NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Besjeda na Liturgiji prve slave Sv. Nikolaja Ohridskog i Žičkog, novog Prosvjetitelja srpskog

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Danas se, draga braćo i sestre, navršava trideset prva, godina od dana upokojenja blaženog spomena episkopa Ohridskog i Žičkog, Svetog Oca našeg, Vladike Nikolaja.
Na desetogodišnjicu njegovog upokojenja, jedan drugi svetitelj. i prosvjetitelj. našeg doba, Sveti Starac Ćelijski, Otac Justin, nazvao je Svetog Vladiku Nikolaja „najvećim Srbinom poslije Svetog Save.“
Ono što vide oči svetih ljudi, to naše oči ne vide. To što je vidio Sveti Starac Ćelijski, mnoge srpske oči ni danas ne vide, pomračene predrasudama i strastima. No, ono što vide svete oči, to je pravo viđenje i pravo znanje. Zato su i ove riječi, Svetog Ćelijskog Starca, velika istina o jednom velikom čovjeku. O čovjeku, koji je uzvišeni dar neba njegovom rodnom selu Leliću, ovom mjestu, cijelom valjevskom kraju. U poslednja dva vijeka, valjevski kraj je iznjedrio nekoliko velikih ljudi, i njima obogatio cio Srpski narod. Vladika Nikolaj je njihov ukras. Veliki je on dar, ne samo ovom kraju već i cijeloj zemlji Srbiji. Zaista, srpska zemlja i srpska majka, od vremena Svetog Save, nije rodila većeg i mudrijeg sina od lelićskog Vladike Nikolaja.
Sve Vladičino bilo je veliko, i sve mu je bilo Bogu ugodno. Dubok je bio život i mudrost njegova. I tuga njegova bila je velika, i srce duboko i preduboko. Obuhvatalo je ono i smještalo u sebe, ne samo njegov Lelić, i zemlju Srbiju, već i Sveslovenstvo, ali i šire od toga – Svečovječanstvo. Samo svetiteljska srca su istinski svečovječanska; a takvo je bilo srce Vladike Nikolaja.
Ono što je naš sveti Vladika napisao, divno je napisao. Sve je to svjedočanstvo njegovog životnog podviga; njegovog oslobađanja i otimanja od svih tamnih sila ovoga svijeta, ali i njegovog postepenog i sigurnog uzrastanja nebesima, i urastanja u vječnu tajnu živoga Boga od Djeve rođenog.
Divna je i svaka pjesma njegova koju je ispjevao. Pjesme njegove pokazuju čistotu i ljepotu njegovog srca, jer usta govore i pero piše od suviška srca. A bogato je i prebogato srce lelićskog tajnovidca i Bogovidca.
Puna su mudrosti i djela iz njegovog prvog perioda. Ona su, na svoj način, izuzetno bogatstvo, koje je ostavio pokoljenjima, dok bude bilo Srbina. Niko na ovom tlu nije tako duboko osjetio dušu naroda od koga je naše praporijeklo, dušu Dalekog Istoka i njegovu mudrost, kao što je to uradio Vladika Nikolaj. I niko nije tako ozbiljno pokušao, a u mnogome i uspio, da organski premosti provaliju između evropskog čovjeka i evropske mudrosti i bogomudrosti hrišćanske, i one divne mudrosti i tanane Bogočežnjivosti prisutne u duši daleke Indije.
A kako li su tek divna ona njegova djela i oni spisi njegovi, koje je napisao onda, kada se svim svojim bićem vratio sopstvenom, i svoga naroda, duhovnom korijenju! Kad se vratio Ohridu Sv. Klimenta i Nauma, velikih prosvjetitelja srpskih i slovenskih, kada je utkao u sebe istinska treperenja Ohridskog Jezera i sveti miomir moštiju Prepodobnog Nauma, i njegovog svetog manastira, danas oskrnavljenog, kao i sveta predanja Klimenta Ohridskog i ljepote Jovana Bigorskog… A naročito kada se povratio našoj duhovnoj majci i roditeljki, preko koje nas je Sveti Sava rodio i preporodio, i pribrojao izabranom narodu Božjem – kada se vratio Svetoj Gori Atonskoj, tom divnom i svetom ognjištu vrlina, uzvišenoj i sveštenoj likolivnici najljepših ljudskih bića – svetitelja.
Vrativši se i otkrivši Svetu Goru, Vladika Nikolaj se vratio živom pravoslavnom predanju i otkrio svetiteljstvo kao jedino istinsko prosvjetiteljstvo. On se time vratio živom istorijskom duhovnom opitu, na kome je utemeljena sudbina njegovog naroda. Tek tada je duša njegova progovorila pravim, izvornim jezikom vjere pravoslavne, a usne njegove i pero, čistim, izvornim jezikom srpskoga naroda. Od tada je on progovorio jezikom Apostola Pavla, Sv. Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Grigorija Palame. Progovorio je na način na koji je govorio Sveti Sava, i svi njegovi nasljednici, prosvjetitelji roda Srpskog. To ga je, nesumnjivo, učinilo novim apostolom roda Srpskog i cijeloga naroda Božjeg pravoslavnog.
Zaista su divna, po jednostavnosti i jezgrovitosti, djela njegova iz ovog vremena, divna i njegova Misionarska pisma, naročito njegov čudesni „Ohridski prolog“, ta bez sumnje najljepša knjiga takve vrste, ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu pravoslavnom i hrišćanskom. Sva njegova novija djela, pisma i besjede, učinili su njega i njegovu pisanu i usmenu riječ, svetom porukom i svetom blagoviješću ovom narodu, i putokazom ka njegovom istinskom, sadašnjem i budućem istorijskom prizvanju.
Veliki je i divan ovaj novi Zlatoust Srpski. Poslije njega mi više takvog Zlatousta nemamo; nijesmo ga, sličnom njemu, ni imali u istoriji. Nije nimalo slučajno, što je Bog, baš u ova teška vremena naša, u ovom krvavom i okrvavljenom bratoubilačkom XX vijeku, zatrovanom mržnjom i samoživošću, kratkovidom pameću i pohotom, ali i ispunjen velikim stremljenjima i stradanjima, poslao ovom narodu ta divna i zlatna usta, tu divnu i zlatnu dušu i sastradalno srce, ne bi li ona i nas pozlatila i prosvetila, ne bi li njima naša kamena srca omekšala, kako bi mogla dobar rod roditi i plod donijeti, plod koji iz zemlje izrasta, ka nebesima raste, i u njih urasta.
Veliki je i kao mudroljubac, Sveti Vladika naš Nikolaj. Mi nemamo njemu sličnog mudraca, filosofa. No, njegova filosofija nije filosofija po čovjeku i ovome svijetu; njegovo znanje nije truležno znanje. U velikim iskušenjima početkom XX vijeka, kroz koja je sazrijevao, i sam se našao u opasnosti da izgubi svoju dušu. To i sam smireno priznaje; ali i dodaje da mu se Bog smilovao da se u klupčetu zmija otrovnica zemaljskih, on dočepa jedine, prave, spasonosne Jegulje, jedinog Čovjekoljupca, Hrista Gospoda, tako da ga nijesu odnijele mutne vode Dunava. Hrista je uhvatio i njega se dohvatio, naš divni filosof Duha Svetoga, Nikolaj lelićski, ohridski i žički, američki i svepravoslavni. I sam Gospod, vječna Premudrost Božija, u njega se uselio. Otuda nikakvo čudo što je mudrost potekla iz usta Zlatoustog našeg; mudrost koja je divni dar neba svima nama, i uzvišeno nadahnuće za svakoga koji ima uši da čuje, i koji ima oči da vidi.
Veliki je i kao milostivac naš Sveti Vladika. Mnogobrojni su Njegovi Bogdaji, u kojima je sirotinja nalazila sebi utočište i hrane. Divni su i za svagda poučni primjeri njegovog odnosa, ne samo prema Srpčićima, već i prema Jevrejima i malim Muslimanima u bitoljskom sirotištu Bogdaju, koje je on sam osnovao, i od priloga izdržavao.
Da se ne bi pravila razlika između srpske, muslimanske i jevrejske djece, koja su u Bogdaju našla pribježište (oko 150 njih), on je zabranio da se tu jede meso, naročito svinjsko. Želja mu je bila da ta sveta vodica, nekad posvećena Sv. Nikolaju, pa onda od Turaka obesvećena, ponovo počne da čudotvori. Po pričanju jednog profesora Karlovačke bogoslovije, Vladika nije smatrao za poniženje, da, kao episkop ode na pijacu Sremskih Karlovaca, da kupi svinjče, odnese ga u cigansku malu i pokloni siromašnoj porodici, s tim da ga ne zakolju već mu ga od priploda vrate da daruje neku drugu porodicu.
Dok je u toku rata bio u pritvoru, u manastiru Ljubostinja, osnovao je novo sirotište u Trsteniku, za izbjegličku srpsku djecu, na čelu s Nadom, protjeranom iz Bogdaja, potonjom igumanijom manastira Vraćevšnica, mati Anom. Samo je Bogu znano koliko je duša osjetilo njegovu milostivost i nesebičnu ljubav. I kao izgnanik, poslije izlaska iz logora Dahau, pa sve do upokojenja, iako siromah i ubožjak, slao je brojne pakete monasima i monahinjama po Srbiji, kao i mnogim siromašnim seljacima, potpisujući se nekada kao „Niko“, a nekad drugim imenom, „da ne bi znala desnica šta čini ljevica“.
Sve što bi za sebe dobio, drugima je slao, podstičući i druge imućnije ljude u Americi da pomažu, ratom osirotjele pojedince i porodice, u zemlji. Živio je i umro kao siromah, bez ikakvog materijalnog bogatstva. Od djetinjstva je krst prigrlio, s krstom je umro. Našli su ga upokojenog, na koljenima, s otvorenim psaltirom.
Materijalno bogatstvo niti je želio niti je sticao, ali ga je zato Bog obdario preizobilnim duhovnim bogatstvom i mudrošću. A nas obdario njime, i sva buduća srpska pokoljenja, kao novim prorokom i apostolom, našim učiteljem i prosvjetiteljem, nadahniteljem i ispovijednikom, našim divnim Bogoljupcem i predivnim čovjekoljupcem.
Za oči ovog „najvećeg Srbina poslije Svetog Save“, jedan učeni Amerikanac, koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata gledao i slušao njegove govore u korist Srbije, rekao je: „To su oči stare vjekove, oči koje pamte vjekove!“
Takav je bio naš Vladika ohridski i žički, naš radosnik lelićski. Zaista su mu oči bile „vjekove stare“, jer su prozrele u tajnu ljudske mudrosti, ali i u taštinu i prolaznost života. No te iste oči, vjekove stare, u najtragičnijem momentu, ne samo ličnog života, nego i života njegovog i mnogih evropskih naroda, za vrijeme njegovog zatočeništva u logoru Dahau, susrele su se sa samim živim Bogom. Kad ga je jedna divna bogomoljna duša, Sofija Zernov, pitala poslije rata o boravku u Dahau, on joj je odgovorno: „U logoru je bilo ovako – sediš u nekom uglu i ponavljaš u sebi: Ja sam prah i pepeo. Gospode, uzmi dušu moju! Duša ti se odjedanput vaznosi na nebo i vidi Boga licem u lice. Ali ne možeš da izdržiš, pa mu govoriš: „Nijesam spreman, ne mogu, vrati me tamo!“. Zatim, ponovo satima sjediš i ponavljaš u sebi: Ja sam prah i pepeo! Gospode, uzmi dušu moju! I opet te vaznosi Gospod…“ I dodao je tom čudesnom svjedočanstvu: „Ukratko, sav život, koji mi preostaje, dao bih, kada bi to bilo mogućno, za jedan sat boravka u Dahau“.
Završavajući svoje svjedočenje s. Sofija, Ruskinja, takođe stradalnica i divni svjedok imena Gospodnjeg u našem vremenu, dodaje: „Kada je, potom, Vladika podigao glavu i pogledao je u oči, nije mogla da izdrži taj pogled, jer „gledale su me oči čovjeka koji se susreo s Bogom licem u lice…“
Oči koje pamte vjekove, i oči koje su vidjele Boga licem u lice, to su oči našeg novog Svetitelja Nikolaja. Našeg divnog Bogovidca i tajnovidca, ali i predivnog čudotvorca. Ljudi Božji, kakav je Vladika bio, čudotvore Duhom Božjim, djela njihova i riječi njihove su neuhvatljive, izlivaju se, kao tiha nebeska rosa na ljudska srca i djejstvuju u njima.
Tako čudotvore i riječi ohridskog pustinjaka. idu od srca do srca, prolaze po zemlji Srbiji, prelazeći njene granice, dopirući na nekoliko kontinenata, pisane i prevođene na više jezika, preobražavajući duše žedne i gladne živoga Boga. Nema većeg čudotvorstva od onog kojim se preobrazi i preobrati i preporodi jedno ljudsko srce. A Vladika Nikolaj nije samo jedno preporodio i preobrazio silom riječi i Duha Božijeg. Preporodio je i preporađa brojne duše, i preporađaće. Jer, kao što je riječ neuhvatljiva, tako je neuhvatljivo i njeno djejstvo. Čovjeka možete protjerati i zatvoriti, ali ne i riječ njegovu. Istjerate je na jedna vrata, ona uđe na druga; zatvorite je ili oblatite ustima ili novinama, ona nađe put do slobode i način da dodirne ljudska srca, kao nebeska rosa, i da oslobođena – oslobađa robove od okova strasti, od zabluda, obmana i prelesti.
Ja sam jedan od svjedoka čudotvorstva, ne samo njegove riječi, već i čudotvorstva druge vrste. Danas, kada mjesni episkop i mjesna Šabačko-valjevska crkva na starohrišćanski način pribrojava i posvjedočuje da Vladika Nikolaj pripada liku Svetih, hoću da ispovijedim i s radošću posvjedočim ono što mi se dogodilo prije šesnaest godina. Naime, 1970. godine, posjetio sam, s ovdje prisutnim o. Atanasijem (Jevtić) naš manastir Sv. Save u Libertvil, u Americi. Naš školski drug, o. Dragoljub Malić, prevalio je hiljade kilometara svojim kolima, da bi nas dovezao do Libertvila, s jednim ciljem – da cjelivamo Nikolajev grob, u kome počivaju njegove svete mošti, divni dar američkom kontinentu, i da bi na grobu obavili pomen.
Stigli smo u rano jutro. Bilo je maglovito i rosno. Pomen je služio o. Atanasije, a nas dvojica smo pjevali. Nikog nije bilo, ni u hramu, ni u blizini. Hram zatvoren. Vladala je potpuna tišina.
Dok smo pjevali, odnekud je počela da se izvija umilna melodija. Kao da je pjevao neki čudni hor; melodija je nadolazila u talasima; nije mi bilo jasno – da li iz hrama, ili odnekle drugo. To je trajalo sve vrijeme našeg služenja na grobu Vladike Nikolaja.
Pitao sam se: da li mi se to pričinjava, ili je stvarnost?
Pod uticajem te melodije, više anđeoske nego ljudske, milje i neponovljiva radost obujmiše moju dušu. Pomislih: vidiš, milostivi Sveti Vladika hoće da nagradi naš mali trud što smo iz tolike daljine došli…
No, o tom nijesam ocima ništa rekao.
Na povratku, pak, negdje na polovini puta, naš vozač o. Dragoljub reče: „Oci, da li Vi čuste nešto, dok smo služili na grobu Vladike Nikolaja?“ Upitasmo ga: „Šta?“ „Zakleo bih se da je na grobu pjevao hor, kakvog nikad u životu nijesam čuo“.
Tek tada sam rekao: „Znate, bojao sam se da kažem, ali isto sam i ja čuo dok smo pomen vršili“.
Prošlo je od tada mnogo godina, a ja i dalje svim bićem osjećam da je to bio divni dar nebeski mojoj ogrehovljenoj duši; dar od Svetog Vladike Nikolaja, koga je zavoljela duša moja od prvog susreta s njegovom pisanom riječju. Očevidno, htio je novi srpski Prosvjetitelj da me utješi, i da me obraduje.
Da ovom dodam: iste godine, kad je do Srbije dopro glas o njegovom upokojenju, Mati Ana iz Vraćevšnice, divna monahinja srpska, dala je da se izlije zvono „u slavu Božju i u čast Sv. Vladike Nikolaja.“
To zvono, od tada, do danas, zvoni u srcu Srbije.
Sveti, pak, Starac Ćelijski, Otac Justin, govorio je da se samo jedan dan molio za pokoj njegove duše, i poslije toga da mu se obraćao kao svetitelju. Ako je onaj koji je posjedovao i znao dugim iskustvom što je svetost, tako rekao, i osjetio da se zaista radi o svetom čovjeku, šta onda da kažemo mi, koji smo s mnogo manjeg duhovnog znanja i iskustva?! Šta nam drugo preostaje, nego da zajedno s Ocem Justinom i brojnim bogomoljnim dušama, koje nijesu izgubile osjećanje za svetost i svetinju, probuđenim svetom riječju Vladike Nikolaja, a sa nama zajedno i cio Srpski narod – da zahvalimo Hristu na divnom daru, i da mu se pomolimo, da nas ni ubuduće ne liši ljudi sličnih Sv. Vladici Nikolaju.
Uz to, preostaje nam svima, od danas pa ubuduće, da se molimo: Sv. Oče Nikolaju, novojavljeni prosvetitelju Srpski, moli Boga za nas! Spasitelju Nikolaje Novi, moli Boga za rod svoj Srpski, kome si vjerno služio cijelog života svoga, i za koga si prinio sebe i cijelo biće svoje na žrtvu svespaljenicu, žrtvu samožrtvene ljubavi! Moli Gospoda, Oče Nikolaje za zavađeno i razbraćeno Srpstvo! Moli, Svetitelju Božiji, da se Srbi slože, umnože i obože! Jer, avaj, od onog momenta, kad tebe Bog pozva iz onoga svijeta, otvoriše se dvije velike rane na biću ovog naroda, i fizičkom i duhovnom; dva raskola, kojih nikad nije bilo u njegovoj istoriji. Te rane i danas krvare, i jedino svetitelji Božiji, na čelu sa Svetim Savom i s Tobom zajedno, u stanju su da ih zacijele i iscijele.
Kao nedorasli vremenima, mi zato niti imamo sposobnosti niti duhovne snage: Nemoćne su naše riječi i naše želje, naše pisanje i naš trud. Jedino si Ti, Bogom obdareni Svetitelju, u stanju da sabereš rasijane i zbratimiš razbraćene, i podigneš ponižene.
Naročito se pomoli Gospodu, Oče Nikolaje, za stradalno Kosovo, i za Srbe, kosovske stradalnike…
Pomoli se, Svetitelju Božji, za sve nas, i za sva plemena, koliko ih nosi crna zemlja, da ih Gospod prosveti i osveti. Da bi se ljudski rod povratio svom istinskom putu, da bi jednodušno i jednim srcem krenuo za onim koji je Put, Istina i Život; koji je divan i predivan u Svetima Svojim! Molitvama Svetoga Oca Nikolaja, Novog Prosvetitelja Srpskog, Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj nas i spasi!
Amin!

(Šabac, mart 1986)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *