Ljepota će spasti svijet
(Uz izložbu ikona u Vladičanskom dvoru u Vršcu, decembra 1987)
– Da li savremeni slikar kopira ikonopisca iz minulih vekova?
– Iznenadilo me da ima toliko slikara, koji se vraćaju slikarskom korijenu svog naroda, i to na ovako moderan način, ili pak, u ikonopisnim školama. U osnovi je isto nadahnuće. Recimo, slike Bate Mihailovića su moderne, ali je njihov duh blizak „Mileševskom anđelu.“
– Ako su formalna pojava lika na ikoni i njena suština neodvojivi, što podrazumeva kopiranje?
– Nerazumijevanje vizantijsko-slovenskog ikonopisa nije slučajno. Ljudima koji su vaspitani na renesansnoj tradiciji Zapada čini se, da je u pravoslavnom ikonopisu zastupljeno ponavljanje, zbog čega je i pristup ikoni površan i pogrešan. U vizantijsko-slovenskom ikonopisu, međutim postoji unutrašnje jedinstvo i istovjetnost. Vizantijsko-slovenski ikonopis traži dublju istinu, potku, on se prije svega interesuje za ono što je vječno u prolaznim formama života. Zbog toga izgleda da je statičan Jer njegov dinamizam je unutrašnje prirode, nikako spoljašnje.
– Kako ikonopisac savladava tu suštinu?
– Ikonopisac je svjestan činjenice, da je nemoguće istinu izraziti bilo riječju, bilo slikom. Istina je neizreciva, neobuhvatna, neizobraziva. Zato se on, namjesto naturalističkog jezika, jezika kopiranja prirode, koristi jezikom simbola, ali i to korišćenje simbola je samosvojno. Drugačije se prima simbolizam u zapadnoj renesansi, drugačije u vizantijsko slovenskoj umjetnosti. Za istočnog ikonopisca simbol nije apstrakcija, gola alegorija. On se svojim slikovitim jezikom vraće etimološkom zapisu same riječi: sim-valo=sa-bacam: bacam skupa dvije stvari, – znači nešto što je zajedno. Ikona se, s jedne strane, zasniva na konkretnoj realnosti neuništivog ljudskog lika, a s druge strane želi da posvjedoči neizrecivo prisustvo onostranog. Otuda je ličnost osnovna njena istina, težnja za očuvanjem ljudske bogočovječne ličnosti. Ikona ne mjeri vječnost prolaznošću, nego se trudi da perspektivom onostranog afirmiše i ovekovječi ono što je prolazno. Ikona je sva u pogruženom i vječnom.
– U modernom svijetu podstiče veliko interesovanje?
– Iako začuđujuće, to je lako objašnjivo. Ikona je sačuvala ravnotežu između duha i materije, vječnog i prolaznog, Boga i čovjeka, prirodnog i metafizičkog, van prirode. Ono što ne može da se kaže za renesansnu umjetnost Zapada, za većinu modernih pokreta, izniklih na načelima te umjetnosti.
– Dakle, šta je ikona?
– Ikona njeguje zgusnutu ljepotu istorije svijeta, ali ljepotu prožetu vječnom ljepotom, onom, koja će, po Dostojevskom, spasiti svijet. Otuda i ova potraga za vizantijsko-slovenskim ikonopisima, potraga za izgubljenom ravnotežom. Tim prije što smo mi ujednom trenutku, ujednom istorijskom periodu, previdjeli najzrelije plodove sopstvene kulture, svog sopstvenog istorijskog izraza, i počeli smo da gledamo same sebe kroz tuđe naočare, tako da nam je sve što nam nije ličilo na zapadne istorijske uzore, izgledalo jadno i blijedo. Zastarjelo. Trebalo ja da dođe do preokreta u zapadnoj istorijskoj nauci, da bi smo mi počeli da pristupamo našoj prošlosti na ozbiljniji način. Olivije Kleman, izdavač jednog časopisa u Parizu, boravio je u Pećkoj patrijaršiji i razgovarao sa kopistima. Zapanjio se kad je vidio koliko naš čovjek nema osjećaja za sopstvene vrijednosti, kada je primijetio kod njih nevjerovatan stav, da sve što nije u skladu sa Zapadom, nema sopstvenu vrijednost. Srećom, to je vrijeme prošlo, i mislim da ova izložba to i potvrđuje.
(Intervju, januar 1988)
