NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Ugodni božićni razgovor s narodom

– Danas smo pozvali u goste episkopa vršačkog i celog Banata, g. Amfilohija Radovića. Gospodine Radoviću, dobar dan!
– Dobro jutro i srećno vam Badnje jutro i sve vam srećno i čestito bilo!
– Danas ćemo u ovoj emisiji čuti Božićnu poruku Srpske Pravoslavne Crkve.
– Čućemo i poruku našeg duhovnog ognjišta, ognjišta vrline, Srpske Carske lavre manastira Hilandara. Iskoristiću priliku da vašim slušaocima pročitam tu poruku u ime Hilandara, jer vjerujem da ono što Hilandarci poručuju, poručuje cijela Srpska Crkva, i da to sav srpski narod prima.
– Doktore Radoviću, možda bi bilo dobro da na početku emisije, u kojoj pozivamo naše slušaoce da danas s Vama razgovaraju uživo i postavljaju sva moguća pitanja, odgovorite prvo: Kakvo je trenutno stanje, odnosno status Srpske Pravoslavne Crkve u našem društvu?
– Naša Crkva prisutna je u ovom narodu i na ovim prostorima otkad onaj narod postoji. Prošla je mnoge mijene i promjene, od Kirila i Metodija, a naročito od Svetoga Save, pa do danas. Mnoge tegobe nosila je zajedno sa svojim narodom, pa je te tegobe nosila i u našem vijeku, koji, iako je bio vijek koji Mnogo obećava, pokazao se kao vijek velikih raspeća i velike ljudske tragike i nesreće, nesloge i razdora, međusobica i bratskih poklanja. Sve je to ostavilo duboke tragove na život Crkve i do rata, i u toku rata i poslije rata, tako da se Crkva u ovom trenutku nalazi u položaju u kome se nalazi i ovaj narod, ali u isto vrijeme čuva u sebi i neugasivu nadu u bolje dane.
– I nosi, naravno, i poruku čuvanja tih boljih dana?
– Nosi i poruku. To je razlog njenog postojanja od pamtivijeka.
– Ako se vratimo na Novu Jugoslaviju, na period od 1945., naovamo, koji je nezaobilazan u životu SPC, možemo li reći da je bilo zavladalo doba ateizma u našem narodu?
– Doba ateizma počelo je ranije, prije 1945. godine, ali je 1945., ateizam pokušao preko svojih nosilaca, da postane zvanična religija našeg društva i potisne hrišćanstvo. Militantni ateizam je nešto što je bilo opipljivo i što se odrazilo na cjelokupni život našeg naroda posljednjih pedeset godina, i nešto što ostavlja tragove i danas, a sigurno je da će se ti tragovi osjećati i u budućnosti.
– Taj ateizam doneo je, na neki način, jedan blagi vid huliganstva?
Donio je jedan vid ljudskog osiromašenja, opovršenja ljudske psihologije i ugroženja ljudske sudbine.
– Razduhovljenosti?
– Razduhovljenosti, gubljenja kulture. Kultura nije nešto što se stvara preko noći, ona je nešto što se njeguje vjekovima. Kultura je njegovana u ovom narodu, i najedanput, kao da je neki uragan nastupio, i pokušao da tu kulturu, utkanu u biće, u ponašanje i običaje ovog naroda, zbriše, ubijajući u njemu onaj iskonski stid. Zato, zaista, posljedice tog i takvog nasilnog ateiziranja naroda su jedna vrsta huliganstva, i kod pokoljenja, koja su najmanje kriva za to.
– To se, naravno, vršilo permanentno kroz prosvetu. Pretpostavljam da je najviše duhovnog osiromašenja bilo od malih nogu?
– Ne samo prosvjeta, već sve strukture ovog društva manje-više, bile su upregnute u tu ateizaciju.
– Da li su postojale zvanične zabrane teizma?
– Naravno, nijesu. Zvaničnih zabrana nije bilo, i po slovu zakopa Crkva je bila slobodna, pretvorena u „privatnu“ stvar. Sad je pitanje: Šta to znači privatna stvar? I kako je moguće pretvoriti Crkvu i najdublja opredjeljenja u privatnu stvar, i to u Jednom društvu koje pledira da bude nosilac zajedništva, uzajamnosti i jedinstva, i bori se protiv privatne stvari? To je besmislica, koja se proteže u našem Ustavu od rata naovamo i odražavala se i na Crkvu.
– Da li je to predstavljalo izvestan poraz za sveštena lica, u smislu njihovog odvajanja od naroda, nasilnog odvajanja od svoje pastve?
– Treba biti otvoren i iskren. Naša Crkva kao, uostalom i narod, u toku ovog rata je zaklana Crkva. Stotine hramova je uništeno, stotine i više sveštenika je ubijeno. Najtragičnije je bilo ono što se događalo na tlu Endehazije. Posljedice toga i danas štrče prema nebu i vapiju – porušeni hramovi. A da ne govorimo o zgarištima i o Jasenovcima, Jadovnima… Crkva je materijalno razorena i uništena. Onda je došlo do oslobođenja, pre bih ga naznačio tzv. oslobođenjem. Za Crkvu je ono bilo takozvano, jer u vremenu, kad je trebalo da se liječe rane, i duhovne i materijalne, doživjeli smo jedan novi progon. To je jasno i očevidno. Onda je tek Crkva izgubila. Izgubila je potpuno! Praktično, oduzeta je njena materijalna osnova, dodatno onome što je u ratu razoreno; ograničene mogućnosti njenog razvoja, njene prosvete i njenog dinamičnog života. Pokušano je da se ona zatvori u neki geto, da se izdvoji iz cjeline društva. Diobe su joj nametnute. Pokušano je „zakonsko“ odvajanje od nje inteligencije i školstva. Vršeno je permanentno zastrašivanje, tako da kažemo, čitavih pokoljenja, da prekinu svaki odnos i kontakt s Crkvom. Sve je to prirodno, ostavilo dubok trag na Crkvu i na njen život od 45-te do današnjeg dana.
– Da li je u reformi prosvjete izvršena prava ateizacija pokoljenja, bez ikakvih kompromisa?
– Da, očevidno. To je bila prava ateizacija, u kojoj je ateizam zamjenio religiju, marksizam – vjeronauku! Nije tačno da mi nemamo vjeronauke poslije rata! Imamo marksistički ateizam kao vjeronauku.
– To je bila vrlo čvrsta ideologija?
– Marksizam je ideologija koja pledira na apsolutnu važnost, koja hoće da riješi, ne samo ekonomske potrebe jednog društva i jednog vremena, već rješava metafizičke probleme. To je metafizika imanentnog tipa, koja se poziva na dijalektiku, a koja svojom statičnošću negira tu dijalektiku. I to se pokazalo, po plodovima koji su se iz svega toga izrodili.
– Najnoviji događaji u Rumuniji, pokazali su istinitost i dubinu vaših riječi. Postoji nešto što se kod nas ne izgovara, nešto čega se mi bojimo i još uvek imamo neki strah?
– Upravo, Rumunija je svjedok te prinudno stvorene, šizofrene svijesti u biću i u strukturama jednog naroda. Posljedice tog i takvog nasilja, bolje reći, pranja mozgova, pokazale su se u stravičnom vidu u Temišvaru i u pokoljima nevinih ljudi. U ime koga? U ime onih koji su obećavali novo društvo, mir, slogu i ljubav!?
– U ime samozvanih usrećitelja?
– Da, samozvanih.
– Ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, jeste da se pokazala duboka hrišćanska duša rumunskog naroda, jednim zvaničnim činom nove vlasti – ukidanjem smrtne kazne, odmah posle egzekucije bračnog para Čaušesku. To je, zaista, veliki potez za jedan narod.
– To je veliki potez za jedan narod! Tragično je doduše, prosto ti duša plače, da na Božić, na dan mira i priziva na mir među ljudima, na slogu i ljubav, da se upravo na taj dan donosi smrtna presuda nad nosiocem te raspamećenosti, nesrećnim Nikolaem Čaušeskuom. Ima u tome neke užasne tragike našeg doba, ali ima i neke simbolike, jer je Božić, upravo, i priziv i stvarnost uništenja u korijenu, svakog zla.
– Rumuni, poznati Rumuni su rekli, da im se Bog vratio, Jedno vreme su mislili da im je Bog okrenuo leđa.
– Pa, nije ni čudo što su tako mislili, živjeći u takvom kazamatu, kakva je bila Čaušeskuova Rumunija. Bilo je dirljivo gledati, onih prvih dana, baš u petak, kada je počeo narodni bunt, kako se na televizije pojavljuje episkop sa sveštenikom ijednim malim čovjekom, koji drži krst u rukama, i uzvikuje: „Mi se borimo za ovu svetinju!“ Dakle, krst koji otkriva, ne samo horizontalu ljudskog življenja, već i vertikalu. Otkriva bitnost ljudske savjesti i ljudske odgovornosti i poštovanja prema svakom ljudskom biću, koje ne može da bude žrtvovano ni za kakvu ideologiju, ni za kakvog boga niti bogića, kakvi su se nakotili, oprostite na izrazu, na ovom svijetu.
– Apsolutno dobar izraz, za ljude koji su ateisti potpuni, i kojima ništa nije sveto.
PITANJA SLUŠALACA
Pre svega želio bih da pozdravim G. Amfilohija, (javio se Sava Stojanović, slušalac iz Beograda), želio bih da mu se zahvalim na vrlo prijatnim trenucima 6. maja na Durmitoru, kada smo osvećivali Crkvu i kada ste nam rezali slavski kolač u onoj planinskoj kući. S ponosom nosim Vaše slike s osvećenja crkve, koju treba tamo da gradimo.
– I mene raduje da pominjete taj dan na divnom Durmitoru. Veliki je bio taj dan i ono naše okupljanje oko zajedničkog kolača, oko hljeba života! I to na Durmitoru, koji je ranjen: ranjen bratoubilačkim klanjem u toku ovog rata. Dobro da se preko kolača i na kolaču iscjeljuju te ratne rane. Jedino tako je moguće i graditi novu budućnost i na Durmitoru i na svim ovim prostorima.
– Imao bih dva pitanja: (javio se nepoznati slušalac.) Vi ste jedan od trojice arhijereja zaduženih da ispitaju šta je s našim življem u Albaniji. Dokle je to stiglo?
– Na tome se radi s grupom naših istoričara i ljudi, koji su imali priliku da posjete Albaniju. Nadam se da će sada, poslije ovih vremena koja su zahvatila cio svijet, naročito Istočnu Evropu, da će do promjena doći u nesrećnoj, najugroženijoj zemlji na Balkanu, i šire – Albaniji, pa će onda biti lakše da se dopre i do naših oskrnavljenih grobova i hramova i moštiju Sv. Jovana Vladimira, koji se još uvijek tamo čuvaju, i da će nam mnoge stvari biti jasnije. Stanje se, zasad, tamo ne mijenja. Crkva je zabranjena, pravoslavni episkopi pomrli su po logorima. Naš pravoslavni živalj zvanično ne postoji! Navodno smo čitali da ima svega stotinjak pravoslavnih Srba u Albaniji. To je neistina, to znamo. Poznato nam je da pravoslavnih Srba i te kako ima mnogo oko Skadra, u Vrakama i oko Piškopeje, tamo do Drača, a takođe ima stotinjak hiljada pravoslavnih Grka u sjevernom Epiru. Grci su, koliko je bilo moguće, brinuli o svojima u Epiru. Nažalost, mi smo naše potpuno bili zaboravili, i to nam ne služi na čast. Ali, dobro je da se ipak vraćamo svojoj istorijskoj odgovornosti i prema tim prostorima, koji su tako duboko utkani u naše nacionalno i duhovno biće. Skoro smo, na jednom predavanju u Vršcu, gledali neke snimke iz tih krajeva, i prvi put sam osjetio, koliko je za nas bitan taj prostor, na kome je osnovana prva srpska država, na čelu sa Jovanom Vladimirom, koliko je značajan za našu kulturu.
Naše Kosovo i kultura na Kosovu i Srbi u drevnoj Zeti su teško shvatljivi bez tih prostora oko manastira Bogorodice Prečiste Krajinske, bez Skadra i bez svih tih mjesta, koja su vjekovima svjedočila o našem tamošnjem prisustvu i simbiozi sa šiptarskim narodom. Treba se nadati, kad se ta duhovna zagađenost skine i sa Albanije, da će i Šiptari moći bolje i trezvenije da uspostave svoje odnose sa komšijama, i da će se naći jedno novo i solidnije utemeljenje našeg zajedništva na ovim prostorima, boljeg od onog koje je do sada bilo.
– Imao bih jedno pitanje (nastavio je isti slušalac) G. Pavle Štraser iz Sremskih Karlovaca ima neke ideje, bar što se tiče Karlovaca, za neki kulturni centar, pošto se tamo nalazi Vladičin dvor i ostalo. Da li se Srpska crkva slaže s tim i da li nešto preduzima u vezi toga?
– Mislim da je već bilo kontakata sa mjesnim episkopom sremskim Vasilijem, pa je i Sv. Sinod obavješten o tome, i ja sam uvjeren da Srpska Crkva nije nikad protiv takvih poduhvata, nego ih uvijek podržava, na opštu korist svih nas.
– Da li naša Pravoslavna Crkva (pitao je Staša Stanković, slušalac iz Beograda) misli i pomišlja, da li planira bilo koju akciju, kojom bi se mi Srbi, grešni prema našim Srbima u Rumuniji, posuli pepelom po glavi, da okajemo grehe baš na ovaj dan Svetog Božijeg Pomirenja, Božjeg mira među ljudima, na ovaj dan rađanja Mdadenca, Sina Božjeg našeg Isusa Hrista? U okviru tog pitanja o. Amfilohiju, našem vladici postavljam pitanje i predlažem: Ne bi li naša Pravoslavna Crkva, u okviru svojih institucija, u okviru svojih akcija bogosluženja, mogla da pokrene neku dobrotvornu delatnost u cilju pomoći tim ljudima?
– Nijesmo krivi mi Srbi samo prema Srbima u Rumuniji, nego smo krivi, što se kaže, i nebu i zemlji, i prema mnogim drugim Srbima u rasijanju, pa i prema mrtvima i živima. Naša krivica treba da bude uvijek pred nama. A najkrivlji od nas su oni koji su nas vodili, pa i zavodili, vlastodršci naši, jer na njima je bila glavna odgovornost a oni nijesu bili na visini te svoje odgovornosti. Zato je i došlo do tragičnih rascjepa u srpskom nacionalnom biću, a onda i do gubljenja Pamćenja i do zaborava.
„Daleko od očiju, daleko od srca“ – tako se dogodilo i sa našom braćom u Rumuniji. Naša Crkva nikad nije prekidala kontakte s temišvarskom eparhijom, jer, kao što znate, naša patrijaršija ima svoju eparhiju u Temišvaru. To je bio veliki duhovni centar našeg naroda, vjekovima. Sadašnja temišvarska eparhija Rumunske Crkve izrasla je iz te naše, srpske eparhije. Ona je svojevremeno, objedinjavala Srbe i Rumune. To je trajalo do prošlog vijeka. Naša eparhija je ostala i opstala kao takva, sve do 20-ih godina ovog vijeka, pa i dan-danas postoji. Od 30-ih godina nije bilo moguće da tamo pođe naš episkop, da se tamo nastani; naročito nakon posljednjeg rata, ali je tamo postojao naš vikar i naši sveštenici. Episkop banatski, ili kome je to Sabor nalagao, vodili su brigu o našem življu u Rumuniji. To i sada čini episkop šumadijski Sava.
Nažalost, tu nije bilo velikih mogućnosti. U posljednjih desetak godina bilo je dozvoljeno da nekoliko mladih ljudi studira ovdje, kod nas. Ali, u. zadnje dvije – tri godine, i to je obustavljeno. Nadajmo se da će sada biti mnogo lakše. Što se tiče materijalne pomoći našoj braći u Rumuniji, mogu samo da vam kažem, da je naša vršačko-banatska eparhija već dala raspis, da se u toku ovih praznika prikupljaju novčani prilozi, isto tako i u naturi, koji će biti dostavljeni našem vikarijatu u Temišvaru, a i Rumunskoj temišvarskoj mitropoliji, jer i to su naša braća, koja su isto tako stradala kao i naši Srbi u ovim posljednjim zbivanjima. Narod će se sigurno odazvati. Koristim ovu priliku, da obavjestim svoje vjernike i sve u Banatu i one koji žive u cijeloj Vojvodini, i sve koji slušaju ovaj naš razgovor, da svako na svoj način pomogne tim stradalnicima, da bi oni mogli da se osjete kao ljudi, koji imaju svoju braću.
– Imam osamnaest godina (javio se nepoznati slušalac) rođen u ovom dobu, dobu komunizma socijalizma. Moji roditelji, majka naročito, veruju u Boga, dok ne znam šta da kažem za nas što smo rođeni u ovo vreme. Kad odem u školu. i upitam nekoga da li ide u Crkvu ili veruje li u Boga, svi me s podsmehom gledaju. Ne znam zašto, ali sve je nekako lažno prijateljstvo, sve materijalistički shvataju ovaj svet. Kako to može da se popravi i šta Crkva čini u tom pogledu?
– Drago mi je da čujem jednog mladog čovjeka pred kojim je budućnost. Moj odgovor na ovo pitanje bio bi – pi ganje: Šta ćeš ti učiniti da ono što nije bilo dobro, popraviš, da u svom srcu raspališ neugasivu vjeru Jer vjera je jedino stameno u ljudskom biću, iako ona, na prvi pogled, izgleda tako mala i slabašna i nemoćna u odnosu na druge sile ovoga svijeta?
– To sam baš hteo reći (nastavlja isti slušalac). Svaki čovek mora da pronađe dobro u svom srcu.
U srcu treba tragati za sobom i za odgovorom na sva pitanja. Čisto srce i Boga vidi, i u svakom čovjeku i brata i sabrata. A onda se prema njemu tako i ponaša. Daj Bože da se ta vjera, sveti korijen u kome je ukorijenjeno biće našega naroda, Srpskoga, i ne samo njega, da se ona rasplamsa, da obnovi sve nas i da nas očisti od svake poročnosti i vezanosti za ono što je prolaznost; da bi smo preko prolaznog zadobili vječne vrijednosti, radi kojih čovjek i postoji na Zemlji.
– Moram da vam postavim jedno pitanje, ono nezaobilazno svih hrišćana pravoslavne i katoličke vere: Kakvi su odnosi Pravoslavne i Katoličke crkve danas u svetu? Do koje su mere ti raskoli i koliko ima šansi da se hrišćanstvo zbliži?
– Poznato je da taj raskol traje, gotovo, deset vjekova. Taj raskol između Zapadne i Istočne crkve posljedica je mnogih faktora. Nije sada prilika da u to ulazimo.
– Razlozi su za to, politički, pretpostavljam?
I politički, i sociološki i duhovni, ali i promjena stava na Zapadu, prema nekim osnovnim načelima vjere, hrišćanske, evanđelske, ili u drukčijoj interpretaciji tih osnovnih načela. Vjera i u ono što vjerujemo je neka vrsta korijena iz kojega se onda rađaju plodovi. Ne može na šipku da rodi grožđe, niti, opet, možemo na smokvi da tražimo jabuku. Promjene u duhovnim načelima mjenjaju i način života, a to onda dovodi do raskola među ljudima, do drukčijeg oblikovanja i pojedinaca i zajednice. Nažalost, to se dogodilo i ovdje kod nas, i po mom osjećanju, taj raskol, duhovni raskol, koji se dogodio na ovim prostorima, jeste korijen brojnih drugih raskola koji postoje. Ako nekad dođe do zaiijel, enja tog raskola, onda će biti lakše rješavati raskole na drugim mjestima i u ostalim oblicima života.
A što se tiče samog jedinstva među Rimokatoličkom i Pravoslavnom (Jerusalimsko-Carigradskom) Crkvom o tome se stalno raspravlja. Traje to vjekovima, i nikad nijesmo, ni jedni ni drugi, izgubili osjećanje za to jedinstvo. Bilo je toliko pokušaja, za postizanje jedinstva od najstarijih do najnovijih vremena i do tzv. ekumenizma u našem vremenu. Dobro je da se to njeguje i dobro je, upravo na ovaj dan Rođenja Sina Božijega objedinitelja svih ljudi i svih bića, da se podsjetimo na neophodnost toga jedinstva, na potrebu prevazilaženja svih raskola i stvaranja jedne prave, istinske klime, u kojoj će ljudi moći čovječno da žive i još više od čovječnog – Bogočovječno.
– Vlada u narodu mišljenje, diletantsko, adi ipak mišljenje, da predstoji, odnosno, da se vrši katolizacija pravoslavlja. Naravno, u političkom smislu, prije svega. Pretpostavljam da ima takvih pokušaja?
– Upravo zbog tih promjena u načinu mišljenja u Zapadnoj crkvi, došlo je do promjena u njenim strukturama, a onda je došlo i do promjena u ponašanju. Rimska katolička crkva ima ustrojstvo koje samo po sebi vodi, kako to ja kažem, ideologizaciji svijesti. Svaka ideologija je, po svojoj prirodi, ekspanzionistička, a kad je takva, ona je onda totalitaristička. I taj ekspanzionizam teži postizanju jedinstva, ali ne unutrašnjim dubljim pristupom, već poput jedne države koja osvaja druge, tako i takva crkva pokušava, svim mogućim sredstvima, da osvaja nove prostore, da pridobija za sebe one koji ne pripadaju tom i takvom „jedinstvu“.
– Da li možemo nešto konkretnije da govorimo, dokle se stiglo u tom procesu?
– Hoću da kažem da je u Rimokatoličkoj crkvi, naročito od šesnaestog vijeka, prisutan duh ekspanzionizma, tzv. unijatstvo. Mnogi problemi u savremenoj Poljskoj, Ukrajini, Rumuniji i kod nas ovdje, posljedica su toga. Mi, s jedne strane, ugroženi Islamom sa Istoka i turskim osvajanjem, s druge strane, bili smo sa Zapada ugroženi, upravo tim ekspanzionizmom. To je ono što je i stvorilo veliko nepovjerenje među nama, naročito poslije strašnih događaja u toku posljednjeg rata.
– Posljednjih 45 godina zna se gde je bila SPC, zna se gdje je bila Katolička crkva. Koliko je možda Pravoslavlje bilo hendikepirano u odnosu na Katoličku crkvu u tom periodu?
– Pravoslavlje, po prirodi, drži se one narodne izreke: „Nade nema ni u koga, do u Boga i u svoje ruke!“ Ono nema neke centre moći u ovom svijetu. Ukoliko se pravoslavni ne dokopaju u samima sebi onog Vječitog centra moći, onda su i oni, neminovno izloženi, silama ovog svijeta. Rimokatolička crkva, upravo zbog svojih struktura, ima svoj određeni centar, koji je istorijski na prvi pogled, efikasan. I otuda je Rimokatolička crkva kod nas bila, u određenom smislu, u boljem položaju nego mi; upravo zbog toga što je imala veću pomoć i moralnu podršku sa rimokatoličkog zapada, a mi bili, jednostavno, prepušteni Bogu i onome što se ovdje zbivalo. Ateizam smo podnosili i jedni i drugi.
– Da li podjednako?
– U svakom slučaju, podjednako. Ovakve totalitarne ideologije nikoga ne štede.
– Ja ću Vas podsetiti samo na jedno: 1970. godine bio sam u vojsci u Zagrebu. U to doba se, recimo, u vreme dočeka Pravoslavne Nove godine u Beogradu dekretom zatvarane sve kafane koje rade do dva-tri tasa posle ponoći, već u deset-jedanaest, „da se ne bi vršio“, tako su govorili „doček Pravoslavne Nove godine“. Istovremeno su deca, i ljudi i sva pastva u Zagrebu išli normalno u Crkvu, prodavale se Božićne čestitke i sl.
– To ima svoje objašnjenje. Naši vlastodršci znali su upravo to što sam malo prije rekao. Znali su da Pravoslavna Crkva nema zaštitnika ovdje, na Zemlji, niti ga traži. A s druge strane, vlastodršci ovoga tipa, boje se sile. Pošto Zapad ima svoju silu, oni su se na neki način drukčije ponašali prema Rimokatolicima i dozvoljavali im ono što nijesu nama dozvoljavali.
– Ne zbog vjere, nego zbog puke nemoći?
– Pa, i iz svoje nemoći ili iz svog interesa. Političkog, naravno.
– Iz želje za nekom vrstom koalicije sa njima.
– Pa, na neki način, i toga radi, da bi dobili nešto od zapadnih sila. Kao što je, recimo, sa istih razloga, podignuto mnogo više hramova na rimokatoličkim prostorima nego kod nas. Tako je, recimo, i dosta džamija podignuto jer nam treba nafta iz bliskoistočnih zemalja.
– Želim svako dobro i procvat svim dobrim i poštenim vjerama ovog svijeta (rekao je slušalac iz Železnika) koje nijesu i nikad neće biti politika u službi politike, jer Bog je izvan, iznad i ispred svih politika ovih koje mi poznajemo. Ja smatram lično, kao građanin, kao Srbin, kao čovjek, da je ovo vjersko oslobođenje važnije od našeg tjelesnog oslobođenja 1944/45 godine. Ja lično sam se osjećao kao ujednom beskonačno dugom, dubokom i mračnom duhovnom zatvoru za cijelo ovo vrijeme, od oslobođenja do danas. Ne zato što sam bio gladan ili žedan, hljeba i uz hljeb, nego što mi je duša počela da gubi sve što je lijepo i ljudsko u njoj. Izgubio sam brata kao – brata, oca kao roditelja. Sve je nestalo u nečem što se zove socijalizam, politika, marksizam; nešto što ljudsko nikada nije bilo niti će biti, nego trgovačko, špekulantsko i lopovsko. Želim svima vama, koji radite na dobro naroda, bez obzira, bili to muslimani, pravoslavni, katolici, da pomognete, da se narodi sjedine, da budu jedno te isto, da žele dobro jedni drugima. Ja sam rođen u Bijedom Polju i zajedno sam, kao dijete, išao u džamiju sa mojim drugovima muslimanima, i u katoličke crkve. Družili smo se, slavili smo i Božić i Bajram, i sve zajedno, i bili kao braća. A od 45-te godine, ovo su nekakve crne utrine po kojima smo gazili, a znam da se Bogu i vjeri pravoj, ide bos po trnju. Mismo to trnje, nadam se, pregazili, i došli do naše duhovne slobode. U to ime, ja svima ljudima dobre volje, bez obzira na vjeru, a posebno Vama, naš Sveti vladiko, čestitam Božić i nastupajuće praznike.
– Živjeli mi! Od Boga Vam mir! I da dodam tome, što ste i sami rekli, da je Božić, zaista, dan koji liči na magnet. Svojstvo magneta je da sve ono što mu je srodno, privlači. Tako i Božić. Sve što ima dobra na ovoj Zemlji, i u vasioni, i u ljudskim srcima na svim meridijanima, Hristos Bogočovjek privlači sebi, osmišljava i objedinjava Preko sebe objedinjuje sva ljudska bića u tajni svoga ovaploćenja kao Boga Slova. To je jedno. A drugo, što rekoste, i dobro rekoste: mi smo zaista živjeli u jednom vremenu oceubistva. I lažne vjere, da je mogućno bratstvo bez Oca, da je moguće ubiti oca da bi živjelo bratstvo. A bratstva nema bez očinstva, niti braće može da bude kroz oceubistvo. Ovo vrijeme je bilo vrijeme oceubistva i zato, miniranja bratstva u njegovim temeljima. Sada se ponovo vraćamo sebi, svojoj svijesti i svom pamćenju, a time se vraćamo i svome Ocu Nebeskome, koji utvrđuje tajnu zemaljskog očinstva, a omogućuje i tajnu istinskog, neprolaznog bratstva, koje traje i na zemlji i pretrajava u vječnost, do Sudnjega dana. U to ime, ja Vas pozdravljam, sa onim Božijim: „Mir Božji, Hristos se rodi“!
– Kao stanovnik Novog Beograda, znam da mi hrama nemamo. Šta mislite o tome?
– Da, znam, znam to! To je prvi put da se javljaju ljudska naselja bez hrama kao svog središta.
– Mi čamimo u tami?
– Hram je putokaz, budilnik nade, budilnik pamćenja, svijesti… Objedinitelj savjesti, preporoditelj duša. Nažalost, novi gradovi su nikli bez takvih budilnika i takvih orijentira. Jedan od njih je i Novi Beograd.
– Vi nemate pojma kako je u našim dušama teško kad ne odzvanjaju zvona.
– Mogu da zamislim. I daj Bože da se što skorije podigne hram u Novom Beogradu, i to Svim Srpskim Mučenicima i Novomučenicima. Tako bih ga ja nazvao. Upravo je to mjesto za njega. Tu je ušće Save, a na tom ušću, pored drevnih mučenika Sv. Ermila i Sp. Stratonika, na čijim moštima su utemeljeni zidovi Beloga Grada, i onih novijih đakona Avakuma i Pajsija u tursko doba, na ušću Save – to na žalost mnogima nije poznato – sahranjeno je na stotine pobijenih u nesrećnoj Endehaziji u toku rata. Splavovima su stizali ili plutali pobijeni. To je jedan od velikih grijehova ovoga grada, i to moram da kažem: Oni su zaboravljeni. Pokopani su na Ratnom ostrvu i kod kapije Eugena Savojskog bez ikakvog obilježja i pomena. Njima treba podići hram. Mogu da vam kažem, da su upravo mladi ljudi, mladići i devojke prije godinu – dvije, pokrenuli to pitanje o hramu na Novom Beogradu.
Dolazili su i kod NJ. S. Patrijarha. Mislim da je u posljednjem broju „Pravoslavlja“, objavljen ijedan njihov apel. To je vapaj mladih pokoljenja za gradnju hrama, nadam se da će stariji uslišiti njihovu želju, kako bi i oni imali svoj centar i svoj orijentir.
– Možete li, Vladiko, da prokomentarišete ovaj snimak? (Čuje se muzička ilustracija uz razgovor)
– Prepoznajem glas naše čestite sestre Paraskeve iz manastira Jaska, koja je cio svoj život posvetila svetinji, Bogu i narodu, zajedno sa svojom majkom Angelinom. Podsjeća ta melodija na Frušku goru, ranjenu, mučeničku Frušku goru. Ona što je u toku rata nastradala, Bog da oprosti, a to što je poslije rata bila zapostavljena, i što joj je prijetilo opustošenje, to je bio još jedan od tragičnih znakova našeg vremena. Hvala Bogu, i to se popravlja i obnavljaju se, u posljednje vrijeme, Fruškogorski manastiri, da ponovo propoje Fruška gora.
– Da li biste mogli da mi objasnite kakva je razlika između ideja komunizma, socijalizma, pravoslavlja, katolicizma, muslimanstva, judaizma, budizma i svih ostalih vjera koje postoje na svetu (pitao je slušalac iz Beograda). Ako se mi borimo protiv loših ljudi, zašto bismo bilo koju vjeru spominjali? Da li su loši ljudi ili vernici ili nevernici, ti, koji ustvari kvare ovo naše društvo, ili ovaj svet?
– Protiv ljudi, gledano kroz prizmu Božića, Svetog Dana, nikada se ne treba boriti, jer je svako ljudsko biće neprolazna svetinja. Treba se boriti protiv zla i grijeha u ljudima. To je ono što truje ljudske savjesti i što se potom pretvara u zla djela, u zle i otrovne riječi, koje ubijaju. Ono što treba iskorijenjivati, to je, dakle, zlo u ljudima, a ne ljude uništavati. Zato, kad govorimo o Božiću i o njegovim vječnim porukama za ljude, treba uvijek da imamo to na umu. Još nešto trebamo da imamo u vidu, kad se postavi pitanje razlike između socijalizma, komunizma, budizma i svih ostalih „izama“.
Ima jedno vječito načelo, koje je svetinja do danas i do kraja svijeta, – a to je: „Dobro koje nije učinjeno na dobar način, pretvara se u svoj antipod, prestaje da bude dobro.“
Tragedija marksizma nije u tome što je želio socijalizam dobra. Za poštovanje je ta velika žeđ za boljim čovjekom, za boljim društvom, za slogom, jedinstvom, ravnopravnošću, što je svojstveno socijalističkim pokretima. Međutim, nije za poštovanje način na koji se pokušalo da se to dobro ostvari.
„Neće silom baba u raj“, to je davno rečeno. Ne može se sloboda postići nasiljem, tiranijom. Ne treba zaboraviti da je marksizam počeo da se ostvaruje krvavom revolucijom, koja je progutala milione ljudskih bića i da se ona krvlju završava, na Trgu Nebeskog mira u Pekingu i krvavim događajima u Bukureštu. Ja nijesam političar i ne želim da budem političar (to ne znači da me ne interesuju životni problemi i srpskog i svakog naroda), ali poslije zbivanja na Trgu Nebeskog mira i ovih nedavnih u Bukureštu, ko još savjestan i pri čistoj svijesti, može da zadrži knjižicu komunističke partije u džepu?!
– Kad govorite o Srbima, da li mislite o Srbima pravoslavne vjere ili šire? Poznato mi je da je veliki broj Srba primio islam ili katoličku vjeru (kaže slušalac iz Beograda) pa me interesuje kako Pravoslavna Crkva gleda na go?
– Pošto je ovaj razgovor vezan za proslavu Pravoslavnog Božića, mi ovdje govorimo o Srbima pravoslavne vjere, koji slave sve svete dane i blagdane. Međutim, ako ste malo prije slušali radio, ja sam Božić uporedio s magnetom, koji privlači sve ono što mu je srodno. Božić osvjetljava sve dubine istorije i ljudskog bića, privlači sebi sve što je dobro i čestito, sveto u svakom ljudskom srcu pod kapom nebeskom. Pri tom on se posredno i neposredno dotiče svih onih koje ste pomenuli, bilo da su primili islam, ili su se nekim nasilnim putem prekatoličili, ili su, kakvih ima među nama, ateisti ili se nazivaju ateistima, a nijesu, ustvari svjesni, da su i oni vjernici mnogo fanatičniji od najfanatičnijeg vjernika. Jer, jedno je jasno: ljudsko srce ne može bez Boga, pa kad nema pravoga, ono će izmisliti neki idol, da mu se klanja. Nekad sam čitao, kod Berđajeva, opis ruske sekte, čiji članovi su izdubili u nekoj izbuški rupu pa se molili i klanjati, govoreći: „Rupo, otvori se, pomozi mi!“
Mi u naše vrijeme nijesmo proglašavali rupe za božanstvo, ali smo proglašavali tirane za bogove, klanjali im se, služili im, i time pokazivali, koliko ljudska priroda ne može bez bogova.
Nijesu li gore, na Dedinje, masovno išli na grob pokojnika, pretvarajući ga u idol, a i to je vrsta „rupe“. Čemu se klanjaš ako si nereligiozan – kad poslije smrti nema pišta?! I to je jedno od velikih bezumlja našeg vremena. Da se klanjaš? Čemu? Njegovoj „sjeni!“ Šta to znači zaklinjati se nepostojećem nekom da ćeš mu biti vjeran vo vjeki, vjekov!
Sve, dakle, što je dobro u ljudskom srcu, dobro je Božićem, njegovim prisustvom u dubinama ljudskog bića i ljudske prirode i zato se mi svemu tome dobrome klanjamo, i željeli bismo da ono procvjeta i obnovi ljudska srca, i da, kao što je jedan Božić, da svi budu jedno u njemu i kroz njega, vezani za nebesko očinstvo, jer je iz jedne krvi sav rod ljudski, a svaki narod je, opet, postavljen ovdje na Zemlji, da u svome vremenu donese i prave plodove.
E, to je ono što bi nam trebalo i za čim čeznemo. Daj Bože da toga bude više na zemlji u budućnosti, nego što je bilo do sada.
– G. Vladiko. govorimo o jednoj generaciji duhovno izgubljenoj, rođenoj u ateizmu, na žalost, u velikoj propagandi ateizma, i generaciji koja je gubila povjerenje iz više razloga, u sebe u svoj rad, zbog totalitarizma, zbog eksploatisanja, bezumnog eksploatisanja ljudi i njihovog rada. Mi smo govorili o Rumuniji, govorili smo o nekim drugim narodima. Red je, da nešto i Vi kažete, da prvo pogledamo kod svoje kuće, jer onaj koji ne može da pomogne svojima, ne može ni drugima. Mi smo kao zemlja, kao država, pomagali cijelom svijetu i došli smo u jednu od najnezavidnijih ekonomskih situacija u tom istom svetu, u ovom trenutku. Osnovno pitanje, u vreme kad se presipa iz šupljeg u prazno i ne stvara nacionalni dohodak, jeste: Kako povratiti veru ljudima u stvaranje tog dohotka, u rad? Jednostavno, izdiferencirati ljude, jer ne mogu svi isti učinak da daju i ne treba svi isto da primaju…
– Prvenstveno bi bilo moguće ljudima vratiti vjeru, ako im se istinski da sloboda, da se vraćaju vječnim i neprolaznim vrijednostima, koje su u njima bile ugrožene decenijama. Preko toga bila je ugrožena njihova savjest, a kad je ona ugrožena, onda je ugroženo i njihovo djelo i njihova djelatnost.
Vjera je korijen. Povjerenje među ljudima je nemoguće bez duboke vjere. To dvoje se uzajamno prožimaju. Što manje vjere, to je veće nepovjerenje među ljudima. Što više nepovjerenja, to je više sumnjičenja, to više nesloge. Pojedinac nije u stanju da dela djelo sam, to može jedino u zajednici, a zajednica mora, da bi funkcionisala na pravi način, da ima svoje dublje ciljeve, svoj smisao, vrijednost, mora da bude nadahnuta. Prije svega mora da bude nadahnuta duhom žrtve, ne zatrovana duhom samoljublja.
Recimo, mi smo hvalili i izvozili u cio svijet tzv. interesne zajednice. Nije nas bilo sramota da svoje društvo utemeljimo na interesu. Interes je samoljublje, a samoljublje je vučija, životinjska osobina. Ne možeš ti na samoljublju zidati bratstvo. Ono se zida na žrtvi. Sve veliko što je u istoriji bilo sagrađeno, podignuto je na žrtvenoj ljubavi. Ne na žrtvovanju drugih sebi, već na žrtvovanju sebe drugima. Mi smo taj osnovni princip ljudskog življenja pokušali da iskorijenimo, i u mnogo čemu uspjeli. Makar i da nijesmo uspjeli, zbunili smo ljude, poremetili funkcionisanje njihove uzajamnosti i onda se čudimo što i naša preduzeća sada propadaju, što nema sloge, što svako otima tuđe. Zato, vraćajući vjeru – vraćamo povjerenje; vraćajući povjerenje – vraćamo uzajamnost među ljudima, otkrivamo nove horizonte, budi se ta žrtvenost i poštovanje svakog ljudskog bića, a onda se vraća i osjećanje za svetinju rada.
Kod nas je rad, maltene, postao proklet. Svi izbjegavaju da rade i zaboravljaju da je rad svetinja, da je ljudsko biće stvoreno da bude stvaralačko biće, a ne biće koje propada u neradu.
– Ukoliko uprostimo, nemoguće je ubrati jabuku, ako je pre toga ne posadimo, ako je ne zalivamo i gajimo?
– Sigurno da je nemoguće. Sve je to lijepo, što su se borili u toku ovog rata za oslobođenje, ali mnogi su to dobro i naplatili, i onu pravu i onu lažnu, izmišljenu borbu a bez rada, smatrajući da se može živjeti od stare slave. Sadje vrijeme da se svi vratimo radu i toj žrtvenoj ljubavi na kojoj počiva svijet.
– Vaša poruka mogla bi da bude: da u ovom trenutku krenemo u rad, u proizvodnju?
– Poruka je – poruka Božića. Božić je djelo, djelanje Božije u ovom svijetu, pokazatelj, da Bog bez prekida djela na čudesan način. Svojim djelom poziva svako ljudsko biće na stvaralaštvo, na dostojnu Boga ljudsku zajednicu, na neprolazno zajedništvo u Bogu. U isto pak, vrijeme, priziva svako ljudsko biće da se uključi u tu tajnu božanskog stvaralaštva, djelovanja u svim mogućim oblastima života. Da se čovjek, postavši svjestan svog dostojanstva, potrudi, bilo ko i bilo gdje da se nalazi, da djela svoje djelo, da izađe na svoje djelo, kako kaže psalmopojac David „do večeri“, to znači do kraja svoga života, i da tim svojim djelom oplodi zemlju, obogati sebe, da obogati i drugoga, i na taj način ostvari svoje istinsko ljudsko prizvanje. Dakle, ne može biti svetinje rada i djela bez osjećanja za svetinju ljudske ličnosti i ljudskog postojanja. Zato je i rad obesvećen, jer je obesvećen, zgažen i ponižen čovjek. Vratiti čovjeka njegovom dostojanstvu, znači vratiti ga i njegovom neprekidnom djelanju i stvaralaštvu.
– Mislite lida smo tome potpuno blizu?
– Pa, tu smo. Pipamo. Stvara se, rađa, nova duhovna klima.
– Da li postoji mogućnost da to nešto spreči?
– Zloje mnogostrano i mnogostruko, nosioci zla su perfidni, tako da nikada čovjek ne smije da se osjeti suviše bezbjedan.
– Na brisanom prostoru?
– „Stražite, jer ne znate dana ni časa“, ove riječi Hristove znače stražiti nad sobom i nad zlim izdancima u sebi. To znači stražiti i nad zlom koje prijeti spolja i truditi se da ono bude iskorijenjeno, jer uvijek i iznova ono može da se rodi i da ugrozi ljudsko biće i ljudsku zajednicu, sudbinu jednog naroda i svih naroda.
– Da li mislite, da je, u ime jedne generacije koja dolazi, potrebno, a imali smo ih mnogo, na žalost, jalovih, još jedna reforma školstva, i to hitna?
– Ljudsko biće ima mnogo darova. Jedan od najdivnijih darova je što svako pokoljenje i svaki čovjek može svakog dana i svakog trena da počne svoj život ispočetka. Jedan drevni pustinjak je sebi govorio svako jutro: „Počni iz početka!“
Mislim da je i ovo naše vrijeme sazrelo za takav poziv i priziv: da počnemo iz početka. Čovjek uvijek u sebi ima dovoljno snage, da iz temelja promjeni svoj život i svoju sudbinu, ali zato treba zaista, ogromnog truda. Zato kažem, pokoljenja koja su prošla, ajoš žive, i ona koja sad stupaju na scenu, sva ta pokoljenja imaju dovoljno moći i snage da se mijenjaju, jer su ljudski darovi beskonačni, i mogućnosti neiscrpne. Ponavljam, nijesam pesimista! Vjera je snaga koja obnavlja svijet. „Umrijećeš, u ideale svoje počneš li sumnjati“, kaže Preradović.
– Ja sam generacija posle rata, 55-to godište (predstavlja se jedna slušateljka). Potičem s Kosova. Posetila sam mnoge manastire. Volim da idem u crkvu. Nisam krštena i ne verujem u Boga, verujem u pravdu i poštenje…
– Poštenje je već energija Boga. Tu ste, blizu ste.
– Potičem iz porodice koja je dala narodne heroje i revolucionare, pa me pogađa kad kažete da su oni, neradnici, da su stekli slavu na neradu, maltene na krađi.
– Možda ste pogrešno razumjeli. Ono što sam htio da kažem jeste: Kad su ljudi ranije ratovali (Vi ste sa Kosova?) e, oni koji su ratovali na Kosovu i oko Kosova, od cara Lazara pa do novijih velikih oslobodilačkih ratova, onda se to nije naplaćivalo. Onaj koji je ratovao, kad bi ostavio pušku, odlazio je na svoju njivu. U ovom posljednjem ratu bilo je i toga. I hvala Bogu da je bilo, ali je bilo i onog drugog – da mu se isplati i ono što nije zaradio i da njegovi potomci od toga žive. Mislim da se i vi slažete da to nije dobro, jer onaj koji se bori za svoju otadžbinu, on to ne radi za pare, nego to čini po svojoj savjesti i zato što je to u prirodi njegovog bića.
– Ali pravi borci i komunisti nisu bili takvi.
– Pa, dobro. Bilo je i pravih i nepravih. Ali, to je teško da mi razaberemo. Mislim, da se ovdje na zemlji teško može razabrati ko je prav a ko je kriv. Sjećam se da sam kao dijete pjevao: „Mi smo đeca tri junačka sina – Enver Hodže, Tita i Staljina!“ Onda se smatralo da su svi oni pravi. I danas ima onih koji smatraju da su oni pravi. No, polako. Vrijeme, majstorsko rešeto, to raščisti, pa će da se vidi šta je pravo, šta krivo; šta je zločin a šta je pravda.
– Ima puno vernika koji su činili zla, a dođu da se mole Bogu?
– „Neće svaki, koji mi kaže: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko“, davno je rečeno, „nego onaj koji tvori volju Oca moga“. Nije dovoljno vjerovati, nego to pokazati i na djelu. Tu smo najslabiji, i daj Bože da se popravimo: da se svi očistimo od zla; niko nije imun od njega.
– Podne je. Poruku bratstva manastira Hilandara preneće Vam Njegovo preosveštenstvo episkop vršački i banatski G. Amfilohije.
– Bratstvo manastira Hilandara poslalo nam je da prenesemo poruku njegovu svim pravoslavnim Srbima i svim ljudima dobre volje. Ta poruka, koja nije samo njihova, već je poruka svih nas i cijele Srpske crkve, jer je Hilandar središte naše istorije i žiža našeg kulturnog i duhovnog bića, glasi:

„Sve pravoslavne Srbe i sve ljude žedne pravde, istine i večne svetlosti, pozdravljamo radosnim: „Mir Božji, Hristos se rodi!“
Mi, hilandarski monasi, čuvari vekovnog ognjišta naše prosvete i kulture radujemo se znacima novog buđenja u našem narodu i znacima povratka njegovim večnim izvorištima.
Ovo je godina 300 – godišnjice Seobe pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Srpski narod je narod velikih seoba, tragičnih rasejanja i nesloga. No, on je narod još većih povrataka svojim korenima i jedinstvenom ognjištu. Naložili su ga jednom za svagda, njegovi sveti roditelji: Sveti Simeon i Sveti Sava, da bi se Srbi oko njega okupljali i na njemu grejali, i sa njega nove buktinje palili sve dok postoje na zemlji, kako bi svetlili sebi i svima ljudima.
Naša molitvena želja je da nam ovaj Božić donese mir i pomirenje naših, neslogom, rasijanih grobova, praštanje, jedinstvo i uzajamnu ljubav među živima. Jer jedino na miru mrtvih, na uzajamnom praštanju i slozi živih, može se sigurno i odgovorno graditi istinski napredak budućih pokoljenja.
U to ime, pozdravljamo sa svete gore atonske sve ljude dobre volje neprolaznim božićnim pozdravom: „Slava na visini Bogu, na zemlji mir, među ljudima dobra volja.“
Bratstvo Carske lavre manastira Hilandara, uoči Božića leta Gospodnjeg, 1990-og.

– Vladiko, hvala Vam na gostovanju u ovoj emisiji.
– Hvala i vama na pozivu da učestvujem u njoj, na ovaj sveti i blagi dan mira i pomirenja među ljudima i novih nada za sve nas na ovim prostorima i na svih pet kontinenata, gdje ljudi žive i gdje se trude na umnoženju dobra.

(Razgovor u „Studiju B“ na Badnji dan 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *