NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vaskrsenja ne biva bez smrti

Našu sudbinu, jednom zasvagda, definisao je vladika Rade: „Krst nositi nama je suđeno!“
Sudbina nam je krstonosna, na ovoj žeravičnoj raskrsnici svjetova. Zato je i bogonosna.
Mjesto na kome smo založili ognjište, predstavlja, odvajkada, Božju vododjelnicu kultura, i prostor sukobljavanja svjetova.
Tako je bilo u prošlosti, tako je, evo, i danas.
Ovdje je svojevremeno prošla granica između istočne i zapadne carevine. Kad se zapadna Crkva odvojila od pravoslavnog Istoka, opet su ovi prostori postali mjesto vjekovnog sukobljavanja. a dolazak islama u četrnaestom stoljeću postao je izvorište nove tragike i raspeća.
Naš narod se, u tom sudaranju svjetova, opredijelio za Jerusalim, za Svetu Sofiju Carigradsku. To jest – za Premudrost Božju. Za Svetu Goru. To hiljadugodišnje ognjište vrlina, likolivnicu svetaca Božijih.
Opredjeljenje za Jerusalim, znači opredjeljenje za nošenje Časnog Krsta. Istovremeno to znači i opredjeljenje za istinu, za slobodu, koja se plaća mučeničkom krvlju.
Nije nimalo slučajno š to se velikomučenik kosovski Lazar, a preko njega i cio srpski narod, opredijelio za Carstvo Nebesko. Jer, zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.
Naš srpski narod čuva u svojim njedrima, u svom saborskom pamćenju jerusalimsku svetinju. Davno je rekao sveti Makarije Egipatski neprolaznu istinu: „Tamo gdje je Duh Sveti, tamo je i gonjenje“. Ludi vjetar neprekidno pokušava da ugasi svetu lampu. U svjetlosti te makarijevske istine postaje nam jasno, donekle, zašto se upravo na pravoslavne slovenske narode, isprtilo to ogromno bogoubilačko čovjekovo zlo.
Tamo gdje je zlo prihvaćeno kao normalno stanje, tu sami ljudi rade za njegov račun. Satana njima diriguje, kao Voland u Bulgakovljevom „Majstoru i Margariti“. Cilj mu je da uništi poslednje ostrvo na kome se čuva svetinja.
Zato usmjerava sve svoje demonske sile, da osvoji to posljednje uporište neukaljane svetinje, nepomućene i nezagađene istine. Zašto onda da se čudimo onome što se događa s Pravoslavljem, s pravoslavnim zemljama, naročito slovenskim, i sa pravoslavnim srpskim narodom.
Srpski narod je, u ovom vijeku, u žiži zbivanja.
O tome svjedoči Prvi svjetski rat s Gavrilom Principom, i Drugi svjetski rat, s 27. martom, i onim što je iz njega proizišlo. To sve praktičko potvrđuju zbivanja naših dana.
Ostala je u srpskom narodu samo vjera pravoslavna, kukavna sirota. Borbu vodi sa svojim i tuđinom. Tek sada vadi iz jama svoje mrtve i opojava ih, zacjeljujući svoje ratne i poratne rape. A uz njih, zadobija nove udarce; otvaraju se nove rane. liči nam on danas na mnogostradalnog biblijskog Jova na binjištu. Ljudi ga preziru, prijatelji ga se odriču, psi mu ližu rale.
U svom tom tragizmu našeg trenu tka, jedna svijetla tačka koja daje utjehu, jeste proročka riječ Lovćenskog Pečalnika: „Stradanje je krsta dobrodjetelj“; i ona druga: „Vaskrsenja ne biva bez smrti!“
Preko leđa srpskoga naroda ukrštaju se današnje munje i gromovi rimokatoličko-protestantskog Zapada i agarjansko ismailovskog islamskog Srednjeg Istoka.
Nije Evropa protiv nas zato što mi nijesmo, i ne želimo da budemo Evropa, nego zato što smo mi, ne svojom zaslugom, već Božjim darom, nosioci i čuvari izvornog jerusalimsko-mediteranskog evropejstva, koje ne prihvata gubljenje ravnoteže ljudskog postojanja ukrštenih središta, horizontale i vertikale Časnog Krsta. Zapad je suviše okrenut, materiji i obogotvorenju djela svojih, u ekspanzionistički odnos, u totalitarizam najperfidnije vrste.
Pohota i ozemljena pamet njegova je vjera.
Zato nam je „izvezao“, kroz lenjinsko-staljinsko-brozovsku revoluciju tu i takvu pohotu i pamet, da bi ona postala i naš kriterij življenja, mišljenja i djelanja.
Dugo vremena je Zapad svojim dolarima držao Broza i njegovu brozomoru kao nož pod našim grlom. A sada nas optužuju da smo posljednje utočište boljševizma u svijetu.
U trenutku kad se komunizam raspada, zapadni svijet čuva, na primjer, i utvrđenje granice unutar Jugoslavije, koje je zacrtala upravo ta avnojevska brozomora!
Srpski narod je u toku rata biološki uništavan masovno. Kako od fašizmo-nacizma, naročito hrvatsko-ustaškog, tako i od protivbožne nečovječne ideologije.
Od te iste ideologije – brozomore i njenih isčadija – ponovo se, evo, našao na svom krstu i svom raspeću.
Biološki kulturno uništavan; duhovno razaran; prinudno razjedinjen; od svijeta prezren, neprihvaćen i oblaćen – on se danas nalazi najednom od najstrašnijih raskršća u svojoj istoriji.

„Pobjeda“, 19. oktobar 1991.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *