NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Izlazak iz uniženosti
Uz novo ustoličenje: program duhovne obnove

– Vaše Visokopreosveštenstvo, gospodine Mitropolite, odluku Svetog arhijerejskog Sabora o postavljenju na mjesto mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijskog, prokomentarisali ste i Njegoševim stihovima: “ Đe je zrno klicu zametnulo, onđe neka i plodom počine!“ Uz dobrodošlicu u rodne predjede, i pitanje: kako se osjeća nasljednik Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Gavrila Dožića i drugih velikana, koji su bili na ovom svetom tronu?
– Radostan sam iz više razloga. Pomenuću dva: prvi je, što se eto, opet nalazim na svetom tlu, na svom ognjištu, i to je nešto što obuzima moje biće; a drugi – što sam danas osjetio da se događa nešto veliko u Crnoj Gori; nešto za čim sam čeznuo od malih nogu, od djetinjstva.
Duga bi bila priča da kazujem šta se sve događalo tamo četrdeset i šeste godine, od kada naročito pamtim sva zbivanja, i prije toga, i na kakvim je raspećima bila duša ovog naroda i duša moja, i ovdje i na drugim prostorima. Priznajem kako sam u jednom trenutku pomislio da nam nema spasa, da smo izgubljeni, da je Crna Gora zaista – crna i da crnja biti ne može, da ona nikada neće namiriti svoj izgub bratski; da to zlo, koje se na nas isprtilo, koje je i naše zajedničko zlo, nama neće prestati nikad da zlotvori, da obezobražuje ljudske duše, da razbija zajedništvo koje tu postoji, vjekovima.
Međutim, danas sam vidio da to nije tako, da je ovdje i u ovom narodu besprekidno tinjala luča, oganj, nešto što je neuništivo. Ne samo da je neuništivo na nivou ljudske prirode, nego je neuništivo, upravo, na nivou te istorijske naravi, etosa, kojim je duša ovog naroda, Crnogoraca, Srba-Crnogoraca, koji ovdje postoje vjekovima od doseljenja iz Karpata, neizbrisivo natapana i natopljena.
To se pokazalo i danas, na svetoj liturgiji, na tom skupu narodnom, kakav je bio i u vrijeme Njegoša i u vrijeme Svetog Petra, i u vrijeme kralja Nikole, Mitrofana Bana, mitropolita Gavrila Dožića i ondašnjih banova koji su bili ovdje i nosili odgovornost za sudbinu narodnu. Dolazak danas predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, jednog mladog čovjeka, očevidno otvorenijih horizonata od onih koji su bili prije njega, pokazuje da se zaista nešto novo događa, i to je nešto što trba da nas sve raduje.
– Pomenusmo Njegoša, pa bih Vas molio da mi odgovorite na pitanje koje sam prije nekoliko mjeseci postavio jednom, takođe, umnom čovjeku, književniku Dobrici Ćosiću, laureatu ovdašnje Njegoševe nagrade. Naime, za proteklih vijek i po, Njegoševo djelo, ne samo da nije gubilo od značaja, nego je stalno dobijalo. Danas se često, raznim povodima i na raznim mjestima, govori o njegoševskoj tradiciji i to u najširem društvenom kontekstu. Kako Vi gledate na tu njegoševsku tradiciju i njenu integralnost u svijetu savremenika?
– Njegoš je naš mudrac, pjesnik, naš bogoslov. Njegova mudrost, njegova poezija, ono što je najbolje u njoj, niklo je sa krsta, sa raspeća. Nije slučajno da je Njegoš biblijsku, iskonsku istinu, pretočio u riječ. Njegova krstonosnost nam je suđena. On je to osjetio ne prosto na nivou intelekta ili iz knjiga, već je to osjetio u svojim kostima. On je bio razapet, ovdje raspet na ovim prostorima razapet, zbog egzistencijalne ugroženosti njegove i njegovog naroda, a još veće je njegovo raspeće, što je bio razapet svojim antenama između neba i zemlje, između ljudskog smisla i besmisla, između tragike zla i nečovječnosti; tirjanstva, s jedne strane, i s druge: najdublje ljudske čežnje i potrebe za dobrom – da ono pobijedi, da ono zagospodari, da ono ljudsku svijest i savjest obnovi, obnovi ljudsko dostojanstvo. Dakle, njegova mudrost je sa krsta, a najdublje u njemu – vječnost i neprolazno, jer se dotaklo onoga što jest čovjek i što treba da bude čovjek: „Šta je čovjek, a mora bit čovjek (tvarca jedna što ga zemlja vara) a za njega, vidi nije zemlja“. Mislim da u evropskoj filosofiji i književnosti nema dubljeg stiha. Imam utisak da i moji Crnogorci ponovo otvaraju antene svoga uma za tu mudrost, kojom su se hranili u prošlim vjekovima.
– Da ostanemo još malo kod Njegoša, gospodine Mitropolite, kod njegovog zavještanja, da mu zemni ostaci počivaju u Kapeli na Lovćenu. O tome su vođene polemike decenijama, a posljednjih mjeseci su ponovo aktuelizovane. Vaš stav o obnavljanju lovćenskog hrama?
– Ja sam rekao u svojoj besjedi da je Petar II Petrović Njegoš, na čijoj stolici od danas sjedim, i čiju panagiju nosim, pa Lovćen podigao, ne prosto svoje kosti (na kraju krajeva nije on svojim kostima samim pridavao veliki značaj), već je na Lovćen podigao svetost i mudrost: svetost svog strica svetog Petra Cetinjskog i svoju mudrost koja je nadahnuta svetošću njegovog strica.
Mnogi zaboravljaju: da nije bilo Svetog Petra ne bi bilo ni Njegoša. On ga je odabrao i vaspitavao; on je njegov otac. Ne samo rođak po tijelu, već ga je duhovno rodio, i Njegoš je njega, što kod nas nije dovoljno istaknuto, ljubio svim svojim bićem. Nije slučajno da ga je, kao mlad mitropolit, proglasio za svetitelja, iako su se tome protivili čuveni mitropoliti Karlovačke mitropolije, Stratimirović na primjer, tvrdeći da je to Njegoševo neznanje, da on ne poznaje crkvene kanone, da je to možda i neka politika. Međutim, nije to bilo – čisto dijete njeguško, vladika Rade, osjetio je šta je i ko je njegov stric.
Čitavog života živio je u znaku svoga strica, i zato dizanje kapele svetom Petru Cetinjskom, nije bio prosto neki običajni čin, već egzistencijalni odgovor Petra II na svetost i mudrost njegovog strica i poštovanja prema njemu. On je htio i sebe gore, ali u isto vrijeme da i sveca božijeg mirotvorca, ne samo ostani na Cetinju već da ga podigne na Lovćen, da on odatle zrači svim, po svim crnogorskim katunima i mjestima, plemenima i bratstvima Stare Crne Gore i Brda.
– Dakle, šta se dogodilo s rušenjem Kapele?
– Ta svetinja je ugrožena jer tirjanstvo ugrožava svetinju, ugrožava hram, a kad je hram ugrožen, onda je ugrožen čovjek kao hram vječne mudrosti. Uvijek je to bilo: kad se ruše hramovi ubijaju se ljudi, a kad se obnavljaju hramovi i ljudi se rađaju i obnavljaju.
Srušena Kapela na Lovćenu, srušena svetinja, jeste pokušaj da se sruši, razori svetinja u duši ovog naroda, da se oskrnavi posljednje zavještanje najvećeg pjesnika.
Ko je to i kada gazio posljednje zavještanje? E, to se dogodilo!
Međutim, sigurno je da vrijeme dolazi (a ono će prije doći ukoliko sazri svijest i savjest ovog naroda), dolazi vrijeme kada će Lovćen ponovo da obnovi svoju iskonsku ljepotu, da opet na njemu zasija svetost, da opet mudrost koja preobražava i otkriva vječne horizonte, progovori odozgo, iz kostiju Vladike Rada, iz crkvice njegovog svetog strica Svetog Petra Cetinjskog.
– Lovćenski hram nije, čini nam se, jedina kulturna, istorijski i civilizacijska Vaša obaveza. Stanje nekih pravoslavnih crkava i manastira u Crnoj Gori, najblaže rečeno, danas je zastrašujuće…
– Na prvom mjestu, ono što je posao svih nas, a sada, po odgovornosti, u prvom redu mene, jeste da svi, koliko nas ima, polako obnavljamo svoje samosaznanje, obnavljamo sebe, obnavljamo hramove u sebi. Da podignemo sebe iz uniženosti. A kad sebe podignemo iz uniženosti, opada ćemo lako podići i obnoviti hramove oko nas, a ima ih, hvala Bogu, u Crnoj Gori preko 650. Nijedan dio ove zemlje i Balkana nema toliko, znate li vi to, hramova, koliko ih ima Crna Gora. Nijedan kraj nema toliko manastira, preko trideset, da ne govorimo o zetskoj Svetoj Gori na Skadarskom jezeru, koja je danas postala maltene, vakuf muslimanski, što je neshvatljivo i nezapamćeno! Da ne govorimo o Starčevoj Gorici gdje je i grob velikog štampara Božidara Vukovića, na čuvena Vranjina, na kojoj je bilo sjedište zetskih mitropolita, odakle se selila na Žabljak pa na Cetinje. Tamo je manastir Kom na kome je Jeleni Balšić Nikon Jerusalimac pisao one čuvene spise.
I to je dokaz koliko je hrišćanska duhovnost bila prisutna na ovim prostorima, koliko je ona oplođavala i pretakala se u narodno biće, i koliko je ona danas ugrožena, iskorijenjena, u pokušaju da bude ubijena: ubijeno pamćenje, ubijena duša.
I prvo što nam valja činiti, opet to ponavljam, treba obnavljati nas same, a onda polako i hramove obnavljati. A na prvom mjestu treba graditi Saborni hram u Podgorici, hram koji će da bude posvećen Vaskrsenju Hristovom.
Ovdje, na Cetinju, prije rata počeo je da se gradi Saborni hram u vrijeme mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg patrijarha. Vio gore, iznad manastira, zaravnjen teren za hram, a postojao je i projekat. no, došao je rat, došlo bratsko poklanje, nesreća, gladne godine i nevolje ratne i poratne, i to je stalo. Ali, Cetinje zaslužuje da ima svoj Saborni hram. Manastir cetinjski ostaje ono što jeste. On nikada ne može prestati da bude sabirno sočivo duše onog naroda na onim prostorima i danas i sjutra kao što je to bilo kroz vjekove. Međutim, Cetinje zalužuje da dobije i svoj Saborni hram, da, kada dođe ovoliko naroda (kao što je danas došlo, i više, ako Bog da) da taj narod ima gdje da stane. Jer danas nijesu svi mogli da dožive svu svetkovinu koja se na Cetinju odigravala.
Dakle, imamo mnogo posla: obnavljanje duše, obnavljanje hramova, obnavljanje ekonomije, obnavljanje zemlje (valja zemlju orati); mnogo posla čeka žitelje Crne Gore.
– „Ne pretvori li Bog mudrost ovog svijeta u ludost“ zapisano je u Knjizi o Jovu, a šta u ovom vremenu današnje ludosti svom narodu poručuje novoustoličeni mitropolit crnogorsko-primorski i skenderijski Amfilohije?
– Poručujem ono što poručuje riječ narodnog pjesnika: „Dušu svoju da vrće u čistotu.“ To i sebi poručujem, i svima poručujem – vraćanje duše u čistotu, i kroz to vraćanje duše vječnoj svetinji, a kroz to vječnom, neuništivom, ljudskom, bogočovječnom dostojanstvu. Onom dostojanstvu, kojim je ove prostore i ovu zemlju nadahnjivao i natapao Jovan Vladimir, pa poslije njega Sveti Sava i svi velikani srpskog naroda, svi zidari, svi neimari, sve čestite majke i sestre, a samo Bog zna njihovu tugu, njihov stid, njihovu duhovnu ljepotu kojom su ukrašavale svoju djecu i svoje potomke, kroz vjekove.
Eto, vidite i sami, danas i ovdje na Cetinju, zaista su se uzigrale duše prađedovske. Kralj Nikola, koga smo prošle godine ovdje dočekali i eto, Bog je nekako udesio, da ja, kao sadašnji mitropolit cetinjski, prvi od svih Crnogoraca, prošle godine dočekam svoga Gospodara i Kralja na brodu, koji je došao iz Italije. Sprečavali me jesu, ali bio sam, priznajem, drzak. Maltene na silu sam ušao u brod. Ušao sam, jer nijesam htio dozvoliti da neko drugi, nepravoslavni dočeka crnogorskog Gospodara uz isključenje predstavnika Crnogorske mitropolije i Crkve srpske. I to mi pričinjava golemu radost što sam ga prvi dočekao na tlu Crne Gore, što smo mu otpjevali himnu „Onamo, ‘namo“. A i to je bilo zabranjeno, ne zaboravite, prošle godine. I tu sam morao ubjeđivati hor da pjeva himnu i pored zabrane.
Zamislite, došao Kralj Nikola, a njegova himna, maltene himna Crne Gore u vrijeme Kraljevine Crne Gore, da bude zabranjena da se pjeva u času kad Kralj dolazi na svoje Cetinje! E, takva su vremena do juče bila, ali opet, hvala Bogu, ona se mijenjaju, a i mi se mijenjamo.
Kralj nam je došao na Cetinje, evo i mitropolita na Cetinju, a evo i svih nas Crnogoraca, pa da vidimo ko je vjeran Svetom Petru Cetinjskom i Petru II Petroviću Njegošu! Vidjećemo – kome zakon leži u topuzu, a znamo da takvima tragovi smrde nečovještvom!

(NIN, januar 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *