NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Šta je Lovćen bez kape nebeske

– Vaše Preosveštenstvo, gospodine Vladiko, kao što Vam je vjerovatno poznato, opet je oživjela ideja o vraćanju Njegoševe kapele na svetu planinu Lovćen, iako nikome nije jasno na osnovu čega i po kakvoj zloj sudbini su poslijeratni crnogorski moćnici prisvojili sebi pravo da ruše grob Vladike – pjesnika, da bi na njegovim temeljima sagradili spomenik vlastitoj taštini. Šta Vi mislite o pomenutoj ideji?
– Pa, ta ideja i tema o Lovćenskoj kapeli će nam se vraćati iz dana u dan, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, sve dok ne dok se ne vrati na Lovćen hram Svetog Petra Cetinjskog, i dok u njemu ne budu pohranjeni zemni ostaci Petra P Petrovića Njegoša, gospodara i mitropolita Crne Gore.
Istorija ima svoje duhovne zakone. Oni su više nego nepogrješivi. A duboko sam uvjeren da će i tu funkcionisati duhovni zakoni i da će doći do prave ravnoteže. Lovćen se zna šta je, zna se kakvo je zavještanje vladike Rada, zna se da je ono pogaženo, zna se da je to bio i ostao nemoralan čin, kako u odnosu na najvećeg pjesnika srpskog naroda i u odnosu na samu planinu Lovćen, tako i u odnosu na kulturu ovoga naroda, na njegovo istorijsko pamćenje.
Ovaj čin mora da bude okajan, opran, očišćen jer to je ljaga na Crnu Goru i na obraz cijelog naroda.
Prije ili kasnije, ono što je nedavno dograđeno, što je uljez na Lovćenu te liči na samar postavljen na njega, na epolete nekog njemačkog generala – moraće da se vrati na mjesto koje mu odgovara. Lovćenu treba da se vrati njegov prvobitni izgled. On mora da bude ukrašen onim simbolom, koji je simbol ne samo Crne Gore. Treba da prevaziđe taj nonsens da jedan narod koji u svom grbu ima tu i takvu kapelu, najsvetiji simbol svoga postojanja, hoće da ga uništi, nemoćan da očuva svoj sopstveni grb.
To je moglo da se dogodi samo ovdje, na ovim prostorima, kod ljudi koji su, očevidno, bili uvjereni da imaju pamet mnogo veću nego što su je imali, da mogu da budu gospodari života i smrti, da su mudriji od Njegoša. Međutim, zna se, daje, kako vladika Rade reče, „vrijeme majstorsko rešeto“, i prije ili kasnije, bez obzira na sve otpore, to će doći na svoje mjesto.
– Pravoslavna Crkva, po svom duhu, nije vlastodržačka. Nastoji da ostvari jevanđelsko načelo, daje Carstvo Božje na nebu, a ne na zemlji. Na Kosovu polju se sveti car Lazar između „dva carstva “ odlučio za ono nebesko, i time možda odredio cjelokupnu sudbinu svoga naroda. Kako objašnjavate, da Pravoslavna crkva uspijeva da pomiri ta dva carstva u čovjeku?
– Lazar je na Kosovu odredio duhovno opredjeljenje čitavog srpskog naroda. Lazar ne negira zemaljsko carstvo. On je samo izvrednovao dva carstva, pa kaže: „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i doveka!“ Čovjek ili narod, uvijek su pred izborom zašta će se opredijeliti – ili za ono, što danas jeste a sjutra ga više nema, ili za ono što je vječno, i na čemu počiva čovjek i njegova sudbina, njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. “
Uman čovjek će se u svakom trenutku opredijeliti za ono što je neprolazno, znajući pri tom, da ne gubi ono što je prolazno, već ga ustvari afirmiše na najbolji mogući način. To je antinomija postojanja otkrivena u Jevanđelju, definisana Hristovim riječima: „Ko izgubi dušu svoju – naći će je, a ko nađe dušu svoju – izgubiće je!“ To je, tako da kažem, antinomija samog života. Onaj koji se opredijelio za ono što je vječno, on prolaznom daje pravu mjeru, osmišljava ga i ovjekovječuje.
Lazar koji se opredijelio za nebesko, i te kako je ostao prisutan u zemaljskom carstvu, opisiv, realan, do dana današnjeg. Upravo tim svojim opredjeljenjem, za imanentno, ali u svjetlosti kosmičkog, vječnog, on je postao kamen temeljac, međaš istorije cijelog srpskog naroda. Tačka, kojoj se taj narod uvijek vraćao u odsudnim momentima, opredjeljujući se na njegov lazarevski način, čuvajući svoj obraz i uspijevajući da održi svoje istorijsko postojanje, kroz te silne promjene, seobe, koje pune vječne, neprolazne, žitnice Carstva nebeskog.
– Kosovo je naša najdublja rana. Rana koja je probudila svijest vaskolikog našeg naroda. U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, egzodus srpskog i crnogorskog naroda, doprinio njegovom osvješćenju, vraćanju prvotnim i osnovnim vrlinama?
– Tek kada se čovjek udalji od svog ognjišta roditeljskog, tek onda je u stanju da shvati njegovu toplinu i njegovo dostojanstvo. Ja nijesam nešto ovdje, u zemlji, ljude, koji sa takvim žarom vole svoje rodno tlo, kao naši ljudi u tuđinstvu. Pamet svaki detalj mjesta od kojih su istorijskom sudbinom, odavno odbačeni. Na najbolju ljubav prema svome tlu sam naišao kod ljudi u dalekoj Australiji, Americi, Kanadi, tamo gdje čovjek uopšte takvo što ne bi očekivao. Šta hoću da kažem? Sve seobe, predstavljale su, s jedne strane, zaista tragično raspeće naroda, a s druge strane, one označavaju mjeru vezanosti za ono što je istinski vrijedno i neprolazno u njegovom biću. Jer, samo ako se za to bude držao, moći će da opstane. Prema tome, seoba budi, vaskrsava, pokazuje šta je zaista vrijedno, šta je, u pravom smislu otadžbina, šta je narod i njegova kultura.
Onda kada se prava vrijednost izgubi, tek tada se uvidi šta je prava a šta lažna vrijednost. Seoba je raspeće i krst, a krst izvorište mnogih pregnuća: „Vaskrsenja ne biva bez smrti“, kazao je Njegoš i time izrazio duboku biblijsku istinu, utkanu u život svakog naroda i svakog pojedinca.
– Šta mislite o ignorisanju, čak i potiranju i negiranju hrišćanske kulturne tradicije, koja je u evropskim prostorima ipak bila određujuća? Dugo godina Pravoslavna crkva je, maltene, bila izopštena stadno na udaru totalitarnih režima, koji su najčešće imadi atribut komunističkih uređenja…
– To je djelo militantnog ateizma, u zemljama tzv. realnog socijalizma, a ja ne bih ni našu zemlju isključio iz tog kruga, iako se ona povremeno isključuje. Taj militantni ateizam pokazatelj je da su njegovi nosioci, ustvari, bili zagovornici jedne nove pseudoreligije. Utopističke religije. Religije imanentnog tipa. Nosioci jedne ideološke svijesti, koja funkcioniše po svim principima religiozne svijesti. Samo da navedem jedan primjer, primjer kulta ličnosti, koji se, kao po pravilu, pojavljivao u nekadašnjim mnogobožačkim narodima, a isto tako i u modernim vremenim, kada su počeli da vaskrsavaju novi kultovi mnogobožačkog, religioznog tipa. Počev od kulta Lenjina, Staljina, Broza do kulta Mao Ce Tunga, čak na tlu kineske civilizacije koja je protiv kultova ličnosti. Eto, do koje mjere je išao taj pseudoreligiozni sistem.
Obzirom da je marksizam, svojim zahtjevom za rješavanje socijalnih problema pretendovao na rješenje metafizičkih problema, sveukupne ljudske sudbine irealnosti, kao takav on nije mogao da trpi drugu religiju. Jednostavno, nije mogao da opstane kao religija, kao religiozna, tj. pseudoreligiozna svijest a da ne uništi tragove svake druge religije. Inače ne bi ni postojala tolika njegova ofanziva protiv religije, naročito prema pravoslavnim narodima.
– Kako tumačite činjenicu da se komunizam pojavio prvo u zemljama u kojima je upravo pravoslavna crkva, vjekovima, na religioznom planu. igrala dominantnu ulogu?
– To je jedno pitanje, veoma, veoma kompleksno i ozbiljno. Dugo vremena sam o tome razmišljao i nemam drugog odgovora, do onog koji je dao u drevnim vremenima hrišćanski pustinjak Makarije Egipatski, koji je kazao: „Tamo gdje je Duh Sveti, tamo je i gonjenje.“
Trebalo je, valjda, uništiti ono što je ostalo, kao posljednji nosilac i čuvar nepatvorenog ljudskog dostojanstva. Jer, drugdje zlo je uspjelo, na ovaj ili onaj način, da razvodni dobro razori svetinju. Tako da nije bilo razloga za borbu protiv onoga što je već bilo podleglo.
Trebalo je, dakle, uništiti one oaze u kojima je još uvijek postojala (i gdje još uvijek postoji) očuvana svetinja.
Tu se potpuno slažem s Dostojevskim: Pravoslavlje je očuvalo izvorno, biblijsko poimanje Hrista – Bogočovjeka, izvornog ljudskog dostojanstva. Zato je trebalo, da baš tu ugasi, ta „kuga istorijska“, Svetu Lampu kao što je, recimo, trebalo ubiti Hrista na Golgoti, kako bi se u korijenu sasjekla ideja hrišćanstva. Zato je Hristos i razapet i sahranjen. Međutim, ono što se dogodilo sa Hristom, dogodilo se i sa njegovom Crkvom. Došlo je do vaskrsenja, pokazalo se da je dobro neuništivo.
Čak je i smrt poslužila kao udica, tako da kažemo, vrhunskoj sili. Kao mamac, da bude pobijeđena. Isto to se odigralo na ovim prostorima.
– Koliko danas religija može da pomogne u rješavanju istorijskih pitanja?
– Sve zavisi od religije! Marksizam, kao pseudoreligija, kao ideologija, da bi za sebe sačuvao status jedine i spasonosne pseudoreligije i ideologije, strpao je sve druge religije u isti koš. A nijesu sve religije iste. Ima i satanskih religija. Ima religija koje okupljaju mnogo svijeta, ali koja imaju i diskutabilna načela. Sjetimo se samo Ruždija i napada na njegove „Satanske stihove“, i to u naše vrijeme, a da ne govorimo o primitivnim religijama, o sektama koje su se uvijek pojavljivale, o religijama magijskim… Prema tome, sve zavisi od toga kakva je koja religija: koliko je ona čista, čedna, i koliko su njeni nosioci spremni da iz nje ostvare ono što je zaista čovječno.
– Dugo vremena, na ovim prostorima, pa i šire, crkve su zatvarane, rušene, pretvarane u ruine i neprimjerna zdanja. Drevni, sakralni hramovi, bili su prepušteni zubu vremena, a o izgradnji novih, gotovo da nije smjelo ni da se misli. Čini se, da je u posljednje vrijeme mnogo toga promijenjeno. Nedavno je i od najširih društvenih slojeva podržana i prihvaćena ideja o izgradnji velike saborne crkve u glavnom gradu Crne Gore?
– Crkva u Podgorici će biti posvećena Vaskrsenju Hristovom. Vaskrsenju, koje je centralni hrišćanski praznik u suštini hrišćanstva, a to je svakako i simbolično vaskrsavanje vrijednosti, koje su bile odbačene. Ona će imati dva paraklisa. Jedan posvećen Jovanu Vladimiru, Svetom mučeniku, prvom zetskom, srpskom kralju iz desetog vijeka, a drugi paraklis Svetom Simeonu Mirotočivom (Simeonu Nemanji), koji je rođen ovdje, na Ribnici. Bio bi, doista red, da se ovaj narod oduži jednoj od najvećih ličnosti u istoriji balkanskih zemalja i naroda. Dakle, to podizanje hrama, u svakom slučaju je veliki događaj, u mnogo čemu, ništa manji od podizanja hrama Svetog Save na Vračaru. Ja ga bar tako doživljavam, tako razmišljam o njemu, i radujem se što je sve prisutnija svijest o njegovom značaju. Vidi se da taj hram narod osjeća kao nasušnu potrebu.
Time će ovo pokoljenje da iskupi grijehe onih koji su pedeset godina toliko hramova oskrnavili, porušili, pretvorili u plandišta za stoku. Svi ti hramovi biće, ako Bog da, očišćeni, obnovljeni, a preko njih će biti obnovljena i duša ovoga naroda: hramovi su oduvijek predstavljali barometar njenog dostojanstva.
Kad god se gazio jedan narod, prvo su se gazili njegovi hramovi. I groblja. Nije slučajno što su šiptarski separatisti 1981. godine, prvo udarili na Pećku patrijaršiju i na grobove, a tek onda na žive ljude. To je veoma značajna činjenica. Izgleda da je tako bilo i ovdje, u Crnoj Gori.
Nije slučajno što su nam mnogi grobovi dugo vremena bili zapušteni, što su hramovi pretvarani u klozete, što su ih potomci onih koji su ih gradili – prepuštali propadanju. Bio je to pokazatelj njihove uniženosti, neslobode i zaslijepljenosti.
Sada je, evo, došlo vrijeme povratka suštini i dostojanstvu, a hram je taj koji nam vraća to izgubljeno dostojanstvo!

(Pobjeda, 18. mart 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *