NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Duša u banatskoj ravnici

– Odlazite iz Banata…
– Odlukom svetog arhijerejskog sabora postavljen sam za mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijskog, i ova nova uloga je za mene služenje Bogu i ljudima. Mislio sam da ću u Banatu ostati dok sam episkop i dovijeka, ali, bila je potreba da odem na Cetinje, obzirom da sam iz tih krajeva. Iz svoje dosadašnje Eparhije, dobio sam mnoge čestitke, ali i kritike i žal što odlazim. Tako da priznajem, primam čestitke, ali i sam žalim, jer sam htio i želio da ostanem u Banatu.
Takvo je i pravilo crkveno, od iskona, da episkop, kad dođe u jednu eparhiju, on tu treba da ostane do svoje smrti. Čak se misli da je to neka vrsta vjenčanja episkopa s eparhijom.
A bilo mi je pomalo neobično kada sam postavljen za episkopa Banatske eparhije, pošto mi je mentalitet ovdašnjih ljudi, ipak bio nepoznat. No, kada nekog voliš nije teško da ga upoznaš. Ljubav je najbolji put za upoznavanje.
A onda pomislih, imam i ja malo iskustva, lutao sam po bijelom svijetu i prilagođavao se raznima, pa što da se ne prilagodim svom sopstvenom narodu, makar on po mentalitetu bio nešto drukčiji od mojih Moračana.
Banaćanin je sav ovdje. Prošao je sito i rešeto. Ko sve njime nije vladao… Sluša on tvoju priču, ali mjerka, čeka da vidi je li ti riječ saglasna djelu, ili je to samo onako. Kao, nezainteresovan je, baš ga briga. Ma, kakvi! Vidim, svaki moj pokret prati, svaku riječ pamti.
I to je nešto u ovim ljudima što me je duhovno obogatilo. U Banatu sam, priznajem, zahvaljujući širokoj banatskoj ravnici, proširio svoju dušu. Širina je širina! Zavolio sam ravnicu, naročito kad sunce zalazi, a ja se odnekud vraćam. Nebo se spusti, čini se, možeš rukom da ga takneš. Tek tada shvatiš zašto ljudi mogu da se zaljube u onaj predio, a gorštaci su, poput mene.
– Zov zavičaja, Crne Gore…
– Dogodilo se, eto, da se na meni ostvaruje, po promisli Božjem ona Njegoševa: „Gdje je zrno klicom zametnulo, ondje neka i plodom počine!“
Osjećam to kao poslušanje glasu jagnjeta Božjeg, zaklanog za život svijeta. Otišao sam na Cetinje da mirim zavađene, da sjedinjujem razjedinjene, da bratim razbraćene i da svedočim koliko znam i koliko mogu o velikom ljudskom dostojanstvu, da obnavljam svetinje, da pomognem obnavljanju Lovćenskog hrama, jer se njegovim obnavljanjem obnavlja i oskrnavljena narodna duša.
To što sam sada na Cetinju, ne znači da ću ja sasvim otići iz Vršca. Ondje sam služio šest godina ijedan dio moje duše zauvijek će ostati u ravnom Banatu. Ovih dana idem preko Banata, posmatram zemlju banatsku, ravnu, pa vidim i osjećam, ušla je u mene. Kad je tako ušla u mene za šest godina, koliko li je tek ona mila i draga Banaćanima koji su tu rođeni. I treba da im bude mila, jer blagoslovna je zemlja banatska. Ali, s druge strane kad gledam banatske paore, vidim kako im već u šezdesetoj zemlja probija kroz lice i oči. Stalno su u njoj, vezani su za nju, i ona ih ispija. Ta veza ponekad može biti i negativna. Ona je stvorila poslovicu, koju sam ovdje čuo i zbog koje sam se zgrozio. Kažu: „Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao!“
A zašto? Sve zbog zemlje, zbog diobe! Eto, to su moji Banaćani…
– Da li biste nešto rekli povodom ovih naših najnovijih neprilika u zemlji. posebno Hrvatskoj…
– Ja sam zato da se potrudimo, da uspostavimo uzajamno dublji, čovječji dijalog. Mi koji ovdje živimo, ipak smo iz jednih stabla, jednog korijena, jednog samo istorijskog raspeća, i bjekstvo jednih od drugih je istorijski nemoguće, bez obzira šta se među nama bude događalo.
Neophodno je, međutim, razvijati u sebe spremnost za slušanje drugoga, otvorenost za muku drugoga. Kada neko stalno kuka, znači: boli ga nešto! Kad ovo govorim, mislim na zbivanja u toku minulog rata, na teritoriji NDH. Bojim se da braća Hrvati, koji takođe imaju svoje traume, možda još nijesu shvatili koliko je duboka rana srpskog naroda na prostorima NDH, kako ta rana još krvari i koliko ima i danas primjera tamo ozakonjenog ratnog bezakonja. A to je gore i od rata i od poslijeratnog stanja.
O tome svjedoče brojni hramovi, čije ruševine još i danas štrče prema nebu, da ne govorim o tolikim jamama. Trebalo bi da smognemo snage, da jedni drugima dublje zavirimo u rane. Ako to učinimo, možda će se i mnogi nesporazumi koji postoje, bar umanjiti i možda ćemo osjetiti da nijesmo toliko daleko jedni od drugih, koliko mislimo.

(Politika ekspres, 4. februar 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *