NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Srbija sebi na polzu

„Na Balkanu nikada nije bilo lako da se živi, a pogotovo ne danas. Srpski narod se od doseljavanja ovdje, našao na žeravičkoj raskrsnici, kako reče otac Justin Popović, i na raskršću je zasnovao svoja ognjišta.
A ognjišta na raskršćima umiju lijepo da gore, ali su često izložena vjetrovima, pa je muka vatru održavati i dom sačuvati…
A to dvoje, zapadnorimsko i istočnorimsko carstvo odigralo je, igra i igraće, htjeli mi to ili ne, veliku ulogu u našim sudbinama na Balkanu. Srbi su istorijski i kulturni baštenici oba ta nasljeđa – i istočnoromejskog (jerusalimsko-carigradskog ili vizantijskog) i latinskog.
Sveta dvojica, Simeon i Sava, orijentisali su ih prema istočnoromejskom hrišćanstvu i prema njemu su oblikovali i državu i Crkvu. Zbog toga što je srpski narod jednom zasvagda usmjerio svoju sudbinu prema Istoku, vjerujući da s Istoka i sunce dolazi, našao se u novije vrijeme na raskršću, koje za njega nije novo, ali je na nov način postavljeno.
Usmjerenje prema Zapadnoj Evropi, koje je kasnije uslijedilo, sticajem istorijskih okolnosti, nešto silom a nešto milom, dovelo je srpski narod u novu peripetiju, iz koje će ko zna kad, i da li će (?) uspjeti da ispliva. No to usmjerenje, iako pogrješno, predstavlja veliko iskustvo, istine, krvavo plaćano ali dragocjeno, jer bi trebalo i moralo da bude otrežnjujuće za srpski narod.
– Mnogi vjeruju da je izlaz iz sadašnjeg lanca nedaća, i za Srbiju i za Jugoslaviju, ipak, Evropa?
– I ja mislim da je izlaz – Evropa. Ali, pitanje je – koja? Evropa je mnogoznačna. Ona je i rimocentrična i germanocentrična, ona je i francuska revolucija ali i španska inkvizicija. Evropa je zemlja svetih čudesa, kako veli Dostojevski, ali i zemlja primjene velikih ideja. Mi, kao narod, pripadamo Evropi, u smislu što smo baštenici mediteranske kulture, bilo da se radi o drevnoj jelinskoj bilo o izvornoj hrišćanskoj, tj. o onih prvih deset vjekova hrišćanstva dok je ono još bilo jedinstveno. Da bi bio plodotvoran i plodonosan naš odlazak u Evropu morao da bude kroz povratak našim izvorištima, a ona su jerusalimsko-carigradska. Na njima, na toj jerusalimsko-carigradskoj filosofiji života, srpski narod postao je istorijski zrio narod.
Svoje mjesto u Evropi ne možemo da nađemo kao prosjaci. Takvi ne trebamo ni sebi ni njoj. Ako u Evropu idemo da se obogatimo onim što ona ima, unoseći u nju naš duhovni opit, onda mi bogatimo i nju i sebe. Ali, to nije lako, upravo stoga, što smo tragično osiromašeni, u jednom trenutku povjerovali da je u Evropi, onakvoj kakva jeste i s onakvim humanizmom i civilizacijom od renesanse pa naovamo – naš spas. Time smo prezreli ono što jesmo i preko čega smo postali istorijski zrio narod.
– Može li Srbija sama u Evropu?
– Bilo kako bilo, u onom istorijskom trenutku, mi smo u Evropu i nemamo kud iz nje. U njoj smo oblikovani, pa i kada je u pitanju to evropsko iščadije – marksizam i komunizam. Mi smo bili zamorčići zapadnoevropskih ideologija. Kad smo krenuli da ostvarujemo ideje Zapadne Evrope – nastradali smo. Pa ipak, i tada smo htjeli u Evropu. Bojim se da bismo ponovo htjeli da budem o zamorčići, naizgled jedne drugačije, a u suštini, te iste Evrope. Nije li vrijeme da jednom s tim prestanemo, da se otrijeznimo novim i najnovijim iskustvom, i da uz poštovanje svih Evropa, počnemo da se vraćamo sebi i svojoj pameti.
– Kakva Jugoslavija odgovara Srbiji?
– Jugoslavija koja je u stanju da ispoštuje naš duhovni identitet, kulturni izraz i dostojanstvo i naše pravo na mjesto pod suncem, prihvatljiva je za nas, naročito što mi ne postojimo sami sebe radi, već i drugih radi.
Ali Jugoslavija koja nije u stanju da ispoštuje dostojanstvo ovog naroda, kao što se to dogodilo sa ovom drugim – Brozovom, takva nam nije po mjeri. Nije po našoj mjeri Jugoslavija koja ima za posljedicu Jasenovce, Jadovna i Gline, ili koja je spremna da žrtvuje naše žrtveno polje Kosovo i Metohiju, radi svojih sebičnih interesa.
Srpski narod u ovoj zemlji ima najmanje razloga, što se njega lično tiče, da se bori za bilo koju Jugoslaviju. Sa svojom istorijskom državnošću, oblikovanom van Jugoslavije, svojom samosvojnom duhovnošću kulturom, koja sobom obuhvata i Istok.
kao dušu, i Zapad, kao haljinu, s malo umjeća i s malo istorijske sreće, on može da opstane na ovoj svojoj žeravičnoj raskrsnici, uz poštovanje svih i svakoga.
Mi sada možemo i da razgovaramo – šta bi bilo da nije bilo.
Da smo 1918., kao narod, imali ovo iskustvo koje imamo sada, vjerujem da ne bismo ni ulazili u ovu jugoslovensku peripetiju – ni sebe radi, ni drugih rali.
Gledano kroz prizmu sadašnjeg iskustva, 1918. je jedna od velikih zabluda i iluzija srpskog naroda. On je tada prokockao svoju istorijsku šansu, kakva se jednom narodu, od Proviđenja Božijeg, da je samo jednom u hiljadu godina. A njemuje, tada, njegovom golgotom bilo dato da omeđi svoje kulturne i državne granice. U svojoj zaljubljenosti djetinjem povjerenju prema Evropi, opovršinjenosti intelektualnih slojeva, srpski narod je došao do tog naivnog braka, koji je sada teško razvjenčati.
I međuratna, a pogotovo poslijeratna Jugoslavija, građena je na nepoštovanju istorijskog i kulturnog dostojanstva srpskog naroda.
U želji za jedinstvom južnoslovenskih naroda na prosvećenim, tzv. humanističkim principima, Srbi su prihvatili da žrtvuju mnogo šta svoje, ugrožavajući svoje biće, da bi mogli, prvi put u istoriji da sagrade zajedničku kuću s ostalim djelovima Jugoslavije, dabi se uklopili u Evropu i ostvarili težnju iz posljednja tri vijeka. Ia kraju su ostali kratkih rukava. Ne samo što su tom žrtvom, radi opštih ciljeva i ideala, ugrozili svoj identitet, već su ispali i megalomani i osvajači tuđih prostora, nametljivci, neželjeni gosti.
– Šta, ako dođe do raspada Jugoslavije?
– Mi moramo da se vratimo onoj Karađorđevoj ideji od prije 180 godina, da se vratimo našim životnim, istorijskim, duhovnim prostorima. Jedino tako, ćemo i sebi na polzu, i Evropi na polzu. Ovo što se sada događa u Jugoslaviji, posljedica je ranijih zbivanja, dijelom i rezultat naših zabluda, samoobmana naše naivnosti, ali i rezultat našeg tragičnog istorijskog položaja priča koja priča nas a ne mi nju. To je sudar mnogo dubljih svjetova.
Naša sjeverna bića, oblikovana ma načelima rimske ideje, ili rimocentričnog ekspanzionizma, kako ga naziva Dostojevski, imali su drugu računicu kad su ulazila u ovu držanu. Vaspitana na principima rimo-vatikanskog univerzalizma, ona su mislila da je došao istorijski trenutak da se taj nepokorni, „šizmatični“pravoslavni Balkan uključi organski u orbit tog rimocentričnog univerzalizma. Uostalom, osnovna Štrosmajerova ideja bila je, kako da se nađe način kako bi se pravoslavni Sloveni poklopili Rimu.
Treba se osloboditi iluzija da je Evropa obećani raj. Ona je samo novo iskušenje srpskom narodu. Jer, samo povratak sebi, značiće i povratak Evropi, u izvornom smislu te riječi. Ali taj povratak sebi nije samo naše prizivanje, već i svih evropskih naroda. To je vraćanje svojim dubinama, svojim izvorima. Bez toga i Evropi prijeti apokaliptičko doba. Ne dođe li do toga, ne bih se iznenadio, ako na tlu Evrope iznikne neki novi „izam“, sličan marksizmu ili nacizmu, koji će pogruziti sve u nove vrste totalitarizma i nasilja.
Pored sve lijepe evropske kulture, njene spoljašnje privlačnosti, kratko rečeno – ovaj narod bi trebalo da „zna za jadac“. Jer, ne pamti se da se Sunce ikad rodilo na Zapadu!

(Politika. ekspres, 4. jun 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *