NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Trostruki grijeh i četvorostruko ogrješenje

Sumrak Lovćena je vidljiv i opipljiv znak pomračenosti onih koji „za pravilo ludost izabraše“, u našem vijeku i na našim prostorima. Kako vrijeme odmiče, postajemo sve piše svijesni: prekrajanje oblika Lovćena i rušenje Lovćenske kapele, predstavlja trostruki grijeh i četvorostruko ogriješenje.
Mauzolejsko nasilje nad Lovćenom grijeh je prema istini, pravdi i vrlinskoj ljepoti; ogrješenje u odnosu najedno sveto zavještanje i samog zavještaoca, u odnosu na dostojanstvo naroda Crne Gore, na sam Lovćenski vrh i na kulturu srpskog naroda uopšte i njegova sržna istorijska znamenja.
Prvo, to je grijeh prema istini, jer je sami čin izvršenog Lovćenskog bezumlja – trijumf lažnih vrijednosti nad dubljom istinom samog postojanja u slobodi i za slobodu, kao i nad smislom čovjeka i ljudskog stvaralaštva.
Drugo, to je grijeh i protiv pravde, jer predstavlja vapijuću nepravdu prema jednoj epohi i ljudima te epohe, naročito prema Njegošu i njegovoj posljednjoj volji; ali, pišta manje i prema sadašnjim i budućim pokoljenjima.
Tom nepravdom im se ostavlja u nasljeđe još jedna neprebol-rana i stalno plaćanje danka nečijoj bespameti. Uz to zašto i to ne reći! ostavlja im se u nasljeđe otrovna jabuka razdora u odnosu na susjedni hrvatski narod. Kako njega uvjeriti da permanentni otpor i bunt protiv Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu ne predstavlja prezir ni prema kome niti negiranje bilo koga, već odbranu svoje duše i svoga postojanja ugroženih ne slobodom i nasiljem.
Upravo s toga je „promjena opisa“ Lovćena i simbolike njegovog hrišćanskog nebotajnog znamenja, sverečitog svojom prostotom i znakovitošću – treći grijeh. Grijeh prema vrlinskoj ljepoti, tj. prema „mudrosti prostoj najsjajnijoj“, kojom je Njegoš Njegoš! I zbog koje je on i htio da pod njenim okriljem pohrani svoje kosti. Istinska ljepota ne trpi nasilje. Ona je po prirodi graditeljska nikad rušilačka!
Svaki prvi novi pobljesak istinske ljepote, ne negira i ne ruši prethodni. Bogati ga sobom i nadopunjuje, sapostojeći mu u slobodi, isijavajući iz sebe novi sjaj.
Rušenjem crkvice Svetog Petra Cetinjskog, Njegoševom ljepolikom mudrošću skrojene za ćivot njegovom zemnom prahu, Lovćen i sveti ćivot na njemu pretvoren je u zgaženi cvijet. Cvijet oskrnavljen i nasilno lišen svoga iskonskoga miomira i spasonosne ljepote; zamijenjen nečim, što, niti je po mjeri Lovćena niti po izmjereniju Pjesnika i njegove samosvojne i samobitne vaseljenosti (univerzalnosti).
Prava ljepota je čuvar prirode, ona je i hraniteljka svake, na njenom oblikovanju i preobražaju, izrasle ljudske djelatnosti prošlih pokoljenja.
Mauzolej, ondje gdje je postavljen i način na koji je postavljen, o njegovoj faraonskoj simbolici i ne govorimo, pomrčenje je i nasilje i nad jednim i nad drugim.
Vandalski čik nad Lovćenom predstavlja i četvorostruko ogrješenje:
a) Ogrješenje je prema svetom zavještanju Petra II Petrovića Njegoša – mitropolita, pjesnika i gospodara Crne Gore. Posljednje zavještanje i volja, oduvijek su bili vrhovni zakon za svako pokoljenje. Gaženjem te volje, i to ovako izuzetne ličnosti, Njegoševa vidovita svijest i krstonosna mudrost, okovane su na Lovćenu bukagijama kratkovide tirjanske pameti i sljepačkog jednoumlja.
b) to je ogrješenje i prema dostojanstvu i zdravoumlju Crnogorca, kojima nikad nije bilo svojstveno da ruše ni tuđa duhovna i istorijska znamenja, kamoli svoja sopstvena, i to baš ona u koja su „zakleti“, kao u svoj oltar pravi na kamen krvavi“. Uništiti znamenje i „oltar“ na Lovćenu a ostaviti ga sačuvanog u grbu Crne Gore, nije li strašni znak tragičnog rascjepa (šizofrenosti) sopstvene svijesti i uniženja na istorijskom raspeću i muko trpno stečenog uzvišenog čojstva.
v) rušioci su se ogriješili i o Lovćenski vrh sasijecanjem njegovog nebotika i razaranjem njegovih prirodnih oblika tovarenjem kamenih blokova na njegovu kamenu gromadu.
Ne obesmišljuje li to, ne samo Lovćen i njegov oltar, već i sam Mauzolej, neprimjeran Lovćenskom vrhu i prinudan lovćenskom „sirjaku tužiom“ i Njegovom, po zemnom bogatstvu, „sirjačkom plemenu“.
Kome je potrebna lažljiva predstava o vremenu i ljudima i njihovim naravima“što sokolu hoće naoč.še!“
g) Na kraju, to je ogrješenje o etiku i cjelokupnu kulturu Srpskoga naroda, i o njegova – njegovoj naravi, svojstvena znamenja.
Lovćen sa svojim znamenjem, s pravom je nazvan „krov srpske države“ (episkop Nikolaj Ohridsko-žički). Rušenjem crkvice Svetog Petra Pomiritelja na jezerskom vrhu, taj krov je „razgrađen“, a znamenje izniklo iz sabornog opita i predanja Srpskog naroda ugroženo i obesvećeno. Koji narod, svjestan svoga dostojanstva, smije ostati pri tom uništenju, sumraku i obesvjećenju, kao konačnom i jednom zasvagda, svršenom činu?
Koliko je ta Mala kapela na Lovćenu, ustvari velika! I kako, iako sad nepostojeća, postaje, iz dana u dan, sve veća i znamenitija, o tom svjedoči sve ono što se s njome zbivalo i zbiva, naročito posljednjih sedamdesetak godina; an sve ono što je o njoj napisano i što se o njoj piše, bez prekida, zbog čega ona postaje sve viša i sveobuhvatnija. Sve će više rasti u nama i pred našom svješću, dok nas cjelosno ne prožme, ne očisti i ne osvijetli oslobađajući Lovćen od sumraka, a nas od srama i stida pred budućim pokoljenjima. I vraćajući mir duši i prahu besmrtnog Cetinjskog pustinjaka.

(„Lovćen voskrese“ – Intervju, april 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *