NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Povodom pozorišne predstave „Sveti Sava“

Iz spaljenog praha Svetog Save izrasta pred nama veličanstveni hram.
Na Vračaru vaskrsava njegovo tijelo poslije toliko vjekova, a u nama se obnavlja njegov lik. Da to nije milo ni Sinan-paši ni sinanpašićima, onima, koji su mu pri spaljivanju, dodavali ugarak vidi se po lažidrami Siniše Kovačevića, najnovijem umjetničkom upljuvku na svetozarni lik duhovnog Oca srpskog naroda.
Pretvoriti Zenicu u „pljucu“ (kako reče Antonije Đurić) na Svetog Savu, nije teško. Uspjeh je da se ta pljuvaonica prenese u podnožje samog Hrama, u Jugoslovensko dramsko pozorište, tamo gdje još i danas cvijet cvjeta iz spaljenog praha Svetitelja. Ljubitelji lijepe umjetnosti pljuvanja i blaćenja, toliko su se, kažu, oduševili, da su riješili da otvore i nove pljuce po zemlji Srbiji. Pa nek pljuju Srbi svoga rođenog oca do mile volje! Ionako su ih tome zanatu učili njihovi učitelji i novi usrećitelji već čitavih pedeset godina. A pošto je ovo vrijeme priprema ulaska u evropsku zajednicu, svo, ima čime da nas preporuče: neka vidi Evropa i svijet, ko smo bili, na čemu smo gradili i šta jesmo. Siniša je to umjetnički predočio i kratko definisao, svima razumljivo: pasja sorta Nemanjića nas je gradila, vučji čopor Rastkov predvodio, i vjekovima krvožednošću, podmuklošću, lažju, vlastoljubljem, obmanama prosvećivao.
Tako nam je portret, konačno oslikan. Oskar Davičo je kod Stefana Nemanje, namjesto mirotočivosti, otkrio gonoreju. Mimica, kroz „Banović Strahinju“ u Lazarevo doba inkviziciju, Bulajić, iza svetosti Svetog Petra Cetinjskog skrivene sve gadosti pakla; Miodrag Popović, u knjizi „Vidovdan i časni krst“ otkriva kako hrišćani nijesmo nikad ni bili, a „Skupljači perja“ pronose slavu srpskog sveštenika, pijandure i bludnika, širom svijeta. I sve to u ime umjetnosti i njene slobode.
Pa eto, u ime te iste, „umjetničke slobode“, vrli S. Kovačević prikiva na Stub srama, kako Svetog Savu tako i svu „pasju sortu“ nemanjićku. A svi smo Nemanjići.
Sinan-paša je Savu spalio. Ima u tom činu i nečeg herojskog, spaljivao je svog najvećeg neprijatelja i „lažnog nevjerničkog svetitelja“
Siniša sinanpašić je ipak sitnija duša. On je, zaboga, vjernik i slavi slavu sv. Đurđa, a Savu, srpsku (i svoju) slavu, najvernijeg svjedoka te vjere u ovom narodu, razotkriva kao lažnog sveca, podmuklog vlastoljupca, mafijaša, varalicu Istoka i Zapada, razvratnika, ubicu. Iz mračnog podzemlja njegove podsvijesti izronilo je jedno čudovište, kome je on dao ime „Sveti Sava“. Ako je suditi po plodu, njegov tvorac jeste vjernik ali satanskog ispovijedanja.
Zabuna je, ustvari, samo u imenu. Da je pisac ovo svoje minorno i psovačko djelce naslovio „Neron“ ili „Adolf Hitler“ „Robespjer“ ili „Broz“, sve bi bilo adekvatno i u redu. No, satanizam jeste u tome, što je on Antisavu proglasio za Svetog Savu, i time postigao jedino što je želio: da se o njemu čuje, makar zakratko, da je postojao; kad već ne može da bude poznat po dobru i pameti a ono neka bude po zlosmradiju i bespameti. Čega se pametan stidi, time se lud ponosi!
Ovom novom sinanpašiću je stalo do istine i do umjetnosti manje nego li Sinan-paši do čovječnosti. I pravo reći, ova psovačka tričarija od drame, bez daha, duha i sadržaja, ne zaslužuje sama po sebi, ni pomena a kamoli pisanja o njoj. Ne začuđuje ni pisac – takvih Herostrata i mazohista oduvijek je bilo u svakom narodu. A ovo naše vrijeme im naročito pogoduje. Zlosmradija takve vrste danas su na cijeni. U našem vijeku sve se može prodati i sve se može kupiti. Uostalom, sam pisac je više za žaljenje nego za osuđivanje. Jer, on je tipičan proizvod dugogodišnjeg ideološkog pranja mozga i duhovnog trovanja i pustošenja duša novijih pokoljenja.
Njima je sve zagađeno, oduzeto i obesvećeno, na nikako čudo što neki od njih, kao na primjer, naš dobri Siniša, izvedu zaključak: da im je sve i dozvoljeno.
Ono što podstiče da se dotaknemo ove psovačke „tričarije“, jeste činjenica što je ona jedna od pojava mnogo šireg pokreta našeg vremena, koji pod plaštom umjetnosti i demokratije, zagovara destrukciju same umjetnosti, i manje ili više prikrivenu, ali očevidnu demonkratiju.
To je velika, možda jedina prava tema našeg vremena, a ovo je samo povod da se na nju ukaže. Satansko se od samog početka oblači u ruho „anđela svjetlosti“ da obmane lakovjerne.
Veliki pjesnik Bodler je, vođen pjesničkim prozrenjem, ukazao u „Cvijeću zla“ na strašnu istinu: najveći uspjeh Satane je, da uvjeri ljude, ne da Bog ne postoji, nego da njega đavola nema! Otvoreno zlo i nasilje uvijek su se skrivali pod plaštom dobra i slobode. Više nego bilo koji drugi, o time svjedoči i naš vijek. „Velike“ ideje i ideale, koje su svojom Ljepotom i dobrotom mnoge prelastile, urodile su plodom čovjekoubilačkog zla i nezapamćenog nasilja. Dostojevski i druge, njemu slične vidovite duše, znali su od početka da će tako biti, jer su znali unutarnje skrivene temelje i pokretačke sile tih ideja i ideala. No, ko se tada osvrtao na proroštvo tih „mračnjaka“ i protivnika ljudskog napretka i slobode!
Kao nekad, tako i danas biva, samo se mijenjaju scena i akteri! Zlo je najgenijalniji virtouz mode i modni kreator. U drevnom „Otečiku“ se pripovijeda za pustinjaka Makarija Velikog, kako je vidio Satanu u pustinji, s bezbrojnim tikvama obešenim o vratu. Na pitanje pustinjaka: šta to nosi, odgovorno je raznovrsna jela, svakom čovjeku prema njegovoj želji i ukusu.
Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lome!
Dvije đavolje tikve našeg vremena su: „sloboda umjetnosti“ i „demokratija“. „Sloboda umjetnosti“ bio je i socrealizam, a „demokratija“, kojoj su milioni žrtvovani staljinizam! Pasja groblja i goli otoci, nijesu li oni „genijalni“ izum demokratije zvane – titoizam, u koju se, ne malo njih, i danas zaklinje? Nikakvo onda čudo, što iz istih „tikava“ đakonije kusa i pisac „Svetog Save“. Medeni kolač samog naziva drame prikriva đavolju njušku nihilizma, destrukcije i samoubilačkog mazohizma.
Iz iste, ili slične tikve, piju, izgleda, neku „ludu vodu“, i svi opi, koji uz pomoć nevidljivog dirigenta Volanda, horski i zdušno, uz zaglušujuću buku masmedija, brane sinišinsku sinanpašinsku „umjetnost“ i njenu „demokratiju“.
Baš bi bilo zanimljivo saznati iz koje li je tikve kašu kusao onaj vrli književnik koji je, Siniši vjerniku i volšebniku, dodijelio jedanaest nagrada u herojskom gradu Jajcu…
Sloboda umjetnosti i demokratija, nijesu ništa manje svete riječi i stvarnosti od riječi i stvarnosti lika Svetog Save. Zato su, kao i Sveti Sava, toliko na udaru.
Ubiti i obesmisliti svetinju, tamo gdje još ima, i to u njeno ime i pod njenom maskom, upravo je to ono, u šta demonsko i čovjekoubistveno zlo ulaže, od pamtivijeka, najviše napora. Kad se to postigne, sve će ostalo lako biti. Sa Svetim Savom, i njemu sličnima, nije se, međutim, lako obračunati. On je realni svetozarni lik i ličnost, istorijom, plodovima, čak i vračarskim ognjem provjereni alem kamen zlatni. Ko ga pljuje – na sebe pljuje, a njega otkriva još svjetlijim i ljepolikijim.
Sa slobodom i demokratijom nije uvijek tako. Pogotovo ne kad se one shvate kao ideje, odvojene od nosilaca i njihovih ostvaritelja u istoriji, koji su, ustvari, njihova mjera i stvarna provjera i konačni kriterij.
No, ipak, i umjetnost i demokratija, odnosno ljudsko dostojanstvo, lično i zajedničko imaju svoju istorijsku provjeru. Jedino istina oslobađa i daje slobodu: cijelosno žrtvovanje sebe za druge, mjera je svoga dostojanstva i poštovanja dostojanstva drugih.
U toj svjetlosti gledana umjetnost, čija je osnova laž, a ustrojstvo i projave bestidna nemoralnost, u šta spada i šta predstavlja?
Nijesu li još drevni Heleni znali da je prava ljepota projava i sjaj ljepote i dobra? Zato je i najumnijima među njima i sam ideal bio „ljepotodobrota“ (kalokagathia). Ono što je samo po sebi porobljeno lažju i zlobi, kako može oslobađati i kako može da bude vjesnik slobode?
Ako je mudri Platon i samu umjetnost, umjetnost u pravom smislu riječi, stavljao pod znak pitanja, kao vještačku sliku stvarnosti, šta li bi tek rekao za umjetnost koja je privid, ili čak antipod i odricanje same stvarnosti!
Užasnut pred tim stravičnim opasnostima umjetnosti i umjetničkog čina, Ričard Barton je, kao većina velikih glumaca, mrzio glumu i stalno živio u uvjerenju „da je dušu prodao đavolu“. Po svjedočenju njegove ćerke, usamljen i nesiguran, govorio je: „Glas mi dolazi iz haosa“. Prošavši isto tragično iskustvo, veliki Tarkovski je ostavio iza sebe jednu od najsvetijih poruka i ovom i svakom vremenu: „Stid će spasiti svijet!“ Bilo bi dobro kad bi ova poruka bila ispisana na svim glumištima ovoga svijeta. Bolje reći – na svim srcima! Jer, po čudnom Tarabiću, i cvijeće gubi miris kad ljudi izgube stid… Stid pred Bogom, svetinjom ljudskog lika i čudesnom tvorevinom.
Umjetnost koja ubija dušu i razara pamćenje ljudi i naroda – ropkinja je i ropstvu vodi.
Umjetnost su bile i – gasne komore! U ime slobode masovno su ubijani milioni ljudi! „Majp kampf“ je umjetničko djelo! Zar je duhovno trovanje i ubijanje ljudi manje zlo od fizičkog?
Kratko rečeno: umjetnost koja odriče istinu i ne javlja dobro tu, demonsko je služenje, satanski ritual, ma kako primamljiva i čudesna bila.
Takva umjetnost „hramove kulture“ pretvara u hramove satanizovanja svijesti i u mrtvačnice savjesti i duše. Pretvara ih u sinanpašinske dušegupke.
Sinišina lažidrama, samo je jedan, i to mali šegrt prošlih i ovog vremena – dušegupki.
No, ipak je dobro da se to zna. I da se to kaže – svoje savjesti radi, drugih radi i istine radi.

(Ekspres politika, jun 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *