NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Proiguman Nikanor Hilandarac

Na Nedjelju Pravoslavlja, iznenada se upokoji, u Sidneju, u dalekoj Australiji, Starac Nikanor Hilandarac, u 87. godini zemnog života.“Ići ću“, rekao nam je na dan Sv. Jovana ove godine, prilikom prolaska kroz Beograd, „makar se desilo da tamo za svagda ostanem.“
I eto, zaista se i dogodilo!
Starac Nikanor je bio rijetka ličnost među savremenim našim Hilandarcima, a i monasima i duhovnicima uopšte. Rođen je u selu Divcima, kod Valjeva, u čestitoj srpskoj porodici. Šezdeset godina je proveo u manastiru Hilandaru. Dugogodišnji proiguman, epitrop i duhovnik Manastira Hilandara, od velikog ugleda u cijeloj Svetoj Gori, bio je, ne jednom i Prot Svete Gore Atonske. Pa toj dužnosti se on našao kao predstavnik Manastira Hilandara i za vrijeme proslave hiljadugodišnjice Svete Gore, dočekavši u tom svojstvu tadašnjeg vaseljenskog patrijarha Atinagoru, zajedno sa drugim pravoslavnim patrijarsima i grčkim kraljem Pavlom.
Izvajan u svetogorskoj likolivnici, omolitvljen dugim bogosluženjima, na koja je decenijama stizao među prve u ponoćnim časovima, a među poslednjim sa njih odlazio: mudar i trezven, smireno ali hrabro je hodio cio svoj zemni vijek Svetosavskim putem. Bio je u pravom smislu Hilandarac svetosavskog kova i naravi. Takvi kao on su, kroz duge vjekove, birani iz Hilandara za srpske episkope i patrijarhe.
Starac Nikanor nije biran za episkopa, ali je, naročito posljednjih godina, igrao ulogu apostola i episkopa, i rijetkog propovjednika i misionara naše Crkve. Poput Svetog Save, bio je do poslednjeg daha razapet na krstu dvojedne ljubavi – između Gore Atonske i srpskog naroda. Za njega je teško reći šta je više bio: revnosni Svetogorac, ili plameni zaljubljenik u svoj nemanjićki rod.
Teško je kazati i koja mu je bila prava otadžbina: Sveta Gora ili Srbija. Jedna ga je tjelesno iznjedrila i materinim mlijekom nahranila, a druga preporodila i preobrazila i podarila njegovoj zemnoj domaji, za neugasivi svjetionik… Ktitor hrama na Kakovu na Halkidici, i hrama u svom rodnom selu Divcima (u njega je ugradio svu svoju očevinu); nadahnitelj gradnje metoha Manastira Hilandara u Slancima kod Beograda, u Hajdučici (Banat), u Nišu, na Romaniji u Bosni.
Velika je i neprocjenjiva njegova zasluga zajedno s ostalim Starcima Hilandarcima, u pokretanju izdavačke djelatnosti u našoj crkvi, stipendiranju naših teologa i bogoslova.
Iza mnogih izdavačkih poduhvata, počev sa sedamdesetim godinama, prvo samog Manastira Hilandara a onda Manastira Ćelije, Krnjeva, Hilandarskog fonda pri Bogoslovskom fakultetu, Manastira Ćelije Piperske – stoji Bratstvo Manastira Hilandara s neumornim Starcem Nikanorom na čelu.
A šta reći o njegovim brojnim, misionarskim putovanjima po Srbiji i srpskim manastirima, učestalim poslednjih godina, njegovoj sveštenoj dužnosti dugogodišnjeg duhovnika i ispovjednika u Manastiru, a i po cijeloj Srbiji?
Gdje nije stizao sa svojim Bratstvom slao je Krst i Bogorodicu Trojeručicu; branio je svetinju Manastira Pokajnica od skrnavljenja savremenih vandala, kao što je branio nasljeđe Svetog Save u Hilandaru, i njegova prava, potvrđena carskim poveljama.
Ne jednom je stizao na Kosovo, da ga brani od izdaje srpskih izmećara i arbanaških zulumćara, donijevši na Vidov dan, prošle godine, za proslavu u ime svoga Bratstva, ikonu Sv. Lazara Kosovskog.
Kad su počela nova saborovanja srpskog naroda, zvani mitinzi, koja su bila znak njegovog uspravljanja i dizanja iz uniženosti, kao i prevazilaženja tragične razjedinjenosti, na njima se, među prvima, našao i Starac Nikanor Hilandarac.
Bilo je potresno vidjeti ovog sijedog Svetogorca na mitingu u Kraljevu, na onom čuvenom, u Novom Sadu, ili, kako pali svijeću od hilandarskog poska u Radovanjskom Lugu i na Oplencu. Nije mu bilo teško da dopre do Zagreba, da posjeti Jasenovac i hercegovačke jame, da sam donese i preda na vječni spomen Dalmatinskom episkopu Nikolaju na Dalmatinskom Kosovu, srebrom okovan krst sa česticom Časnog dreva.
Od Hilandara do Skoplja i Prilepa, od Beograda do Beča, od Žiče i Studenice do Cetinja, Vršca i Niša, Banatskog Karađorđeva, Kikinde i Petrovgrada (Zrenjanina) sa moštima Sv. Rafaila Hilandarca, svud su, posljednjih godina, stizale noge ovog neumornog Starca.
Za savjete ljekara, zbog bolesnog srca i staračkih godina, nije mnogo hajao; samo se smješkao, i opet iznova, na njihovo čuđenje i tjelesno vaskrsavao, obnavljan unutarnjim žarom, vjerom i revnošću.
Duhovni preporod srpskog naroda vjerom Hristovom svetosavskom, bratimljenje razbraćenih i jedinstvo razjedinjenih Srba, bila je stalna njegova tuga i briga, kako u Hilandaru i preko njega, tako i van njega, u svim srpskim zemljama, pa do krajnje rasijanih Srba.
Pun te brige i dalekovidosti, poslao je, kao i na Dalmatinsko Kosovo sličan Krst sa časnim drevom, namjesto sebe i svoje riječi, Manastiru Nova Gračanica na trećem jezeru kod Čikaga, da podstakne na krsno smirenje i podgrije zajedinstvo.
Upravo ta svetosavska tuga i briga zajedinstvo i pomirenje zavađene braće, odvela ga je u daleku Australiju, iako su ga mnogi od tog puta odvraćali, znajući njegovo zdravstveno stanje i godine. Na Svetog Savu ove godine, predao je novoosvećenom Manastiru Novi Kalenić kod Kambere ikonu Majke Trojeručice, da svojom trećom rukom miluje sve one koji u toj svetinji budu živjeli i oko nje se okupljali.
Pošto je posjetio i mnoge tamošnje crkvene Opštine (većinom „slobodne“ Eparhije) da bi se, uoči Nedjelje Pravoslavlja našao u Sidneju, u domu pravoslavne Ukrajinke, za Srbina udate.
Pošto je bila uočljiva njegova iznemoglost, govorio mu je vladika Australijsko-novozelandski Longin, da pođe u bolnicu. Odbio je i u šali, nekoliko puta ponovio: „Neka, ne treba! Ja ću preko Hilandara i Srbije, za Nebesku Srbiju!“ I dok je sledećeg dana, na Nedjelju Pravoslavlja, vladika sa sveštenstvom služio Liturgiju, u Ruti Hilu očekujući Starca da dođe da besjedi narodu, Starac je ujutru (4. marta u četiri sata po našem vremenu), prešao iznenada iz ovoga prolaznog, u onaj bolji, neprolazni svijet.
Kada je krenuo iz Hilandara, pitala ga je bratija: „Starče, kad umreš gdje da te sahranimo?“ „Ako umrem u Hilandaru, sahranite ovdje; ako u Nišu umrem sahranite me u Niškom metohu; ako li umrem u Americi, sahranite me pored Svetog Vladike Nikolaja. Ako, pak, umrem u Australiji sahranite me u manastiru Svetog Save u Ilajnu.“
Eto, upravo, tako je i bilo, saglasno njegovom blagoslovu i zavještanju. U subotu, 10. marta ove godine, njegovo, trudovima i podvizima osveštano tijelo je pohranjeno u hramu Sv. Alimpije Stolpnik, u Manastiru Svetog Save u Ilajnu, daleko i predaleko od obije njegove otadžbine – Svete Gore i Srbije, kojima i za koje je disao i živio cijelog svog zemnog života.
Velikog li i čudnog znamenja i tajni!
Njegovim dolaskom i sahranom u ovom manastiru, on postaje Novi Hilandar, a Srbi iz Australije i preko njih cio ovaj peti kontinent, dobijaju bescen-blago moštiju prvog svetogorskog podvižnika sahranjenog na tlu Australije!
Da se oko njih Srbi okupljaju i na njima pomire, kao nekad Stefan Prvovjenčani i brat mu Vukan nad moštima Svetog Simeona Mirotočivog; a australijska zemlja da zamiriše svetogorskim miomirom…
Zaista su neizrecivi putevi Gospodnji!
A mi grešni i nedostojni, diveći se tom čudnom znamenju i moleći se za pokoj Starčeve duše, iz njegove zemne otadžbine, vapijemo njemu ušavšem posigurno u nebesku i neprolaznu Otadžbinu, koja je, ustvari, bila krajnji cilj svih njegovih trudova i putovanja: Prepodobni Starče Nikanore, moli Boga za nas!

(Banatski vesnik, maj 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *