NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » ZAŠTO DA IDEM U CRKVU, AKO JE BOG U MOJOJ DUŠI?

ZAŠTO DA IDEM U CRKVU, AKO JE BOG U MOJOJ DUŠI?

>

ZAŠTO DA IDEM U CRKVU,
AKO JE BOG U MOJOJ DUŠI?

<p cla
 
Svako od nas ima poznanike, ili čak i rodbinu, koji sa čuđenjem gledaju na naša iskupljanja u hramu. Na njihovim licima je napisano duboko nerazumjevanje, nekada i nervoza sa ljutnjom. Nekad se to pretoči u riječi slične ovim: „U redu, udario si u vjeru, ‘ajde de, nek ti bude. Ali zašto još u crkvu ići, toliko vremena i snage na to traćiti? Evo, naprimjer, ja takođe vjerujem u Boga. Ali ja vjerujem u svojoj duši. Bog je kod mene u mojoj duši, i meni nisu potrebne nikakve vanjske ceremonije i rituali. Sjeti se samo šta reče nedavno satiričar Mihail Zadornov: „Da bih opštio sa Bogom – meni nisu potrebni nikakvi posrednici!“.
Kako takvim ljudima objasniti naše ponašanje? Kao i uvijek, za to postoje dva puta: put napada i put odbrane. Kritika životne „filosofije“ takvog tipa ne predstavlja neki problem. Na kraju krajeva, zaista je dovoljno imati samo pokoju mrvicu zdravog razuma da bi se shvatilo da je društvo u kojem se dvorske lude (danas se to zove „satiričari“) doživljavaju kao eksperti u oblasti bogoslovlja i duhovnog života – veoma bolesno. Takvo društvo boluje kao minimum od gubitka osjećaja za humor: ono više nije u stanju da se smije kad vidi kako se dvorska luda penje na propovjedničku katedru… Za sadašnje društvo je ozbiljno ono čime su se zabavljali naši preci na vašarima…
Takođe ne vrijedi da se imalo ozbiljnije udubljujemo u uvjeravanja naših kritičara da je Bog njima navodno „u duši“. Da, naravno, takvo stanje predstavlja najviši ideal duhovnog života. To nam je želio još apostol Pavle: „Djeco moja, radi kojih sam u ponovo u mukama rađanja, dok se i u vama ne izobrazi Hristos!“ (Gal. 4, 19); „da vam da tvrdo da se utvrdite Duhom Njegovim u unutrašnjem čovjeku, vjerom de se useli Hristos u srca vaša“ (Efes. 3,16-17).
Da je riječi „Bog je unutar mene“ rekao prepodobni Serafim Sarovski – te riječi bi imale težinu, zato što bi one predstavljale pošteno svjedočanstvo o plodu njegovog podviga. Da pustinjak kaže da je on sebe priučio neprestanoj unutrašnjoj molitvi, tako da se zbog toga udaljenost hrama koji on posjećuje tek ponekad i ne osjeća toliko – iz takvih usta takve bi riječi takođe bile opravdane.
Ali kada takve riječi slušamo od malograđana… Tada imamo puno pravo da se zainteresujemo: a kakvi konkretno duhovni podvizi Vaši su Vas doveli do takvog uspjeha? Boga imate u duši? Pojasnite, molimo Vas, kakav je bio put Vaše molitve? Kako često čitate Molitvu Gospodnju?… Šta? „Oče naš“ ne znate baš napamet?.. U redu, onda nam barem ispričajte na koji konkretno način Vi preživljavate prisustvo Boga u Vašoj duši? Kakve plodove darova Duha Vi u sebi osjećate? Da Vam pripomognemo: „A plod je Duha: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, milosrđe, vjera, krotkost, uzdržavanje“ (Gal. 5,22-23). Imate li Vi ta osjećanja? Ne, ne mislimo na osobine Vašeg karaktera, nego na darove. Dar – to je ono što prije nismo imali, ali je prilikom našeg duhovnog rođenja ušlo u naš život, obnovilo ga? Nije valjda da se ne sjećate tog obnovljenja?
Nadamo se da u Vašem duševnom iskustvu možete razlikovati: ovo je „prisustvo Boga“, a ovo je ispoljavanje običnih ljudskih osobina: osjećanje ljepote, harmonije, osjećanje savjesti, ljudski afinitet prema nekome?.. Ne možete? Da li to znači da Vi uopšte niste primjetili trenutak kada je Bog, Tvorac Vasione, ušao u Vaš život i u Vašu dušu? Zar se to ne može primjetiti? Dakle, možda On nije ni ulazio?
Odnosno, može li biti da ste Vi jednostavno pobrkali i poistovjetili vjeru u Boga sa prisutnošću Samog Boga? Ali, sačekajte, da vidimo, imate li Vi uopšte i vjeru? Jer, vjera nije obična pasivna saglasnost: „no, dobro, slažem se, Nešto tamo negdje i postoji…“. Vjera – to je stremljenje ka tome da se istinitim pokaže ono što je odlučila da zavoli duša… Vjera ne ustupa pasivno pritisku autoriteta ili argumenata; vjera aktivno žudi: „ja hoću, treba mi da bude tako!“.
Vjera – to je dejstvo. To je stremljenje ka onome što se već predosjeća, ali još nije postalo očevidno. Stremljenje ka onome što se već dotaknulo našeg života, što je nanj bacilo svoj odbljesak, ali još nije ušlo u njega zacijelo… Vjera – to je željenje novog iskustva. Ali oni koji govore: „ja imam svoju vjeru, i ona je u mojoj duši“ govore to sa tako pokislim očima, da je veoma teško povjerovati da su oni ikada osjećali ikakvo stremljenje ka Bogu.
Ne možemo voljeti a da ne ispoljavamo svoju ljubav, da ne činimo baš nikakve pokrete prema voljenom čovjeku. Isto tako ne možemo vjerovati a da nikako ne ispoljavamo svoju vjeru u nekim vanjskim dejstvima. Ruža koju poklanjaju voljenoj ženi sama po sebi nije neophodna. Taj cvijet njoj nije drag zbog njegove ljepote, nego zbog odbljeska koji je na njega položila ljubav onoga koji ga poklanja. Cvijeće koje smo sami kupili i cvijeće koje smo dobili na dar na potpuno drugačiji način oživljavaju sobu. Ako čovjek tvrdi da nekoga voli, ali ništa ne čini u ime svoje ljubavi: ne traži susret, ništa ne poklanja, ne odvaja vrijeme radi opštenja sa voljenom osobom, ništa ne žrtvuje – to znači da se on jednostavno hvališe pred svojim, već zaljubljenim drugovima: „pa eto, nisam ja gori od vas, imam i ja ljubljenu!“.
E, pa, vi koji tvrdite da imate „Boga u duši“ – šta ste to pa vi učinili da biste očistili svoju dušu za tako predivnu Posjetu? Kako i kojim imenom ste Ga pozvali? Kako Ga čuvate u sebi? Šta se u vama promjenilo od tog Susreta? Da li ste zavoljeli Onoga Kojeg ste sreli? I šta to vi radite radi te ljubavi? Ako li vas pak ovakva pitanja navode da zbunjeno ćutite – pa, nemojte barem smatrati da ste prevazišli one koji makar nešto čine da bi prebivali sa Bogom! Vi koji vječno stojite na jednom mjestu – ne prezirite one koji koračaju, čak ako se usput i spotiču!
Ovakva pitanja se mogu postaviti onima koji svoju ljenost opravdavaju svojom umišljenom „duhovnošću“.
Ali i mi sami moramo znati zbog čega idemo u crkvu. Da čujemo propovijed? Za to je danas dovoljno uključiti radio-prijemnik. Da se pomolimo? Moliti se možemo svuda i u svakom trenutku. Štaviše, upravo tako i glasi apostolov savjet: „Neprestano se molite“. Da bismo prinijeli žrtvu? Danas ima mnogo skupljača priloga i na ulicama. Da predamo ceduljicu sa molitvenim pomenom bližnjih? Nju možemo predati preko poznanika. Da zapalimo svijeću? I nju možemo postaviti pred kućnom ikonom. Zašto, onda, mi idemo u hram?
Štaviše, neki ljudi govore da kada oni hoće da se pomole – idu u šumu, na rječicu ili do mora, jer im je tamo, u Bogosazdanom Hramu, lakše da osjete veličanstvenost Tvorca i da Ga proslave. Zašto bismo, govore oni, odlazili iz beskrajnog Hrama i ulazili pod tijesne svodove hrama rukotvorenog?
Da bismo to shvatili – hajde da za koji minut izađemo izvan granica hrišćanskog hrama. Otvorimo „Upanišade“ – drevne indijske knige, sastavljene na prelazu iz II u I milenijum prije Hristova Rođenja. Te knjige su do dan-danas sveštene za hinduiste, a odnedavno su postale veoma autoritativne i za mnoge naše saotačastvenike koji su tragom okultista otišli u danas moderno „hodočasništvo na Istok“. Evo kako se u „Upanišadama“ opisuje početak stvaranja svijeta: „Na početku ovdje nije bilo ničega. Sve to bijaše obavijeno smrću ili glađu, jer je glad – smrt. On – koji se zove smrt – poželje: „Da se ovaplotim“ – i stvori razum… On se pokrenu, slavosloveći, i od njegovog slavoslovlja rodi se voda… Iznuri se… Razumom on (glad ili smrt) proizvede spoj sa govorom. To što je bilo sjeme, postalo je godina… On otvori usta, da bi pojeo rođenog… Pomisli: „ako ga ubijem, imaću malo hrane“. Tada on tim govorom i tim tijelom stvori sve što postoji ovdje: …prinošenje žrtve, ljude, životinje. Sve što je proizveo odlučio je da proždere… On poželi: „Neka ovo tijelo bude pogodno za mene, radi žrtve, i neka se ovaplotim uz njegovu pomoć“. Tada ono postade konj; kada je poraslo, postalo je dobro za žrtvovanja… Nakon završetka jedne godine on ga prinese u žrtvu samom sebi, a druge životinje odade bogovima“[1].
Pred nama je objašnjenje jednog od najkonstantnijih paganskih ubjeđenja: u religiji i ritualu se odvija kružna razmjena jedne te iste energije. Božanstvo, stvarajući svijet, troši u tom trudu nemali dio svojih sila, osiromašuje, iznurava se. Od paganskih bogova održavanje u svijetu reda, udržavanje „kosmosa“ od raspada u „haos“ zahtijeva podosta napora. Bogove koji su onemoćali u trudovima na zadržavanju kosmosa (kosmos u smislu uređeno stvaranje) od raspada moraju podržati ljudi. Zbog toga ljudi moraju stati na put … rušenja. Rušeći dio kosmosa, žrec oslobađa iz njega energiju koju su bogovi nekada davno potrošili da bi je sazdali i tim samim vraća tu energiju bogovima, okrepljujući njihovu snagu. U ritualu se ruši dio stvorenog svijeta, da bi tako potpomognuti bogovi mogli održati svijet u cjelini i zaštiti go od konačnog raspada. U našem sadašnjem životu analogiju možemo vidjeti u radu fizičara koji su se naučili da prilikom vještački isprovociranog raspada atoma oslobađaju energiju i usmjeravaju je na druge ciljeve… Pagansko bogoslovlje je ubijeđeno da bog u tvorevini daje dio svoje sile, i da od toga slabi. Ali žrec, rušeći tvorevinu pred licem tog boga, prinoseći mu žrtvu, vraća natrag prvoistočniku istu onu božanstvenu energiju, koja je bila založena u dijelu kosmosa koji se sada spaljuje na žrtvenom ognju. Oslobođena božanstvena energija se uznosi ka porodicama bogova. I bogovi se bukvalno hrane njome.
Upravo se zbog toga u drugom paganskom mitu – „Epu o Gilgamešu“, sastavljenom u drevnom Šumeru – nalazi detalj koji danas izgleda satiričan i smiješan. Bogovi navode na zemlju potop. Spasava se od njega samo jedan čovjek… Prolaze dani, i odjednom bogovi primjećuju da im ljudi nisu donosili samo tamu i neprijatnosti. Sa iščeznućem ljudi prekinula su se prinošenja žrtvi… Bogovi počinju da gladuju i prekidaju potop. Kada im pak šumerski „Noj“ prinosi prvu žrtvu nakon završetka potopa, kako piše u tom drevnom mitu, „Bogovi nanjušiše dobar miris. Bogovi se, kao muhe, iskupiše oko onoga ko im prinese žrtvu“[2].
Ponekad bogovi kao hranu traže čak i ljudske žrtve. Evo citata iz jednog nedavno objavljenog novinskog članka u kojem se govori o tužnim pronalascima arheologa: Američkki antropolog Džon Rajnhard započeo je radove „u rejonu vulkana Ljuljaljako zato što je nekada ranije čitao o drevnom naseljavanju Inka na padinama tog vulkana. Članovi ekspedicije živjeli su pod šatorima na vrhu vulkana (visokog 6705 metara). Poslije gotovo mjesec dana kopanja ispod kamenja i suhe promrzle zemlje izvađene su tri mumije, zavrnute u nekakav krpičasti čaršav. Mumije su bile otkopane na mjestu koje izvana podsjeća na ritualno sahranjivanje. Pored mumija članovi ekspedicije su pronašli 35 predmeta od zlata, srebra i školjki, ostatke materije ukrašene ornamentom i vezom, mokasinke i keramičko posuđe. U njemu su se ponegdje očuvali i ostaci hrane. Mumije – tijela dvaju djevojčica i dječaka starosti od 8 do 13 godina – datiraju iz pretkolumbovog perioda, to jest stare su otprilike 600 godina. „Ove mumije, – izjavio je novinarima profesor Rajnhard, – su najočuvanije od svih koje sam ja imao priliku da vidim za svu moju karijeru. One su bile zamrznute, dok su druge mumije obično bile balzmovane. Imam osnovane sumnje da su ove bile zamrznute još kao žive“. Prema riječima američkog profesora, djevojčice i dječak su, po svemu sudeći, bili prineseni u žrtvu bogovima Inka u toku nekog religioznog rituala koji se vršio, najvjerovatnije, jednom godišnje. „Imamo takođe namjeru da razjasnimo, – nastavio je naučnik, – kako su djeca bila ubijena, s obzirom da na lobanjama nema tragova udaraca koji se, kao pravilo, pronalaze na leševima onih koje su prinosili u žrtvu svojim bogovima“. U septembru prošle godine oko grada Arekipe na jugu Perua u vulkanskoj zoni bilo je pronađeno šest zamrznutih mumija, doduše, ne u tako saveršenom stanju, u kakvom su bile argentinske. One su takođe, kako pretpostavljaju eksperti, bile prinesene u žrtvu bogovima Inka, i na njihovim lobanjama su pronađeni karaktristični tragovi od udaraca koji svjedoče da su prošli kroz obred prinošenja žrtve“[3].
Dakle, najvažniji problem paganskih religija – to je pitanje o tome, kakve žrtve ljudi moraju prinositi bogovima. Kada treba prinositi žrtvu. Ko ih mora prinositi. U čemu se mora sostojati ta žrtva. Po kakvom ritualu ona mora biti prinesena. Kojem od mnogobrojnih bogova… O tome govore knjige koje razjašnjavaju paganske ceremonije.
Ali u Jevanđelju mi vidimo nešto dijametralno suprotno. Ako pagani govore o tome – kakvu žrtvu ljudi moraju prinijeti bogu, Jevanđelje govori o tome – kakvu je žrtvu Bog prinio ljudima: „Sin Čovječiji nije došao da Njemu služe, nego da On posluži i On da oda dušu Svoju za iskuplenje mnogih“ (Mt. 20,28); „Jer tako vazljubi Bog svijet, da odade Sina Svojega Jedinca, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni“ (Jn. 3,16).
Shvatate li, Bog Biblije toliko nadvisuje svu vaseljenu, da ne može biti ni govora o tome da On slabi prilikom stvaranja svijeta. Da, Bog Svojom silom, Svojom energijom podržava postojanje kosmosa. Ali Njegova beskonačna moć se od toga nikoliko ne smanjuje. Pa zbog toga nema ni potrebu za popunjavanjem uz pomoć ljudi.
Zbog toga biblijska žrtvoprinošenja nisu potrebna Bogu, nego ljudima. Ljudi prosto moraju da se nauče da budu blagodarni. Ljudi moraju da se nauče da makar dio svog života, svoje imovine i svojeg vremena (sjetite se zapovijesti o suboti) umiju da odbacuju od sebe i da predlažu pred lice Gospodnje. Ne zato što je Bogu potreban taj, Njemu udijeljeni dio. Nego zato da se ljudi na taj način uče žrtvenoj ljubavi.
Tek se desetim ili stotim djelićem religija sastoji od onoga što u nju unose ljudi. Glavno u religiji je ono što u nju unosi Bog. Glavno nije ono što ljudi čine radi Boga, nego ono što Bog čini radi ljudi. Glavno u religiji nije ono što ljudi donose u hram, nego ono što iz hrama iznose.
Ono što mi možemo prinijeti Bogu, možemo to učiniti na bilo kojem mjestu. Sve što postoji na svijetu i onako pripada Njemu. Ali ima jedan takav djelić bitija, u kojem je Bog dozvolio da caruje ne On, nego drugi. Taj drugi – to je moja duša. To je taj sobičak u beskonačnom zdanju Vaseljene, u koji Zidatelj svega ne ulazi bez pitanja. I od nas zavisi – na službu čemu ćemo mi postaviti svoju slobodu, koju je nama darovao Bog. Da li ćemo služiti Bogu, ili sebi samim i svojim prohtjevima i pohotama. Jedinstveno čime mi možemo obogatiti beskrajnu vlast Gospoda – to je ako mi i svoju slobodnu volju predamo Njemu. Zbog toga „žrtva Bogu – to je duh skrušen“ (Ps. 50,19). I tu žrtvu može prinijeti bilo koji od nas. I u tom smislu svako od nas je – sveštenik. U tom smislu treba razumjevati riječi ap. Petra o tome da su hrišćani narod koji se sastoji od sveštenika (1 Petr. 2,9). Niko ne može umjesto mene prinijeti u žrtvu Bogu moju volju. Samo ja sam vladam njome i samo ja sam mogu prinijeti nju ka prijestolu Božijem. Prinijeti zakletvu na vjernost i reći: „Gospode, volja Tvoja, a ne moja da bude! Blagodarim Tebe za sve što Ti poželiš donijeti u moj život! Daj mi mogućnost da poslužim Tebi svakim mojim dahom!“ – može se na bilo kojem mjestu.
Dakle, ono što mi možemo prinijeti u žrtvu Bogu uvijek je sa nama. I zbog toga mi uvijek možemo reći svom „Ja“ riječi kojima je filosof Diogen nekada odgovorio na ponudu gospodara svijeta Aleksandra Makedonskog da ispuni bilo koju molbu mudraca: „idi, i ne zaklanjaj mi sunce!“.
Da bi mogao prinijeti žrtvu Bogu, hrišćanin nema potrebu za hramom. Ali u religiji ne postoji samo ono što mi dajemo. Važnije je ono što dobijamo. Važno nije ono zbog čega mi tražimo Boga. Važnije je ono – zbog čega On traži nas.
Zbog čega mi najčešće dolazimo u crkvu i obraćamo se molbom Bogu – dobro je poznato. Mi smo skloni da u Bogu vidimo jedan podobar generator humanitarne pomoći: „Daj nam, Gospode, podosta zdravlja, podosta uspjeha i dodataka u plati!…“. Previše često mi Gospoda tražimo, prema opasci svetitelja Dimitrija Rostovskog, – „ne radi Isusa, nego radi hljeba kusa“[4]. Ali, gle, zašto Bog traži nas? Hoće od nas nešto da uzme? Ili da nam nešto da?
Zašto zove Njegova Riječ: „Priđite Meni, svi koji se trudite i koji ste obremenjeni“ (Mt. 11,28)?.. Nema u tom pozivu ponude tipa: „I dajte Mi to i to…“. Drugačijom se predvješću završava taj poziv; on govori o tome šta će Bog učiniti onima koji se odazovu: „I J ću vas uspokojiti… naći ćete pokoj dušama vašim“.
Dakle, Bog nas zove k Sebi da bi nam nešto uručio. Šta to? Znanje – „Naučite se od Mene“… Duh – „Primite ot duha Mojega“… Ljubav, mir i radost – „Prebivaćete u ljubavi Mojoj… Mir Moj ću vam dati… Radost Moja u vama da bude…“. Ali Hristos nam daje i još nešto, nešto nezamislivo…
„Prebivaćete u meni, i Ja u vama… Primite, ovo je krv Moja koja se za vas prolijeva…“. Čitavog Sebe Hristos povjerava ljudima. I Svoju božanstvenost, i Svoju čovječnost.
U savremenoj medicini postoji ovakva procedura: čovjeku se prelijeva njegova vlastita krv. Iz njegovog tijela se izvlači njegova krv, i čisti se od nekih štetnih primjesa ili se, naprotiv, obogaćuje komponentama koje organizam bolesnika više ne može sam da proizvede u neophodnoj količini. I takva, od zaraze očišćena i obogaćena krv se odmah ulijeva natrag u čovjekovo tijelo. Nešto slično se dešava i u našim odnosima sa Hristom. Bog postaje čovjek. On u Sebe uzima našu prirodu koja je pala u stanje truležnosti, u Sebi je iscjeljuje, prezasićuje je Božanstvenošću, Vječnošću, Besmrtnošću, i Svoje čovječije Telo, već prošavše kroz smrt i vaskrsnuvše, vraća nama. Svoju čovječiju krv, zasićenu Božanstvenim strujama, On ulijeva u nas, da bismo mi u sebi nosili začetak Vaskrsenja i da bismo bili pričesnici Vječnosti.
Dakle, u hram mi idemo da bismo u njemu nešto dobili. Hram – to su zidovi izgrađeni oko Tajanstva Pričešćenja. A Tajanstvo se sostoji u tome da je ljudima pružena ruka sa Darovima. Zbog toga posjećivanje hrama nije teška obaveza, nego predivna privilegija. Nama je dato pravo da postanemo saučesnici Tajne Večere. Nama je data mogućnost da postanemo „pričesnici Božanske prirode“. Nama je data mogućnost da se dotaknemo Energije koju nije u stanju da proizvede ni jedna elektrostanica na svijetu.
Oni koji govore da im hramovi i posrednici ne trebaju – teško da kao autoritet prihvataju riječ Jevanđelja. Međutim, možda osjete ljudsku istinitost i vjerodostojnost riječi svuda omiljenog junaka – Vini-Puha. Jednom, kao odgovor na molbu Petka da sastavi pjesmicu, Vini-Puh je rekao: „ali to nije tako prosto. Jer poezija – to nije stvar koju ti nalaziš, to je stvar koja nalazi tebe. I sve što ti možeš da uradiš – to je da pođeš tamo gde te mogu pronaći“.
Bog je nas tražio. I našao. A mi jednostavno treba da pođemo i stanemo na mjesto gdje Bog bliže nego igdje prilazi ljudima, na mjesto gdje On ljudima razdaje najnevjerovatnije darove. Ako Čašu sa pričešćem Hristos nama daje iza Carskih dveri hrama – treba li, zaista, da okrećemo nos od njih i tvrdimo „Bog je meni i tako u duši“?
Hristos je rekao gdje nas čeka i šta želi da nam da. On, Vječni, želi da se s nama sastane i sjedini se sa nama još u ovom životu – da u budućem, vječnom našem životu ne bismo ostali nepopravljivo usamljeni.
Pa, da li je učtivo, kada nas obavijeste da nas neko čeka da se sastane sa nama na Puškinovom trgu, u dogovoreno vrijeme otići u šetnju po ulici Lava Tolstoja? Ako do sastanka ne dođe – ko će u tom slučaju biti kriv?.. Zna se ko će biti kriv: „Puškin“!
Oni koji govore da njima nisu potrebni posrednici u njihovim odnosima sa Bogom, ne razumiju da ih u hramu čeka upravo Onaj Posrednik, Koji je baš umjesto njih i prinio žrtvu i oslobodio ljude od neophodnosti da nešto ruše u svijetu i da plodovima rušenja pothranjuju bogove-pere-ždere. Nije valjda da je tako nepodnošljivo teško raširiti svoje ruke da bi se u njih mogli položiti Darovi?
 

Originalni članak na ruskom:

ZAČEM HODITЬ V HRAM, ESLI BOG U MENЯ V DUŠE?
 


 
NAPOMENE:

  1. Brihadaranьяka Upanišada. Madhu. 1,2 // Brihadaranьяka Upanišada. Perevod, predislovie i kommentarii A. JA. Sirkina. M., 1992, ss. 67-69
  2. Epos o Gilьgameše. – M.,-Ld., 1961, str. 77.
  3. Gennadiй Kočuk. Deti snežnoй korolevi. Tela treh deteй, prinesennih v žertvu bogam počti 600 let nazad, obnaružili učenie v peruanskih Andah // Trud. 16.4.1999.
  4. cit. po: Kostomarov N. I. Russkaя istoriя v žizneopisaniяh ee glavneйših deяteleй: V 7 vip. Spb., 1874. Otd. 2. Vip. 5. S. 527.

 


Preveo i pripremio:
IGOR MIKOVIĆ  

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *