NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Božićna poslanica srpskom i ostalim narodima

– Preosvećeni Vladiko, šta biste rekli u Božićnoj poslanici srpskom narodu i svim narodima uopšte?
– Božićna poruka je vječna i uvijek nova: Mir Božji, Hristos se rodi! Od pamtivijeka, mir je nasušna potreba svakog bića, a pogotovo svakog ljudskog bića. Mir je prvenstveno unutrašnja stvarnost ljudskog srca. Mir i sloboda, oni se prvo u srcu zadobijaju, i ako tu ne postoje, onda ih ni oko nas ne može biti. Na prostorima gdje službujem (Eparhija banatska – pr. pr.) Božićnu poruku narod definiše riječima molitve: „Od cara mira, od Boga zdravlja!“ Taj mir nam je neophodan u svakom pojedincu, u svakoj porodici, svakom mjestu, zemlji i svakom narodu.
– Vi, ipak, zbog Vaše duhovne delatnosti, poslednjih godina piste imali mnogo mira. Napadane su tribine koje ste Vi organizovali, napadane su Vaše besede i pisanja. O čemu se tu, zapravo, radi?
– To pitanje sam i ja sebi često postavljao i nijesam do danas pronašao odgovor. Jedino znam, da kada sam došao ovamo, a to sam istakao i u svojoj besjedi, došao sam s poštovanjem i s ljubavlju prema svima i prema svakome. To je, uostalom, i moje „vjeruju“: poštovanje svakog ljudskog bića kao sebe samog. Možda i više od sebe samog. Ali, vjerovatno su na ovom prostoru postojale – kod nekih pojedinaca – predrasude i o Crkvi, o njenom biću, o njenoj ulozi, o mojoj ličnosti. Ti pojedinci su uticali da moj dolazak u pojedinim krugovima izazove određeni nemir. Na drugoj strani, narod mi je uzvratio i poštovanje i ljubav. Obišao sam cijeli Banat, preko 140 parohija, i svugdje jebilo tako. Ali, pojedina javna glasila tome su davala sasvim Drugu intonaciju. Vjerovatno da sam i ja djelimično za to kriv, zato što sam pokušao da unesem određeni dinamizam u život Crkve.
S obzirom na poslijeratne prilike, u kojima je Crkva živjela, to je bilo iznenađenje za neke ljude, koji su Crkvu smjestili u sferu mrtvog organizma, nepostojećeg i preživjelog. I onda, ako Crkva počne da radi svoj posao koji je radila vjekovima, uslijede napadi. Takav je slučaj bio i sa tribinom „Vjera i kultura“ u Vršcu. Postavljalo se pitanje – „šta Crkva ima s kulturom“, a pitali su ljudi koji nijesu svjesni, da sama riječ „kultura“, dolazi od riječi „kult“. A zna se od iskonika, da gdje god postoji kultura, ona predstavlja dah vječnosti, vezana je, posredno ili neposredno, sa kultom bilo koje vrste. Prema tome, postavljati takvo pitanje, znači pokazivati svoje neznanje sadržaja i poruke Crkve, njene uloge kroz istoriju, njene današnje uloge i njene uloge u budućnosti, svakog mjesta, pa i ovog.
– Šta je posebno smetalo na tim tribinama? Da li su ti zvanični napadi bili upereni samo na ljude u monaškim rizama?
– Smetala je sama pojava tribine, ma šta se na njoj govorilo. Prije nego je počela, organizovano je nekoliko predavanja u Pančevu. Crkvena opština je dvaput kažnjavana samo zbog toga što je pozvala nekoliko ljudi sa strane, među kojima je bio i Antonije Isaković, potpredsjednik Srpske akademije nauka. Akademika Isakovića nijesu pozvali na odgovornost za ono što je govorio, ali su kaznili domaćine što su se usudili da slušaju, s poštovanjem, jednog srpskog akademika.
Priznajem, ovdje to nijesam očekivao, jer je na ovom prostoru već nekoliko vjekova prisutna odgovornost za duhovne probleme. Suočavanje sa okoštalim shemama mišljenja, djelanja, sa pogrešno utemeljenim odnosima između Crkve i Države – to je nešto što je smetalo vlastodršcima. Ja bih to stanje radije shvatio kao recidiv staljinizma koji je ostavio velike napukline u svijesti. Poznato je kako se sve on javljao na ovim prostorima. Pisac Mladen Markov nam je dočarao vrijeme čuvenih „dobrovoljnih otkupa“ i procese „istjerivanja Boga“. Roman „Istjerivanje Boga“ nije nešto u mašti književnika, to je stvarnost, koja se eto i danas javlja u mnogim sredinama. Eto, nedavno sam čuo od jednog vjernika, koji je bio očevidac, šta se dogodilo u obližnjem selu Parti. Negdje pedesetih-šezdesetih godina, u Parti su, ne samo istjerivali Boga, nego ga i sahranili zvanično! Grupa skojevaca napravila je sanduk: „Umro je Bog, Bog je mrtav!“ Skojevci obučeni u odjela koja podsjećaju, valjda, na crkvene odežde, nosili su taj sanduk kroz selo, pjevali šorovima skaredne pjesme, i na kraju sanduk bacili izvan sela, u neki kanal, tvrdeći: „Bog je sahranjen. Nema više nikoga u Parti da vjeruje u Boga“. , A, ipak, danas u Parti postoji i hram i mnogo vjerujućih duša, mnogo divnog, božjeg naroda. Eto, vidite, jasno je kakvo je tu vladalo stanje uma.
Moramo imati u vidu da je ovdje došlo i do doseljavanja velikog broja kolonista iz drugih mjesta. Oni su često gubili svoje običaje iz starih krajeva, na novu sredinu nijesu navikli kao ni na njenu duhovnu stvarnost. Tu im je data zemlja, imanja i kuće, obezbijeđeni su im dobri materijalni uslovi, pa su mnogi od njih bili nosioci militantnog ateizma i stvaranja takve atmosfere.
– Krije li se iza svega toga, zapravo, sukob dva različita pogleda na svet? Sukob dve ideologije, koje paralelno egzistiraju u istom vremenu i na istom prostoru? Jedne stare ijedne nove?
– Po mom dubokom uvjerenju, nije u pitanju prost ideološki sukob, već sukob religiozni! Poslijeratni ateizam, nije ustvari bio ateizam u nekom fiziološkom smislu riječi, nego je to više bio ateizam konfesionalnog tipa. Ja se sjećam, kao dijete, mi smo u Morači, u Crnoj Gori, pjevali: „Ne vjerujem u nebesa, no u Marksa i Engelsa!“
To je, ustvari, na našim prostorima, borba između dva religiozna stava. čovjek, koji je vjekovima hranjen duhom vjere, ne može dekretom i preko noći da postane areligiozan. On samo svoju religioznost prenosi na nekog drugog boga. Ako se odrekne pravog Boga, on će da izmisli drugog. Gdje god je bila dublja ta antiteistička ideologija, opaje obogotvorila samu sebe. O sebi stekla uvjerenje da je vječna. I njeni nosioci su o sebi mislili dasu vječni! Saglasno toj koncepciji javljaju se kultovi ličnosti, stvaraju se drugi idoli i simbolika te love religije.
– Da li nauka zaostaje u proučavanju i razumevanju tog procesa „svetovne religije „?
U posljednje vrijeme neki od naših sociologa bave se tim pitanjem i o tome govore. Mislim da je to veoma važno i da nauka tu mora da zasiječe još dublje. Pomenuo bih tu samo sociologa Šušnjića, zatim rad Esada Ćimića i drugih.
– Naša civilizacija, grubo, može da se podeli na ono vreme pre Boga, na vreme božije i posle Boga? Kako Vi, kao duhovnik, gledate na savremene procese „novog paganstva“?
– Tragedija naše civilizacije je u tome, što je ona, umjesto progresa, čovjeku podmetnula kukavičije jaje. Drevni narodi, na primjer primitivni Egipćani, koji su bili mnogobožački narodi, klanjali su se idolima, i to se zna da su to idoli. Mi danas znamo da su ti idoli – personificirane kosmičke sile koje se obogotvoruju. I to je bila neka dublja čovjekova potreba za svetinjom. Naša pak moderna civilizacija, vratila se tim idolima, samo im je dala novi oblik. Recimo, bogu Molohu su se prinosile žrtve. U naše vrijeme, niko pametan, neće da kaže kako prinosi žrtvu bogu Molohu. Pasternak u romanu „Doktor Živago“ duboko je osjetio nove forme tog istog žrtvoprinošenja. Opisujući sovjetske partizane, koje u tajgi strijeljaju zato što su pravili votku od špiritusa, navodi kako to čine u šumi, kod nekog kamena, na kome je, prije nekoliko hiljada godina, žrec prinosio žrtvu za Moloha. Pasternak nam dočarava, da ovo novo prinošenje žrtava, nije ništa manje krvoločno od onog prije pet hiljada godina, nego čak i krvoločnije. Ruski narod je ideal raja na zemlji platio životima šezdeset miliona ljudi. Šezdeset miliona je stavljeno na žrtvenik jednog novog božanstva, i na kraju se pokazalo da je to bila – greška! Vidi se to po novim zbivanjima u Sovjetskom Savezu, u otkrivanjima kakvi su sve zločini počinjeni u ime novog božanstva, i čemu sve čovjek nije žrtvovan, i to u ime ljudske slobode, dostojanstva; u ime apstraktnog dostojanstva apstraktnog čovjeka žrtvuješ milione konkretnih ljudskih bića!? To je tragika ljudska. Kako vrijeme protiče, sve mi je slađi Njegošev stih: „Šta je čovjek a mora bit čovjek!“
– Nedavno ste pisali o motivima produžetka gradnje beogradskog hrama Svetog Save?
– Kad god sam ranije prolazio pored započetih zidina hrama, prije produžetka obnove, uvijek me hvatala tuga. Imao sam utisak da prolazim pored našeg zida plača. Imao sam osjećanje, da u srcu i biću srpskog naroda, zjapi otvorena rana, nezacijeljena i nema čak ni nade da se zacijeli. U mom viđenju, nije sam hram toliko bitan, koliko taj simbolički smisao. Početak njegove obnove je dokaz dubljih obnova, vidljivih i nevidljivih!
Dobro je to rekao akademik Matija Bećković: „Mi ne gradimo hram, nego on gradi nas!“ I ako hram uspije da obnovi naše izgubljeno jedinstvo, to će biti dovoljno. Jer, ovom narodu treba mira, kao što smo rekli na početku razgovora. Mira i slobode. I jedinstva! Nikad ovaj narod nije bio tako rascijepljen na razne „užase“, ideološke frontove, pašaluke, na nepostojeće nacije, kao što je to slučaj danas. Ono što se zbiva u nas, u ovom momentu, pokazuje da je narod, ipak, postao svjestan, da tako više ne ide, Sve se to vidi, ne samo na zbivanjima oko Kosova, nego i u našoj kulturi, pa i u samoj Crkvi; vidi se i u našoj dijaspori. Jedinstvo je naša potreba. Doduše – postići ga nije lako.
Nažalost, kod nas je bio bratoubilački rat, a gdje je nekad brat brata ubijao, i sad zemlja diše – krvlju! Bratska krv vapije Nebu, kao ona Aveljeva. I nije lako tu bratsku krv iskupiti i oplakati. Nije lako pronaći pravili jek za kojim čeznemo, posebno mi u Crkvi, koja je od pamtivijeka bila priziv na jedinstvo porodice, sela, naroda; na jedinstvo mnogih naroda među sobom, da svi u Isusu Hristu budu jedno.
Ako hram Svetog Save, pored toga što budi novu snagu u duši ovog naroda, uspije da objedini zavađenu braću, onda je on ispunio misiju koju je ispunio i Sveti Sava, prenoseći mošti svog oca Stefana Nemanje u Srbiju, da nad njima izmiri zavađenu braću.
– Vi ste rodom iz Crne Gore. Svedoci smo da se u toj republici odigravaju veliki politički, kulturni i duhovni procesi?
– Rođen sam tamo, i prirodno je da čovjek voli mjesto rođenja, vezan je za njega i osjeća svaki treptaj njegovog bića. Crna Gora je po imenu, a i u stvarnosti – crna. Crnu Goru je posebno zacrnio bratoubilački rat. Kao dijete pamtim taj užas. Ljetos sam išao tamo i u mene se vraćao strah iz 1942. godine. Brat, u Bistrici, ubija rođenog brata! Majka vodi mene za ruku, jedno dijete nosi u svojoj utrobi, treće na leđima, a drugom rukom vodi konja. I tako bježimo pro Rtica. Naravno, tada nijesam mogao da shvatim šta se događa, imao sam četiri godine, ali je u meni ostao do danas užas. Taj narod tamo – to je prestravljen narod, prestravljen užasom.
A mnogi su se pitali: šta je to sa Crnom Gorom? Neko je skoro pisao da je negdje u Primorju, crkva iz dvanaestog vijeka pretvorena u nužnik. Manastir Morača, odakle sam, bio je 1943. godine pretvoren u klozet. Radovan Zogović je to napisao i objavio u jednom crnogorskom časopisu. Napisao je da su on i njegova žena napravili metlu od brestovog granja i da su nekoliko dana čistili izmet iz Morače, prastare nemanjićke lavre.. Zlo se, ipak, nije dotaklo jedra ljudske duše. I pored te prestravljenosti, duša se tamo obnavlja, nezadrživo. Toliko štete narodu su mogli da nanesu samo ljudi okovani dogmatskom sviješću. Oni mogu sada da preduzimaju bilo kakve korake da spriječe obnovu, kao što su to nedavno pokušali na Žutoj gredi i u Podgorici, ali ne mogu više da spriječe taj proces, koji izvire iz naroda, iz glave čitavog naroda. I to je ono što obećava budućnost Crne Gore, a preko nje i cijelog srpskog naroda.
– Kao da ni sam Njegoš mira u svom grobu nema, od onih koji ga se danas odriču, i od onih koji ga svojataju?
– Kako bi mogao da ima mira kad mu je pogažen zavjet! U iole civilizovanom svijetu, čak i neprijatelju, čak i osuđeniku na smrt, poštuje se posljednja želja. A posljednja želja Njegoševa nije ispoštovana: „Sahranite me u crkvici koju podižem mome stricu Petru 1 Petroviću.“ Zašto baš tu? Zato što Njegoš sve duguje svome stricu. Tako, na Lovćenu nijesu samo bile mošti, samo grob Njegošev, već i spomenik Svetom Petru koga je Njegoš smatrao većim od sebe. Lubarda je na temu tog nepočinstva sjajno uradio sliku „Sumrak Lovćena“.
Bio je to sumrak pameti, koja se sada razbistruje. Nezadrživo! Radujem se tome – promjeni i dolasku te nove klime. Ranije sam pisao bivšem predsjedniku Vojvodine – „mnogo je straha ovdje“. Zato je blagoslovena poruka iz Povelje Ujedinjenih nacija, da ste dužnost snih da oslobađaju ljude od straha. Kad će ljudi da žive ljudskim životom, ako cijeli vijek treba da im prođe u strahu?!
Eto, to je Božićna poruka za oba prostora o kojima govorimo, a i za cio Svijet.
– Preosvećeni Vladiko, srpski živalj na Kosovu teško tu radost mira može da podeli. Nad njim vlada genocid, brutalni napadi, već gotovo pola veka?
– Šiptarski šovinisti i njihovo vođstvo, ostvaruju svoj program, sistematski, razrađeno. Nijesam političar, ali sam čovjek koji pripada ovom narodu. Brinem se i bavim sudbinom ovog naroda. Oni koji su poslije rata vodili srpski narod, učinili su veliku pokoru i grijeh, izdali su njegove nacionalne interese. Lažni internacionalizam, doktriniranog tipa, koji su oni zagovarali, pokazao je svoje lice. Ja ne mogu da volim čovjeka uopšte a da gazim one sa kojima živim u sopstvenoj kući. To je i lažna ljubav i lažni internacionalizam!
Srpski narod iseljavao se sa Kosova u ranijim vjekovima kada je bilo pitanje njegovog biološkog uništenja. No i kada je prelazio na druge prostore, ostajale su veze, sa starim krajem.
Evo primjera iz života Crkve: karlovački mitropolit kada je postavljan, zaklinjao se da bude čuvar trona Pećkog patrijarha, dotle dok se ne obnovi ranije stanje. Bile su to duboke i trajne veze, sve do 1914. godine. Dobrovoljci iz Vojvodine su odlazili da se bore za oslobođenje Kosova a samim tim i zajedinstvo srpskoga naroda. Evo ovdje, iz sela Parte, postoje svedočenja da se 1914., nekoliko mladića otrovalo, jer su odbili da pod tuđom zastavom ratuju protiv Srbije. Visoka je bila svijest o jedinstvu. No kada je novim ratnim i poratnim nasrtajima izvršena razjedinjenost te svijesti, onda je moglo da se dogodi, da posle drugog svjetskog rata na granici Kosova stoji Dušan Mugoša s korbačem i govori prognanom narodu, koji se vraćao na svoja vjekovna ognjišta, na svetu kosovsku zemlju: „Vrćite se, nije ovo više vaša zemlja!“
Kada je 1949. godine rušena crkva u Đakovici, podignuta u spomen onima koji su za Kosovo i poginuli, morali su da je ruše oni što su je gradili. Tako je razaran narod iznutra.
Sve što se događalo na Kosovu od završetka drugog svjetskog rata naovamo, gola je izdaja srpskog naroda. U normalnim prilikama, izdajnici bi se izvodili pred sud, bili bi krivično gonjeni, a kod nas se – „diferenciraju“. Bilo je drugih naroda koji su mijenjali ideologije i sisteme, ali u vitalne narodne interese niko nije dirao. Mi smo jedini evropski narod, čiji su vitalni interesi ujednom momentu žrtvovani, ada, uistinu, ne znamo – kome i čemu.
– Druge konfesije, pa čak i konfesije u okviru Hristove Crkve u Jugoslaviji, nisu pokazale da imaju razumevanja za patnje srpskog naroda i srpske Crkve na Kosovu. Kako Vi to tumačite?
– Za mene je to nerazumljivo, bolno i neshvatljivo. Nedavno je u Đakovu bio tradicionalni simpozijum bogoslovskih fakulteta Zagreba, Beograda i Ljubljane. Tema je bila „Evharistija (tajna liturgije) u vjeri i životu Crkve“. Govorio sam u ime našeg fakulteta, pokušavajući da otkrijem istovjetnost Crkve kao vjekovnog organizma u svim oblastima sa“ evharistijom i evharistije sa Crkvom. Ko zna šta je evharistija zna šta je Crkva i obratno. Posle drugog vatikanskog koncila, Rimokatolička crkva priznaje istovjetnost poimanja ove tajne, dok je srpska Pravoslavna crkva i Pravoslavlje još uvijek dosta rezervisano prema istovjetnosti evharistije obje Crkve. Održana je i tada misa koju je služio beogradski nadbiskup, koji je prišao i dao mi „cjeliv mira“. Zahvalio sam se, rekao da je to lijepo, ali bi bilo još ljepše „da ste taj cjeliv mira dali onoj silovanoj djevojčici na Kosovu, svim stradalnicima na Kosovu“. Jer, ako smo mi jedno te isto, ako me boli stradanje na Kosovu, mora da boli i vas. On je dobar čovjek, ali, eto, nema saosjećanja, zapadnjaci često ignorišu to što se našem narodu događa na Kosovu.
Bolna je ta nezainteresovanost naše braće Hrvata i Slovenaca za genocid nad srpskim narodom na Kosovu. I ako se ovako produži: oni nezainteresovani a mi vezanih ruku, onda se s pravom i sa puno strepnje treba pitati – gdje je kraj?! Kao što u posljednje vrijeme političari i rukovodioci iz Srbije s puno smisla i poštenja shvataju šta se na Kosovu dešava, tako bi i Hrvati i Slovenci, i svi ljudi poštenih namjera i dobre polje, morali da to shvate.
– Srpski narod često ima osećaj daj je prepušten svojim nevoljama. U toj nesreći poseže se za nekim starim simbolima i vrijednostima. Sledeće godine navršava se 600. godina od kosovske bitke, a svete mošti Kneza Lazara putuju Srbijom…
Pratio sam ih od Svetosavskog hrama do Ravanice, preko Bosne, do manastira Ćelije, Lelića, i osvjedočio sam se sa kakvom ih ljubavlju i poštovanjem narod dočekuje. Kad god je našem narodu bilo tegobno, on se vraćao moštima svojih svetih. I to nikad nije iznevjerilo. Zato i nema naroda u Evropi, koji je sa toliko požrtvovanja čuvao mošti svojih svetitelja. Otuda su bolni nedavni nasrtaji na te simbole, recimo u jednom od posljednjih brojeva NIN-a. Njihovo omalovažavanje, pljuvanje na Sv. Simeona i Savu, Cara Lazara, pokušaj je da se jednom narodu ukradu i oskrnave svetinje, da nas vrate paganstvu, babunima. To je nekakav neognosticizam. Jer, eto, sve je bolje, sve dajete, samo nemojte Pravoslavlje! Evo, recimo, ovdje u Vršcu, dozvoljena je sekta satanista, ali smete ako pravoslavni vladika na Badnje veče, pozove narod i svoje prijatelje da govore u ime mira i da se raduju prazniku.
– Nedavno sam pisao o stradanju Pravoslavne crkve, sveštenstva i monaštva na Kosovu…
– Perspektiva Crkve je u perspektivi naroda. Kosovo je pamćenje tog naroda, i ono ima svoju budućnost. Ali njegovo opstajanje na Kosovu bitno je i za šiptarski narod. Šiptarski narod, potonuo u tom zlu, sam iskazuje da je stravično duhovno postradao. U Albaniji narod je doživeo teror, stravično obezdušenje, sveden na golu biologiju i samoživost. Onda je normalno, da taj narod ugrožen u svojoj matici, radi na Kosovu to što radi, spreman na svaku bezobzirnost. Šiptarskom narodu je u matici zbrisano svo njegovo korijenje.
Ovdje ga nije ni imao, pa nije ni u stanju da se ponaša drugačije. Uz to, biološki je narastao, a duhovno obezkorijenjen Šiptarski narod ima svoje mjesto pod suncem, ali ako misli da će ga trajno osvojiti silovanjem, onda se vara. Ja se ne bojim za narod koji ima nevino poklane po Kosovu i jasenovcu, ta mučenička krv vapije Nebu i naći će načina da vaskrsne. Ali tugujem nad narodom koji se našao u beznađu zločina, počev od matice-zemlje Albanije, sve do ogranaka tog naroda na našem Kosovu. Daj Bože da dođe do duhovnih promjena u samoj Albaniji. Mislim da bi se to odrazilo i na Kosovu.
– Recimo nešto o pozicijama konfesija u Jugoslaviji. Da li su se one našle u podjednakim uslovima rada?
– Mislim da smo se manje-više našli u istoj situaciji. Istina, Rimokatolička crkva je imala jako zaleđe u zemljama Zapada, pa su kod nas o tome morali da vode računa. Tako je ona imala priliku da se bolje organizuje od drugih. Srpska pravoslavna crkva nikada nije imala neku spoljašnju silu koja bi je branila, a mene, upravo to, i raduje.
– U povodu proslave 10. godišnjice zadobijanja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, sećamo se da je u dnevnim novinama o tome objavljena vest. Gotovo u prvoj rečenici, poglavar te Crkve je za autokefalnost zahvalio najvišim državno-partijskim telima. Kako je to moguće kad je država odvojena od Crkve?
– Činjenica je da su ti autokefalisti dio jedne politike zacrtane još od vremena kominternovski viđene budućnosti Balkana. To je i posljedica zbivanja još u prošlom vijeku, na prostorima Makedonije, što se vidi iz novoobjavljene knjige „O unijatskom pokretu u Makedoniji“ Prvi koji su pokrenuli obnavljanje Ohridske arhiepiskopije bili su nosioci unijatskog pokreta. Vatikana i Rimokatolička crkva za to bili su zainteresovani vjekovima, pa i u prošlom vijeku uvijek žaleći što je Ohrid izostavljen iz „rimskog univerzalizma“. Neophodno je ući u suštinu unijatskog pokreta u prošlom vijeku na tim prostorima, tek onda postaje jasno šta se događalo u Makedoniji. I u ovom vremenu intenzivnog ekumenizma Rimokatolička crkva se Ohrida nije odrekla, ni tih planova oko Makedonije. To je veoma čudan fenomen, to pitanje se postavlja na svim pravoslavnim konferencijama. Mi kažemo: nema jedinstva, ako vi iz Vatikana pothranjujete duhovni kolonijalizam u ime rimske univerzalističke vizije svijeta. To je uvijek bila rak-rana ovog prostora.
Malo se u javnosti, gotovo nikad, ne postavlja pitanje Srba i pravoslavne crkve u Albaniji i drugim zemljama. Kako tu stoje stvari?
– Mi smo zaboravili na hiljade pravoslavnih Srba u Albaniji i Rumuniji, dok je u Mađarskoj bilo kakve-takve brige o narodu. Najtragičniji je, ipak, položaj življa u Albaniji. I Crkva nije podigla svoj glas. Tek ove godine je na Saboru bilo riječi o tome. U Albaniji već odavno postoje skadarski vikarijat, a prije rata bio je i vikar – episkop Viktor. On je protjeran 1934 protjerani su sveštenici, škole su ukinute. A tamo su mošti svetog kralja Vladimira i njegove žene Kosare. Tamo je krajem rata umro i raško-prizrenski vladika Serafim. Danas su tamo sva srpska prezimena zbrisana. Toponimi takođe. Hramovi su pretvoreni u magacine a pravoslavni episkopi pomrli po zatvorima. Arhiepiskop albanske pravoslavne crkve umro je u zatvoru. Mi imamo i tamo svoja groblja i htjeli bi smo da znamo šta je sa njima. Oko Piškopeje i Drima bilo je pedeset srpskih naselja, dok je danas srpski jezik potpuno zaboravljen a o školama na srpskom da se i ne govori. Bez obzira na uslove, Grci su ipak koliko toliko učinili nešto za svoj živalj u Sjevernom Epiru.
– Recite nešto o Pravoslavlju i svetu uopšte. Kakvi se tu procesi odvijaju?
– Najugroženija je Albanska pravoslavna. crkva. Ona nosi svoj mučenički krst ropstva i uništenja, iako ona nije jedina na raspeću. Preciznije da odgovorim: Pravoslavlje je u svijetu prisutno danas više nego ikad ranije u istoriji. Gotovo da nema značajnog mjesta na kugli zemaljskoj bez pravoslavne zajednice, uključujući Novi Zeland i sve kontinente. Recimo u Johanesburgu postoji Crkvena opština Srpske pravoslavne crkve. Njen član je bio i izvjesni pjesnik Aćimović, često se sjetim njegovih stihova;
Nema brata dok ne rodi majka,
Pjevali su Srbi bez prestanka.
A kad dođe četrdeset prva
I brat brata zakla kao crva,
Presta pjesma ovog strašnog danka
Nema brata dok ne rodi majka.“
– Svedoci smo da je Nemačka celu svoju posleratnu civilizaciju usmerila na osećanje greha u činu pokajanja. Vili Brant je u Aušvicu bio na kolenima. A u poslednjem „Glasu koncila“ mi čitamo poslanicu kardinala Kuharića, koja u pominjanju jasenovačkih žrtava vidi napad na hrvatski narod i Katoličku crkvu. Kako Vi razumete jednu takvu Božićnu poslanicu?
– Jedan čovjek ili jedan narod nikad nije tako lijep ni uzvišen kao kad se kaje. Pokajanje je najdivnija vrlina ljudskog bića. Oko je projava osjećanja najdubljeg ljudskog dostojanstva. Ljudski je griješiti ali je satanski ostati u grijehu, a još satanskije grijeh pravdati. To je ustvari zločin! Gest Vilija Branta u Aušvicu, miluje ljudsku dušu, zacjeljuje rane. Pokazao je da i za njega i njegov narod postoji nada. Služi na čast njemačkom narodu. Na ovim našim prostorima kao da nije bilo dovoljno svijesti o pokajanju. Grijeh činjeni i grijeh pravdani, nije samo ubitačan za onoga nad kojim se čini, nego više za počinioca. On muti svijest i savjest, pomračuje um. A čovjek pomračenog uma ne može da prepozna brata u zaklanom Avelju.
Pročitao sam i pismo preuzvišenog kardinala Kuharića u Božićnom broju „Glas koncila“ i priznajem da je ono moje srce zavilo u tugu. Principijelno, mnogo toga je prihvatljivo i načelno tačno, ali se ne može prihvatiti simetrija između divljanja na našim prostorima i genocida nad srpskim narodom u NDH.
Jeste, bilo je bratoubilačkog rata svugdje, ali je jedino u NDH postojao, unaprijed smišljen program uništenja jednog čitavog naroda. Nije prošlo ni mjesec-dva od izbijanja rata, a jame u Jadovnu bile su prepune pobijenih episkopa, sveštenika, vjernika. Pokolji u Glini, u Jasenovcu – Grad mrtvih, jame u Hercegovini i drugdje. A oni koji su ta zvjerstva radili, po čestitom priznanju biskupa banjalučkog Pihlera, nosili su u svom džepu katolički krsni list.
Stotine hramova porušeno, stotine sveštenika pobijeno, da ne govorimo o uništavanju Srba od Zemuna do ostrva Paga, preko Fruške Gore i njenih manastira-stradalnika. Očekivao se dolazak kardinala Kuharića na osvećenje stradalne crkve u Jasenovcu kao veliki gest sa stradanja. Ali, ta istorijska šansa je propuštena, istorijska šansa za gest istinskog ekumenizma i bratoljublja. Ogromna je stoga odgovornost, upravo rimske Crkve, da nađe istinski lijek za te rane, koje još uvijek vapiju.
Rekao sam jednom u Milanu o pravom hrišćanskom ekumenizmu: „Dokle god rimokatolici i pravoslavni Srbi ne podignu, jednodušno, zajednički hram na jednoj od jama u Jadovnu, ne može biti govora kod nas o pravom hrišćanskom ekumenizmu.“ Crkva je po svojoj prirodi sveta. Međutim baš njena istorija svjedoči i to da su crkveni ljudi slabašni, podložni zastranjivanjima, na i zločinima. Sjetimo se inkvizicije!
Istorijski to može da bude shvaćeno i objašnjeno, ali nijedan zločin, napravljen u ime Boga ili čovjeka ili Crkve, ne smije biti opravdan! Narod stradalni čuvaju suze nevine djece i mučenička krv nevino poklanih.
Ja se ne brinem za njega: brinem se za one koji pravdaju zločin i skrivaju zlu savjest, nespremni ili nesposobni da zatraže oproštaj, vjerovatno misleći da će time izgubiti svoje ljudsko i drugo dostojanstvo, zaboravljajući, da se pravo ljudsko dostojanstvo baš tako stiče.

(Duga, januar 1988)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *