NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Episkopska besjeda na dan ustoličenja 21. jula 1985.

Vaša Preosveštenstva, Časni prezviteri, braćo i sestre,
Odslužismo saborno u ovom Sabornom hramu Banatske eparhije svetu i Božanstvenu Liturgiju.
Sama riječ LITURGIJA ukazuje nam na to da ona nije i ne može da bude djelo pojedinca, ma ko on bio i ma kakav položaj zauzimao. Ona je djelo i čin cijelog Naroda Božjeg: Episkopa, zajedno sa prezviterima i sabranim oko njih vjernim narodom. Služeći, pak, Svetu Liturgiju, mi se učimo kako da živimo i mislimo. Učimo da je naš hrišćanski život, saborni život – život u Zajednici, tj. da je naše življenje kroz Hrista u Bogu sakriveno.
Tako na Liturgiji i kroz Liturgiju otkrivamo i konačni smisao svog življenja u vremenu i u vječnosti. Liturgija nam se otkriva kao pokajna žeđ i vapaj za Hristom kao vječnom Istinom i Svjetlošću, ali, istovremeno i kao predukus zajedništva sa Istinom i Svjetlošću, prizivanjem, silom i djejstvom Duha Svetoga životvornoga. Doživljaj tog zajedništva jasno nam potvrđuju riječi radosne liturgijske pjesme, koju pjevamo na kraju Liturgije, pošto smo već jednodušno ispovijedili Oca i Sina i Duha Svetoga i pričestili se Prečasnog Tijela i Krvi Hristove. Upravo što smo otpjevali tu čudesnu pjesmu; „Vidjesmo svjetlost istinitu, primismo Duha Nebeskoga, stekosmo vjeru istinitu poklanjajući se nerazdjeljivoj Trojici…“
Ta svjetlost, za kojom čeznemo, i koju opitno doživljavamo na Sv. Liturgiji, jeste ličnost samog Bogočovjeka Hrista. Njega, koji je jedini mogao za sebe reći: „Ja sam svjetlost svijetu, ko za mnom hodi neće hoditi po tami!“
O njegovom božanskom djejstvu i snazi te Njegove božanske svjetlosti, svjedoči nam i današnje Evanđelje (Mt. 9, 2735). Iako ga nijesu vidjeli zbog svog sljepila, dvojica slijepaca su nekim unutarnjim čulom osjetili Njegovo prisustvo i zračenje Njegovog djejstva, i osjetivši ga, vapili i govorili: „Pomiluj nas, sine Davidov!“ U svom jadu i tuzi, tražili su od Njega, za njih nevidljivog, svjetlost očinjeg vida. I ispunjeni vjerom, dobili su je: vječna svjetlost koja je isijavala iz Hristove ličnosti i zračila sa Njegovog lika, dotakla se njihove tame i mraka, i „otvoriše im se oči“. I što je važnije i od najvažnijeg: Otvorile su im se, ne samo tjelesne, već i oči srca i duše. Jer, ne postoji samo tjelesno sljepilo, postoji i mnogo opasnije i pogubnije – duhovno. I kao što postoji dvostruko sljepilo: tjelesno i duhovno, isto tako postoji i dvostruko gledanje nepoznatih tajni u nama i oko nas: gledanje tjelesnim i gledanje duhovnim očima. Čovjek je po prirodi biće stvoreno za gledanje vječnih tajni. Kao što je za njega neprirodno i protivprirodno kad izgubi tjelesne oči, još je neprirodnije kad potamni vidovito oko njegove duše, kad se ugasi unutarnja svjetlost njegovog srca. Mnogo nas ima koji tjelesno gledamo, tj. koji imamo zdrave tjelesne oči, ali naš pogled i naše gledanje ne ide dalje od površine stvari.
Tako se, kroz istoriju, često dešavalo od Homera do Filipa Višnjića da su beskrajno vidovitiji bili tjelesni slijepci od onih bezbrojnih sa tjelesnim očima, ali duhovno slijepih i neprogledalih. Što znači: nije dovoljno imati samo tjelesne oči i tjelesno progledati, niti je dovoljno znanje zasnovano samo na tjelesnom čulu vida. Da bi čovjek istinski bio vidovito biće, neophodno je da progleda i duša njegova. Ako ona ne progleda, tjelesni vid za kratko i za malo koristi.
I duhovni, kao i tjelesni vid, gubi se i dobija. Kako i čime se zadobija i povraća izgubljeni dar duhovnog gledanja? Iz riječi samoga Gospoda, upućenih dvojici slijepaca i preko njih svim duhovnim slijepcima svih vremena, vidimo da je vjera ona snaga kojom se zadobija i kojom ozdravljuje duhovni vid čovjekov.
Vjera je vidovito oko duše. „Vjerujete li da mogu to učiniti?“ pita Gospod Hristos dvojicu slijepaca. A kad oni ispovijediše svoju vjeru u Njega i Njegovu božansku moć, onda im reče: „Po vjeri našoj, neka vam bude!“ Vjerom čovjek izlazi iz svojih granica, vjerom ponire u dubine skrivenih tajni, vjerom se premošćuju provalije između onog ograničenog svijeta i bezgranične stvarnosti, vjerom zarudi u srcu čovjeka božanska vječna Svjetlost i ozari ga tako, da on u toj i kroz takvu Svjetlost, vidi svjetlost svih postojećih bića i stvari, postajući istinski vidovito biće.
Sva žeđ ljudska, ujedno sabrana kroz svu istoriju, nije ništa drugo do žeđ za tom i takvom vječnom Svjetlošću i prosvjetljenjem. Iako bezimeno, ljudi kao da su vapili, i vapiju kroz sve svoje tuge i vapajem, riječima dvojice slijepaca: „Pomiluj nas, sine Davidov!“
A sve ljude bi mogli, bez dvoumljenja, da podijelimo u dvije vrste: u duhovno slijepe i u duhovno progledale. Ovih drugih je oduvijek bilo mnogo manje, ali su zato oni bili i ostali kvasac i viđelo svijeta. Ta Svjetlost je jedina istinska nada čovjekova, i jedino što mu je na potrebu. Za njom vapije molitveno i prorok Božiji Mojsije kad se obraća Bogu: „Objavi mi sebe samoga“. Pored mnogo drugih prije njega, za njom čezne i veliki bogovidac XIV vijeka, Sv. Grigorije Palama, moleći se njemu svojstvenim riječima:“Gospode prosvijetli moju tamu!“Neki od Njegovih učenika, propovijednika i svjedoka vječne božanske Svjetlosti dospjeli su i do ove, blagoslovene zemlje Banatske, naročito preko manastira Vojlovice (prep. Grigorije Vojlovički i dr.)
Nijesu za njom čeznuli samo mudraci i učeni, nego i prosti i neuki. Ovi drugi ponekad više od prvih. Od tih mnogobrojnih, samo Bogu poznatih duša, žednih vječnog Ognja Božjeg, navešću samo jednog, meni poznatog, moga đeda Radisava. Ovaj siromašni morački seljak, koji je namjesto kuće živio u savardaku (kao što su, u ne tako davnoj prošlosti, poskitani sa svojih ognjišta, preci današnjih Banaćana, živjeli u zemunicama, hramove svoje lijepeći blatom, za koliko li seoba zna ovaj narod u svojoj prošlosti, ona Crnjanskim opisana, jedna je od mnogih) kome su goli laktovi virili kroz poderani džamadan – na pitanje: Kako mu je? Odgovarao je: „Hvala milom Bogu, imam svega u izobilju!“ A kad bi mu s čuđenjem, na to uzvratili: „Kakvo, pobogu izobilje, kad eto ni krova nad glavom nemaš, ni čestita ruha da obučeš… “ On bi opet spokojno odgovarao: „Svega imam, samo još jedno od Boga molim: da mi podari jednu malu, makar najmanju iskru svoga vječnog božanskog Ognja! I ništa mi više neće trebati…“
Crkva sveta u kojoj smo kršteni i kojoj pripadamo, nosilac je i svjedok upravo tog i takvog svetog Ognja i vječne Svjetlosti. Sam Gospod Hristos kaže da je on donio Oganj s neba: i kako bi mu se htjelo da se on već rasplamsao u svijetu i ljudskim srcima!
Sveti Proroci, Apostoli i Mučenici bili su nosioci te svjetlosti. Svete Zapovijesti Božje date nam kroz Otkrovenje Božje prepune su svjetlosti, i same su svjetlost nogama ljudskim; ko po njima živi i hodi, neće hoditi po tami. Sve svete Tajne Crkve i sve njene svete vrline, prepune su svjetlosti i radosti spasenja, koja se iz nje i kroz nju rađa i zadobija. U Crkvi nam svijetle ličnosti, a i životi Svetih; u njoj je svjetlost vjera i smirenje, molitva i post, ta dva sveta hrišćanska krila, bez kojih čovjeku nema uzlijetanja nebesima, niti istinskog preporoda i prosvjetljenja.
U prošlosti je bilo mnogo svjedoka i nosilaca te Svjetlosti i na ovom napaćenom ali i blagoslovenom tlu Banatskom. Od Srba je prvi Sveti Sava prosvjetitelj Srpski, zapalio tu svjetlost na ovom tlu, osnivanjem manastira Mesića, i drugih svjetionika vjere pravoslavne. Propovijedanje te Svjetlosti, kojom se razlikuje šta je vječno a šta prolazno, bilo je naročito snažno u vrijeme Velikomučenika Kosovskog Lazara, sina mu Sv. Despota Stefana i Đurđa Brankovića. U njihovo vrijeme su sveti Isihasti, učenici Sv. Grigorija Sinaita i Sv. Grigorija Palame, živi nosioci vječne božanske Svjetlosti, dospjeli i do ovih krajeva. Od vremena Svetog Save do prepodobnog Rafaila Banatskog Hilandarca. pravoslavni Banat je povezivan čvrstim nitima sa Hilandarom, tom kulom svetiljom naše crkvenosti i duhovnosti i naše kulture, kroz koju nam je sijala i sija ta ista bogočovječanska svjetlost Hristova.
Danas sam, poslije Sv. Liturgije uveden u tron Banatskih episkopa rukom preosvećenog episkopa šumadijskog g. Save, dosadašnjeg administratora ove eparhije. Kako reče sam episkop Sava, ovo je tron sav ubijeljen mučeničkom krvlju episkopa vršačkog Teodora i ukrašen vrlinama i mudrošću brojnih episkopa ove Eparhije, mojih prethodnika, među kojima je bilo potonjih Mitropolita Karlovačkih i Patrijarha Srpskih, od Partenija i Simeona do velikog patrijarha Gavrila Dožića i moga prethodnika, blaženog spomena episkopa Visariona.
Svi oni, svaki na svoj način i prema svojim darovima, takođe su bili propovjednici i svjedoci Hrista Boga i Njegove vječne svjetlosti, koja obasjava svakog čovjeka, koji dolazi u svijet. Otvarali su vid duhovno slijepima i hranili hljebom Života duhovno gladne, poput Gospoda njihovog i Gospoda našeg, koji je na današnji dan podario vid dvojici slijepaca.
Kakva je onda dužnost moja, kao novog episkopa Banatskog? Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim to sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru i svedočeći istu Svjetlost kao što su to i oni radili, sa ovog istog trona, već skoro 400 godina.
Pred početak današnje Sv. Liturgije, uputio mi je đakon sljedeće evanđelske riječi: „Da svijetli svjetlost tvoja pred ljudima, da vide dobra djela tvoja i proslavljaju Oca našega koji je na nebesima, sada i svagda i u vjekove vjekova.“
U ovim evanđelskim riječima sadržan je sav moj episkopski program i način mog življenja među vama i sa vama. No, u njima je sadržan ne samo moj program, već i program i način življenja i svjedočenja svih vas sveštenika Banatske eparhije, mojih saradnika na onom uzvišenom i svetom djelu Gospodnjem.
I ne samo nas, nego svih vas, draga braćo i sestre, sabranih na Sv. Liturgiju u ovom Sabornom hramu, kao i svih pravoslavnih hrišćana Banatske eparhije. Svi smo mi, kao i svi hrišćani podjednako, prizvani da budemo svjetlost svijetu i so zemlji. Jer, po riječi Gospodnjoj, ako ono što je na zemlji svjetlost postane tama, šta li će tek biti sa tamom; i ako so obljutavi, čime će se osoliti zemlja ljudskih srdaca (sr. Mat. 6, 23; 5, 13.)
Rekli smo: Crkva je sveta Zajednica utemeljena na istom Hristu Gospodu, istoj vjeri u Njega i istom krštenju, jednodušno sabrana oko svetog Imena Njegovog, obasjana vječnom Svjetlošću svetog Lika Njegovog, prizvana da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Njegove uzraste u bezmjernu mjeru rasta visine Njegove.
U Crkvi smo svi odgovorni za sve, u njoj je svako djelo saborno djelo, u njoj su svi prizvani da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti.
Zato, neka se svijetli svjetlost naša pred ljudima, da bi oni, gledajući dobra djela naša, proslavili trosunčanog Boga koji je na nebesima, Oca i Sipa i Svetoga Duha.
Njemu slava i hvala i poklonjenje u vjekove vjekova.
Amin.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *