NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Kosovo je naš Jerusalim

– Crkva je, čak, i pod turskom vlašću, uspevala da sačuva svoj identitet, identitet srpskog naroda. Pa i onda, kada nije postojala srpska država! Vjeruje se da, nakon posljednjeg rata, Crkva nije bila na nivou tog zadatka?
Kao što je Hilandar bio Nojev kovčeg Srpskog naroda kroz vjekove i čuvao dušu tom narodu, takva je bila Crkva u cjelini, blagodareći upravo simbiozi, dubinskom prožimanju Crkve i države u nemanjićkom i postnemanjićkom periodu. Ona je to bila u vremenima kada je država bila ugrožena i kada je potpuno prestala da funkcioniše.
Crkva je bila čuvar, taj Nojev kovčeg države. Ona je nosila njena znamenja, što se vidi naročito pod Arsenijem III Čarnojevićem i Arsenijem IV Šakabentom. Znamenja državotvorstva prenošena su kroz hramove, preko episkopa, preko mitropolita i stigla do Sentandreje; preko naših ikonopisaca, kako bi, kada budu došla mirnija vremena, ta znamenja mogla da se ovaplote i ostvare preko oslobodilačkih ratova prošlog i ovog vijeka.
Ima razloga zbog kojih Crkva nakon posljednjeg rata nije bila na svojoj istorijskoj visini. Mada nema potrebe da pravdamo Crkvu, moramo ipak istorijski da razmišljamo. No i pored svih slabosti, Crkva je ipak uspjela da očuva svoj kontinuitet, da ostane jedini nerascjepkani organizam u ovom narodu, koji svojim prisustvom, dubinskim, pokriva i prožima život Srba, i u srpskim ovdašnjim zemljama, a i mnogo šire, u dijaspori. Na svih pet kontinenata.
Ima i ona svojih rana. Crkva, takođe ima raskole, američki, makedonski raskol, ali bez obzira na te raskole koji su Crkvi nametnuti, Crkva je uspjela, iako sabijena u geto, da sačuva svoj obraz. I nije slučajno da se sada naša inteligencija i širi slojevi vraćaju toj i takvoj Crkvi i polažu velike nade u njeno istorijsko iskustvo i njenu istorijsku pamet.
A to što je ona bila u takvom stanju, poslije rata, to nije samo od nje zavisilo. Ne treba izgubiti iz vida, da je Srpska crkva u toku rata – zaklana crkva (kao i ovaj narod), da su njeni hramovi porušeni, da su njeni episkopi pobijeni, sveštenstvo desetkovano, da je njen narod raščerečen.
Ko su ti poklani u Jasenovcu, Jadovnu, hercegovačkim jamama, u Glini? To je Crkva! Zaklana! I kada je došlo vrijeme oslobođenja, onda toj Crkvi, ne samo da je bilo onemogućeno da zaliječi rane, već i ono što je ostalo nerazoreno od rata, svim mogućim sredstvima jedne totalitarne vlasti, otimano je i razarano.
– O tim žrtvama, doskora, nismo ni govorili, ili se pak, licitirao njihov broj…
– Nije smjelo ni da se govori! Ima, recimo, ličnosti, koje do skora nijesu ni pomenute. Navešću vam primjer mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Jeste li Vi čuli za njega?
– Čula jesam, ali ne znam njegovu sudbinu…
– Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije je bez suda i presude, ubijen u Aranđelovcu. Kažu da je maljem ubijen u nekom potoku pod Bukuljom, ne zna mu se ni grob a ni mramora, i to u junu, julu 1945. godine, kada je rat bio završen. Jednostavno je iščezao. Patrijarh Gavrilo mu je održao pomen, smatrajući, kao što je tačno, da je ubijen. A koja je krivica bila mitropolita Joanikija? Jedina krivica mu je bila, što se, našavši se u Cetinju za vrijeme rata, okupacije, dva puta sreo s italijanskim komandantom. Što je 1944., videći užas bratoubilačkog rata, prestravljen, s jednom velikom grupom sveštenika, krenuo, što narod kaže, „na zli put“, preko Rogatice, preko Bosne. To je bila njegova krivica. Niti je ubijao, niti je bilo koga napadao. Postoje dokumenti šta je on pisao, recimo, 1943, 1944. godine koja će biti objavljena, gdje se vidi duša tog čovjeka, s koliko brige on razmišlja o svom narodu, sirotinji, pokušavajući da zaliječi ratne rane.
I eto, ubijen je bez suda i presude! To je samo jedan primjer, o kome niko, do danas nije smio ništa da kaže. A koliko li je drugih primjera, takođe u Crnoj Gori. Mitropolit Arsenije Bradvarević, divan teolog, čovjek, intelektualac, kome je suđeno 1953. godine, okončao je život, odležavši prethodno sedam godina zatvora. Episkop Varnava Nastić, zbog jedne propovijedi, osuđen je na dugogodišnju robiju, potom je montiran sudar, da bi i on i nekoliko zatvorenika, bili ubijeni. Njemu su noge bile polomljene. Stražar je poginuo, a on je nekim čudom Božjim ispao iz vagona i spasio se. U kućnom pritvoru, pod čudnim, misterioznim okolnostima, 1964. godine okončao je život u beočinskom manastiru.
Da ne govorimo o sistematskoj ateizaciji, o nasilju ateista nad milionima religioznih ljudi, o odvajanju inteligencije i mnogih društvenih slojeva od Crkve, o nasilnom ateiziranju djece. Zaboravljanju istorije. Nacionalizaciji skoro cjelokupe crkvene imovine, 70.000 hektara zemlje, hiljade zgrada. Mi danas moramo da gradimo svoje zgrade umjesto onih koje su oduzete ili uništene.
Sve činjenice moraju da se proanaliziraju. Da se progovori o sveštenicima pozatvaranim, progonjenim. To je velika priča, tih pedeset godina. Pokazaće se da su tih 50 godina, jedna svijetla mučenička strana u istoriji ove Crkve, kao što je to i mučenička strana u istoriji ovog naroda. Narod i Crkva su tu poistovjećeni, potpuno.
– Danas, kada Evropa teži ka jedinstvu, kako objašnjavate oživljavanje tog zloslutnog duha Nezavisne države Hrvatske?
– To je mučna tema. I ko zna ima li odgovora, ima li lijeka za tu muku. Tu, se, na nama, produžuje stara istorija. Mi pričamo staru priču i ta priča priča nas! Ona je i te kako vezana sa sindromom latinskog Zapada u odnosu na istočnoromejsko nasljeđe. O tom istorijskom sukobu, koji vjekovima traje i koji definiše, s jedne strane nas a s druge strane zapadne škole… To se odražava i na Hrvate i na Slovence, koji su po svom istorijskom ustrojstvu, zapadni narodi, i kao takvi, nosioci predrasuda Zapada, u odnosu na pravoslavni Istok. I to nosioci još ugroženiji tim predrasudama, zato što su neprekidno bili u sukobu s Istokom.
– Ne upućuje li to, možda na zaključak, da su Srbi negde pogrešili u svojoj istoriji?
– Pa, ovdje bezgrešnih nema, niti ih može biti! Nijesu Srbi bezgrješan narod, niti su oni po svemu, narod koji ne bi imao zašta da se kaje. I u odnosu na sebe sama, i u odnosu na druge oko sebe. Samo slijepi ljudi mogu da pravdaju sve ono što se događalo individualnom ili kolektivnom životu, a kolektivni život nije ništa drugo, već zbir individualnih života. Kao što nema nepogrješivog pojedinca, tako nema ni nepogrješivog kolektiva. Štaviše, kolektiv je u još većoj opasnosti od zanosa, od zablude, od laži.
A i jedna nacija je kolektiv. Prema tome, Srbi, i te kako treba da, kao pojedinci i kao kolektivi, kao narod, da razmišljaju da nijesu bilo čim i bilo kada, o bilo koga se od svojih susjeda ogriješili, ogriješivši se tako i o svoje sopstveno dostojanstvo i svoje istorijsko prizvanje. Jer, kada se ogriješim o drugog, kao pojedinca ili kao narod, onda se ogrješujem o sebe, jer iz jedne krvi je – krv svih ljudi. Svi su ljudi, u suštini gledano, egzistencijalno, eshatološki, jedan Čovjek. Prizvani da budu jedan Čovjek – s velikim: Č!
Prema tome, ogriješim li se o bilo koga, bilo kada, svjesno ili nesvjesno, ako hoću da budem Čovjek, prvenstveno, ako hoću da budem hrišćanin, moram da kažem: „Ogriješio sam se“. U novije vrijeme niko nije tako duboko osjetio to iskušenje kolektiva kao Solženjicin. Zato je on smogao hrabrosti, da traži javni oproštaj u ime ruskog naroda, od poljskog, za ona zla, koja su Sovjeti nanijeli poljskom narodu, sad, u toku minulog rata, dok su boljševici, marksisti, staljinisti kao svi ostali, pravdali i skrivali zločin u Katinskoj šumi.
Solženjicin, duhovno probuđen, kaže: „Oprostite, braćo! To nije radio moj narod. To je radila jedna ideologija, koja je manipulisala mojim narodom, ali, ja tražim oproštaj“.
Srpski narod, iako nije bio bezgrešan, ipak, nema razloga za neki kompleks u odnosu na narode sa kojima živi na ovim prostorima, jer, istorijski gledano, srpski .narod je uvijek branio svoju svetinju, svoje dostojanstvo, svoje mjesto pod suncem, i ako se ogriješio, on se ogriješio u toj odbrani svog dostojanstva. Najbolji primjer za to jeste danas Kosovo.
– Ono što je Jerusalim za Jevreje, Kosovo je za naš narod, čini se da se mi nismo jednako odnosili prema svojim svetinjama?
– Bilo je vremena kad smo se mi odnosili prema svom Jerusalimu, prema našem „Zidu plača“, na isti način, na koji se taj mudri narod jevrejski odnosio prema svom Jerusalimu. Ali, bilo je vremena, kada se nijesmo tako odnosili, kada je u nama slabila duhovna svijest, duhovno samosaznanje, ono što bih ja nazvao religioznim samosaznanjem, jer religiozno samosaznanje je najdublje samosaznanje jedne ličnosti ili jednog naroda. Kada to samosaznanje bude ugroženo, kada ono oslabi, onda je prirodno, da u narodu, u konkretnom slučaju – srpskom narodu, oslabi osjećanje za sopstvenu prošlost, svoja izvorišta za vrijednosti, za svetinje, bez kojih jedan narod prestaje da bude narod.
To se kod nas dogodilo, najviše u ovom vijeku u kome je došlo do najdublje religiozne krize u srpskom narodu. Nikada srpski narod, od vremena Svetog Save, nije bio u dubljoj duhovnoj krizi, religioznoj, krizi svoje saborne savjesti i samosvijesti. Ta kriza počinje već u prošlom vijeku, ne samo od marksističke revolucije, ona je posljedica te krize ali i izvor još opakijeg otuđenja od sopstvenog bića i identiteta. Kada je došao ovaj sistem, totalitarni, i ova ideologija, to opovršavanje narodne svijesti, došlo je do još dublje ugroženosti svega onoga što čuva svetinju u narodnoj duši.
Navešćemo jedan primjer.
Kada se sele sa Kosova Arsenije III Čarnojević, Arsenije Četvrti, oni se sele poslije borbe, osjetivši se zaista biološki ugroženi, bježeći od pokolja razjarenog turskog bašibozuka. Kako međutim objasniti, seljenje srpskog naroda, istrajavao je vjekovima u mnogo težim uslovima i na tim prostorima, i njegovo iseljavanje poslije ovog rata, u vremenu navodne selidbe, mira, u sopstvenoj državi? To je nešto što je neshvatljivo za normalnu ljudsku pamet. Očevidno, narod je, ugrožen, prije svega, u svom duhovnom identitetu i zato je izgubio sigurnost, izgubivši osjećanje za svoju sopstvenu svetinju. Vidi se i ko bježi sa Kosova. Zašto nijesu pobegli monasi? Zašto nije pobjegao starosjedjelac vjernik?
Pa i oni bježe?
– Mnogo manje. Starosjedjelac ima istorijsko iskustvo, on je istinski vezan za svaki kamen. A ovaj, koji je došao kasnije, nije se dovoljno tu ukotvio, pogotovo kad mu je duh odvojen od svetinje, od Dečana. Šezdesetih, tada sam bio u Dečanima najgori prema Dečanima, bili su Srbi. Srbin je ulazio s cigaretom u hram a Šiptar to nije radio! Došlo je do duhovne krize. Narod je zaboravio svoje hramove. Srbi su rušili hram u Đakovici. Dobro, pod prinudom, ali Srbin je bio onaj Jovanović, komesar, koji je naredio onima što su ga gradili, da ga ruše. Mi sad prebacujemo krivicu na Šiptare, a mi treba da budemo svjesni svoga grijeha prema Kosovu. Jer ono je zaista naš Jerusalim. To je naše ognjište. Tu je srpski narod postao ono što jeste, bez njega on prestaje da bude istorijski narod.
Dečani su putokaz, ne samo Srbima koji žive na Kosovu, već su putokaz svakom istinski probuđenom čovjeku pod kapom nebeskom. Ugroziti Dečane, znači ugroziti svakoga onoga koji živi i koji će živjeti na tim prostorima, bez obzira kom narodu on pripadao.
– To su vrednosti, koje, u svakom slučaju, pripadaju čitavoj kulturnoj istoriji čovečanstva!
– Čuvajući Kosovo, mi ne čuvamo samo svoju dušu, već mi čuvamo i dušu šiptarskog naroda, jer ne treba izgubiti iz vida da su oni bili do juče hrišćani, i da Šiptar sjutra neće biti u stanju da shvati svoje istorijsko biće, ako izgubi vezu s Dečanima, a Gračanicom, s Pećkom Patrijaršijom, jer u njegovoj matici, u Albaniji, cjelokupno njegovo šestovjekovno biće je, do Skenderbega, hrišćansko. Do osvajanja Turaka, i ne samo do njegovog osvajanja već i do 17. vijeka, kada su se tek tada velike mase poturčile.
Ima i Srba koji su se islamizirali, i time analizirali. Još uvijek ima Šiptara, koji čuvaju ikone po svojim domovima. Ima u tom našem prisustvu, na tim prostorima, i čuvanja šiptarskog istorijskog samosaznanja. Zato, naš opstanak tamo bitan je za nas, ali je bitan i za njih. Po njenom osjećanju i shvatanju, ako mi brinemo samo o svojoj sudbini, onda to nije razlog za tamošnji naš opstanak. Samo onaj čovjek i onaj narod, koji brinući o svojoj sudbini istovremeno brine i sveljudsku brigu, taj narod ima razloga za postajanje. Veliki učitelj i prorok tog i takvog shvatanja naroda i njegove sudbine je Dostojevski. Nije li on tako duboko volio svoj narod, ruski narod, i govori o njemu kao o narodu bogoiskatelju, rijetkom pod kapom nebeskom; govorio „o ruskom“ Hristu, koji je nešto specifično u odnosu na druge.
Međutim, taj isti Dostojevski je, kroz prizmu svog naroda i kroz tu ljubav prema svom narodu, doživio tajnu svečovječnosti, svečovječanske ljubavi. Tuje saznanje obaveze, svakog čovjeka, svakog naroda da, brinući svoju brigu, istovremeno brine i brigu svakog ljudskog bića. U tome će uspjeti, ako istinski doživi sebe samoga „svoje mjesto“ pod suncem.
Kao što malo prije rekosmo, čuvajući uzvišene domete ljudsko! duha na prostorima Kosova, mi čuvamo svoje biće, ali mi čuvamo znamenje i drugima koji tu žive i utemeljujemo njihovu pravu budućnost. Možda oni nijesu dovoljno dorasli tim znanjem, ili su se, kao i mi u jednom momentu od njih otuđili. Ali to znanje će jednog dana biti podsjetnik i tom narodu da se on vrati svom sopstvenom istorijskom korijenju i da otkrije poruku tih znamenja.
– Vraćajući se Dostojevskom, dotakli ste problem religijskog i nacionalnog?
– Da, odnos nacionalnog i univerzalnog, jeste problem, naročito ča hrišćanstvo. To dolazi do izraza, naročito za posljedica dva-tri vijeka, posle velikih nacionalnih buđenja i poslije usvajanja i od istočnih naroda poimanja nacije svojstvenog francuskoj revoluciji. Međutim, ne treba izgubiti iz vida, da je Crkva imala, dublje gledano, i dan-danas ima, drugačije poimanje nacije.
Prije svega, nacije nije prostor – krv i jezik Istinski nacionalizam, crkveno posmatrano, nikada nije poistovjećen sa bilo kakvim rasizmom. Što kaže vladika Nikolaj: „Kao što vo nije sav u rikanju, tako ni čovjek nije sav u jeziku i u krvi koju nasljeđuje… Nacionalno je prije i iznad svega etička duhovna kategorija. Opet kažem, Crkva ima svoje shvatanje naroda, biblijski utemeljeno. S jedne strane imate jevrejski narod, koji je jedinstven po svom istorijskom prizvanju, istina gledano kroz prizmu Starog Zavjeta, zatvoren u sebe, ali i kao zatvoren u sebe i svoju sopstvenu sudbinu, on ima univerzalnu misiju.
– Sa čvrstim sistemom moralnih normi…
– Sa čvrstim sistemom moralnih normi i prizvanjem koje je njemu dato u istoriji. Novi Zavjet se nastavlja na to starozavjetno poimanje naroda, ali univerzalizuje taj program. Pripadnik tog naroda, izabranog, jednog jedinstvenog, nije samo onaj koji je potomak Avrama i Isaka i Jakova, jer „Bog može i od kamenja podići djecu Avramovu“. To je velika istina Novog zavjeta. Ima i drugih naroda, koji treba da dođu i da postanu jedan narod, carsko sveštenstvo, izabrani rod.
Time Novi zavjet ne negira raznolikost naroda, uostalom u Djelima apostolskim se kaže da je iz jedne krvi sav rod ljudi, svi narodi i svi ljudi. Svakom narodu Bog je dao određen prostor i vrijeme; prostor gdje će da živi i vrijeme u kome će da donese plodove. Ali svi narodi sve te plodove unose u istu Jedinstvenu žitnicu jednog jedinog naroda – Božjeg naroda. Tako da nijedan narod ne smije da bude isključen iz te tajne participacije u zajednici tog jednog jedinstvenog naroda. Svi su opi prizvani i izabrani.
Zato kaže posljednja poruka Hristova apostolima: „Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog duha, i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.“ Dakle, ovdje imamo priziv svim narodima na jedinstvo kroz očuvanje njegove raznolikosti i nacionalnog identiteta. Ali nikad kroz neko egoističko odvajanje, zatvaranje u sebe samog, već uvijek kroz dublje utkivanje i obdarivanjem sobom drugoga i svojim bogatstvom. Nema uznošenja sebe nad drugima, nema onih koji su dolje ili koji su gore, već svi zajedno, ujednom istom tijelu, koje se zove – Hristovo tijelo, bogočovječansko tijelo.
Zajednica tako postaje bogočovječanska zajednica koja objedinjuje sobom i nebo i zemlju, i Boga i čovjeka, ljudsku i anđeosku prirodu, sabirajući sve i sva, sa svih strana i iz svih vremena i plemena u jedinstvo Duha i zajednicu mira i vječne ljubavi.
– Ne može se ipak, poricati nacionalni karakter nekih Crkava?
– Treba priznati da postoji određena hipertrofija tog nacionalnog u novijoj crkvenoj svijesti. Sam pojam tzv. autokefalnih Crkava i shvatanja da je autokefalnost uslovljena nacionalnom pripadnošću, jeste nešto što je neprihvatljivo za kanonsko predanje u Pravoslavnoj crkvi. Ja bih se pozvao na Svetog Savu, kako je on stvorio nacionalnu crkvu? Sveti Sava, kada stvara, obrazuje Srpsku crkvu, on stvara pomjesnu Crkvu, i njegovo poimanje naroda upravo je ovo biblijsko poimanje.
Njegov cilj je, da narod, koji živi na ovim prostorima, da ga, kao drvo maslinovo, zasadi u „duhovnom raju“. To je njegov prvi i osnovni cilj. To daje dušu srpskom narodu i državi nemanjićkoj, stvara preduslove za stvarni identitet tog naroda, i unošenje njegovih darova i plodova, što se samo po sebi razumije, u sabornu riznicu jednog i jedinstvenog Naroda Božjeg.
Jeste, Sveti Sava stvara srpsku Pomjesnu crkvu, ali on isto tako brine o stvaranju pomjesne Bugarske crkve, i zahvaljujući njemu, obnavlja se Bugarska patrijaršija. To se zaboravlja, zaboravlja se ta činjenica. On s ogromnim interesovanjem prati šta se zbiva u Jerusalimu, Aleksandriji. On ne ide tamo samo sebe radi, on ide kao poklonik u ime svog naroda, svoje Crkve. Ide tamo da prenese cjeliv mira patrijarhu aleksandrijskom, jerusalimskom. Dospijeva do Sinaja. Drugim riječima, on se osjeća odgovornim za sve Crkve, pa i za onog kalifu sa kojim se sreće na Istoku i za njegovo spasenje i za njegovu sudbinu.
Šta hoću da kažem? Što dublja ljubav prema sopstvenoj zemlji i narodu i što je ta ljubav istinskija, to čovjek postaje univerzalnije biće. Zašto su najveći pjesnici oni koji su na najdublji mogući način, doživjeli sebe i svoje sopstveno to? Zašto je Njegoš, recimo, toliko veliki? On je stoprocentno vezan, utkan svojim bićem i svom svojom krvlju i svom svojom mišlju, u damar srpskog naroda i Crne Gore! Ali, u isto vrijeme, njegova poruka je univerzalna, jer, idući u dubine svog sopstvenog bića, svog sopstvenog naroda, svog tla, on u sebi, u svom narodu, svom tlu, otkriva svako tlo. Svako biće. Svaki narod. Jer u dubinama pojedinog bića i tvari, otkrivaju se univerzalna znanja i stvarnosti. Svi smo jedno u nekoj dubljoj tajni. Što sam bliže sebi, otkrivam sve. Što sam dalje od sebe, ili ukoliko uspostavljam lažni odnos prema sebi, egoistički odnos, bilo na individualnom, bilo na kolektivnom planu, to sam onda dalje i od sebe i od drugih. Tu je negdje ta razlika o poimanju odnosa između univerzalnog i nacionalnog, koja postoji u njegovom izvornom evanđeljskom doživljaju i njegovom shvatanju kako smo ga prihvatili od vremena Francuske revolucije, pa naovamo. U tom pogledu nam je potrebno da se malo dublje vratimo, upravo ovom izvornom, svetosavskom predanju o naciji.
Drugim riječima, jedna nacija kad izgubi to svoje dublje saborno samosaznanje, šta ona predstavlja? Šta znači onda? Pripadnost nečem biološkom? Ali biologija je bezimena, bezlična stvar. No nacija ima svoju ličnost, to je biblijsko poimanje nacije. Ta ličnost pak se ne zadobija „krvlju“ i biološko-sociološkim nasiljem, već se zadobija novim kvalitetom života, etičko – duhovno stvaralačkim činom koji se uliva u postojanje pojedinca i naroda, i koji osmišljaju biologiju i ostvaruju istinsko čovjekovo lično i socijalno življenje. Ti novi kvaliteti, te nove vrijednosti, ta nova samosaznanja, novo saborno stvaranje i preko njega svjedočenje vječnog i neprolaznog sobom, – pred cijelom vasionom – To je ono Što je smisao jednog naroda, i „ličnost“ jednog naroda.
– Znači li, to, da svaki narod ima svoju misiju u istoriji?
– Svaki narod ima svoju misiju u istoriji. To je ono čega su i Srbi bili svjesni u srednjem vijeku. Zato nije slučajno u Dečanima, živopisac naslikao, s jedne strane iznutra, u naosu, Lozu Jesejevu od Hrista, a s druge strane istog zida on slika Nemanjinu lozu. Šta je htio time da pokaže? Htio je da pokaže, da se taj izabrani Božji narod jevrejski ovaplotio u narodu srpskom. Srpski narod je, primivši u sebe poruku proroka, oplodivši se njome, a u nosioce te poruke spada i Sveti Sava i njegovi nasljednici, postao organski dio naroda Božjeg, vječnog i neprolaznog. Na taj način on zadobija, u pravom smislu, svoju ličnost, otkriva svoje dubine, stiče mogućnost spasenje kroz svoje opredjeljenje za vječno i neprolazno, ali isto tako postaje svjedok toga drugim narodima. To znači opredjeliti se kosovskim, odnosno lazarevskim, šta znači svetosavskim opredjeljenjem.
Što je ličnosniji pojedinac ili narod, to je univerzalniji, jer onda njegova ličnosna sila svijetli, ne samo onima koji su unutra već i onima koji su spolja.
– Do kada će srpski narod da stoji na bedemima hrišćanstva?
– Dok god bude postojao! To je njegovo prizvanje. Onoga momenta kada se umori da stoji na bedemima hrišćanstva, tog trena on gubi razlog za svoje postojanje.

(Student, april 1988)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *