NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Hljeb za život svijeta ili Novo vino u mjehove nove

Gospodine predsjedniče,
Poštovana gospodo,
Počeću svoje izlaganje na temu „Hljeb za život svijeta ili novo vino u mjehove nove“ dubokom mišljenju filosofa Fojerbaha, kojom je on izrekao mnogo više nego što je želio da kaže, čak i sasvim drugo od onoga što je sam hteo. Ta misao glasi: „Čovjek je ono što pojede“. Fojerbah je ovom tvrdnjom htio da afirmiše svoj goli materijalizam, međutim, i nehotično, ukazao je na najdublju stvarnost ljudskog postojanja.
Zaista, čovjek je po prirodi gladno biće, biće rođeno za hljeb i željno hljeba. Međutim, s obzirom na dvostrukost njegovog ustrojstva, dvostruka, bolje reći – dvojedna je i njegova glad. On je biće koje traži hranu i za svoju dušu i za svoje tijelo. Otuda je pitanje hljeba – pitanje ljudskog života uopšte, pitanje njegovog smisla i besmisla. Zato i nikakvo čudo što je i naše vrijeme, kao uostalom i sva ljudska vremena, na ovaj ili onaj način, – svo u znaku hljeba.
Dostojevski je, međutim, predukazao u svom „Velikom inkvizitoru“ da će naše vrijeme biti i u znaku demonskog iskušenja, vezanog takođe za hljeb, iskušenja stavljeno! još pred Hrista u pustinji: „Reci kamenje ovo hljebovi da postanu“. Hristov odgovor na ovo satansko iskušenje glasio je: „Ne živi čovjek o samom hljebu nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.“ Zašto mu je odgovor takav? On time ne želi da porekne potrebu zemaljskog hljeba, nego da mu podari i otkrije kvasac vječnog smisla u tajni „riječi Božje“, kao sjemenu iz koga izrasta i koje mu daje snagu i silu da bude vječno hranljiv.
Uostalom, zar i sam hljeb koji svakodnevno jedemo, ne potrebuje kvasac da bi narastao? Zemlja pak da bi rodila, da bi se oplodila, ne potrebuje li sunčevu toplotu? Blagodareći n)oj i plod donosi. Isto tako i biće uopšte, ljudsko biće kao zenica svih bića, a kroz to i cjelokupna ljudska istorija koja nastaje i odvija se u „kopanji“ vremena i prostora, potrebuje svoju toplotu, svoj kvasac, svoje sjeme nebesko: Sjeme riječi vječne, ne prosto prolazne riječi ili prolazne ideje. Samo tako se bića oplođuju, na prvom mjestu ljudsko biće. Time ono uzrasta, donosi ploda, a plod postaje hrana za život vječni.
Ta „riječ koja izlazi iz usta Božjih“, koja zakvašuje hljeb svagdašnji i život prolazni – snagom vječnog života i neprolaznosti, odgovor je na demonsko iskušenje svakog pa i našeg doba, iskušenje čija je srž davanje čovjeku kamena pod vidom hljeba, lažnih vrijednosti pod vidom pravih, smrti pod vidom života, prolaznosti pod vidom vječnog, ropstva pod vidom slobode. Ta Rije č je „istiniti Hljeb koji silazi s neba“, Hljeb Božji, koji jeste i koji daje život svijetu.
Crna Gora, a ne samo u Evropi ona, nego i drugi sa njom, vjekovima se sabirala oko svagdašnjeg hljeba u domu, i oko tog i takvog Hljeba života, tj. oko Svetog Pričešća, u hramu. Svagdašnji hljeb a sa njim i život, preobražavao se u Hljeb života, Hljeb života je sobom ispunjavao, hranio i obnavljao svagdašnji hljeb i život. Sabor oko Hljeba je bio njen najsavršeniji, najplemenitiji i najdalekosežniji sabor. Sabirala se, dakle, oko tog Hljeba koji „silazi s neba“ kao dublje istine i smisla domaćeg hljeba, hrane, rađanja, življenja, postojanja, ekonomije, stvaralaštva – svega onoga što jesmo, čime živimo i hranimo se, i radi čega živimo i postojimo.
Sve što je u Crnoj Gori bilo i ostalo sveto i čestito i neprolazno, zakvašeno je tim Hljebom, saprirodnom čovjeku i njegovom zvanju pred Bogom. Narav i etika, običaj i umotvorina, narodna skaska i vez tkalje, saborno pamćenje naroda i njegovog jezika – tim Hljebom je sve to napisano, na njemu i njime vaspitano. Nije li i osnovno značenje vaspitanja pitanje, hranjenje? Zato i vaspitati znači – nahraniti, napitati cijela čovjeka, i tijelo i dušu njegovu. Kroz hranjenje ovim Hljebom zadobija se jedinstvo ovostranog i onostranog, duhovnog i materijalnog. U cjelovitom doživljaju stvarnosti pravda i mir se susreću, milost i istina se grle vječnim zagrljajem.
Na žalost, u novije vrijeme, izgubivši tu ravnotežu i cjeloviti doživljaj stvarnosti, i mi smo podlegli starom pustinjskom i novijem evropskom iskušenju, titanskom poduhvatu „pretvaranja“ kamenja u hljebove. Nijesu li sve novije revolucije, od Francuske do boljševičke i brozovske u znaku tog titanskog, sizifovskog poduhvata? Tu nema bitne razlike između kapitalizma i njegovog čeda socijalizma odnosno komunizma, tj. između potrošačkog, individualističko-samoživog društva Zapada i stadno bezličnog kolektivizma tipa mravinjaka evroazijskog Istoka. Obogotvorena, međutim, i bogato nahranjena zemna pohot i zemna pamet Zapada suočava danas taj isti Zapad sa besmislom postojanja, jer ga suočava sa rastakanjem čovjeka u stvari. Neki od novijih francuskih filosofa taj konačni bilans jedne čitave civilizacije imenuju pojmom „šozifikasion“ čovjeka = čovjekovo postvarenje, u smislu njegovog pretvaranja ujednu stvar među mnogobrojnim drugim stvarima. I tu se potvrđuje da je hrana sve: hraneći se stvarima prirodno je da čovjek i sam postane stvar. Kao što je takođe prirodno da to rastakanje čovjeka u stvari i strasti, bezlične stvari i prolazne strasti, vodi konačnom obezčovječenju i rasčovječenju čovjeka.
S druge strane, evroazijski, komunistički Istok, radi zalogaja hljeba, rečeno riječima jednog italijanskog pjesnika, ostao je i bez hljeba, i bez obraza i bez Duha. Htio je hljebom da kupi i potkupi čovjeka; satjeravši ga u tor prinudnog kolektiva, ostavio ga je i bez hljeba i bez slobode. Tako gladan, osramoćen i pomućen, on se sada ponovo od Haribde vraća zapadnoj Scili, zavideći joj na uživanju i materijalnom bogatstvu, previđajući da posljednja prevara može biti mnogo gora od prve. Kao i to da ga ona stavlja u isto iskušenje, samo u drugo primamljivije ruho obučeno.
Zaista, poslije onoga što se sa nama događalo u ovom vijeku, naročito posljednjih pedeset godina, ponovo se nalazimo na stravičnoj raskrsnici. Raskrsnici sličnoj opoj velikomučenika kosovskog Lazara, kad je stavljen pred izbor – kome će se privoljeti Carstvu. I dok se mi dvoumimo, oprostite na izrazu, – kao Buridanovo magare, Lovćenski prorok koji je zemljom hodio a Nebom se hranio, upućuje nam riječ opomene i otrežnjenja:
„Šta je čovjek, a mora bit čovjek,
Tvarca jedna što je zemlja vara
A za njega vidi nije zemlja“.
Ovih pedeset, odnosno sedamdeset i nekoliko godina bogoubilačkog tragizma, daju nam, međutim, mogućnost da budemo bar za toliko godina po iskustvu ispred Zapada, kome bi sada htjeli da se vratimo, kako ne bi podlegli ponovo svojoj skorašnjoj ili njegovoj staroj i novijoj prevari zemlje na kojoj jesmo, ali za koju nijesmo. A ta prevara koja bi druga bila nego li ona već navedena – magijskog pretvaranja kamenja u hljebove?!
Čemu nas, dakle, uči naše vjekovno i novije iskustvo, a i iskustvo cjelokupne moderne civilizacije? Uči nas, prvo, da sve istinske promjene čovjeka i društva, premda i uslovljavani spolja, polaze i ostvaruju se iznutra. Ljudsko srce je razmeđe svjetova, granice svjetova dobra i zla. Gdje je srce naše, tamo je i blago naše, tj. naše Božanstvo, hljeb kojim živimo i vrijednosti kojima služimo i kojima se klanjamo. To iskustvo nam otvara i oči za prevaru obećanjem kako ćemo osvajanjem zemlje i spoljašnjih prostora pronaći sebe i punoću svoga dostojanstva. Ustvari time smo sebe ugrozili besmislom, druge oko sebe svojom nezajažljivošću i proždrljivošću, a zemlju i prirodu uopšte nasiljem i zloupotrebom.
Tame se uopšte ne treba čuditi, jer mnogo je čovjek beskonačniji od zemlje i od svih zemnih vidljivih i nevidljivih svjetova. Zato ako kao takav po prirodi, traga za svojom punoćom u onome što je nesavršenije od njega, žeđ za beskonačnim se pretvara u gramzivost za konačnim i pohlepu za stvarima. Razumljivo je da će takvom svojom gramzivošću, pretvorenom u nezajažljivost, ugroziti druge oko sebe, bilo da se radi o ljudima ili drugim bićima, bilo da se radi o zemlji na kojoj se čovjek rađa i prirodi u kojoj i od koje živi. Upravo zato što je čovjek širi od zemlje i ljudsko srce dublje od neba i vasione, iskustvo nas uči da se vratimo osvajanju unutarnjih prostora. U beskonačnim prostorima srca se otkriva i potvrđuje i afirmiše vječno ljudsko dostojanstvo. Vraćajući se sebi i svojim dubinama čovjek se iscjeljuje od opake gramzivosti i pohlepe, time brani druge od sebe, samoograničava se i na blagosloven način upotrebljava zemlju, prirodu i sva njena dobra.
Na drugom mjestu, ono iskustvo nam posvjedočuje da ekologija prirode i zamišljeno stvaranje ekološke države i društva, pretpostavlja i zahtijeva ekologiju duše, ekologiju srca, unutarnji preobražaj i preporod samog čovjeka. Samo kroz takav preobražaj moguće je ostvariti i postići preobražaj i preporod njegovog živoga u zajednici, njegov odnos prema društvu, prema opštem – prirodi, a kroz to i prema Bogu kao temelju zajedništva ljudi i prirode, kao izboru i uviru bića i tvari. Ne treba se zavaravati: Nikakvi zakoni nijesu u stanju da spriječe samoživog čovjeka da zloupotrebi drugog čovjeka, materijalna dobra, prirodu, čak i samoga Boga za račun svoga egoizma; da izvrši nasilje nad drugim ljudima sa kojima živi i nad prirodom u kojoj živi. Stoga svaka istinska promjena potrebuje promjenu samog čovjeka.
Treće što treba reći jeste sljedeće: Mi se i danas, kao kroz prošle vjekove, razapinjemo između Istoka i Zapada. Mi nijesmo samo Istok u uobičajenom smislu riječi, jer nikad nijesmo bili bez Zapada: Bili smo kroz vjekove neka svojevrsna njihova sinteza. No, u toj simbiozi socio-kulturnoj, na razmjeđu svjetova raspeti, darovali smo svoju dušu jednom za svagda – istini i ljepoti Istoka. Izgubimo li osjećanje za to, gubimo sebe, prestajemo biti ono što smo bili i čime jesmo ono što jesmo.
U novije vrijeme došlo je u nama do zabune u vezi sa samim pojmom Istoka i Zapada. U potrazi za „evropejstvom“ kao da zaboravljamo bitnu činjenicu da je takozvani „Istok“, tj. realni socijalizam (u koji spada i onaj naš – titoistički), da je to ustvari naš prvi radikalni zapadnoevropeizam, naša prelešćenost evropejstvom koja je ugrozila dušu i biće našeg istorijskog postojanja. Dijalektički materijalizam i marksizam, rođeni i oblikovani na Zapadu, istočni su utoliko ukoliko su primjenjivani na Istoku pod vidom boljševizma, staljinizma, titoizma i drugih sličnih „izama“, kojima su slovenski i drugi narodi služili kao zamorčići za eksperimentisanje. To je ustvari „prokrustovska postelja“, napravljena na evropskom Zapadu, na koju su se neki od istočnih naroda polakomili i u njoj se zaljuljali. Nazdravlje nam ljuljaška i bezglavo ljuljanje!
Sada nam taj isti Zapad, uz manje više našu svesrdnu pomoć, kroji i priprema novu „postelju“ liberalnog građanskog društva, društva potrošnje stvari, ali konačno i potrošnje, konzumiranja samog čovjeka i ljudske zajednice uopšte. U dubini i sam užasnut, kroz svoje najumnije duhove, bezizlazom potrošačke civilizacije, bježeći od njega ili porobljen njime, hoće sebi za utjehu da i nas usreći svojom nesrećom. A mi, opustošeni marksizmom – lenjinizmom, izgladnjeli i duhovno i tjelesno, trudimo se da ga ponovo imitiramo i da mu služimo, bezglavo mu jureći u naručje.
Ukoliko nam, međutim, Bog dade pameti, mi ćemo, namjesto novog lakejstva takvom zapadnoevropejstvu (saglasio našem iskonskom i novom tragičnom iskustvu), vraćati se svojim izvorištima. A to znači: U nove mjehove naučno – tehničke zapadne civilizacije, kao izuzetnog praktičnog dometa ne samo modernog čovječanstva, počećemo da sipamo vječno novo vino mediteranskog evropejstva, jerusalimsko-carigradsko, sabornoslovenskog, zovite ga ako hoćete i – zetsko-crnogorsko-srpskim evropejstvom. Kvascem tog cjelovitog evropejstva smo se od početka zakvasili, njegovim vinom napojili, njime sazrijevali, i vjekovima živjeli i disali.
Otuda, ići u Evropu za nas u pravom smislu riječi znači vraćati se svome središnoevropejskom izvorištu, gdje su i izvorišta i te same Evrope (zapadne). Jer Evropa onakva kakva je ima svoje izvorište u judeo-hrišćanskoj civilizaciji, tu su njeni temelji i njena kolijevka. Zato je i njen i naš jedini spas ustvari stvaralački povratak tim izvorištima. Naša, pak, obaveza pred Zapadom jeste da to mediteransko evropejstvo, kao njegovi neposredni nasljednici, otkrijemo prvo u sebi, da bismo onda idući u Evropu, išli kao svjedoci onog njenog dubljeg izgubljenog jedra, za kojim i ona sama čezne i bez koga gubi svoj kompas i svoj pravi smisao i razlog postojanja.
Jerusalimsko-carigradsko-slovensko (pravoslavno) evropejstvo uspostavilo je, opitno, ravnotežu između vječnosti i vremena, Boga i čovjeka, duha i materije, između istorije i metaistorije, zamijene ekonomije, koja nas ne bez razloga toliko okupira, kao sticanja svagdašnjeg hljeba, i Božanske Ekonomije (Domostroja i zamisli o svijetu i čovjeku), bez koje sva zemna nastajanja i zbivanja – beslovesnošću započinju, ništavilom završavaju.
Ova postignuta, jednom za svagda, ravnoteža ogleda se i takoreći opipava u tajni svagdašnjeg hljeba koji se preobražava (a kroz njega i mi – ono što jesmo, što imamo, ono što stvaramo, što smo stvorili i što ćemo stvoriti) – u nasušni Hljeb. Riječ „nasušni“ znači u grčkom izvorniku (kao i u slovenskom prevodu Očenaša) – „nadsuštastveni“, tj. Hljeb nadbitniji, zato se i naziva „Hljebom koji silazi s neba“. Kao saprirodan zemaljskom hljebu svojim silaskom i zakvašivanjem njega, ne uništava zemaljski hljeb i život, nego ga osmišljava, osvjetljuje, daje mu snagu neirolaznosti i nepotrošivosti, obdaruje ga besmrtnošću i životom vječnim. To je ustvari Hljeb koji biću i čovjeku, ljudskom rodu, sputanim u okove trodimenzionalnosti daje i otkriva beskonačne dimenzije, oslobađa ih od konačnosti. Govoreći o tom Hljebu mi ustvari govorimo o vječnoj Riječi Božjoj, koja je sišla s neba „postala tijelo“, uselila se u nas pupa blagodati i istine, kako se kaže u Jovanovom Evanđelju.
Ta Riječ otkrivena u tajni Bogočovjeka Hrista, daje nam se kao Hljeb Svetog Pričešća, tj. sve prisnijeg zajedništva onih koji ga jedu, sa Bogom i među sobom. To je onaj Hljeb i Pričešće koje smo mi posljednjih pedeset godina prezreli i pokušali da odbacimo, izgubivši iz vida da se radi o temelju istinskog zajedništva među ljudima i izvorištu najdubljih nadahnuća našeg svagdašnjeg postojanja, kako u vremenu tako i u vječnosti.
Mila je to i sveta Tajna, prisna i bliska kao krvotok u nama, kao sunce koje nas grije: U Hljebu svagdašnjem i kroz njega otkriva nam se i daje Bogočovjek kao mjera svega postojećeg, a bogočovečanski način postojanja kao temelj egzistencije i njene uravnoteženosti i kao punoća svakog istinskog način postojanja. Nije mjera postojanja svijet sam za sebe, ni čovjek sam za sebe uzet, to čak nije ni Bog kao apsolut = odriješen od svijeta, njime apsolutno uslovljenog. Mjera je Hljeb koji Bog daje i kojim se daje „za život svijeta“, Hljeb koji čovjek mijesi, kojim se hrani i koji prinosi; a zajedno sa njim i sebe i svijet prinosi Darodavcu svih dobara – na uzdarje. U Hljebu se otkriva Lik Božiji i Božija neizreciva ljubav, Bog kao Ljubav; u njemu i njime čovjek zadobija život i predaje život drugima, postajući i sam – ljubav, i to ona „koja ne traži svoje“, vječna i neprolazna. U tako shvaćenom čovjeku, sva bića dobijaju svoje vidovito oko, bogočovječno, živeći i misleći, čovjek postaje zenica bića, njihovo sabirno sočivo, krajnji domet njihove čežnje i strema za savršenstvom. Jer duboko je istinita riječ Apostola Pavla: „Sva tvorevina uzdiše i čeka da se jave sinovi Božji“, tj. pravi i istinski ljudi.
To mediteransko evropejstvo, taj pravoslavni bogočovječanski način postojanja, za razliku od individualističko-utilitarnog (buržoaskog) i kolektivističko utilitarnog (buržoaskog) i kolektivističko-stadnog (socijalističkog), ukazuje i poziva na ličio saborno ustrojstvo života. Njegov temelj nije interes nego žrtva i ljubav. U njegovom ogledalu ogledane one naše izvikane „samoupravne interesne zajednice“, bile su ustvari povratak na vučje samoljublje kao temelj uzajamnog ljudskog življenja. Tog i takvog ličnosabornog ustrojstva društva nije, dakle, osnovno načelo interes, kao što je to slučaj pored ostalog i sa zapadnim liberalističkim društvom, kome tako bezglavo sada hrlimo u želji da se što prije u njega uključimo, bježeći, bojati se, od jednog zlog gospodara – goremu. Kao što rekosmo, njegov temelj je samožrtvena ljubav, bolje reći Svetotrojična ljubav otkrivena u tajni Krsta, tj. u podvigu nesebičnog žrtvovanja sebe zadruge.
Taj bogočovječanski etos utkivan je vjekovima u dušu i biće našeg naroda. Uništavanje Pravoslavlja bilo je njegovo uništavanje. Tako smo doživjeli ono najstrašnije što je moglo da se dogodi jednom narodu, njegovoj duhovnosti i kulturi življenja, mišljenja i djelanja. Postali smo zamorčići jedne kolektivističke bezlične ideologije i njenih načela, kojom su pokušali na prinudan način da razore živa tkanja vjekovnog zajedništva, utemeljenog na ljudskoj ličnosti i njenog neuništivom bogočovječnom dostojanstvu, ostvarivanom u Zajednici, pobjediteljki smrti.
Ljudsko biće je besmrtno ili ga nema. Ljudsko postojanje na zemlji, vrijeme i hljeb zemni, ekonomija i stvaranje dati su i postoje da bi bili obitalište i projava besmrtne ljubavi. Zamjenjivanje vječnih horizonata ljudskog bića i ljudske zajednice biološko-socijalnim determinizmom, koga smo mi skoro pedeset godina tako štedro prihvatili i klanjali mu se kao zlatnom teletu; lišavanje svagdašnjeg hljeba i življenja tajne vječnoga Kvasca i time nadomještanje Hljeba života hljebom koji se pretvara u izmet, a zajedno sa njim i čovjek, ljudska zajednica, označava pristajanje na besmisao, kako ljudskog bića tako i svakog ljudskog napora i podviga.
Bogočovječanski način postojanja, hristoliki etos, vjekovima je utkivan u narodno biće, u svakom hramu, u domove naših predaka. On svjedoči i propovijeda riječ koja postaje praksa, djelo; propovijeda djelo, rad, koji ima vječno značenje i smisao. Istinita je riječ da je rad stvorio čovjeka. Alije isto toliko istinita činjenica da je rad, Ljudski trud i napor, kad je besmislen, a takav je kad je bez vječnog korijena i besmrtnog cilja, najstravičnija negacija samog čovjeka i ljudskog društva uopšte. Jer onaj dinamizam koji je darivan čovjeku da njime od sebe izgrađuje bogočovjeka i preobrazi se u vječno i neprolazno biće, kad se upotrijebi suprotio svome naznačenju, namjesto da gradi i izgrađuje čovjeka, uništava ga u korijenu, razgrađuje ga do posljednjeg atoma njegovog individualnog i kolektivnog bića. Stvaralačka sila u čovjeku postaje sila destrukcije, razaranje sebe, drugih, svijeta oko sebe. Zato samo onaj hljeb, ona ekonomija i svagdašnje življenje, ustrojstvo jedne zajednice i društva, postojanje jednog naroda, osvijetljeni svjetlošću vječne Ekonomije (Domostroja), ispunjeni snagom „riječi koja izlazi iz usta Božjih“, postaju Hljeb života Jedini koji je čovjeka dostojan.
Da bi taj bogočovječanski etos, način postojanja mišljenja i življenja zaživio u nama ponovo, i obnovio nas svojom sveobuhvatnom novinom, neophodna je cjelovita promjena uma. Ta promjena se na biblijskom jeziku naziva „promjenom Desnice Gospodnje“. To znači: ona pretpostavlja božansko dejstvo privučeno ljudskim svepreobražajnim dvigom. Taj ljudski dvig se u Novom Zavjetu naziva izrazom – pokajanje. Pokajanje nije samo moralna kategorija, još manje moralistička ili juridička. Ono traži ne samo trenutačno mijenjanje ličnog i društvenog života nego permanentno mijenjanje svih ograničenih struktura i oblika ličnog i zajedničkog postojanja i čovjeka kao njihovog nosioca. Obogotvorenje, pak, bilo čega što je prolazno, bilo od stvorenja bilo od djela ljudskih ruku, znači odstupanje od načela i sveobuhvatnih dimenzija tog i takvog bogočovječanskog načina postojanja.
Kao što ljudski organizam počiva na saglasju tijela i duše, tako i taj način postojanja zahtijeva ravnotežu duhovnog i tjelesnog, saglasije države i Crkve. Posljednjih pedeset godina mi smo orali sa jednim volom. Orala je država sama, pa nije čudo što je tako malo uzorala. Ubijala je Crkvu, pokušala da je ubije i iskorijeni. Zato je došlo do neuravnoteženosti, do gubljenja ravnoteže, pamćenja, do rasjelina i raskola koji su se dogodili a i događaju još uvijek u nama i oko nas u ovom tragičnom istorijskom trenutku.
U svjetlosti tog bogočovječanskog načina postojanja, obogotvorenje rase, klase, ideja, ideologija, nacije predstavlja povratak idolosluženju, onom primitivnom načinu ljudskog postojanja, ako ne i najprimitivnijem, klanjanju tvorevini namjesto Tvorcu. Kod nas se upravo to događalo: do juče – obogotvorenje klase i ideologije, danas – rase, države, nacije. Juče smo u predavanju prof. Živkovića čuli njegovo shvatanje „svetog Trojstva“ koje se proglašava za Boga i kome se treba klanjati. Pod njim on podrazumijeva: suverenitet, integritet, subjektivitet. Poštujem profesora, svako ima pravo na svoj stav – zato i jesmo ovdje – da svako iznese svoje mišljenje, no osjećam za dužnost da kažem: Po mome shvatanju takav pristup državi i naciji, samo je nova forma dojučerašnjih ideološko-klasnih idola, nova vrsta starog idolosluženja. U dobre namjere ne sumnjam. No, nije li rečeno da je put prema paklu popločan dobrim namjerama?
Obogotvorenje, dakle, bilo čega zemnoga, bilo kakve društveno nacionalne i ideološke, pa bila ona i religiozna, . ili pseudoreligiozna – strukture, same za sebe, znak je zaslijepljenosti pojedinačnim, gubljenja osjećanja za cjeloviti uvid u stvarnost. Čovjek, njegovo mišljenje i djelanje, odvojeni od slovenskih izvorišta, otuđeni, zatvaranjem sebe u svoju samost, od vidovitog oka vječnosti, koja svojim uvidom i zrenjem, osvjetljava iznutra sadašnjost, prošlost i budućnost, pojedinačno i opšte, božansko, kosmičko i ljudsko u njihovoj uzajamnosti i prožimanju – dave se jednostranosti i neozarenosti na egzistencijalnom planu, gube smisao i uravnoteženost i sigurnost. Duhovno pomračen i neozaren čovjek, nepreobražen vjerom u vječni smisao sebe i svega oko sebe, ugrožen je u samoj svojoj biti a onda i u svome djelanju i stvaranju; ugrožava na prvom mjestu samog sebe, a onda i druge oko sebe. Ako ta ugroženost i pomračenost zadobije kolektivne razmjere, onda su i opasnosti veće i dalekosežnije.
Da navedemo neki primjer iz naše novije stvarnosti. U ne tako davno vrijeme svoj hljeb svagdanji u krv smo umakali, i to upravo na načelima obogotvorenih ideja i ideologija. U krv bratsku. Hramove, simbol hljeba i mjesto gdje se zemni hljeb i život osvećuju prožimaju i obasjavaju nebeskim Hljebom života, kao svojom bezmjernom mjerom i smislom, – zanemarivali smo i razarali. Zanemareni hram je zanemarena duša, a to znači zanemarenost etike i savjesti. Od toga do međusobnog žderanja i ubijanja samo je jedan korak.
Upravo se to dogodilo nama. Kao da smo dozvolili, da se opet poslužimo vidovitim Dostojevskim, da nas zli dusi okupiraju, pa je među nama došlo do raskola, jednoumlja i bezumlja. Izgubili smo najdragocjeniju ljudsku sposobnost i dar, dar uzajamnog dijaloga. A gdje njega nestane, gubi se pravi odnos ne samo sa sobom i sa bližnjima, nego i sa prirodom i zemljom na kojoj živimo, sa cjelovitom i živim stvorom, a najprije sa Bogom koji nam postaje tuđ i dalek, iako „u Njemu jesmo, živimo i dišemo“.
Ima se utisak da ono što se događalo kod nas u toku ovog posljednjeg rata po mnogo čemu predstavlja produžetak, u novom vidu, krvnih osveta, protiv kojih se Sveti Petar Cetinjski tako mukotrpno borio. Krvna osveta je dobila svoju apoteozu na klasnoj osnovi, podgrijavava starim plemenskim i bratstveničkim mržnjom, agresijama, bratoubilačkim sljepilom. A šta je vrednije od čovjeka, od brata? Ali ko vodi računa, u vremenima takvog pomračenja, o toj istini bogočovječanskog načina postojanja, kojim smo vjekovima živjeli i bili oblikovani u srčici svoga istinski čovječnog bitovanja i saborne naravi (etosa)? Nažalost, i sadašnja polarizacija u našem duhovnom i političko-sociološkom životu baština je starih i novijih omraza i dioba: one pričaju u nama svoju priču, iako mi mislimo da je naša i originalna…
U kontekstu toga htio bih da se ukratko dotaknem i naših stranaka i stranaštva. Gledano pod prizmom istorijskog iskustva, što ne treba izgubiti iz vida, stranke su, ovakve kakve jesu, zapadnoevropski izum. Kao što je i jednoumna monolitnost, bilo inkvizitorska ili giljotinsko-robespjerska, nacistička ili marksistička, zapadnoevropske provenijencije. Onaj koji je čitao Dostojevskog i obratio pažnju na ono što se on naziva „rimskom idejom“, u njenom mnogobožačkom paganskom nukleumu i rimocentričnoj hrišćanskoj metamorfozi, idejom koja se kasnije provlači kroz mnoge zapadne ideologije, razumjeće o čemu se ovdje govori. I tako, do nedavno su u nas utjerivali batinom jednoumlje. Sada, pak, ovako ranjivi i ranjavi, osakaćeni po mnogo čemu dugogodišnjim ispiranjem mozga i prestravljenošću, razmećemo se stranaštvom, bolje rečeno, gladni slobode, trujemo se njegovom individualističkom anarhičnošću. Liše prinudnim jednoumljem mogućnosti prirodnog sazrijevanja i iskustva višestranačkog dijaloga zapadnih demokratija, svoja stranačka opredjeljenja, kao do skora jednoumlje dijalektičkog marksizma, pretvaramo u metafizička opredjeljenja. Tako smo i komunizam bili pretvorili u vrstu pseudoreligije jedino važeće. A pošto je takva, mogu postojati samo njeni žreci i njeni bogovi; zato treba da nestanu Crkva, hramovi, vjera, badnjaci, Božić, svijeća, – sve da nestane, da bi ideologija zadobila sveobuhvatno važenje, da bi nova religija mogla da živi.
Rođene u klimi isključivosti, vođene često od ljudi u njoj vaspitanih, dobar dio stranaka kao da poprimaju isti duh. Stranka na vlasti teško se odriče svoga monopola i sinekura, druge stranke dosta teško sazrijevaju; još uvijek smo nesposobni da steknemo izgubljeni saborni način mišljenja, koji je vjekovima gospodario ovim prostorima. Iz „Gorskog vijenca“ vidimo da sve što se događalo u vremenu koje opisuje Pjesnik, događalo se o saboru o Trojičinu dne, o Gospođinu dne itd. Različitost u stavovima i mišljenjima toga vremena bila je prilika za viteško nadmetanje, a ne povod za panjkanje, blaćenje, lično razračunavanje, koje srećom rijetko, prerasta u spremnost uništavanja drugog zato što ne prihvata moje ideje ili koncepcije. Zato bi bilo dragocjeno da se ponovo vratimo i otkrijemo u sebi taj duh viteškog takmičenja, i da on oživi u nama. „Ko je bolji od njega neka iskorači ispred njega“, maksima je toga duha.
U svjetlosti takvog višestranaštva i iz njega nastalih raskola, koji su čitava pokoljenja lišili mogućnosti zdravog dijaloga, trebalo bi razmišljati o tragičnom bratoubilačkom sukobu, začetom djelimično dvadesetih a urodilom otrovnim plodovima ratnih i poratnih godina, sve do naših dana. Taj raskol nosimo i danas u svojoj kolektivnoj svijesti i svojim kostima, kao sukob četništva i partizanstva. Lice su i naličje jedne i iste medalje, proizvod naše istorijske nesreće, ratom podgrijane, i naših pomračenja savjesti i svijesti. Četništvo kroz odbranu naslijeđenih vrijednosti, dubokih, tradicionalnih struktura i načina mišljenja, kao da je istovremeno bilo nesvjesno da time brani i stavlja u istu ravan i poročnost svakidašnjeg življenja, uslovljenog ljudskom ograničenošću, nesavršenošću i ogrjehovljenošću. Kao da nije imalo sluha za ono što je nadahnjivalo drugu stranu: zajad, bijedu porobljenih kamenim i mukotrpnim životom, za krik, nije shvatilo dubinu tog krika na crnogorskom kamenu stancu. Komunizam je htio da bude nosilac iskonske ljudske žeđi za savršenstvom, opravdane. Međutim, on zida svoju građevinu na lažnim temeljima, lažnim metodama, zakonom topuza. Znači nečovještvom. A Vladika Rade nam dobro kaže: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.“ Čudesnu ideju bratstva i jednakosti utemeljuje na oceubistvu, prvo nebeskom Oceubistvu, pa preko njega i zemaljskom. Ukidanjem pravne svojine radi kolektivnosti, ugrožava ličnost, neponovljivost svakog ljudskog bića, kome je kao takvom svojstven dom, svoja soba, bašta, svoj životni prostor u kome afirmiše svoju zasebnost i slobodu, stvaralačku samosvjesnost i porodičnu zajednicu. Dakle, želeći da iskorijeni poročne strukture i načine življenja, ugrožava ono što jeste čovjek po svojoj prirodi i vječnom naznačenju. Dostojevski je privid takvog humanizma predosjetio i na njega ukazao u poznatom sloganu od vremena Francuske revolucije: „sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt.“ Taj princip kao poziv na punoću i dostojanstvo ljudskog zajedništva i individualne slobode, rezultirao je u istorijskoj primjeni, naročito onaj boljševičkog tipa, nihilizmom i uništavanjem ljudi i ljudskih zajednica nezapamćenim u prošlim vremenima.
Zasnivanje kolektivnosti, zajedništva, podjele dobara na privatizaciji samog bića, proglašenje neba i zemlje za svoj veleposjed, a sebe za jedino božanstvo, – sve to ukazuje na samoživost, egoizam kao korijen i konačni kriterij svega. Zato nikakvo čudo što su na takvom principu utemeljeni kolektivi i društvene formacije doživjele i doživljavaju stravične katastrofe i anarhični raspad.
Ubijanje nebeskog Oca predstavlja uništavanje žrtvene ljubavi kao temelja postojanja a time i istinskih osnova pravog bratoljublja i čovjekoljublja. Ideološko zaraženi duhom oceubistva i bratoubistva, doživjeli smo klasnu podjelu ne samo živih nego i grobova pobijenih u ratnoj i poratnoj međusobici. Koliko je otišlo daleko to unižavanje njenog sopstvenog dostojanstva i pomračenje mržnjom, vidi se po još uvijek postojećoj diobi grobova na „četničke“ i „partizanske.“ Tako to biva kad se zaboravi da je grob bilo kog čovjeka – bratski grob. Koliko je istinske čovječnosti u Dušanovom Zakoniku po kome je skrnavljenje bilo čijeg groba ravno – ubistvu živa čovjeka!
A kod nas ne samo da su grobovi skrnavljeni nego ima još uvijek bratskih kostiju nesahranjenih, u bezdanice jame pobacanih. Kome je i kada mrtav čovjek bio neprijatelj? Izgleda da smo samo mi u ovom vijeku imali tu privilegiju da doživimo ideologiju, nazivanu najprogresivnijom, koja se sveti mrtvim ljudima, boreći se i protiv njihovih kostiju. To je samo pokazatelj koliko smo otišli daleko u toj svojoj krvnoj, slijepoj biološko – ideološkoj osveti i osvetoljubivosti! Koliko je opasno obogotvoriti bilo kakvu ideologiju ili ideal zemni na račun čovjeka i njegovog dostojanstva!
Nedavno sam bio na sahrani dvojice odmah u početku rata ubijenih od partizana, a tek sada sahranjenih. Kako je bilo poučno i u svojoj jednostavnosti potresno istinito naricanje nad njima jedne seljanke: „A meni je braće žao„, tugovala je „ma od čije ruke pao“ Da je u pravo vrijeme bilo više takve žalosti, manje bi bilo prolivene bratske krvi.
I da završim, treba nam vraćanje sebi, svom etosu, svom iskonskom sabornom predanju, posvjedočenom u Tajni Svetog Pričešća, u postu, molitvi, u mobi, prazničnom saboru, u hramu, u hramovima u koje su prerasla skoro sva crnogorska brda i brdašca, u našoj kulturi. Vraćanje, pak, svojoj kulturi shvaćenoj u širem smislu, kroz dinamični odnos sa modernom civilizacijom, preduslov je vraćanja svome i svečovječnom Hljebu Života. A to i jeste „ulivanje vječnonovog vina u mjehove nove„. „Vrijeme zemno i sudbina ljudska“ da se opet sjetimo lovćenskog Proroka, zaista i ili „dva obraza najviše ludosti“, kad ne bi bilo toga Hljeba Života i te čovjeku neoduzimljive sposobnosti i mogućnosti da uvijek iznova vječno novo vino uliva u – vječno nove mjehove svoga bitovanja u vremenu i vječnosti.

Izgovoreno na naučnom skupu o budućnosti Crne Gore u Podgorici, 18. decembra 1991. godine

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *