ako se Jakov oženi Hetejkom, kakvom između kćeri ove zemlje, da što mi život? [*1 Moj 26, 35.]

28. Bjekstvo u Haran. Nebeske ljestve.

1. Tada Isak dozva Jakova i blagoslovi ga, i zapovjedi mu i reče: *Nemoj da se oženiš kojom između kćeri Hananejskih. [*1 Moj 24, 3.]
2. Ustani, idi u Padan-Aram u dom *Vatuila, oca matere svoje, i odande se oženi između kćeri † Lavana ujaka svojega. [*1 Moj 22, 23; † 1 Moj 24, 29.]
3. A Bog svemogući da te blagoslovi, i da ti da veliku porodicu i umnoži te da od tebe postane mnoštvo naroda.
4. I da ti da *blagoslov Avramov, tebi i sjemenu tvojemu s tobom, da naslijediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu. [*1 Moj 12, 2.]
5. Tako opravi Isak Jakova, i on pođe u Padan-Aram k Lavanu, sinu Vatuila Sirina, bratu Reveke, matere Jakovljeve i Isavove.
6. A Isav vidje gdje Isak blagoslovi Jakova i opravi ga u Padan-Aram da se odande oženi, i gdje blagosiljajući ga zapovjedi mu i reče: Nemoj da se oženiš kojom između kćeri Hananejskih,
7. I gdje Jakov posluša oca svojega i mater svoju, i otide u Padan-Aram;
8. I vidje Isav da kćeri Hananejske nijesu po volji Isaku ocu njegovu.
9. Pa otide Isav k Ismailu, i uze za ženu preko žena svojih Maeletu, kćer Ismaila, sina Avramova, *sestru Navajotovu. [*1 Moj 25, 13.]
10. A Jakov otide od Virsaveje idući u Haran.
11. I dođe na jedno mjesto, i ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu.
12. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo, i gle, *anđeli Božji po njima se penjahu i slažahu; [*Jn 1, 51.]
13. I gle, na vrhu stajaše Gospod i reče: Ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu;
14. I *sjemena će tvojega biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i † u sjemenu tvojem. [*1 Moj 13, 16; † 1 Moj 12, 3.]
15. I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh.
16. A kad se Jakov probudi od sna, reče: Zacijelo je Gospod na ovom mjestu; aja ne znah.
17. I uplaši se i reče: Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska.
18. I usta Jakov ujutru rano, i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu, i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.
19. I prozva ono mjesto Vetilj, a pređe bješe ime onome gradu Luz.
20. I učini Jakov zavjet govoreći: Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi hljeba da jedem i odijela da se oblačim,
21. I ako se vratim na miru u dom oca svojega, Gospod će mi biti Bog;
22. A kamen ovaj koji utvrdih za spomen, *biće dom Božji; i što mi god daš, od svega ću deseto dati tebi. [*1 Moj 35, 7.]

29. Jakov služi kod Lavana za Liju i Rahilju.

1. Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu.
2. I obzirući se, ugleda studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se na onom studencu pojahu stada, a veliki kamen bijaše studencu na vratima.
3. Ondje se skupljahu sva stada, te pastiri odvaljivahu kamen s vrata studencu i pojahu stada, i poslije opet privaljivahu kamen na vrata studencu na njegovo mjesto.
4. I Jakov im reče: Braćo, odakle ste? Rekoše: Iz Harana smo.
5. A on im reče: Poznajete li Lavana, sina Nahorova? Oni rekoše: Poznajemo.
6. On im reče: Je li zdrav? Rekoše: Jest, i evo Rahilje, kćeri njegove, gdje ide sa stadom.
7. I on reče: Eto još je rano, niti je vrijeme vraćati stoku; napojte stoku, pa idite i pasite je.
8. A oni rekoše: Ne možemo dokle se ne skupe sva stada, da odvalimo kamen s vrata studencu, onda ćemo napojiti stoku.
9. Dok on još govoraše s njima, dođe Rahilja sa stadom oca svojega, jer ona pasijaše ovce.
10. A kad Jakov vidje Rahilju kćer Lavana ujaka svojega, i stado Lavana ujaka svojega, pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Lavana ujaka svojega.
11. I poljubi Jakov Rahilju, i povikavši zaplaka se.
12. I kaza se Jakov Rahilji da je rod ocu njezinu i da je sin Revekin; a ona otrča te javi ocu svojemu.
13. A kad Lavan ču za Jakova, sina sestre svoje, istrča mu u susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću. I on pripovjedi Lavanu sve ovo.
14. A Lavan mu reče: Ta ti si kost moja i tijelo moje. I osta kod njega cio mjesec dana.
15. Tada reče Lavan Jakovu: Zar badava da mi služiš što si mi rod? Kaži mi šta će ti biti plata?
16. A Lavan imaše dvije kćeri: Starijoj bješe ime Lija, a mlađoj Rahilja.
17. I u Lije bjehu kvarne oči, a Rahilja bješe lijepa stasa i lijepa lica.
18. I Jakovu omilje Rahilja, te reče: Služiću ti sedam godina za Rahilju, mlađu kćer tvoju.
19. A Lavan mu reče: Bolje tebi da je dam nego drugom; ostani kod mene.
20. I odsluži Jakov za Rahilju sedam godina, i učiniše mu se kao nekoliko dana, jer je ljubljaše.
21. I reče Jakov Lavanu: Daj mi ženu, jer mi se navrši vrijeme, da legnem s njom.
22. I sazva Lavan sve ljude iz onoga mjesta i učini gozbu.
23. A uveče uze Liju kćer svoju i uvede je k Jakovu, i on leže s njom.
24. I Lavan dade Zelfu, robinju svoju, Liji kćeri svojoj da joj bude robinja.
25. A kad bi ujutru, gle, ono bješe Lija; te reče Jakov Lavanu: Šta si mi to učinio? Ne služim li za Rahilju kod tebe? Zašto si me prevario?
26. A Lavan mu reče: Ne biva u našem mjestu da se uda mlađa prije starije.
27. Navrši nedjelju dana s tom, pa ćemo ti dati i drugu za službu što ćeš služiti kod mene još sedam godina drugih.
28. Jakov učini tako, i navrši s njom nedjelju dana, pa mu dade Lavan Rahilju kćer svoju za ženu.
29. I dade Lavan Rahilji kćeri svojoj robinju svoju Valu da joj bude robinja.
30. I tako *leže Jakov s Rahiljom; i voljaše Rahilju nego Liju, i stade služiti kod Lavana još sedam drugih godina. [*3 Moj 18, 18.]
31. A Gospod, videći da Jakov ne mari za Liju, otvori njojzi matericu, a Rahilja osta nerotkinja.
32. I Lija zatrudnje i rodi sina, i nadjede mu ime Ruvim govoreći: Gospod pogleda na jade moje, sada će me ljubiti muž moj.
33. I opet zatrudnje, i rodi sina, i reče: Gospod ču da sam prezrena, pa mi dade i ovoga. I nadjede mu ime Simeon.
34. I opet zatrudnje, i rodi sina i reče: Da ako se sada već priljubi k meni muž moj, kad mu rodih tri sina. Zato mu nadješe ime Levije.
35. I zatrudnje opet, i rodi sina, i reče: Sada ću hvaliti Gospoda. Za to mu nadjede ime Juda; i presta rađati.

30. Jakovljev blagoslov u djeci i bogatstvo.

1. Rahilja, vidjevši gdje ne rađa djece Jakovu, pozavidje sestri svojoj; i reče Jakovu: Daj mi djece ili ću umrijeti.
2. A Jakov se rasrdi na Rahilju i reče: Zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda?
3. A ona reče: Eto robinje moje*Vale, lezi s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati djece od nje. [*1 Moj 16, 2.]
4. I dade mu Valu robinju svoju za ženu, a Jakov leže s njom.
5. I zatrudnje Vala, i rodi Jakovu sina.
6. A Rahilja reče: Gospod mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadjede ime Dan.
7. I Vala robinja Rahiljina zatrudnje opet i rodi drugog sina Jakovu.
8. A Rahilja reče: Borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoljeh. I nadjede mu ime Neftalim.
9. A Lija, vidjevši gdje presta rađati, uze Zelfu robinju svoju i *dade je Jakovu za ženu. [*1 Moj 30, 4.]
10. I rodi Zelfa, robinja Lijina, Jakovu sina;
11. I Lija reče: Dođe četa. I nadjede mu ime Gad.
12. Opet rodi Zelfa, robinja Lijina, drugoga sina Jakovu;
13. I reče Lija: Blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadjede ime Asir.
14. A Ruvim izide u vrijeme žetve pšenične i nađe mandragoru u polju, i donese je Liji materi svojoj. A Rahilja reče Liji: Daj mi mandragoru sina svojega.
15. A ona joj reče: Malo li ti je što si mi uzela muža? Hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mojega? A Rahilja joj reče: Neka noćas spava s tobom za mandragoru sina tvojega.
16. I uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, izide mu Lija u susret i reče: Spavaćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru sina svojega. I spava kod nje onu noć.
17. A Bog usliši Liju, te ona zatrudnje, i rodi Jakovu petoga sina.
18. I reče Lija: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svojemu. I nadjede mu ime Isahar.
19. I zatrudnje Lija opet i rodi Jakovu šestoga sina;
20. I reče Lija: Dariva me Gospod darom dobrijem; da ako se sada već priljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadjede ime Zavulon.
21. Najposlije rodi kćer i nadjede joj ime Dina.
22. Ali se Gospod *opomenu Rahilje; i uslišiv je, otvori joj matericu; [*1 Sam 1, 19.]
23. I zatrudnje i rodi sina, i reče: Uze *Bog sramotu moju. [*Is 4, 1; Lk 1, 25.]
24. I nadjede mu ime Josif, govoreći: Neka mi doda Gospod još jednoga sina.
25. A kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: Pusti me da idem u svoje mjesto i u svoju zemlju.
26. Daj mi žene moje *za koje sam ti služio, i djecu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio. [*1 Moj 29, 20, 30.]
27. A Lavan mu reče: Nemoj ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi.
28. I još reče: Išti koliko hoćeš plate, i ja ću ti dati.
29. A Jakov mu odgovori: Ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene.
30. Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dođoh; ali se umnoži veoma, jer te Gospod blagoslovi kad ja dođoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti?
31. I reče mu Lavan: Šta hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: Ne treba ništa da mi daš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati ako ćeš mi učiniti ovo:
32. Da zađem danas po svoj stoci tvojoj, i odlučim sve što je šareno i s biljegom, i sve što je crno između ovaca, i što je s biljegom i šareno između koza, pa što poslije bude tako, ono da mi je plata.
33. Tako će mi se poslije posvjedočiti pravda moja pred tobom kad dođeš da vidiš zaslugu moju: Što god ne bude šareno ni s biljegom ni crno između ovaca i koza u mene, biće kradeno.
34. A Lavan reče: Eto, neka bude kako si kazao.
35. I odluči Lavan isti dan jarce s biljegom i šarene i sve koze s biljegom i šarene, i sve na čem bijaše što bijelo, i sve crno između ovaca, i predade sinovima svojim.
36. I ostavi daljine tri dana hoda između sebe i Jakova. I Jakov pasijaše ostalu stoku Lavanovu.
37. I uze Jakov zelenijeh prutova topolovijeh i ljeskovijeh i kestenovijeh, i naguli ih do bjeline koja bješe na prutovima.
38. I metaše naguljene prutove pred stoku u žljebove i korita kad dolažaše stoka da pije, da bi se upaljivala kad dođe da pije.
39. I upaljivaše se stoka gledajući u prutove, i što se mlađaše bijaše s biljegom, prutasto i šareno.
40. I Jakov odlučivaše mlad, i obraćaše stado Lavanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajaše i ne obraćaše ga prema stadu Lavanovu.
41. I kad se god upaljivaše stoka rana, metaše Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove;
42. A kad se upaljivaše pozna stoka, ne metaše; tako pozne bivahu Lavanove, a rane Jakovljeve.
43. I tako se taj čovjek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca.

31. Jakovljevo bjekstvo sa svojima. Pomirenje s Lavanom.

1. A Jakov ču gdje sinovi Lavanovi govore: Jakov uze sve što bješe našega oca, i od onoga što bješe našega oca steče sve ovo blago.
2. I vidje Jakov gdje lice Lavanovo nije prema njemu kao prije.
3. I Gospod reče Jakovu: Vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom.
4. I poslav Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svojemu.
5. I reče im: Vidim gdje lice oca vašega nije prema meni kao prije; ali je Bog oca mojega bio sa mnom.
6. I vi znate da sam služio ocu vašemu kako sam god mogao;
7. A otac me je vaš varao i mijenjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti;
8. Kad on reče: *Što bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče s biljegom što bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s biljegom. [*1 Moj 30, 32.]
9. Tako Bog uze stoku ocu vašemu i dade je meni;
10. Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i vidjeh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze bijahu šareni, s biljegama prutastim i kolastim.
11. A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me.
12. A on reče: Podigni sad oči svoje i gledaj: ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s biljegama prutastim i kolastim; jer vidjeh sve što ti čini Lavan.
13. Ja sam Bog od Vetilja, *gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju. [*1 Moj 28, 18, 19, 20.]
14. Tada odgovori Rahilja i Lija, i rekoše mu: Eda li još imamo kakav dio i našljedstvo u domu oca svojega?
15. Nije li nas držao kao tuđinke kad nas je *prodao? Pa je još i naše novce jednako jeo. [*1 Moj 29, 15, 27.]
16. Jer sve ovo blago što uze Gospod ocu našemu, naše je i naše djece. Zato čini sve što ti je Gospod kazao.
17. I podiže se Jakov, i metnu djecu svoju i žene svoje na kamile;
18. I odvede svu stoku svoju i sve blago što bješe stekao, stoku koju bješe stekao u Padan-Aramu, i pođe k Isaku ocu svojemu u zemlju Hanansku.
19. A Lavan bješe otišao da striže ovce svoje; i Rahilja ukrade idole ocu svojemu.
20. I Jakov otide kradom od Lavana Sirina ne javivši mu da hoće da ide.
21. I pobježe sa svijem blagom svojim, i podiže se, te prijeđe preko vode i uputi se ka gori Galadu.
22. A treći dan javiše Lavanu da je pobjegao Jakov.
23. I uze sa sobom braću svoju i pođe za njim u potjeru, i za sedam dana stiže ga na gori Galadu.
24. Ali Bog *dođe Lavanu Sirinu noću u snu i reče mu: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno. [*1 Moj 20, 3.]
25. I stiže Lavan Jakova; a Jakov bješe razapeo šator svoj na gori, pa i Lavan također razape svoj s braćom svojom na gori Galadu.
26. I Lavan reče Jakovu: Šta učini te kradom pobježe od mene i odvede kćeri moje kao na mač otete?
27. Zašto tajno pobježe i kradom otide od mene? Niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pjesmama, s bubnjima i s guslama?
28. Niti mi dade da izljubim sinove svoje i kćeri svoje? Ludo si radio.
29. Mogao bih vam dosaditi; ali Bog oca vašega noćas mi reče govoreći: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno.
30. Idi, dakle, kad si se tako uželio kuće oca svojega; ali zašto ukrade bogove moje?
31. A Jakov odgovori i reče: Bojah se i mišljah: Hoćeš silom oteti kćeri svoje od mene.
32. A bogove svoje u koga nađeš, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži što je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahilja.
33. I uđe Lavan u šator Jakovljev i u šator Lijin i u šator dviju robinja, i ne nađe ih; i izašav iz šatora Lijina, uđe u šator Rahiljin.
34. A Rahilja uze idole i sakri ih pod samar kamile svoje i sjede ozgo;i Lavan pipaše po cijelom šatoru, i ne nađe.
35. A ona reče ocu svojemu: Nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, *jer mi je što u žena biva. Traživ, dakle, ne nađe idola svojih. [*Z Moj 15, 19, 20.]
36. I Jakov se rasrdi, i stade koriti Lavana, i govoreći reče mu: Šta sam učinio, šta sam skrivio, te si me tako žestoko tjerao?
37. Pipao si sav prtljag moj, pa šta si našao iz svoje kuće? Daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude između nas dvojice.
38. Evo dvadeset godina bijah kod tebe: Ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh.
39. *Što bi zvijerje zaklalo nijesam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću. [*2 Moj 22, 10.]
40. Danju me ubijaše vrućina, a noću mraz; i san mi ne padaše na oči.
41. Tako mi je bilo dvadeset godina u tvojoj kući; *služio sam ti četrnaest godina za dvije kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i platu si mi mijenjao deset puta. [*1 Moj 29, 27, 28.]
42. Da nije Bog oca mojega, Bog Avramov, i *strah Isakov bio sa mnom, bi me zacijelo otpustio prazna. Ali je Bog vidio nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas. [*1 Moj 31, 53.]
43. A Lavan odgovori Jakovu i reče: Ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i što god vidiš, sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovijem koje rodiše?
44. Nego, hajde da uhvatimo vjeru, ja i ti, da bude svjedočanstvo između mene i tebe.
45. I Jakov *uze kamen i utvrdi gaza spomen. [*1 Moj 28, 18.]
46. I reče Jakov braći svojoj: Nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili.
47. I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed.
48. I reče Lavan: *Ova gomila neka bude svjedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed. [*INav 24, 27.]
49. A prozva se i Mispa, jer reče Lavan: Neka Gospod gleda između mene i tebe kad ne uzmožemo vidjeti jedan drugoga.
50. Ako ucvijeliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovjek biti između nas, nego gle Bog svjedok između mene i tebe.
51. I još reče Lavan Jakovu: Gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe.
52. Svjedok je ova gomila i svjedok je ovaj spomenik: da ni ja neću prijeći preko ove gomile k tebi, ni ti k meni da nećeš prijeći preko ove gomile i spomenika ovoga na zlo.
53. Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihova, neka *sude među nama. A Jakov se zakle † strahom oca svojega Isaka. [*1 Moj 16, 5; † 1 Moj 31, 42.]
54. I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva braću svoju na večeru; i jedoše pa noćiše na gori.
55. A ujutru rano usta Lavan, i izljubi svoju unučad i kćeri svoje, i blagoslovi ih, pa otide i vrati se u svoje mjesto.

32. Jakovljev susret sa anđelima. Njegov strah od Isava. Molitva i tajanstvena borba. Ime Izrailj.

1. A Jakov otide svojim putem; i sretoše ga anđeli Božiji;
2. A kad ih ugleda Jakov, reče: Ovo je oko Božji. I prozva ono mjesto Mahanaim.
3. I Jakov posla pred sobom glasnike k Isavu bratu svojemu u zemlju *Sir, krajinu Edomsku. [*1 Moj 36, 8.]
4. I zapovjedi im govoreći: Ovako kažite gospodaru mojemu Isavu: Sluga tvoj Jakov ovako kaže: Bio sam došljak kod Lavana i bavio se dosad.
5. A imam volova i magaraca, ovaca i sluga i sluškinja, i poslah da javim tebi, gospodaru svojemu, eda bih našao milost pred tobom.
6. I vratiše se glasnici k Jakovu i rekoše mu: Idosmo do brata tvojega Isava, i eto on ti ide u susret s četiri stotine momaka.
7. A Jakov se uplaši jako i zabrinu se; pa razdijeli svoje ljude i ovce i goveda i kamile u dvije čete.
8. I reče: Ako Isav udari na jednu četu i razbije je, da ako druga uteče.
9. I reče Jakov: Bože oca mojega Avrama i Bože oca mojega Isaka, Gospode, *koji si mi kazao: Vrati se u zemlju svoju i u rod svoj, i ja ću ti biti dobrotvor! [*1 Moj 31, 3, 13.]
10. Nijesam vrijedan tolike milosti i tolike vjere što si učinio sluzi svojemu; jer samo sa štapom svojim prijeđoh preko Jordana, a sada sam gospodar od dvije čete.
11. Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Isavove, jer se bojim da ne dođe i ubije mene i materi s djecom.
12. A *ti si kazao: Zaista, ja ću ti biti dobrotvor, i učiniću sjeme tvoje da bude kao pijeska morskoga, koji se ne može izbrojiti od množine. [*1 Moj 28, 13, 14.]
13. I zanoći ondje onu noć, i uze što mu dođe do ruke, da pošlje na dar Isavu bratu svojemu,
14. Dvjesta koza s dvadeset jaraca, dvjesta ovaca s dvadeset ovnova,
15. Trideset kamila dojilica s kamiladma, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magaraca s desetoro magaradi.
16. I predade ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: Idite naprijed preda mnom ostavljajući dosta mjesta između jednoga stada i drugoga.
17. I zapovjedi prvomu govoreći: Kad sretneš Isava brata mojega, pa te zapita: Čiji si i kuda ideš i čije je to što goniš pred sobom?
18. A ti reci: Sluge tvojega Jakova, a ovo šalje na dar gospodaru svojemu Isavu, a eto, i sam ide za nama.
19. Tako zapovjedi i drugomu i trećemu i svijema koji iđahu za stadom, i reče: Tako kažite Isavu kad naiđete na nj.
20. I još kažite: Eto, Jakov sluga tvoj ide za nama. Jer govoraše: Ublažiću ga darom koji ide preda mnom, pa ću mu onda vidjeti lice, da ako me lijepo primi.
21. Tako otide dar naprijed, a on prenoći onu noć kod čete svoje.
22. I po noći usta, i uze obje žene i dvije robinje i jedanaestoro djece svoje; i prebrodi brod Javok.
23. A pošto njih uze i prevede preko potoka, preturi i ostalo što imaše.
24. A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore.
25. I kad vidje da ga ne može savladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovjek rvaše s njim.
26. Pa onda reče: Pusti me, zora je. A Jakov mu reče: *Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. [*Mt 15, 22-28.]
27. A čovjek mu reče: Kako ti je ime? A on odgovori: Jakov.
28. Tada mu reče: *Otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj; jer si se † junački borio i s Bogom i s ljudima, i odolio si. [*1 Moj 35, 10; † Jer 20, 7.]
29. A Jakov zapita i reče: Kaži mi kako je tebi ime. A on reče: *Što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga ondje. [*Sud 13, 18.]
30. I Jakov nadjede ime onomu mjestu Fanuil; jer, veli, *Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi. [*2 Moj 33, 20.]
31. I sunce mu se rodi kad prođe Fanuil, i hramaše na stegno svoje.
32. Zato sinovi Izrailjevi ne jedu krajeva od mišića na zglavku u stegnu do današnjega dana, što se Jakovu povrijediše krajevi od mišića na zglavku u stegnu.

33. Jakovljevo pomirenje sa Isavom. Jakov se nastanjuje kod Sihema.

1. A Jakov, podigav oči svoje pogleda, a to *Isav ide, i četiri stotine ljudi s njim. I razdjeli djecu uz Liju i uz Rahilju i uz dvije robinje. [*1 Moj 32, 6.]
2. I namjesti naprijed robinje i njihovu djecu, pa Liju i njezinu djecu za njima, a najposlije Rahilju i Josifa.
3. A sam prođe naprijed, i pokloni se do zemlje sedam puta dokle dođe do brata svojega.
4. A Isav pritrča preda nj i zagrli ga i pade mu oko vrata i cjeliva ga, i obojica se zaplakaše,
5. I Isav podigav oči ugleda žene i djecu, pa reče: Ko su ti ono? A Jakov reče: Djeca *koju Bog milostivo darova sluzi tvojemu. [*Ps 127, 3.]
6. I pristupiše robinje s djecom svojom, i pokloniše se.
7. Potom pristupi Lija i djeca njezina, i pokloniše se; a najposlije pristupi Josif i Rahilja, i pokloniše se.
8. A Isav reče: Šta će ti čitava*vojska ona koju sretoh? A on reče: Da nađem milost pred gospodarom svojim. [*1 Moj 32, 16.]
9. A Isav reče: Ima, brate, u mene dosta; neka tebi što je tvoje.
10. A Jakov reče: Ne; ako sam sada našao milost pred tobom, primi dar iz moje ruke, jer *vidjeh lice tvoje kao da vidjeh lice Božje, tako si me lijepo dočekao. [*2 Sam 14, 24.]
11. Primi *dar moj, koji ti je doveden; jer me je obilato obdario Bog, i imam svega. I navali na nj, te primi. [*1 Sam 25, 27; 30, 26.]
12. Poslije reče Isav: Hajde da idemo, ići ću i ja s tobom.
13. A Jakov mu reče: Zna gospodar moj da su ova djeca nejaka, i imam ovaca i krava dojilica, pa ako ih ustjeram jedan dan, poginuće mi sve stado.
14. Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići koliko mogu djeca i stoka, dokle dođem ka gospodaru svojemu u Sir.
15. A Isav reče: A ono da ti ostavim nekoliko ljudi što su sa mnom. A on reče: Našto? Daj da nađem milost pred gospodarom svojim.
16. I tako Isav vrati se isti dan svojim putem u Sir.
17. A Jakov otide u Sokot, i ondje načini sebi kuću, a stoci svojoj načini staje; zato nazva ono mjesto Sokot.
18. Poslije dođe Jakov zdravo u grad Sihem u zemlji Hananskoj, vrati se iz Padan-Arama, i namjesti se prema gradu.
19. I *kupi komad zemlje, gdje razape šator svoj, od sinova Emora, oca Sihemova, za sto novaca. [*INav 24, 32.]
20. I načini ondje žrtvenik, i nazva ga: Silni Bog Izrailjev.

34. Dina i Sihem. Pokolj u Sihemu.

1. A*Dina, kći Lijina, koju rodi Jakovu, izađe da gleda djevojke u onom kraju. [*1 Moj 30, 12.]
2. A ugleda je *Sihem, sin Emora Evejina, kneza od one zemlje, i uze je i leže s njom i osramoti je. [*Sud 9, 28.]
3. I prionu srce njegovo za Dinu, kćer Jakovljevu, i djevojka mu omilje, i on joj se umiljavaše.
4. I reče Sihem Emoru ocu svojemu govoreći: Oženi me ovom djevojkom.
5. A Jakov ču da je osramotio Dinu kćer njegovu; a sinovi njegovi bijahu u polju sa stokom njegovom, i Jakov oćutje dokle oni ne dođu.
6. A Emor, otac Sihemov, izide k Jakovu da se razgovori s njim.
7. A kad dođoše sinovi Jakovljevi iz polja i čuše šta je bilo, žao bi ljudima vrlo i razgnjeviše se veoma što učini sramotu Izrailju obležav kćer Jakovljevu, kako ne bi valjalo činiti.
8. Tada im reče Emor govoreći: Sin moj Sihem srcem prionu za vašu kćer; podajte mu je za ženu.
9. I oprijateljite se s nama; kćeri svoje udajite za nas i kćerima našim ženite se.
10. Pa živite s nama, i zemlja će vam biti otvorena; nastanite se i trgujte i držite baštine u njoj.
11. I reče Sihem ocu djevojčinu i braći joj: Da nađem milost pred vama, i daću što mi god kažete.
12. Ištite mi koliko god hoćete uzdarja i *dara, ja ću dati što god kažete; samo mi dajte djevojku za ženu. [*2 Moj 22, 16.]
13. A sinovi Jakovljevi odgovoriše Sihemu i Emoru ocu njegovu prijevarno, jer osramoti Dinu sestru njihovu.
14. I rekoše im: Ne možemo to učiniti ni dati sestre svoje za čovjeka neobrezana, jer je to sramota nama.
15. Nego ćemo vam učiniti po volji ako ćete se izjednačiti s nama i obrezati sve muškinje između sebe.
16. Onda ćemo udavati svoje kćeri za vas i ženićemo se vašim kćerima, i postaćemo jedan narod.
17. Ako li ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti svoju djevojku i otići ćemo.
18. I po volji biše riječi njihove Emoru i Sihemu, sinu Emorovu.
19. I momak ne oklijevaše učiniti to; jer mu kći Jakovljeva omilje veoma; i on bješe najviše poštovan između svijeh u kući oca svojega.
20. I otide Emor i sin mu Sihem na vrata grada svojega, i rekoše građanima govoreći:
21. Ovi ljudi hoće mirno da žive s nama, da se nastane u ovoj zemlji i da trguju po njoj; a evo zemlja je široka i za njih; pa ćemo se kćerima njihovijem ženiti i svoje ćemo kćeri udavati za njih.
22. Ali će tako pristati da žive s nama i da postanemo jedan narod ako se sve muškinje među nama obreže, kao što su oni obrezani.
23. Njihova stoka i njihovo blago i sva goveda njihova neće li biti naša? Složimo se samo s njima, pa će ostati kod nas.
24. I koji god izlažahu na vrata grada njegova, svi poslušaše Emora i Sihema, sina njegova; i obreza se sve muškinje, svi koji izlažahu na vrata grada njegova.
25. A treći dan kad oni bijahu u bolovima, uzeše dva sina Jakovljeva, *Simeon i Levije, braća Dinina, svaki svoj mač i uđoše slobodno u grad i pobiše sve muškinje. [*1 Moj 49, 5, 6, 7.]
26. Ubiše i Emora i sina mu Sihema oštrim mačem, i uzevši Dinu iz kuće Sihemove, otidoše.
27. Tada dođoše sinovi Jakovljevi na pobijene, i oplijeniše grad, jer u njemu bi osramoćena sestra njihova.
28. I uzeše ovce njihove i goveda njihova i magarce njihove, što god bješe u gradu i što god bješe u polju.
29. I sve blago njihovo, i svu djecu i žene njihove pohvataše i odvedoše, i što god bješe u kojoj kući.
30. A Jakov reče Simeonu i Leviju: Smetoste me, i *omraziste me narodu ove zemlje, Hananejima i Ferezejima; u mene ima malo ljudi, pa ako se skupe na me, hoće me ubiti, te ću se istrijebiti ja i dom moj. [*2 Moj 5, 21.]
31. A oni rekoše: Zar sa sestrom našom da rade kao s kurvom?

35. Jakovljevo viđenje u Vetilju. Rahiljina i Isakova smrt. Jakovljevi sinovi.

1. A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u *Vetilj i ondje stani; i načini ondje žrtvenik Bogu, † koji ti se javio kad si bježao od Isava brata svojega. [*1 Moj 28, 19; † 1 Moj 28, 13.]
2. I Jakov reče porodici svojoj i svijema koji bijahu s njim: Bacite *tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se; [*1 Moj 31, 19; INav 24, 23; 1 Sam 7, 3.]
3. Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim ondje žrtvenik Bogu, koji me je čuo u dan nevolje moje i *bio sa mnom na putu kojim sam išao. [*1 Moj 28, 20.]
4. I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji bijahu u njihovijem rukama, i oboce koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod *hrastom kod Sihema. [*INav 24, 26; Sud 9, 6.]
5. Potom otidoše. A strah Božji dođe na gradove koji bijahu oko njih, te se ne digoše u potjeru za sinovima Izrailjevijem.
6. I Jakov i sva čeljad što bijaše s njim dođoše u Luz u zemlji Hananskoj, a to je Vetilj.
7. I ondje načini žrtvenik, i nazva ono mjesto: Bog Vetiljski, jer mu se ondje javi Bog kad je bježao od brata svojega.
8. Tada umrije *Devora, dojkinja Revekina, i pogreboše je ispod Vetilja pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut. [*1 Moj 24, 59.]
9. I javi se Bog Jakovu opet, pošto izide iz Padan-Arama, i blagoslovi ga,
10. I reče mu Bog: Ime ti je Jakov; *ali se odsad nećeš zvati Jakov, nego će ti ime biti Izrailj. I nadjede mu ime Izrailj. [*1 Moj 32, 28.]
11. I još mu reče Bog: *Ja sam Bog svemogući; rasti i množi se; † narod i mnogi će narodi postati od tebe, i carevi će izaći iz bedara tvojih. [*1 Moj 17, 1; 28, 3, 4; † 1 Moj 17, 6.]
12. I daću ti zemlju koju sam dao Avramu i Isaku, i nakon tebe sjemenu tvojemu daću zemlju ovu.
13. Potom otide od njega Bog s mjesta gdje mu govori.
14. A Jakov mjetnu *spomenik na istom mjestu gdje mu Bog govori, spomenik od kamena, i pokropi ga kropljenjem i preli ga uljem. [*1 Moj 28, 18.]
15. I Jakov prozva mjesto gdje mu govori Bog Vetilj.
16. I otidoše od Vetilja. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahilja, i bješe joj težak porođaj.
17. I kad se veoma mučaše, reče joj babica: Ne boj se, imaćeš još jednoga sina.
18. A kad se rastavljaše s dušom te umiraše, nazva ga Venonija; ali mu otac nadjede ime Venijamin.
19. I umrije Rahilja, i pogreboše je na putu koji ide u *Efratu, a to je Vitlejem. [*Mih 5, 2.]
20. I metnu Jakov spomenik na grob njezin. To je spomenik na grobu Rahiljinu do današnjega dana.
21. Odatle otišav Izrailj razape šator svoj iza *kule Migdolederske. [*Mih 4, 8.]
22. I kad Izrailj življaše u onoj zemlji, otide Ruvim i *leže s Valom, inočom oca svojega. I to doču Izrailj. A imaše Jakov dvanaest sinova. [*1 Moj 49, 4.]
23. Sinovi Lijini bjehu Ruvim, prvenac Jakovljev, i Simeon i Levije i Juda i Isahar i Zavulon;
24. A sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin;
25. A sinovi Vale, robinje Rahiljine: Dan i Neftalim;
26. A sinovi Zelfe, robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.
27. I Jakov dođe k Isaku ocu svojemu u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hevron, gdje Avram i Isak bijahu došljaci.
28. A Isaku bješe sto i osamdeset godina;
29. I onemoćav umrije Isak, i bi *pribran k rodu svojemu star i sit života; i pogreboše ga Isav i Jakov, sinovi njegovi. [*1 Moj 25, 8.]

36. Rodoslov plemena Isavova.

1. A ovo je pleme Isavovo, a on je *Edom. [*1 Moj 25, 30.]
2. *Isav se oženi između kćeri Hananejskih Adom, kćerju Eloma Hetejina, i Olivemom, kćerju Ane, sina Sevegona Evejina, [*1 Moj 26, 34.]
3. I *Vasematom, kćerju Ismailovom, sestrom Navaotovom. [*1 Moj 28, 9.]
4. I rodi Ada Isavu Elifasa, a Vasemata rodi Raguila.
5. A Olivema rodi Jeusa i Jegloma i Koreja. To su sinovi Isavovi, koji mu se rodiše u zemlji Hananskoj.
6. I Isav uze žene svoje i sinove svoje i kćeri svoje i sve domašnje svoje, i stada svoja i svu stoku svoju i sve blago svoje što bješe stekao u zemlji Hananskoj; pa otide u drugu zemlju daleko od Jakova brata svojega.
7. Jer im *blago bijaše vrlo veliko, te ne mogahu živjeti zajedno; niti ih zemlja gdje bijahu došljaci mogaše nositi od množine stoke njihove. [*1 Moj 13, 6.]
8. I Isav življaše na planini Siru. Isav je Edom.
9. A ovo je pleme Isava, oca Edomcima, na planini Siru.
10. Ovo su imena sinova Isavovijeh: Elifas, sin Ade žene Isavove, i Raguilo, sin Vasemate, žene Isavove.
11. A Elifasovi sinovi bjehu: Teman, Omar, Sofar, Gotom i Kenez.
12. A Tamna bješe inoča Elifasu, sinu Isavovu, i rodi Elifasu Amalika. To su sinovi Ade, žene Isavove.
13. A ovo su sinovi Raguilovi: Nahot, Zare, Some i Moze. To bjehu sinovi Vasemate, žene Isavove.
14. A ovo su sinovi Oliveme, kćeri Ane, sina Sevegonova, žene Isavove. Ona rodi Isavu Jeusa i Jegloma i Koreja.
15. Ovo su starješine sinovima Isavovijem: Sinovi Elifasa, prvenca Isavova: starješina Teman, starješina Omar, starješina Sofar, starješina Kenez,
16. Starješina Korej, starješina Gotom, starješina Amalik. To su starješine od Elifasa u zemlji Edomskoj. To su sinovi Adini.
17. A sinovi Raguila, sina Isavova: starješina Nahot, starješina Zare, starješina Some, starješina Moze. To su starješine od Raguila u zemlji Edomskoj. To su sinovi Vasemate, žene Isavove.
18. A sinovi Oliveme, žene Isavove: starješina Jeus, starješina Jeglom, starješina Korej. To su starješine od Oliveme, kćeri Anine, žene Isavove.
19. To su sinovi Isavovi, i to su starješine njihove; a on je Edom.
20. A ovo su sinovi Sira *Horejina, koji življahu u onoj zemlji: Lotan i Soval i Sevegon i Ana. [*1 Moj 14, 6; 5 Moj 2, 12.]
21. I Dison i Asar i Rison. To su starješine Horejima, sinovi Sirovi u zemlji Edomskoj.
22. A sinovi Lotanovi bjehu Horija i Emam, a sestra Lotanova bješe Tamna.
23. A ovo su sinovi Savalovi: Golam i Manahat i Gevil i Sofar i Omar.
24. A ovo su sinovi Sevegonovi: Aije i Ana. A taj je Ana koji pronađe tople izvore u pustinji pasući magarce Sevegona oca svojega.
25. A ovo su djeca Anina: Dison i Olivema, kći Anina.
26. A ovo su sinovi Disonovi: Amada i Asvan i Itran i Haran.
27. A ovo su sinovi Asarovi: Valam i Zavan i Akan.
28. A ovo su sinovi Risonovi: Uz i Aran.
29. I ovo su starješine Horejima: starješina Lotan, starješina Soval, starješina Sevegon, starješina Ana,
30. Starješina Dison, starješina Asar, starješina Rison. To su starješine Horejima, kako im starješovahu u zemlji Siru.
31. A ovo su carevi koji carovaše u zemlji Edomskoj prije nego se zacari car nad sinovima Izrailjevijem.
32. Carova u Edomskoj Valak, sin Veorov, a gradu mu bješe ime Denava.
33. A kad umrije Valak, zacari se na njegovo mjesto Jovav, sin Zarin od Vosore.
34. A kad umrije Jovav, zacari se na njegovo mjesto Asom od zemlje Temanovske.
35. A kad umrije Asom, zacari se na njegovo mjesto Adad, sin Varadov, koji isiječe Madijance u polju Moavskom, a gradu mu bješe ime Geten.
36. A kad umrije Adad, zacari se na njegovo mjesto Samada iz Masekasa.
37. A kad umrije Samada, zacari se na njegovo mjesto Saul iz Rovota na rijeci.
38. A kad umrije Saul, zacari se na njegovo mjesto Valenon, sin Ahovorov.
39. A kad umrije Valenon, sin Ahovorov, zacari se na njegovo mjesto Adar, a grad mu se zvaše Fogor, a ženi mu bješe ime Meteveilja, koja bješe kći Matraide, kćeri Mezevove.
40. I ovo su imena starješinama od Isava po porodicama njihovijem, po mjestima njihovijem, po imenima njihovijem: starješina Tamna, starješina Gola, starješina Jeter,
41. Starješina Olivema, starješina Ila, starješina Finon,
42. Starješina Kenez, starješina Teman, starješina Mazar,
43. Starješina Magedilo, starješina Zafoj. To su starješine Edomske kako nastavahu u svojoj zemlji. Ovaj Isav bi otac Edomcima.

37. Josifovi snovi. Njegova prodaja u Misir. Jakovljevo tugovanje.

1. A Jakov življaše u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Hananskoj.
2. Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad bješe momak od sedamnaest godina, pasijaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa, žene oca njegova; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svojemu.
3. A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma između svijeh sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.
4. A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti.
5. Uz to, usni Josif san i pripovijedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.
6. Jer im reče: Da čujete san što sam snio:
7. Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu.
8. Tada mu braća rekoše: Da nećeš još biti car nad nama i zapovijedati nam? Stoga još većma stadoše mrziti na nj zbog sanova njegovijeh i zbog riječi njegovijeh.
9. Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: Usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni.
10. A pripovjedi i ocu svojemu i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?
11. I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove riječi.
12. A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svojega kod Sihema,
13. Reče Izrailj Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? Hajde da te pošljem k njima. A on reče: Evo me.
14. A on mu reče: Idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline *Hevronske, i on otide put Sihema. [*1 Moj 35, 27.]
15. I čovjek jedan nađe ga, a on luta po polju, te ga zapita govoreći: Šta tražiš?
16. A on reče: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje su sa stokom?
17. A čovjek reče: Otišli su odavde, jer čuh gdje rekoše: Hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.
18. A oni ga ugledaše izdaleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,
19. I rekoše među sobom: Gle, evo onoga što sne sanja.
20. Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovijeh jama, pa ćemo kazati: Ljuta ga je zvjerka izjela. Onda ćemo vidjeti šta će biti od njegovijeh sanova.
21. Ali *Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovijeh rekav: Nemojte da ga ubijemo. [*1 Moj 42, 22.]
22. I još im reče Ruvim: Nemojte krvi proljevati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga šćaše izbaviti iz ruku njihovijeh i odvesti k ocu.
23. I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.
24. I uhvativši ga, baciše ga u jamu: A jama bješe prazna, ne bješe vode u njoj.
25. Poslije sedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavoga korijenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.
26. I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti brata svojega i zatajiti krv njegovu?
27. Hajde da ga prodamo ovijem Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je tijelo. I poslušaše ga braća njegova.
28. Pa kad trgovci Madijanski bijahu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.
29. A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdrije haljine svoje,
30. Pa se vrati k braći svojoj, i reče: Nema djeteta; a ja kuda ću?
31. Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare, zamočiše haljinu u krv,
32. Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovu poručivši: Nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvojega ili nije.
33. A on je pozna i reče: Sina je mojega haljina; ljuta ga je *zvjerka izjela; Josif je doista raskinut. [*1 Moj 37, 20.]
34. I *razdrije Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe; i tužaše za sinom svojim dugo vremena. [*1 Moj 37, 29.]
35. I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.
36. A Madijanci prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovu, zapovjedniku stražarskom.

38. Judin grijeh s Tamarom.

1. A u to vrijeme dogodi se, te Juda otide od braće svoje i uvrati se kod nekoga Odolamejca, kojemu ime bješe Iras.
2. I ondje vidje Juda kćer nekoga Hananejca, kojemu ime bješe Sava, i uze je i leže s njom;
3. I ona zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjede ime Ir.
4. I opet zatrudnjevši rodi sina, kojemu nadjede ime Avnan.
5. I opet rodi sina, i nadjede mu ime Silom; a Juda bijaše u Hasvi kad ona toga rodi.
6. I Juda oženi prvenca svojega Ira djevojkom po imenu Tamarom.
7. Ali Ir, prvenac Judin, bješe nevaljao pred Gospodom, i ubi ga Gospod.
8. A Juda reče Avnanu: Uđi k ženi *brata svojega i oženi se njom na ime bratovo, da podigneš sjeme bratu svojemu. [*5 Moj 25, 5.]
9. A Avnan, znajući da neće biti njegov porod, kad lijegaše sa ženom brata svojega prosipaše na zemlju, da ne rodi djece bratu svojemu.
10. Ali Gospodu ne bi milo što činjaše, te ubi i njega.
11. I Juda reče Tamari, snasi svojoj: Ostani udovicom u kući oca svojega dokle odraste Silom, sin moj. Jer govoraše: Da ne umre i on kao braća mu. I otide Tamara, i življaše u kući oca svojega.
12. A kad prođe mnogo vremena, umrije kći Savina, žena Judina. I kad se Juda utješi, pođe u Tamnu k ljudima što mu strizijahu ovce, sam s Irasom, prijateljem svojim Odolamejcem.
13. I javiše Tamari govoreći: Eto, svekar tvoj ide u Tamnu da striže ovce svoje.
14. A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i uze pokrivalo i pokri lice, i sjede na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vidje da je Silom odrastao, a nju još ne udaše za nj.
15. A Juda kad je vidje, pomisli da je kurva, jer bješe pokrila lice svoje.
16. Pa svrnu s puta k njoj i reče joj: Pusti da legnem s tobom. Jer nije poznao da mu je snaha. A ona reče: Šta ćeš mi dati da legneš sa mnom?
17. A on reče: Poslaću ti jare iz stada. A ona mu reče: Ali da mi daš zalog dokle ga ne pošlješ.
18. A on reče: Kakav zalog da ti dam? A ona reče: Eto, prsten i rubac, i štap što ti je u ruci. I on joj dade, te leže s njom, i ona zatrudnje od njega.
19. Poslije ustavši Tamara otide i skide pokrivalo sa sebe i obuče udovičko ruho.
20. A Juda posla jare po prijatelju svom Odolamejcu da mu donese natrag od žene zalog. Ali je on ne nađe.
21. Pa pitaše ljude po onom mjestu gdje je ona bila govoreći: Gdje je ona kurva što je bila na raskršću na ovom putu? A oni rekoše: Nije ovdje bilo kurve.
22. I vrati se k Judi i reče: Ne nađoh je, nego još rekoše mještani: Nije ovdje bilo kurve.
23. A Juda reče: Neka joj da se ne sramotimo; ja sam slao jare, ali je ti ne nađe.
24. A kad prođe do tri mjeseca dana, javiše Judi govoreći: Tamara, snaha tvoja, učini preljubu, i evo zatrudnje od preljube. A Juda reče: Izvedite je da se spali.
25. A kad je povedoše, posla k svekru svojemu i poruči: S čovjekom čije je ovo zatrudnjela sam. I reče: Traži čiji je ovaj prsten i rubac i štap.
26. A Juda pozna i reče: Pravija je od mene, jer je ne dadoh sinu svojemu Silomu. I više ne leže s njom.
27. A kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj.
28. I kad se porađaše, jedno dijete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: Ovaj je prvi.
29. Ali on uvuče ruku, i gle izađe brat njegov, a ona reče: Kako prodrije? Prodiranje neka ti bude. I nadješe mu ime *Fares. [*Ruta 4, 18; Mt 1, 3.]
30. A poslije izađe brat mu, kojemu oko ruke bijaše crveni konac, i nadješe mu ime Zara.

39. Josifovo služenje kod Petefrija, čednost i tamnovanje.

1. A Josifa odvedoše u Misir; i Petefrije, dvoranin Faraonov, zapovjednik stražarski, čovjek Misirac, *kupi ga od Ismailjaca, koji ga odvedoše onamo. [*1 Moj 37, 28.]
2. I Gospod bješe s Josifom, te bi srećan, i življaše u kući gospodara svojega Misirca.
3. I gospodar njegov vidje da je Gospod s njim i da sve što radi Gospod vodi u napredak u ruci njegovoj.
4. I Josif steče milost u njega, i dvoraše ga; a najposlije postavi ga nad cijelijem domom svojim, i što god imaše njemu dade u ruke.
5. A kad ga postavi nad domom svojim i nad svijem što imaše, od tada *Gospod blagoslovi dom toga Misirca zbog Josifa; i blagoslov Gospodnji bješe na svemu što imaše u kući i u polju. [*1 Moj 30, 27.]
6. I ostavi u Josifovijem rukama sve što imaše, i ne razbiraše ni za što osim jela koje jeđaše. A Josif bijaše lijepa stasa i lijepa lica.
7. I dogodi se poslije, te se žena gospodara njegova zagleda u Josifa, i reče: Lezi sa mnom.
8. A on ne htje, nego reče ženi gospodara svojega: Eto, gospodar moj ne razbira ni za što što je u kući, nego što god ima dade meni u ruke.
9. Ni sam nije veći od mene u ovoj kući, i ništa ne krije od mene osim tebe, jer si mu žena; pa kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?
10. I ona govoraše take riječi Josifu svaki dan, ali je ne posluša da legne s njom ni da se bavi kod nje.
11. A jedan dan kad dođe Josif u kuću da radi svoj posao, a ne bješe nikoga od domašnjih u kući,
12. Ona ga uhvati za haljinu govoreći: Lezi sa mnom. Ali on ostaviv joj u rukama haljinu svoju, pobježe i otide.
13. A kad ona vidje gdje joj ostavi u rukama haljinu svoju i pobježe,
14. Viknu čeljad svoju, i reče im govoreći: Gledajte, doveo nam je čovjeka Jevrejina da nas sramoti; dođe k meni da legne sa mnom, a ja povikah iza glasa;
15. A on kad ču gdje vičem, ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe i otide.
16. I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu gospodar dođe kući.
17. A tada mu reče ovako govoreći: Sluga Jevrejin, kojega si nam doveo, dođe k meni da me osramoti;
18. A ja povikah iza glasa, te on ostaviv haljinu svoju kod mene, pobježe.
19. A kad gospodar njegov ču riječi žene svoje gdje mu reče: To mi je učinio sluga tvoj, razgnjevi se vrlo.
20. I gospodar Josifov uhvati ga, i baci ga u tamnicu, gdje ležahu sužnji carski; i on bi ondje u tamnici.
21. Ali Gospod bješe s Josifom i raširi milost svoju nad njim i učini te omilje tamničaru.
22. I povjeri tamničar Josifu sve sužnje u tamnici, i što je god trebalo ondje činiti on uređivaše.
23. I tamničar ne nadgledaše ništa što bješe u Josifovoj ruci, jer Gospod bješe s njim; i što god činjaše, Gospod vođaše u napredak.

40. Josif tumači dvojici sužanja njihove snove.

1. Poslije toga dogodi se, te peharnik cara Misirskoga i hljebar skriviše gospodaru svojemu, caru Misirskom.
2. I Faraon se razgnjevi na ta dva dvoranina, na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad hljebarima;
3. I *baci ih u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga, gdje Josif bješe sužanj. [*1 Moj 39, 20.]
4. A zapovjednik stražarski odredi im Josifa da im služi; i bijahu dugo u tamnici.
5. I usniše san obojica u jednu noć, svaki po značenju svojega sna za sebe, i peharnik i hljebar cara Misirskoga, koji bijahu sužnji u tamnici.
6. I sjutradan kad dođe Josif k njima, pogleda ih, a oni bjehu vrlo neveseli.
7. Pa zapita dvorane Faraonove, koji bijahu sužnji s njim u kući gospodara njegova, i reče: Što ste danas lica nevesela?
8. A oni mu rekoše: San usnismo obojica, a nema ko da nam kaže šta znače. A Josif im reče: Šta znače, *nije li u Boga? Ali pripovjedite mi. [*1 Moj 41, 16; Dan 2, 28.]
9. I starješina nad peharnicima pripovjedi san svoj Josifu govoreći: Snih, a preda mnom čokot;
10. I na čokotu bjehu tri loze, i napupi i procvate, i grožđe na njemu uzre;
11. A u ruci mi bješe čaša Faraonova, te pobrah zrelo grožđe i iscijedih ga u čašu Faraonovu, i dadoh čašu Faraonu.
12. A Josif mu reče: Ovo znači: Tri su loze tri dana.
13. Još tri dana, i Faraon brojeći svoje dvorane, uzeće i tebe, i opet te postaviti u pređašnju službu, i opet ćeš mu dodavati čašu kao i pređe dok si mu bio peharnik.
14. Ali nemoj zaboraviti mene kad budeš u dobru, učini milost i pomeni za me Faraonu, i izvadi me iz ove kuće.
15. Jer su me ukrali iz zemlje Jevrejske, a ovdje nijesam ništa učinio da me bace u ovu jamu.
16. A kad vidje starješina nad hljebarima kako lijepo kaza san, reče Josifu: I ja snih, a meni na glavi tri kotarice bijele;
17. I u najgornjoj kotarici bijaše svakojakih kolača za Faraona, i ptice jeđahu iz kotarice na mojoj glavi.
18. A Josif odgovori i reče: Ovo znači: Tri kotarice tri su dana.
19. Još tri dana, i Faraon brojeći dvorane svoje, izbaciće te i objesiće te na vješala, i ptice će jesti s tebe meso.
20. I kad dođe treći dan, to bješe dan u koji se rodio Faraon, i učini Faraon gozbu svima slugama svojim, i naiđe među slugama svojim na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad hljebarima;
21. I povrati starješinu nad peharnicima u službu da dodaje čašu Faraonu;
22. A starješinu nad hljebarima objesi, kao što kaza Josif.
23. I starješina nad peharnicima ne opomenu se Josifa, nego ga zaboravi.

41. Josif tumači faraonove snove. Napredovanje u službi. Unapređenje zemlje i staranje o njoj.

1. A poslije dvije godine dana usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci.
2. I gle, iz rijeke izađe sedam krava lijepijeh i debelijeh, i stadoše pasti po obali.
3. I gle, iza njih izađe iz rijeke sedam drugih krava, ružnijeh i mršavijeh, i stadoše pored onijeh krava na obali.
4. I ove krave ružne i mršave pojedoše onijeh sedam krava lijepijeh i debelijeh. U tom se probudi Faraon.
5. Pa opet zaspav, usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh;
6. A iza njih isklija sedam klasova malijeh i šturijeh;
7. Pa ovi klasovi mali pojedoše onijeh sedam velikijeh i jedrijeh. U tom se probudi Faraon i vidje da je san.
8. I kad bi ujutru, on se *zabrinu u duhu, i poslav sazva sve gatare Misirske i sve mudrace, i pripovjedi im što je snio; ali niko ne može kazati Faraonu šta znači. [*Dan 2, 1, 9.]
9. Tada progovori starješina nad peharnicima Faraonu i reče: Danas se opomenuh grijeha svojega.
10. Kad se Faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga mene i starješinu nad hljebarima,
11. Usnismo u jednu noć ja i on, svaki za sebe po značenju sna svojega usnismo.
12. A ondje bijaše s nama momče Jevrejče, sluga zapovjednika stražarskoga, i mi mu pripovjedismo sne, a on nam kaza šta čiji san znači.
13. I zbi se kako nam kaza: mene povrati Faraon u službu, a onoga objesi.
14. Tada Faraon posla po Josifa, i brže ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preobuče se, te izađe pred Faraona.
15. A Faraon reče Josifu: Usnih san, pa mi niko ne umije da kaže šta znači, a za tebe čujem da umiješ kazivati sne.
16. A Josif odgovori Faraonu i reče: To nije u mojoj vlasti, *Bog će javiti dobro Faraonu. [*1 Moj 40, 8.]
17. I reče Faraon Josifu: Usnih, a ja stojim kraj rijeke na obali.
18. I gle, iz rijeke izađe sedam krava debelijeh i lijepijeh, te stadoše pasti po obali.
19. I gle, iza njih izađe sedam drugih krava rđavijeh, i vrlo ružnijeh i mršavijeh, kakvijeh nijesam vidio u cijeloj zemlji Misirskoj.
20. I ove krave mršave i ružne pojedoše onijeh sedam debelijeh.
21. I kad im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet bjehu onako ružne kao prije. Utom se probudih.
22. Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh;
23. A iza njih isklija sedam malijeh, tankijeh i šturijeh.
24. I ovi tanki klasovi proždriješe onijeh sedam lijepijeh. I ovo pripovjedih gatarima, ali mi nijedan ne zna kazati šta znači.
25. A Josif reče Faraonu: Oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio.
26. Sedam lijepijeh krava jesu sedam godina, a sedam lijepijeh klasova jesu sedam godina; oba su sna jednaka.
27. A sedam krava mršavijeh i ružnijeh, što izađoše iza onijeh, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnijeh i šturijeh biće sedam godina gladnijeh.
28. To je što rekoh Faraonu: Bog kaže Faraonu šta je naumio.
29. Evo, doći će sedam godina vrlo rodnijeh svoj zemlji Misirskoj.
30. A iza njih nastaće sedam gladnijeh godina, gdje će se zaboraviti sve obilje u zemlji Misirskoj, jer će glad satrti zemlju,
31. Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika.
32. A što je dva puta zasopce Faraon snio, to je zato što je zacijelo Bog tako naumio, i naskoro će to učiniti Bog.
33. Nego sada neka potraži Faraon čovjeka mudra i razumna, pa neka ga postavi nad zemljom Misirskom.
34. I neka gleda Faraon da postavi starješine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji Misirskoj za sedam rodnijeh godina;
35. Neka skupljaju od svakoga žita za rodnijeh godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakoga žita u sve gradove, i neka čuvaju,
36. Da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnijeh, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.
37. I ovo se učini dobro Faraonu i svijem slugama njegovijem.
38. I reče Faraon slugama svojim: Možemo li naći čovjeka kakav je ovaj, u kojem bi bio duh Božji?
39. Pa reče Faraon Josifu: Kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudra i razumna kao što si ti.
40. *Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovijem prijestolom biti veći od tebe. [*Dap 7, 10.]
41. I još reče Faraon Josifu: Evo, postavljam te nad svom zemljom Misirskom.
42. I *skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljine od tankoga platna, i † objesi mu zlatnu verižicu o vratu, [*Jest 3, 10; 8, 2, 8; † Dan 5, 29.]
43. I posadi ga na kola koja bijahu druga za njegovijem, i zapovjedi da pred njim viču: Klanjajte se! I da ga je postavio nad svom zemljom Misirskom.
44. I još reče Faraon Josifu: Ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ruke svoje ni noge svoje u svoj zemlji Misirskoj.
45. I nadje Faraon Josifu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom, kćerju Potifere sveštenika Onskoga. I pođe Josif po zemlji Misirskoj.
46. A bijaše Josifu trideset godina kad izađe pred Faraona cara Misirskoga. I otišav od Faraona, obiđe svu zemlju Misirsku.
47. I za sedam rodnijeh godina rodi zemlja svašta izobila.
48. I stade Josif kupiti za tijeh sedam godina svakoga žita što bješe po zemlji Misirskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snošaše žito s njiva koje bjehu oko njega.
49. Tako nakupi Josif žita vrlo mnogo koliko je pijeska morskoga, tako da ga presta mjeriti, jer mu ne bješe broja.
50. I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta, kći Potifere sveštenika Onskoga.
51. I prvencu nadjede Josif ime Manasija, govoreći: Jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom oca svojega.
52. A drugome nadjede ime Jefrem, govoreći: Jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje.
53. Ali prođe sedam godina rodnijeh u zemlji Misirskoj;
54. I nasta sedam godina gladnijeh, kao što je Josif naprijed kazao. I bješe glad po svijem zemljama, a po svoj zemlji Misirskoj bješe hljeba.
55. Ali najposlije nasta glad i po svoj zemlji Misirskoj, i narod povika k Faraonu za hljeb; a Faraon reče svima Misircima: Idite k Josifu, pa što vam on kaže, ono činite.
56. I kad glad bješe po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice, i prodavaše Misircima. I glad posta vrlo velika u zemlji Misirskoj.
57. I iz svijeh zemalja dolažahu u Misir k Josifu da kupuju; jer posta velika glad u svakoj zemlji.

42. Prvo putovanje sinova Jakovljevih u Misir, bez Venijamina.

1. A Jakov, videći da ima žita u Misiru, reče sinovima svojim: Šta gledate jedan na drugoga?
2. I reče: Eto čujem da u Misiru ima žita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo.
3. I desetorica braće Josifove otidoše da kupe žita u Misiru.
4. A Venijamina, brata Josifova, ne pusti otac s braćom govoreći: Da ga ne bi zadesilo kakvo zlo.
5. I dođoše sinovi Izrailjevi da kupe žita s ostalima koji dolažahu; jer bješe glad u zemlji Hananskoj.
6. A Josif upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braća Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje.
7. A Josif ugledav braću svoju, pozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, i oštro im progovori i reče: Odakle ste došli? A oni rekoše: Iz zemlje Hananske, da kupimo hrane.
8. Josif, dakle, pozna braću svoju; ali oni njega ne poznaše.
9. I *opomenu se Josif sanova koje je snio za njih; i reče im: Vi ste uhode; došli ste da vidite gdje je zemlja slaba. [*1 Moj 37, 5, 9.]
10. A oni mu rekoše: Nijesmo, gospodaru; nego sluge tvoje dođoše da kupe hrane.
11. Svi smo sinovi jednoga čovjeka, pošteni ljudi, nigda nijesu sluge tvoje bile uhode.
12. A on im reče: Nije istina, nego ste došli da vidite gdje je zemlja slaba.
13. A oni rekoše: Nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednoga čovjeka u zemlji Hananskoj; i eno, najmlađi je danas kod oca našega, a jednoga nema više.
14. A Josif im reče: Kažem ja da ste vi uhode.
15. Nego hoću da se uvjerim ovako: Tako živ bio Faraon, nećete izaći odavde dokle ne dođe amo najmlađi brat vaš.
16. Pošljite jednoga između sebe neka dovede brata vašega, a vi ćete ostati ovdje u tamnici, pa ću vidjeti je li istina što govorite; inače ste uhode, tako živ bio Faraon!
17. I zatvori ih u tamnicu na tri dana.
18. A treći dan reče im Josif: Ako ste radi životu, ovo učinite, jer se ja Boga bojim;
19. Ako ste pošteni ljudi, jedan brat između vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim.
20. Pa onda dovedite k meni najmlađega brata svojega da se posvjedoče riječi vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako.
21. I rekoše jedan drugom: Doista se ogriješismo o brata svojega, jer vidjesmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dođe na nas ova muka.
22. A Ruvim odgovori im govoreći: Nijesam li vam *govorio: Nemojte se griješiti o dijete? Ali me ne poslušaste; i zato se, evo, traži od nas krv njegova. [*1 Moj 37, 21.]
23. A oni ne znadijahu da ih Josif razumije, jer se s njim razgovarahu preko tumača.
24. A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzev između njih Simeona, veza ga pred njima.
25. I zapovjedi Josif da im naspu vreće žita, pa i novce što je koji dao da metnu svakome u vreću, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi učinjeno.
26. I natovarivši žito svoje na magarce svoje, otidoše.
27. A jedan od njih otvoriv svoju vreću da nahrani magarca svojega u jednoj gostionici, vidje novce svoje ozgo u vreći.
28. I reče braći svojoj: Ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreći. I zadrhta srce u njima i uplašiše se govoreći jedan drugome: Što nam to učini Bog?
29. I došavši k Jakovu ocu svojemu u zemlju Hanansku, pripovjediše mu sve što im se dogodi, govoreći:
30. Oštro govoraše s nama čovjek, koji zapovijeda u onoj zemlji, i dočeka nas kao uhode.
31. A kad mu rekosmo: Mi smo pošteni ljudi, nigda nijesmo bili uhode;
32. Bilo nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednoga već nema, a najmlađi je danas kod oca našega u zemlji Hananskoj;
33. Reče nam čovjek koji zapovijeda u onoj zemlji: Ovako ću doznati jeste li pošteni ljudi: Brata jednoga između sebe ostavite kod mene, a što vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite.
34. Poslije dovedite k meni brata svojega najmlađega da se uvjerim da nijeste uhode nego pošteni ljudi; brata ću vam vratiti, i moći ćete trgovati po ovoj zemlji.
35. A kad izručivahu vreće svoje, gle, svakome u vreći bjehu u zavežljaju novci njegovi; i vidjevši zavežljaje novaca svojih, uplašiše se i oni i otac im.
36. I reče im Jakov, otac njihov: Potrste mi djecu; Josifa nema, Simeona nema, pa hoćete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me.
37. A Ruvim progovori i reče ocu svojemu: Dva sina moja ubij ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti.
38. A on reče: Neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kakvo zlo na putu na koji ćete ići, svalili biste me stara s tugom u grob.

43. Drugo putovanje sinova Jakovljevih u Misir, sa Venijaminom.

1. Ali glad bješe vrlo velika u onoj zemlji.
2. Pa kad pojedoše žito koje bijahu donijeli iz Misira, reče im otac: Idite opet i kupite nam malo hrane.
3. A Juda mu progovori i reče: Tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: Nećete vidjeti lica mojega ako ne bude s vama *brat vaš. [*1 Moj 42, 20.]
4. Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane.
5. Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je kazao onaj čovjek: Nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš.
6. A Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čovjeku da imate još jednoga brata?
7. A oni rekoše: Čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam jošte živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovarasmo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: Dovedite brata svojega?
8. I reče Juda Izrailju, ocu svojemu: Pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša djeca.
9. Ja ti se jemčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv dovijeka.
10. Da nijesmo toliko oklijevali, do sada bismo se dva puta vratili.
11. Onda reče Izrailj, otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: Uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite čovjeku onom *dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korjenja i smirne, urme i badema. [*PrS 18, 16.]
12. A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce *što bijahu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogrješka. [*1 Moj 42, 25, 35.]
13. I uzmite brata svojega, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku.
14. A Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina; ako li ostanem bez djece, nek ostanem bez djece.
15. Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa.
16. A Josif kad vidje s njima Venijamina, reče čovjeku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.
17. I učini čovjek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.
18. A oni se bojahu kad ih čovjek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: Za novce koji pređe bjehu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.
19. Pa pristupivši k čovjeku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,
20. I rekoše: Čuj, gospodaru, došli smo bili i pređe, i kupismo hrane;
21. Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakoga od nas bijahu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na mjeru; i evo smo ih donijeli natrag;
22. A druge smo novce donijeli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.
23. A on im reče: Budite mirni, ne bojte se! Bog vaš i Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeona.
24. I uvede ih čovjek u kuću Josifovu, i *donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovijem položi. [*1 Moj 18, 4.]
25. I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni ondje objedovati.
26. I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.
27. A on ih zapita kako su, i reče: Kako je otac vaš stari, *za koga mi govoriste? Je li jošte živ? [*1 Moj 42, 13.]
28. A oni rekoše: Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I *pokloniše mu se. [*1 Moj 37, 7, 10.]
29. A on pogledav vidje Venijamina brata svojega, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!
30. A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje će plakati, i ušav u jednu sobu, plaka ondje.
31. Poslije umiv se izađe, i ustežući se reče: Dajte objed.
32. I donesoše njemu napose, i njima napose, i Misircima koji objedovahu u njega napose, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to *nečisto Misircima. [*1 Moj 46, 34; 2 Moj 8, 26.]
33. A sjeđahu pred njim stariji po starješinstvu svojem, a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.
34. I uzimajući jela ispred sebe, slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.

44. Josifovu braću zastrašuju.

1. I zapovjedi Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: Naspi ovijem ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakom u vreću metni ozgo novce njegove.
2. I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmlađemu u vreću ozgo i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josif reče.
3. A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovijem.
4. A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom: Ustani, idi brže za onijem ljudima, i kad ih stigneš, reci im: Zašto vraćate zlo za dobro?
5. Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? I neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili.
6. I on ih stiže, i reče im tako.
7. A oni mu rekoše: Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine tako što!
8. Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske *novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato? [*1 Moj 43, 21.]
9. U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine i, svrh toga, mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu.
10. A on reče: Neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.
11. I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdriješiše svaki svoju vreću.
12. A on stade tražiti počev od najstarijega, a kad dođe na najmlađega, nađe se čaša u vreći Venijaminovoj.
13. Tada *razdriješe haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca, vratiše se u grad. [*1 Moj 37, 29.]
14. I dođe Juda s braćom svojom Josifu u kuću, dok on još bijaše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.
15. A Josif im reče: Šta ste to učinili? Zar nijeste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati?
16. Tada reče Juda: Šta da ti rečemo, gospodaru? Šta da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša.
17. A Josif reče: Bože sačuvaj! neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu.
18. Ali Juda pristupiv k njemu, reče: Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon.
19. Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: Imate li oca ili brata?
20. A mi rekosmo gospodaru svojemu: Imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.
21. A ti reče slugama svojim: Dovedite mi ga da ga vidim svojim očima.
22. I rekosmo gospodaru svojemu: Neće moći dijete ostaviti oca svojega; da ostavi oca svojega, odmah će otac umrijeti.
23. A ti *reče slugama svojim: Ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete više vidjeti lica mojega. [*1 Moj 43, 3-5.]
24. A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazasmo mu riječi gospodara mojega.
25. Poslije reče nam otac: Idite opet, kupite nam hrane.
26. A mi rekosmo: Ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka ako ne bude s nama brat naš najmlađi.
27. A sluga tvoj, otac moj, reče nam: Znate da mi je žena rodila dva sina.
28. I jedan od njih otide od mene, i rekoh: *3acijelo ga je raskinula zvjerka; i do sada ga ne vidjeh. [*1 Moj 37, 33.]
29. Ako i *ovoga odvedete od mene i zadesi ga kakvo zlo, svalićete me stara u grob s tugom. [*1 Moj 42, 38.]
30. Pa sada da otidem k sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga,
31. Umrijeće kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega a oca svojega s tugom u grob.
32. A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekav: *Ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svojemu do vijeka. [*1 Moj 43, 9.]
33. Zato neka sluga tvoj ostane umjesto djeteta da bude rob gospodaru mojemu, a dijete neka ide s braćom svojom.
34. Jer, kako bih se vratio k ocu svojemu bez djeteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?

45. Josif se pokazuje svojoj braći i uređuje da mu otac dođe u Misir.

1. Tada Josif, ne mogući se uzdržati pred ostalima koji stajahu oko njega, povika: Izađite svi napolje. Tako ne osta niko kod njega kad se Josif pokaza braći svojoj.
2. Pa briznu plakati tako da čuše Misirci, ču i dom Faraonov.
3. I reče Josif braći svojoj: Ja sam Josif; je li mi otac još u životu? Ali mu braća ne mogahu odgovoriti, jer se prepadoše od njega.
4. A Josif reče braći svojoj: Pristupite bliže k meni. I pristupiše; a on reče: Ja sam Josif brat vaš, kojega *prodadoste u Misir. [*1 Moj 37, 28.]
5. A sada nemojte žaliti, niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer *Bog mene posla pred vama radi života vašega. [*1 Moj 50, 20.]
6. Jer je već dvije godine dana glad u zemlji, a biće još pet godina, gdje neće biti ni oranja ni žetve.
7. A Bog me posla pred vama da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljanjem prevelikim.
8. I tako nijeste me vi opravili ovamo, nego sam Bog koji me postavi *ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom Misirskom. [*1 Moj 41, 43.]
9. Vratite se brže k ocu mojemu i kažite mu: Ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklijevati.
10. Sjedjećeš u zemlji Gesemskoj i bićeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i što je god tvoje.
11. I ja ću te hraniti ondje, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i što je god tvoje.
12. A, eto, vidite očima svojima, i brat moj Venijamin svojima očima, da vam ja iz usta govorim.
13. Kažite ocu mojemu svu slavu moju u Misiru i što ste god vidjeli; pohitajte i dovedite ovamo oca mojega.
14. Tada pade oko vrata Venijaminu, bratu svojemu, i plaka. I Venijamin plaka o vratu njegovu.
15. I izljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim.
16. I ču se glas u kući Faraonovoj, i rekoše: Dođoše braća Josifu. I milo bi Faraonu i slugama njegovijem.
17. I reče Faraon Josifu: Kaži braći svojoj: Ovako učinite: Natovarite magarce svoje, pa idite i vratite se u zemlju Hanansku.
18. Pa uzmite oca svojega i čeljad svoju, i dođite k meni, i daću vam najbolje što ima u zemlji Misirskoj, i ješćete najbolje obilje ove zemlje.
19. A ti im zapovjedi: Ovako učinite: Uzmite sa sobom iz zemlje Misirske kola za djecu svoju i za žene svoje, i povezite oca svojega i dođite ovamo;
20. A na pokućstvo svoje ne gledajte, jer što ima najbolje u svoj zemlji Misirskoj, vaše je.
21. I sinovi Izrailjevi učiniše tako; i Josif im dade kola po zapovijesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.
22. I svakome dade po dvoje haljine, a Venijaminu dade trista srebrnika i petore haljine.
23. A ocu svojemu posla još deset magaraca natovarenijeh najljepšijeh stvari što ima u Misiru, i deset magaraca natovarenijeh žita i hljeba i jestiva ocu na put.
24. Tako opravi braću svoju, i pođoše; i reče im: Nemojte se koriti putem.
25. Tako se vratiše iz Misira, i dođoše u zemlju Hanansku k Jakovu, ocu svojemu.
26. I javiše mu i rekoše: Još je živ Josif, i zapovjeda nad svom zemljom Misirskom. A u njemu srce prenemože, jer im ne vjerovaše.
27. Ali kad mu kazaše sve riječi Josifove, koje im je Josif rekao, i vidje kola koja posla Josif po oca, tada oživje duh Jakova oca njihova;
28. I reče Izrailj: Dosta mi je kad je još živ sin moj Josif; idem da ga vidim dokle nijesam umro.

46. Jakovljev put u Misir. Njegova djeca i unuci. Josif ih dočekuje.

1. Tada pođe Izrailj sa svijem što imaše, i došav u Virsaveju, prinese žrtvu *Bogu oca svojega Isaka. [*1 Moj 26, 24, 25.]
2. I Bog reče Izrailju noću u utvari: Jakove! Jakove! A on odgovori: Evo me.
3. I Bog mu reče: Ja sam Bog, Bog oca tvojega; ne boj se otići u Misir; jer ću ondje načiniti od tebe narod velik.
4. Ja ću ići s tobom u Misir, i ja ću te odvesti onamo, i Josif će metnuti ruku svoju na oči tvoje.
5. I pođe Jakov od Virsaveje; i sinovi Izrailjevi posadiše Jakova oca svojega i djecu svoju i žene svoje na kola koja posla Faraon po nj.
6. I uzeše stoku svoju i blago svoje što bijahu stekli u zemlji Hananskoj; i dođoše u Misir Jakov i sva porodica njegova.
7. Sinove svoje i sinove sinova svojih, kćeri svoje i kćeri sinova svojih, i svu porodicu svoju dovede sa sobom u Misir.
8. A ovo su *imena djece Izrailjeve što dođoše u Misir: Jakov i sinovi njegovi. Prvenac Jakovljev Ruvim; [*2 Moj 6, 14-16.]
9. I sinovi Ruvimovi: Enoh, Faluj, Esron i Harmija.
10. A sinovi Simeonovi: Jemuilo, Jamin, Aod, Jahin, Soar i Saul, sin jedne Hananejke.
11. Sinovi Levijevi: Girson, Kat i Merarije.
12. Sinovi Judini: Ir, Avnan, Silom, Fares i Zara; a *umrli bjehu Ir i Avnan u zemlji Hananskoj, ali bijahu sinovi † Faresovi Esrom i Jemuilo. [*1 Moj 38, 3; † 1 Moj 38, 29.]
13. Sinovi Isaharovi: Tola, Fuva, Jov i Simron.
14. Sinovi Zavulonovi: Sered, Alon i Ahojilo.
15. To su sinovi Lijini koje rodi Jakovu u Padan-Aramu, i jošte Dina kći njegova. Svega duša, sinova njegovijeh i kćeri njegovijeh bješe trideset i tri.
16. Sinovi Gadovi: Sifon, Agije, Sunije, Esvon, Irije, Arodije i Arilije.
17. Sinovi Asirovi: Jemna, Jesva, Jesvija i Verija, i sestra njihova Sara. A sinovi Verijini Hovor i Melhilo.
18. To su sinovi Zelfe, koju dade Lavan Liji kćeri svojoj, i ona ih rodi Jakovu, šesnaest duša.
19. A sinovi Rahilje, žene Jakovljeve: Josif i Venijamin.
20. A *Josifu se rodiše u Misiru od Asenete, kćeri Potifere sveštenika Onskoga: Manasija i Jefrem. [*1 Moj 41, 50.]
21. A sinovi Venijaminovi: Vela, Veher, Asvil, Gira, Naman, Ihije, Ros, Mupim, Upim i Arad.
22. To su sinovi Rahiljini što se rodiše Jakovu; svega četrnaest duša.
23. I sin Danov: Asom.
24. A sinovi Neftalimovi: Asilo, Gunije, Jeser i Silim.
25. To su sinovi Vale, koju dade Lavan Rahilji kćeri svojoj i ona ih rodi Jakovu; svega sedam duša.
26. A svega duša što dođoše s Jakovom u Misir, a izađoše od bedara njegovijeh, osim žena sinova Jakovljevijeh, svega duša bješe šezdeset i šest.
27. I dva sina Josifova koji mu se rodiše u Misiru; svega, dakle, duša doma Jakovljeva, što dođoše u Misir, bješe sedamdeset.
28. A Judu posla Jakov naprijed k Josifu, da mu javi da izađe preda nj u Gesem. I dođoše u zemlju Gesemsku.
29. A Josif upreže u kola svoja i izađe na susret Izrailju ocu svojemu u Gesem; i kad ga vidje Jakov, pade mu oko vrata, i plaka dugo o vratu njegovu.
30. I reče Izrailj Josifu: Sada ne marim umrijeti kad sam te vidio da si još živ.
31. A Josif reče braći svojoj i domu oca svojega: Idem da javim Faraonu; ali ću mu kazati: Braća moja i dom oca mojega iz zemlje Hananske dođoše k meni;
32. A ti su ljudi pastiri i svagda su se bavili oko stoke, i dovedoše ovce svoje i goveda svoja i što god imaju.
33. A kad vas Faraon dozove, reći će vam: Kakvu radnju radite?
34. A vi kažite: Pastiri su bili sluge tvoje od mladosti, i mi i stari naši; da biste ostali u zemlji Gesemskoj; jer su Misircima svi pastiri *nečisti. [*1 Moj 43, 32.]

47. Nastanjivanje u zemlji Gesemskoj. Jakov pred Faraonom. Glad u Misiru. Jakovljev kraj se približuje.

1. I otišav Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i govedima svojim i sa svijem što imaju dođoše iz zemlje Hananske, i evo ih u zemlji Gesemskoj.
2. I uzev nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.
3. A Faraon reče braći njegovoj: *Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari. [*1 Moj 46, 33.]
4. Još rekoše Faraonu: Dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji Hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji Gesemskoj sluge tvoje.
5. A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi;
6. U tvojoj je vlasti zemlja Misirska; na najboljem mjestu u ovoj zemlji naseli oca svojega i braću svoju, neka žive u zemlji Gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vrijedni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.
7. Poslije dovede Josif i Jakova oca svojega i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.
8. A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?
9. Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, *kako sam došljak. Malo je dana života mojega i zli su bili, niti stižu vijeka otaca mojih koliko su oni živjeli. [*Ps 39, 12; Jev 11, 13.]
10. I blagosloviv Jakov Faraona, otide od Faraona.
11. A Josif naseli oca svojega i braću svoju, i dade im dobro u zemlji Misirskoj na najboljem mjestu te zemlje, u zemlji Rameskoj, kao što zapovjedi Faraon.
12. I hranjaše Josif hljebom oca svojega i braću svoju i sav dom oca svojega do najmanjega.
13. Ali nesta hljeba u svoj zemlji, jer glad bijaše vrlo velika, i uzmuči se zemlja Misirska i zemlja Hananska od gladi.
14. I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji Misirskoj i po zemlji Hananskoj za žito koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.
15. A kad nesta novca u zemlji Misirskoj i u zemlji Hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hljeba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?
16. A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hljeba za stoku, kad je nestalo novaca.
17. I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hljeba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hljebom za svu stoku njihovu.
18. A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svojega, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našega je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svojemu osim tjelesa naših i njiva naših.
19. Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hljeb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.
20. Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu kad glad uze jako mah među njima. I zemlja posta Faraonova.
21. A narod preseli u gradove od jednoga kraja Misira do drugoga.
22. Samo ne kupi svešteničkih njiva; jer Faraon odredi dio sveštenicima, i hranjahu se od svojega dijela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.
23. A Josif reče narodu: Evo, kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam sjemena pa zasijte njive.
24. A što bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dijela neka budu vama za sjeme po njivama i za hranu vama i onijema koji su po kućama vašim i za hranu djeci vašoj.
25. A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.
26. I postavi Josif zakon do današnjega dana za njive Misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.
27. A djeca Izrailjeva življahu u zemlji Misirskoj u kraju Gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.
28. I Jakov poživje u zemlji Misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.
29. A kad se približi vrijeme Izrailju da umre, dozva sina svojega Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, *metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i vjeru, nemoj me pogrepsti u Misiru; [*1 Moj 24, 2.]
30. Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i *pogrebi me u grobu njihovu. A on reče: Učiniću kako si kazao. [*1 Moj 49, 29.]
31. I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svojega.

48. Jakov blagosilja Josifove sinove Jefrema i Manasiju.

1. Poslije javiše Josifu: Eno, otac ti je bolestan. A on povede sa sobom dva sina svoja, Manasiju i Jefrema.
2. I javiše Jakovu i rekoše: Evo sin tvoj Josif ide k tebi. A Izrailj se okrijepi, te sjede na postelji svojoj.
3. I reče Jakov Josifu: Bog svemogući javi se meni u *Luzu u zemlji Hananskoj i blagoslovi me; [*1 Moj 28, 19.]
4. I reče mi: Učiniću te da narasteš i namnožiš se; i učiniću od tebe mnoštvo naroda, i daću zemlju ovu sjemenu tvojemu nakon tebe da je njihova dovijeka.
5. Sada, dakle, *dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji Misirskoj prije nego dođoh k tebi u Misir, moji su, Jefrem i Manasija kao Ruvim i Simeon neka budu moji. [*1 Moj 41, 50.]
6. A djeca koju rodiš poslije njih, neka budu tvoja i neka se po imenu braće svoje zovu u našljedstvu svojem.
7. Jer kad se vratih iz Padana, *umrije mi Rahilja u zemlji Hananskoj na putu, kad bješe još malo do Efrate; i pogreboh je na putu u Efratu, a to je Vitlejem. [*1 Moj 35, 19.]
8. A vidjev Izrailj sinove Josifove, reče: Ko su ovi?
9. A Josif reče ocu svojemu: *Moji sinovi, koje mi Bog dade ovdje. A on reče: Dovedi ih k meni da ih blagoslovim. [*1 Moj 35, 5.]
10. A oči bjehu Izrailju otežale od starosti, te ne mogaše dobro vidjeti. A kad mu ih privede, cjeliva ih i zagrli.
11. I reče Izrailj Josifu: *Nijesam mislio da ću vidjeti lice tvoje; a, gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj. [*1 Moj 45, 26.]
12. A Josif odmače ih od koljena njegovijeh i pokloni se licem do zemlje.
13. Pa ih uze Josif obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izrailju s lijeve, Manasiju pak sebi s lijeve strane a Izrailju s desne; i tako ih primače k njemu.
14. A Izrailj, pruživ desnu ruku svoju, metnu je na glavu Jefremu mlađemu, a lijevu na glavu Manasiji, tako namjestiv ruke navlaš, ako i jest Manasija bio prvenac.
15. I blagoslovi Josifa govoreći: Bog kojemu su svagda ugađali oci moji Avram i Isak, Bog koji me je hranio otkako sam postao do današnjega dana,
16. Anđeo *koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu, i da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji! [*1 Moj 31, 11, 13.]
17. A Josif, kad vidje gdje otac metnu desnu ruku svoju na glavu Jefremu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku oca svojega da je premjesti s glave Jefremove na glavu Manasijinu.
18. I reče Josif ocu svojemu: Ne tako, oče; ovo je prvenac, metni desnicu njemu na glavu.
19. Ali otac njegov ne htje, nego reče: Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će *mlađi brat njegov biti veći od njega, i sjeme će njegovo biti veliko mnoštvo naroda. [*4 Moj 1, 33, 35; 5 Moj 33, 17.]
20. I blagoslovi ih u onaj dan i reče: Tobom će Izrailj blagosiljati govoreći: Bog da te učini kao Jefrema i kao Manasiju. Tako postavi Jefrema pred Manasiju.
21. Poslije reče Izrailj Josifu: Evo, ja ću skoro umrijeti; ali će Bog biti s vama i odvešće vas opet u zemlju otaca vaših.
22. I ja ti *dajem jedan dio više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku Amorejskih mačem svojim i lukom svojim. [*Jn 4, 5.]

49. Jakov blagosilja svoje sinove, poslednje zaveštanje i smrt.

1. Poslije sazva Jakov sinove svoje i reče: Skupite se da vam javim šta će vam biti do pošljetka.
2. Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izrailja oca svojega.
3. *Ruvime, ti si prvenac moj, krjepost moja i † početak sile moje; prvi gospodstvom i prvi snagom. [*1 Moj 29, 32; † 5 Moj 21, 17.]
4. Navro si kao voda; nećeš biti prvi; jer si *stao na postelju oca svojega i oskvrnio je legav na nju. [*1 Moj 35, 22.]
5. Simeon i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi.
6. U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa zborom njihovijem da se ne sastavlja slava *moja; jer † u gnjevu svojem pobiše ljude, i za svoje veselje pokidaše volove. [*Ps 16, 9; 30, 12; 57, 8; † 1 Moj 34, 26.]
7. Proklet da je gnjev njihov, što bješe nagao, i ljutina njihova, što bješe žestoka; *razdijeliću ih po Jakovu, i rasuću ih po Izrailju. [*INav 19, 1; 21, 5.]
8. Juda, tebe će hvaliti braća tvoja, a ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaće ti se sinovi oca tvojega.
9. *Laviću Juda! S plijena si se vratio, sine moj; † spusti se i leže kao lav i kao ljuti lav; ko će ga probuditi? [*Otk 5, 5; † 4 Moj 23, 24.]
10. *Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude, niti od nogu njegovijeh onaj koji postavlja zakon, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu će se pokoravati narodi. [*4 Moj 24, 17; 1 dn 5, 2; 28, 4; Jev 7, 14.]
11. Veže za čokot magare svoje, i za plemenitu lozu mlade od magarice svoje; u vinu pere haljinu svoju i ogrtač svoj u soku od grožđa.
12. Oči mu se crvene od vina i zubi bijele od mlijeka.
13. *Zavulon će živjeti pokraj mora i gdje pristaju lađe, a međa će mu biti do Sidona. [*INav 19, 10.]
14. Isahar je magarac jak u kostima, koji leži u toru,
15. I vidjev da je počivanje dobro i da je zemlja mila, sagnuće ramena svoja da nosi, i plaćaće danak.
16. Dan će suditi svojemu narodu, kao jedno između plemena Izrailjevih.
17. Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kičicu, te pada konjik nauznako.
18. Gospode, *tebe čekam da me izbaviš. [*Ps 119, 166.]
19. A Gad, njega će vojska svladati; ali će najposlije on nadvladati.
20. U *Asira će biti obilata hrana, i on će davati slasti carske. [*INav 19, 24.]
21. *Neftalim je košuta puštena, i govoriće lijepe riječi. [*Sud 4, 6-10.]
22. Josif je rodna grana, rodna grana kraj izvora, kojoj se ogranci raširiše svrh zida.
23. Ako ga i ucvijeliše ljuto i strijeljaše na nj, i biše mu neprijatelji strijelci,
24. Opet osta jak luk njegov i ojačaše mišice ruku njegovijeh od ruku jakoga Boga Jakovljeva, odakle posta pastir, kamen Izrailju,
25. Od silnoga Boga oca tvojega, koji će ti pomagati, i od Svemogućega, koji će te blagosloviti blagoslovima ozgo s neba, blagoslovima ozdo iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od materice.
26. Blagoslovi oca tvojega nadvisiše blagoslove mojih starijeh svrh brda vječnijeh, neka budu nad glavom Josifovom i nad tjemenom odvojenoga između braće.
27. *Venijamin je vuk grabljivi, jutrom jede lov, a večerom dijeli plijen. [*Sud 20, 25; 1 Sam 9, 1, 2.]
28. Ovo su dvanaest plemena Izrailjevih, i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi, svako blagoslovom njegovijem blagoslovi ih.
29. Potom im zapovjedi i reče im: Kad se priberem k rodu svojemu, *pogrebite me kod otaca mojih u pećini koja je na njivi Efrona Hetejina. [*1 Moj 47, 30.]
30. U pećini koja je na njivi Makpelskoj prema Mamriji u zemlji Hananskoj, *koju kupi Avram s njivom u Efrona Hetejina da ima svoj grob. [*1 Moj 23, 16.]
31. *Ondje pogreboše Avrama i Saru ženu njegovu, ondje pogreboše Isaka i Reveku ženu njegovu, i ondje pogreboh Liju. [*1 Moj 23, 19.]
32. A kupljena je njiva i pećina na njoj u sinova Hetovijeh.
33. A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju i umrije, i pribran bi k rodu svojemu.

50. Jakovljev pogreb u Hevronu. Josifova plemenitost. Njegova smrt.

1. Tada Josif *pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujući ga. [*1 Moj 46, 4.]
2. I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja.
3. I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana.
4. A kad prođoše žalosni dani, reče Josif domašnjima Faraonovijem govoreći: Ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite:
5. *Otac me je moj zakleo govoreći: Evo, ja ću skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije ću opet doći. [*1 Moj 47, 29.]
6. A Faraon mu reče: Idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo.
7. I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim pođoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske,
8. A sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj.
9. I pođe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika.
10. A kad dođoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; a Josif učini žalost za ocem svojim za sedam dana.
11. A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plač na gumnu Atadovu, rekoše: U velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana Žalost Misirska.
12. I učiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio.
13. *Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u pećini na njivi Makpelskoj, koju † kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. [*1 Moj 49, 29; † 1 Moj 23, 16.]
14. I pogrebavši oca svojega, vrati se Josif u Misir i braća njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova.
15. A braća Josifova videći gdje im otac umrije, rekoše: Može biti da se Josif srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinismo.
16. Zato poručiše Josifu: Otac tvoj zapovjedi na samrti i reče:
17. Ovako kažite Josifu: Molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše.
18. Poslije dođoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: Evo smo sluge tvoje.
19. A Josif im reče: Ne bojte se, zar sam ja umjesto Boga?
20. Vi ste mislili zlo po me, ali je *Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod. [*1 Moj 45, 5.]
21. Ne bojte se, dakle; ja ću hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi.
22. Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina.
23. I vidje Josif sinove Jefremove do trećega koljena; i sinovi Mahira, sina Manasijina, rodiše se i odrastoše *na koljenima Josifovijem. [*1 Moj 30, 3.]
24. I reče Josif braći svojoj: Ja ću skoro umrijeti; ali će vas zacijelo *Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. [*Jev 11, 22.]
25. I zakle Josif sinove Izrailjeve i reče: *3aista će vas pohoditi Bog; a vi onda † odnesite kosti moje odavde. [*2 Moj 13, 19; † INav 24, 32.]
26. Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima, metnuše ga u kovčeg u Misiru.

 

Komentarisanje nije više omogućeno.