NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

O Njegoševoj kapeli

– Budući da ste prihvatili da budete počasni predsjednik Odbora za povratak kapele, sigurno, vjerujete u uspjeh te akcije. Kad očekujete ispunjenje ovog svetog i svečanog čina?
– Ne sumnjam da će se to desiti, mada je teško da se govori o konkretnim rokovima. Vjerujem, svakako, da ćemo mi biti savremenici tog događaja. Moja generacija, koja je doprinijela i prisustvovala skrnavljenju Njegoševog groba na Lovćenu (a sni smo mi, na svoj način, pomalo odgovorni, ko manje, ko više) da doživi otrježnjenje i izvjesno očišćenje. To će se desiti onog trenutka, kada u cjelokupnom narodu crnogorskom, prevlada svijest o tome. To nije tako daleko, jer svako nasilje mora, kad-tad, da se razotkrije. A slučaj Lovćena je otvoreno nasilje protiv svetinje, protiv zavještanja, protiv prirode, protiv narodnog pamćenja. Treba razotkriti laž, i narodu će se vratiti i pamćenje i samopoštovanje. Oslobodiće se – brozomore.
– Kakva će biti procedura za pripremanje terena za povratak kapele?
– Procedura je već počela, time što se to pitanje sve češće javno postavlja, a i formiranje Pokretačkog odbora za obnovu kapele, značajna je karika utom lancu. Ja, kao mitropolit, moraću u najskorije vrijeme da postavim imovinsko pitanje crkvišta na Lovćenu. Ono pripada crkvi po božjim i zemaljskim zakonima i čak, ni formalno, od nje nije oduzeto, tako da je i sa tog stanovišta, tamo bespravno postavljen Meštrovićev mauzolej. To nije jedino pitanje, ali je jedno od prvih. Što više budu pravda i pravna država hvatale korijene, to će i Crkva biti prije obeštećena, ne samo kada je u pitanju Lovćen. A učinjena joj je, posebno u Crnoj Gori, izuzeto velika nepravda. Za posljednjih 50 godina ovdje je zapušteno i oskrnavljeno preko 600 crkava. U nekima i danas planduje stoka, drugima se jedva temelji naziru, i sve to treba da se obnovi. Ali, narod se budi. Nema dana da kod mene ne dođe neka delegacija ili pojedinac, sa željom da obnove neku od crkava. Čak se obnavljaju i one što su prije trista godina, u vrijeme velike seobe Srba, srušene.
To je dobar znak da dolaze bolji dani, pa će se i sveto kamenje, ponovo vratiti na Lovćen.
– Razgovarali ste sa predsjednikom Predsjedništva Crne Gore Momirom Bulatovićem. Da li je bilo riječi o povratku kapele?
– Predsjednik je želeo da čuje moje mišljene o tome i pažljivo me je saslušao. Mislim da je on čovjek s kojim može da se razgovara. To je dobro, i nadam se da će olakšati povratak crkvice na Lovćen. Istina, treba da se razbije i još mnogo predrasuda, treba osloboditi ljude straha, pa zato i kažem da ne treba žuriti dok sve dobro ne sazri. Treba pustiti da kod svih Crnogoraca sazri svijest da je crkvi a ne mauzoleju mjesto na Lovćenu. Sam čin postavljanja kapele biće najlakši dio posla. Naravno, normalno je da se očekuje da će oni koji su postavili mauzolej, naći za njega prikladno drugo mjesto. On će i tako na Lovćenu propasti, pošto ga je nemoguće održavati.
– Postoje ideje da se kapela „ukomponuje“ u mauzolej i tako svi zadovolje?
– Kapela mora da bude vraćena tamo gdje je i bila i tu kompromisa ne može da bude. A što se tiče sapostojanja kapele i mauzoleja, iz mnogo razloga to je nemoguće. Ne mogu dvije kape, istovremeno, na jednu glavu kod normalnog čovjeka, a Crnogorci nikad nijesu bili dvokapići. Lovćen je zamišljen da bude saborno mjesto pojedinaca, naroda i naroda. Što mauzolej na njemu duže ostane, Lovćen će sve više biti mjesto razdora a ne sabornosti. Što prije to shvate Crnogorci i ostali Srbi, to bolje za njih, za cio srpski narod a i za sve druge narode s kojima živimo. A to mora da bude posljedica duhovnog sazrijevanja samoga naroda. Mauzolej na drugom mjestu, gdje se može održavati, u prirodnijem ambijentu, može da postane istinski simbol zajedništva. Na Lovćenu on to nikako nije i ne može da bude.
– Prisutno je mišljenje da bi premještanje mauzoleja bio varvarski čin ravan rušenju kapele…
– Ako bi se prihvatila ta teza, onda bi sve, na čemu počiva slavna crnogorska istorija bilo suludo: istraga poturica, broj na Vučjem dolu, Carevom lazu, Grahovi… Riječju, sve što je rađeno za odbranu Crne Gore i njene slobode bilo bi varvarsko, besmisleno, nehumano. Neće biti baš tako i ne može da bude tako. Narod se uvijek od zla branio i braniće se. A premještanje mauzoleja nije rušenje, pa su i sa te strane poređenja neumjesna.
– Da li Vas je iznenadilo ovoliko glasova za povratak kapele?
– Ja sam duboko uvjeren da ogromna većina naroda nikada nije ni odobrila rušenje kapele, ali mnogi tada to nijesu smjeli javno da kažu. Mnogo ih je i reklo, pa opet vlastodršci tadašnji nijesu ih poslušali. Sada kada je narod osjetio da smije da govori, progovorio je prilično glasno i sve će glasnije. Vidite, Meštrović je svom Stepincu podigao odgovarajući, sasvim prikladan hrišćanski spomenik, a Njegoša je izvadio iz njegovog duhovnog konteksta. Prikazao ga je kao mislioca, ali je potpuno zanemario činjenicu da je on pravoslavni vladika. Preko tog Njegoševog spomenika on je iskazao odnos prema Pravoslavlju, kao šizmatičnom svijetu, koga treba stalno podučavati, prosvjećivati.
– Priča se da u mauzoleju i nijesu sahranjene Njegoševe kosti?
– Ne bih se iznenadio da je neki hrabri Crnogorac, a Crna Gora je imala uvijek hrabrih ljudi, ima ih i danas – kada je vidio šta se dešava, negdje, na sigurno mjesto, sklonio Njegoševe mošti i da čeka trenutak da ih ponovo vrati u kapelu. Nemam o tome konkretnih saznanja, ali sama priča nešto govori. Taj otpor u svijesti ljudi, koji se nije smio javno izraziti, našao je utjehu i izraz u priželjkivanju da vladičine kosti nijesu u zdanju koje mu ni po čemu ne priliči.
– Na Cetinju je stotinak osoba tražilo autokefalnu crnogorsku crkvu, noseći, pored ostalih i transparent: „Lovćen i mauzolej su krov dukljanske zemlje. “ Kako to komentarišete?
– Dolaskom u Crnu Goru, za mitropolita, zapanjio sam se postojanjem grupice ljudi, koja misli da Bogu službu čini i Sv. Petru Cetinjskom, tražeći nekakvu autokefalnu crnogorsku crkvu. Radi se o svojevrsnoj militantnoj sekti, sklonoj čak i nasilju. Narod ih je s pravom, nazvao „autokefalisti-crnolatinaši.“ Oni suštinski nemaju ničeg zajedničkog sa Crkvom i hrišćanstvom. Eto, ono brane mauzolej, koji je mnogobožački hram, a Njegoš je vladika Pravoslavne crkve, koji je ostavio zavještanje, da počiva u zadužbini Sv. Petra Cetinjskog, koju je lično podigao. To je prva zadužbina, prvi spomenik Svetom Petru Cetinjskom, a oni sad brane zločin koji je učinjen prema tom spomeniku, a sve tobož u ime Svetog Petra Cetinjskog!

(Večernje novosti, mart 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *