NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Protiv ratnih sjekira

„Narod je svim svojim bićem za pomirenje. Kad god sam prošao u Crnoj Gori, nijesam naišao na čovjeka kome nije dosta raspri i ratnih sjekira. To je ono što daje nade da se narod oslobađa od opasnih posljedica jednoumnog sistema koji je za 50 godina postao jedna vrsta religije, zvanično priznate i sprovođene u Crnoj Gori.“
– Suprotno od Vašeg nastojanja, postoji jedna grupica Crnogoraca koja je i dalje uznemirena Vašim dolaskom na Cetinje i koja sve čini da Vam boravak tu učini nesnosnim?
– To je jedan od izdanaka tog sistema koji je opustošio narodnu dušu i ukrao pamćenje. To je grupa ljudi koja traga za identitetom, opustošena duhovno a neiskusna, dočepava se onoga što joj se daje i sa fanatizmom koji nije svojstven crnogorskom duhu, brani svoj hibridni mentalitet. Tu treba imati strpljenja.
– Kako ocenjujete trenutno stanje u Jugoslaviji, i u srpskom narodu, i koliko ono ide naruku Vašoj mirotvornoj misiji?
– Krst nositi nama je suđeno! Kada smo prigrlili Krst, mi smo odabrali stradanje, kao vrlinu krjeposti i kao jedinu istinsku provjeru sebe Teško je i danas. Nijesmo još ni sahranili ni sve ranije žrtve a već imamo nove. Na istom prostoru, na kome je zloumlje punilo jame i logore hiljadama nevinih žrtava, i danas padaju nove žrtve. Ali, mi smo zavjetovani kosovskim zavjetom, koji je zavjet srpskoga naroda, jedinim i istinskim, krstonosnim.
I sada je vrijeme ratio i teško. Nije toliko teško ono što se zbiva, koliko je važno kako će se opredijeliti – za carstvo zemaljsko ili nebesko. Zahtjev koji je stavljen pred kneza Lazara, imali smo 1941. a postavlja se i danas. Ako nam je da opet počinjemo, neka to bude „za krst časni i slobodu zlatnu“.
– Šta je to što Vam se najviše ispriječilo na putu pomirenja?
– Mi smo sa đavolom tikve sadili i to nam se o glavi lomilo. To je naše prokletstvo i naša šansa. Volimo vlast, samoljubivi smo, „japajajci“ što kaže Matija Bećković. Zato se, imam utisak, prišljamčujemo lako za svaku vlast da bi ostvarili te svoje sujetne želje. Ima, međutim u tom našem crnogorskom, dinarskom, srpskom etosu, spremnosti na odricanje, žrtvu. To je utjeha, u tome je nada.
– Šta po Vama, suštinski znači, pomirenje među ljudima, Srbima?
– Pomirenje se najprije u srcu rađa. Neophodno je da se duša smiri pred Bogom i pomiri s Bogom. Pomirenje s Ocem znači i pomirenje i sa bratom. On je mjera našeg odnosa prema bratu. Kad tu mjeru izgubimo, onda i brata lako izgubimo i – pogubimo! Onaj koji se Boga ne boji, ne stidi se ni ljudi. Naše pomirenje temelji se na nebeskom očinstvu kao temelju zemnog bratstva.
U Nikšiću su nedavno prvi put javno sahranjene nevine partizanske (komunističke) žrtve. Vi ste im držali opijelo. Takođe ste, nedavno, u Nikšiću, održali i opijelo povodom pet decenija stradanja Srpske crkve i naroda. Kako tumačite malobrojno prisustvo Nikšićana, posebno na drugoj svetkovini?
– Veliki je to sabor bio. Bilo je više prisutno nevidljivih, nego što se vidjelo. Bog zna koliko je u nikšićkom manastiru tog dana bilo duša. Bili su tu, prisutni, oni koji su bacani po jamama Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Krajine; oni što su ubijani i klani po Kragujevcu, Kraljevu, Jasenovcu, nevino izginuli od bombardovanja u Beogradu, Podgorici i drugdje; oni, pobijeni u vremenu kad se mislilo da ubijanja više neće biti Grahovu, Nikšiću, Baru, Blajburgu, Zidanom Mostu, … Svi su oni bili, tu, sa nama, a nije bilo baš malo ni Nikšićana. Dotičući se rana postradalih, mi smo se dotakli Hristovih rana; rana svih nevino stradalih.
I onih, koji danas život daju za vjeru i otačastvo u Krajini, na Baniji, u Slavoniji, Sremu, i na drugim mjestima.
– Gdje nalazite korijene sukoba među ljudima? Otkud toliko mržnje, klanja, ubijanja – među braćom?
– Njegoš je rekao: „Krv je ljudska ‘rana naopaka.“ To se potvrdilo bezbroj puta kroz istoriju. Onaj ko ubija – biće ubijen, „ko se mača maši – od mača će i poginuti!“ Ali, i pored tog znanja, i iskustva ljudska svijest se pomrači, suzi.
Svako novo pokoljenje pokušava na isti, bezumni, kainovski način da diže ruku na brata svoga. Prvo bratoubistvo je bratoubistvo u – raju, kad je Kain, iz zavisti i ljubomore, ubio brata svoga Avelja. To bratoubistvo produžilo se i produžuje se kroz vjekove i dan-danas ono traje. I uvijek iznova – isti je korijen i isti osnov tog bratoubistva – i onog zbog parčeta zemlje, i onog između bratstva i plemena; i onog između naroda zemaljskih.
Uvijek je zloba i ljubomora, sebičnost i samoljublje bilo korijen svakog bratoubistva!
– Mi smo, izgleda, dobro naučili Kainovu lekciju?
– Naše vrijeme je prepoznatljivo i po tome što je nezapamćeno u istoriji. Nikada u istoriji nije bilo toliko masovnih pokolja, kao u našem vremenu. Nikada u istoriji nije bilo toliko logora, gasnih komora u kojima su ljudi uništavani kao mravi – kao što je u naše vrijeme. Nikada u istoriji nijesu bile ispunjene jame zemaljske s toliko kostiju nevino pobijenih, kao u naše vrijeme.
Ustaše su i prije 1941. popisale jame po Hrvatskoj, i tačno su znali zapreminu, koliko koja može da primi ljudskih leševa.
Do 1941., ni mi ovdje, u Crnoj Gori, nijesmo znali, sem čobana, koliko ima jama i gdje su. A kada je počeo brat da ubija brata, onda smo otkrili sve naše jame…
Sebična ideologija je korijen tog i takvog zla, koje i danas nosimo u sebi. Sjeme zla nema ideološke granice. Ono presijeca svako ljudsko srce.
Svako od nas je u opasnosti da izgubi sjeme dobra i da ga obujmi otrovno sjeme zla. Ono „mjedeno gumno“ iz „Gorskog vijenca“ svako od nas nosi u sebi, naročito u ovim zlim i opakim vremenima, zatrovanim jednom od najopakijih bolesti koja je harala ovim prostorima, opasnijom od španjolke, kuge, side… Bolesti koja se zove – brozomora. Opake, otrovne, koja ugrožava temelje ljudskih bića; bolesti koja uči čovjeka da ubija; koja pomućuje namet, muti savjest i time razara sva ona istinska i sveta tkanja na kojima počiva čovjek kao svjesno biće.
Nije se, izgleda, lako liječiti od te bolesti, ali – moramo!
Zbog toga se mnogi od ubijenih i danas nalaze neopojani po tim jamama. Mnoge kosti vapiju da budu izvađene, da ugledaju svjetlost dana, da budu pomilovane majčinskom rukom, polivene vinom.
Ni u vrijeme kada je harala kuga, ni u vrijeme krvne osvete nije toliko ljudi pobijeno bratskom rukom.
Kada bi se trezveno istorija izučavala, sigurno bi došli do podatka da je 80 odsto, možda i više, u posljednjem ratu ubijeno od bratske ruke, a ne od okupatora – Njemaca i Italijana. A mi smo to i takvo bratoubistvo nazvali – narodno – oslobodilačka borba!?
– Kako, onda, dalje?
– Zlo u nama uvijek vreba; zato danas, sjećajući se svih onih ubijenih od bratske ruke, molimo se Bogu da nam oprosti grijehe voljne i nevoljne. Stalno imajmo na umu opasnost koja vreba u našim srcima, da se više nikada ne dogodi ono što se jednom dogodilo.
Jer, ako nas to nije opametilo, onda – imali nam spasa? Moramo da postanemo svjesni da nema ničeg važnijeg, ničeg svetijeg i uzvišenijeg od čovjeka i njegovog dostojanstva, ovdje, na zemlji!

(Večernje novosti, septembar 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *