NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

NAROD NEĆE RASKOL

– Simo dva dana nakon petrovdanskih događaja, oglasio se Odbor tzv. autokefalnosti, sa zahtjevom da vlasti udovolje njihovoj zamisli…
– Narodu je crkva kradena, istina o njoj i njenom ustrojstvu, svih pedeset godina, tako da nije začuđujuće, što se poslije toliko dugog vremenskog perioda odsustva Crkve, javljaju pojedinci ili grupice, koje u svom neznanju, u potrazi za svojim identitetom, zapadaju u takve zablude.
Crkva ima svoju istoriju, dugu dvije hiljade godina. Svoje vjekovno iskustvo. Bar što se tiče Pravoslavne crkve, ona nije nikada dopustila da njeno utkivanje u istoriju kod pojedinih naroda, poremeti njenu unutrašnju strukturu. Tako se i kod nas dogodilo. Crkva je i te kako utkana u biće Crne Gore, uopšte u biće srpskog naroda. Ali ona ima svoju samosvojnost svoje ustrojstvo, svoja načela, koja ne mogu da budu ničemu žrtvovana. Jer, da su ta načela žrtvovana, ona ne bi mogla da opstane dvije hiljade godina.
Ta grupa ljudi, koja se sada javlja, očevidno ne zna šta je Crkva, suštinski ne vjeruje u Nju, i htjela bi Crkvom da manipuliše – što nije prvi put, Crkvom se manipulisalo punih pedeset godina, odnosno, ne samo što je uništavana, već se njom i manipulisalo. Narod je prestravljen, odgonjen od Crkve, i to upravo narod koji je tako duboko nosio Crkvu u sebi.
Narod Crne Gore je bio do te mjere poistovjećen s Pravoslavljem, pa je utoliko i raspeće Crkve u njemu, tragičnije. Sada kada se narod vraća Crkvi, treba se što prije oslobađati neznanja. Ja bih želio da i ti ljudi, oni što kamenicama gađaju mitropoliju, Sveto pričešće i Ćivot Svetog Petra, da i oni malo stanu i da se zamisle, jer se sve drugo može oprati, ali obraz – nikada!
Nadati se, da će to upravo podstaći Crnogorce da počnu dublje da proučavaju svoje duhovno predanje i da Crkvu gledaju kroz prizmu Pravoslavlja a ne kroz tuđe naočare.
Pravoslavna crkva je od pamtivijeka bila narodna.
Ubijati Crkvu znači – ubijati narod; ubijati pamćenje o Crkvi, znači ubijati i saborno pamćenje naroda. Mi smo se bili našli na jednoj takvoj prekretnici.
Kada je u tursko doba bila razorena država, Crkva je nosila breme države. ona je ostala jedini objedinjavajući faktor, čuvar državnosti kroz sve vrijeme turskog ropstva. Svaka crkvena pokrajina se u to vrijeme snalazila kako je znala i umjela i prilagođavala se uslovima, čeznući za izvornim jedinstvom i zajedništvom u okvirima pećkog trona. Zato se mitropolit crnogorsko-primorski nazvao egzarhom srpskoga trona pećkog. Ako neko ne vjeruje, neka ode pa vidi da na grobu mitropolita Vasilija Petrovića, u Petrogradu, piše da je mitropolit skenderijsko-primorski bio i egzarh srpskog pećkog trona.
Mitropolit je ovdje imao silom prilika, državnu i crkvenu upravu.
Sada ni na kraj pameti ne pada nikome da preuzme svetovnu plast, zato što su mitropoliti više od dvjesta godina bili i svetovni gospodari Crne Gore. To je bila istorijska nužda i nevolja. A čim je došlo bolje vrijeme, onda je „crna kapa“ ostala, kako bi Njegoš rekao, da se bavi duhovnim i moralnim unapređenjem naroda, a onaj ko je zadužen za državu, za poredak, neka se time bavi.
– Koliki je udio Crnogorske mitropolije u obnovi pećkog trona?
– Cetinjski mitropolit Sava Petrović trudio se da obnovi pećki tron, pa čak i davao predloge Ruskoj crkvi ko bi mogao biti patrijarh, kako bi se Pećka patrijaršija oslobodila carigradskog tutorstva.
Čim se, dakle, stvorila mogućnost da se objedine sve pomjesne crkve srpskih zemalja, onda se i mitropolit crnogorski, odnosno Crnogorska mitropolija, koja je pripremala to objedinjenje više možda nego bilo koja druga, uključila u saborni organizam Crkve. Mitropolit crnogorsko-primorski, Mitrofan Ban, bio je predsjednik Središnjeg odbora za objedinjavanje srpskih crkvenih eparhija, i time je pokazao, kao posljednji mitropolit Kraljevine Crne Gore, svoj stav i stav svojih prethodnika.
Sada kada se opet vraćamo saborskom pamćenju, biće nam jasnije šta je to bilo s našom Crkvom, zašto je Mitropolija crnogorsko-primorska u poslednja dva vijeka imala svoju autonomiju, svoj samostalni život, svoju samosvojnost u organizacionom pogledu.
Jasno je da bi Crkva bila autokefalna mora da ima najmanje nekoliko episkopa, svoje ustrojstvo, da njena pomjesnost bude potvrđena od Majke Crkve. U našem slučaju to je bila Pećka ili Carigradska patrijaršija. Ne postoji ni jedan akt Carigradske patrijaršije niti Pećke patrijaršije, kao Majke Crkve, kojim se daje autokefalnost Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
– Kako cijenite proslavu Vučedolske bitke?
– Mi smo ovdje na vetrometini balkanskoj, na raspeću. To je najbolje mjesto za prave ljude. Očigledno, Bog nas je volio kad nas je ovdje postavio. Prema tome, krst nositi nama je suđeno!
Naš narod ima izuzetan značaj, i sva velika zbivanja modernog svijeta prelamaju se preko ovog naroda. Ne zaboravimo da je Prvi svjetski rat ovdje počeo, drugi takođe, i da su ova sadašnja zbivanja produžetak svega toga.
Mi smo narod koji je prošao kroz stradanja i raspeća, stara i nova, i samim tim duhovno sazrio i to već u četrnaestom vijeku.
Proslava boja na Vučijem dolu, jedno je od svedočanstava našeg vraćanja samima sebi. Smatram da to može da bude od velikog značaja, prvenstveno za nas u Crnoj Gori, a onda i šire, jer se prvi put osjetila želja kod svih, da se prevazilaze diobe, duboki rascijepi i da se zakopaju ratne sjekire.
Duša ovoga naroda je ostala nedirnuta. To je korijen iz kojeg već izniču novi izdanci. Oslobađamo se mnogih zabluda, pa i one iz 1918. godine. Sada nam se ponovo daje šansa da ogradimo svoj dom kao narod. To što smo prokockali ipak nam služi na čast, jer je i to pokazatelj da smo narod široke duše i velikog srca, a na to nas je vjera vaspitala, kao i univerzalna sveslovenska ideja.
Sada kada smo stekli dragocjeno iskustvo, treba da se vratimo svome provjerenom, istorijskom, duhovnom i državotvornom iskustvu i svojoj zrelosti koju posimo u sebi.
– Kosovo? Kosmet?
– Kosovo, opredjeljenje, kosovski zavjet je pokazatelj da je naš srpski narod, istorijski zrio. To je narod koji odavno unosi svoje plodove u velike božje žitnice, u Novi Jerusalim. Ponekad ga pogazimo, htjeli bi da pobjegnemo od njega.
Nije lako biti na raspeću.

(Politika ekspres, 31. 7. 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *