NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Sabor i dostojanstvo

– Mjesto i uloga Crkve u našem vremenu?
– Uloga Crkve u našem vremenu je istovjetna s njenom ulogom kroz svu istoriju. Njena uloga je definisana još u Novom zavjetu: da bude so zemlje i svjetlost svijeta!
Kad to govorim, onda pod tim podrazumijevam Crkvu u njenom izvornom poimanju i shvatanju. Ne prvenstveno Crkva kao organizacija već Crkva kao organizam. Jedno je Crkva kao organizacija, na fenomenološkom planu, a drugo je Crkva kao organizam, koji ima unutrašnji ritam, sadržaj koji nosi u sebi i koji je njena najdublja potka.
Crkva nikada ne može da bude potisnuta iz ljudske sudbine. Upravo s toga, što nosi u sebi otkrovenje čovječnosti, ne samo čovječnosti u običnom smislu riječi, nego čovječnosti koja je već u samom začetku potencijalna bogočovječnost. Hrišćanstvo preko ličnosti Hristove otkriva nove horizonte ljudske ličnosti.
– Kakva je uloga Crkve kao organizacije?
– Crkva kao organizacija, podložna je istorijskim promjenama. I mi, koji Njoj pripadamo, nijesmo uvijek na visini tog njenog najdubljeg sadržaja i njene najdublje poruke. Svako pokoljenje se trudi da učini koliko može i koliko zna, a mnogo šta je uslovljeno silama ovoga svijeta. Neko se više brani od tih sila, neko je smjeliji da ih preobražava u sebi i oko sebe, a neko, što kažu, postane „sluga poslušni“. Tako je i u svim drugim organizacijama ovoga svijeta.
Crkva, dakle, ima tu svoju ljudsku stranu, ali kao organizacija, ima i svoje vjekovno iskustvo. Ona svojom stamenošću, svojim kontinuitetom, jeste ipak svjedočenje nečeg pouzdanijeg u našem društvu. I dan-danas. Otuda i to vraćanje našeg naroda Crkvi. Sve druge ustanove stavljene su pod znak pitanja, da ne kažemo kako su proigrale svoje povjerenje ali je Crkva, i pored svih ljudskih slabosti u prošlosti, i sada ostala svjedok i dokaz kontinuiteta na tom fenomenološkom planu, svjedok postojanja jednog naroda.
– Šta nam možete reći o odnosu Pravoslavlja i Srpstva?
– Ovaploćenje je u samoj prirodi Crkve. To je njena priroda. Osnovna maksima Novog zavjeta glasi da se Bog ovaplotio. Bog je primio ljudsko tijelo, to znači primio je čovjeka onakvog kakav jeste. Ta saovaplotljivost istoriji, događanjima, ljudskoj sudbini, jeste nešto što je svojstveno Crkvi kao takvoj. To načelo ostaje kao princip življenja Crkve.
Bog postaje čovjek da bi čovjek postao Bog. I Bog se ovaploćuje da bi se čovjek obožio. Crkva je od pamtivijeka to načelo čuvala i uvijek se trudila da uđe u sve pore ljudske sudbine. Ništa što je ljudsko – nije mi strano, to je Crkva ponavlja kroz vijekove.
Dakle, s jedne strane ovaploćuje se u ljudskoj sudbini, u ljudskom životu a s Druge, to čini da taj život oslobodi onoga što je poročno, liječeći ljudski život, ljudsko postojanje od zla.
Onda nije čudno, što se recimo, konkretno, kod nas Crkva ovaploćivala od vremena Kirila i Metodija i naročito Svetog Save u životu srpskog naroda i što se toliko poistovjetila sa životom srpskog naroda. To je stvorilo, tako da kažem, sabornu svijest u tom narodu, da je njegova sudbina jednosušna sa sudbinom Crkve, i to se istorijski pokazalo kad god je nestajalo države kao organizacije.
Uzmimo samo za primjer naše seobe. Evo; baš ove godine sjećamo se Arsenija Čarnojevića, a možemo se podsjetiti i na slučaj crnogorskih i karlovačkih mitropolita, ajoš kasnije se možemo podsjetiti na početak drugog svjetskog rata, kada je patrijarh Gavrilo Dožić ovdje, u Patrijaršiji, pročitao proglas 27 marta: „Ponizimo se pred Bogom i uspravimo se pred ljudima. Ako je živjeti, da živimo u svetinji i slobodi, ako li je umrijeti, da umremo za svetinju i slobodu.“
Patrijarh je osjetio da se tadašnja događanja tiču vitalnih interesa naroda kao cjeline. Onda tu Crkva ne može da odstupi i da se odrekne zauzimanja stava prema tim životnim interesima.
– Odnos Crkve prema partijama, i ideologijama?
– Kad je riječ o partijama, ideologijama, partijskim raspravama, onda to Crkva prepušta vremenu, „majstorskom rešetu“, da to raščisti. Ona se ne miješa, niti je njena priroda da se miješa u poslove takve vrste. Zato je ona zauvijek bila iznadstranačka. upravo zbog toga što je za nju narod kao cjelina, ono što je bitno, a ne ono što je partikularno i partijsko. Partija i znači dio. Jer ako se prilagodi jednoj partiji ili se njoj podredi, ona samim tim gubi onda sabornu misiju prema svima i svakome.
To je uvijek bio problem za Crkvu i crkvene ljude u konkretnim istorijskim situacijama. Kako se tu snaći, da ne iznevjeriš svoju sabornu misiju, s jedne strane, a s druge opet, da ne propustiš ono što je vitalno za sudbinu jednog naroda, da tu ne kažeš svoju pravu riječ koja je plodonosna i živonosna.
Srpska Crkva je zaista istorijski vezana za sudbinu svoga naroda, ali ona svoju misiju ne može da ograniči i poistovijeti samo s tim narodom. Time bi ona prestala da bude Crkva. Ona je za svako ljudsko biće odgovorna. Moja briga, recimo, kao episkopa banatskog, za moju eparhiju i za moj narod, ne može da me oslobodi odgovornosti, za svaki narod, svako ljudsko biće pod kapom nebeskom.
Kad bih to uradio, onda bi se distancirao od onoga što jeste Crkva, po svojoj prirodi po svom prizvanju. No, ako ne brinem o onome što je kod mene, u mojoj porodici, u mojoj kući, onda, prirodno, neću biti u stanju da brinem ni o onome što je u kući drugoga, u drugom narodu, u drugoj zemlji. U svome domu se učim istinskoj ljubavi prema svima, istinskoj čovječnosti. Tu je provjera. U svojoj porodici i u svom narodu ja se učim ljubavi prema svakom čovjeku, svakom narodu. U tom slučaju je ljubav prema srpskom narodu učiteljica ljubavi prema svakom ljudskom biću i narodu.
– U cilju ispunjenja ovog zadatka, u Vašoj eparhiji, u subotu 23. decembra, zvonila su sva zvona, sveštenici su držali pomen za sve poginule u Rumuniji. Tih dana, u vrijeme liturgije, u svim crkvama u Banatu su čitane molitve za spasenje iza mir u Rumuniji i u cijelom svijetu, a u isto vrijeme davan je pomen za one koji su nastradali…
– To je naša uzajamna odgovornost. Rumuni su nam veoma bliski, i po tome što su pravoslavni, i po tome što smo istorijski vezani. Ali bez obzira na to, i da nije riječ o Rumunima, da se to dešavalo u Africi ili Japanu, ili na Trgu Nebeskog Mira u Pekingu, mi, kao ljudi, moramo da budemo potreseni. Baš kao da se to zbiva u našem gradu. Jer, kada jedan ud strada, onda strada cijeli organizam. Sve se događa na tlu čovječanstva i sve to odjekuje po duhovnim zakonima, do kraja svijeta.
– Kad smo već suočeni sa ustankom i građanskim ratom u Rumuniji, čini nam se da je izuzetno značajno što je došlo do obustave građanskog rata u Srbiji, „rata s grobovima“, i što se prišlo nacionalnom pomirenju i obnovi sloge.
– I ja mislim da je to izuzetno značajno. Za mene lično, to je najveća utjeha u posljednje vrijeme. Osjećam, nazirem u vazduhu tu želju za pomirenje s grobovima, pomirenje živih među sobom i pomirenje s mrtvima. I sve dok se to ne odigra u pravom smislu riječi, nema nama mira. Moćniji su mrtvi od živih. Nosimo mi njih u sebi. Nosimo u sebi njihovo zlo i njihovo dobro. Njihove diobe i njihove rane mi nosimo u sebi. Ja ih nosim.
Uvijek se sjećam, potresen, bratskog pokolja 1942. godine u Bistrici kod Kolašina, i uvijek me uhvati užas od toga, a još veći užas me uhvati, što se ni dan-danas ti grobovi nijesu pomirili, što bratska krv neizmirena luta bijelim svijetom, i što su te diobe tako duboke, i što uvijek iznova postaju prijetnja da se odigra ono što se sada događa u Rumuniji.
Eto, nas je Bog spasio takvog nečega u ovom istorijskom trenutku, ali to još nije završen proces. Ovi događaji u Rumuniji natjeraće pripadnike svih naroda na svim prostorima da se malo dublje zamisle nad svojom istorijskom sudbinom. „Krv je ljudska rana naopaka“ – to se zna i to se posvjedočuje. Moramo se svi, a naročito naši vlastodršci, osloboditi raznih istorijskih opterećenja, i to ne samo deklarativno, već i konkretno.
– Neraskidiv dio svega ovoga, o čemu pričamo, jeste, čini nam se, i naš crkveni raskol?
– Taj crkveni raskol, rekao bih, u korijenu je drugih raskola. Duhovno je korijen svega. Kad u korijenu dođe do rascijepa, onda sve drugo dolazi odnekud po nekoj logici i po nekoj istorijskoj zakonitosti. Naravno, raskoli koji postoje među ljudima, utiču na raskole u samoj Crkvi, ali kad to dopre do Crkve, znači otišlo je do dna. Baš tako je u slučaju našeg raskola.
Ali, nije riječ samo o raskolu unutar Pravoslavne crkve, riječ je o raskolu sa Zapadnom crkvom. Duboko sam uvjeren, da ovdje na našim prostorima, jedina snaga koja bi bila moćna da zaliječi duboke rane što krvare iz ovog rata u našoj zemlji, jeste Crkva. Ali, ona Crkva u izvornom smislu riječi; Crkva spremna na pokajanje, opredijeljena za jedan dublji dijalog. Međutim, za to trebaju pravi ljudi, a oni se ne rađaju tako lako i tako često.
Naš raskol je očita posljedica naših ovdašnjih ideoloških partijskih i poslijeratnih raskola. Kod nas se vodilo krvavo kolo; ljudi su jedni druge gledali preko nišana, i tu treba vremena, treba spremnosti na promjenu, na priznanje svoga grijeha, svoga zločina i spremnosti da se zatraži oproštaj. Nikad čovjek nije tako divan i čudesan nego kad traži oproštaj.
– Riječ je o obostranoj spremnosti.
– Obostranoj, naravno.
– Kakve su mogućnosti da se raskol i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevaziđu i to pitanje riješi?
– Mogućnosti postoje i klima je veoma pogodna u Dijaspori i ovdje a pogotovo u Crkvi. To se osjeća, naročito od posljednjeg Sabora i nekih zbivanja ove jeseni. Sva ta zbivanja oko Kosova i Gazimestana i podizanja Hrama Svetog Save, odigrala su izuzetnu ulogu. Hram Svetog Save je pokazao, koliko je moćno što se gradi hram takve vrste, koliko je to celebno za sve odreda.
Služi na čast u ovom trenutku vodećim ličnostima Republike Srbije, što su shvatili vitalne interese naroda i radije stali uz njih, bar u ovom času, nego uz svoje partijske i ideološke interese. Daj bože da oni u tome izdrže. Jer, bojim se, kao što to biva kod nas, da to ne bude dugog daha. U Banatu sam naučio jednu poslovicu, koja mnogo govori o nama Srbima i koja kaže: „Srbi su kao guske – kad krenu, dvije na vlat a kad stignu svaka sebi“. To bi bilo katastrofalno.
To što je započeto, ako se produži, uroditi će izuzetno bogatim plodovima. Jer, marksizam je kao ideologija, pokušao da u svoju prokrustovsku postelju uklopi istoriju, ljudsku svijest, ljudsku zajednicu, društvo, sudbinu naroda – rezultati, međutim, kao što vidimo, nijesu baš sjajni. Nijesu. Mnogo je čovjek dublji, mnogo kompleksniji, i širi od jedne filozofije, jedne ekonomske teorije. Ta apsolutizacija jedne ideologije, dovela je do nezapamćenih zločina u istoriji. Kada zločinac, makar u nekom trenutku, ima nekog višeg iznad sebe, onda ima neke nade da se umanji zločin. Ali, kad zločinac proglasi sebe za Boga i Gospoda, gospodara života i smrti, onda nastupa epoha velikih tirana kakve je upravo porodilo naše vrijeme.
– Ipak, to što se dešava u srpskom narodu, izaziva veliko podozrenje na našem sjeverozapadu pa i sumnjičenje da je tu riječ o krajnje kontrolisanim procesima, iza kojih stoji neka organizacija, pa često i Crkva?
– Ovi naši prostori, balkanski, pravoslavni prostori, imaju drukčije ustrojstvo djelanja i mišljenja nego što je to na Zapadu, koji je istorijski drugačije oblikovan.
Kod nas se, naime, nikad velike stvari nijesu događale ni po čijem diktatu, ni po čijim naredbama. To dođe kao rosa, kao nešto što izvire iz dubina. Sjećate se narodne pjesme „Buna protiv dahija“: – „Raste raja ko iz zemlje trava!“ To je nešto što se zbiva po duhovnim zakonitostima u duši naroda i Crkve. Tako se stvara nova klima, koja je pozitivna ili negativna. U ovom momentu ona je pozitivna, i iz glave je cijelog naroda. Ako se u ovom momentu našao jedan čovjek, koji je smogao snage da artikuliše taj narodni vapaj, zov za jedinstvom, za dostojanstvom, za potragom za sopstvenim korijenjem, koji je to ispoštovao, to je odista i stvarno dobra stvar.
Rumuni su u tom pogledu, veoma slični nama. Mogli smo, gledajući prenose preko televizije, vidjeti tu sposobnost, kako se polako artikuliše istinski narodni bunt, koji nije dirigovan iz nekog centra, od nekoga… Narod je trpio decenijama, i onda odjedanput – puklo trpilo. Eto, to se dogodilo i ovdje. Isto to. Treba dublje ući u mentalitet ovog naroda i u njegovu istoriju, da bi se moglo shvatiti ono što se sada ovdje zbiva.
– Posebnu vrstu napada izazivaju mitinzi?
U ovom narodu „mitinzi“ nijesu nešto što se sada pojavilo. U ovom narodu, od vremena Svetog Save i Nemanje, sve se rješavalo na saborima. To je ono što je u prirodi ove Crkve. Sabornost je jedno od njenih osnovnih svojstava. I narod je vaspitan u tom duhu. Uzmite jedan karakterističan primjer: u Njegoševom „Gorskom vijencu“, sve se zbiva na saborima o Petrovu-dne, o Trojičinu-dne. Tu je narod koji dolazi, koji se okuplja, koji sve rješava. Nema tu nikakvog centra ni vrhuške.
To je u prirodi ovog naroda, tako da je i u ovo vrijeme na površinu izbila sama njegova priroda. To je u kolektivnoj svijesti ovog naroda. Ja to vidim po svojim crkvenim opštinama. Mogu ja da budem episkop, ali ja osjećam taj narod. Jednostavno, ja moram njega da ispoštujem, njegovu odgovornost da ispoštujem. Lijepo, on mene poštuje kao episkopa, ali hoće i da mi kaže: jesam ja stado, ali ja sam slovesno stado; ja sam razumno biće koje ima i stav i dostojanstvo, odgovornost pred Bogom i pred istorijom za svoju sudbinu i za sudbinu naroda i Crkve kao i ti.
Pravoslavna crkva, od pamtivijeka, vaspitava čovjeka i ljude, na odgovornost. Niko nema pravo i ne može da skine s mene odgovornost pred Bogom i istorijom. Nikakav centralni komitet, nikakav centar recimo rimski, vatikanski (po principu Roma locuta causa finita – Rim je odlučio, spor je okončan) bečki, moskovski i carigradski. Uz poštovanje svih, moja odgovornost ostaje moja odgovornost! Neoduzimljiva pred istorijom i pred Bogom.
– Pomenuli ste maločas i dijalog među Crkvama, kao nešto što je neophodno da se nadiđe sve ovo loše u čemu živimo. Kako gledate na taj dijalog i na ono što se zove ekumenizam?
– Jedna od osnovnih dimenzija ljudskog grijeha, nije grijeh sam po sebi, jer ljudski je pogriješiti i pasti, već je to pravdanje svoga grijeha. Od evinskih vremena je to prisutno u individualnoj i kolektivnoj psihologiji, – učiniti grijeh i skrivati ga, pravdati ga.
Da bi došlo do pravog dijaloga čovjeka sa čovjekom, sa samim sobom neophodno je stalno držanje svoga grijeha pred svojim očima. Da bi došlo do dijaloga između ljudi, između dvoje, između više njih, neophodno je da svako od njih stekne tu dublju svijest o sebi samome, da pozna sebe, svoju mjeru i svoje biće. I ne samo da je pozna nego i da je prizna.
Jer, učinjeni grijeh koji nije priznat, koji nije priznanjem i pokajanjem očišćen, postaje izvorište novih grijehova i novih zločina. Dakle, istinski dijalog može da bude zasnovan samo na tom dubljem preumljenju koje zahtijeva oslobađanje od mnogih slojeva što ih čovjek nosi u sebi. Ti slojevi su sociološki, psihološki, naslijeđeni, individualni i oni kolektivni.
Kolektivna svijest je veoma često slijepa svijest. Pojedinac često, naime, ono što na ličnom planu priznaje kao grijeh, kao član kolektiva, to proglašava vrlinom. To je velika ljudska tragika, i opasnost za ljudsko biće. Ja, kao pojedinac, priznajem svoj grijeh, alija, kao član kolektiva, bratstva, naroda, kao član jedne Crkve, to isto potpuno i bez ostatka branim i pravdam. To je nešto što je strahovito opasno.
– Ali, imamo i one primjere, u kojima nevini pojedinac preuzima na sebe kolektivni grijeh?
– Kao primjer takvog ponašanja možemo da navedemo Solženjicinov tekst, u kome se traži oproštaj od poljske nacije, zbog zločina u Katinskoj šumi. On to čini u ime svog naroda. Priznati svoj grijeh je pretpostavka za ostvarenje istinskog dostojanstva. Time se ne gubi dostojanstvo već se afirmiše. Nije lako bilo jednom Nijemcu, pripadniku Bizmarkovog naroda, da klekne i kaže: oprostite! A to je učinio Vili Brant. Suočen s tim, osjećam da je njemački narod zaista veliki narod, i da nije slučajno što je taj narod, narod Getea, Helderlina, Kanta… Taj narod ima u sebi snage da napravi destrukciju i zlo, ali ima i snage da kaže: jeste, počinio sam zlo i tražim oproštaj.
– Vratimo se dijalogu među Crkvama i ekumenizmu!
– Izvorna načela vjere i Crkve nikada ne pravdaju nikakav grijeh, ali nikada i ne osuđuju nijedno ljudsko biće, pa čak ni najvećeg zločinca Jer i najveći zločinac ima božansko dostojanstvo koje nosi u sebi i on kao ličnost, ne može da bude osuđen; može da bude osuđen njegov grijeh.
Dakle, samo na tim i takvim principima, ako uspostavimo dijalog stvari će početi da se bistre, da se stvara istinska ljudska klima i da drugoga ne doživljavamo kao protivnika, kao neprijatelja, nego da otkrivaš u njemu ono što jesi. U takvom dijalogu Crkva bi trebalo da prednjači. Ideal čovječnosti treba da bude budilnik crkvene savjesti. Ona treba da pomogne i drugim ljudima da se oslobađaju individualnog zla kao takvog, a isto tako i kolektivnog zla.
Mi, pravoslavni, naravno, nijesmo bezgrešni, to je ono saznanje što probija kroz svu istoriju Crkve. Međutim, ono čime se razlikuje jerusalimsko-carigradsko hrišćanstvo pravoslavnog tipa i hrišćanstva rimskog tipa, jeste upravo opasnost da se rimski tip hrišćanstva pretvori u ideologiju. Njegove organizacione strukture, koje su često ideološke, imaju u njemu veoma bitno, suštinski bitno mjesto. Rimski papa je unutar same Rimokatoličke crkve praktično iznad nje, po odlukama Vatikanskog koncila, ima i harizmu nepogrješivosti, te se to onda prenosi na cijelu strukturu Crkve kao takvu. Otuda sve ono što on ili ona učini mora da se pravda!
To ideologizovanje crkvene savjesti sprečava prodiranje u dublje slojeve ljudskog života i ljudske svijesti, do dubljih treptaja ljudske savjesti. Za mene je prosto neshvatljivo, da do dana današnjeg, skoro niko od crkvenih ljudi Rimokatoličke crkve nije našao za shodno da se suoči sa onim što se u toku minulog rata dešavalo na tlu Nezavisne Države Hrvatske.
Ne mislim da neko prizna i kaže – ja sam to uradio! Ali treba učiniti sve da se probudi odgovornost, ne samo za sebe, nego za onog drugog i njegovu sudbinu. Znači, odgovornost za žrtve. Umjesto toga, stalno se minimizira i besprekidno pravda to što je učinjeno u Jasenovcu i na mnogim drugim mjestima. Bilo bi značajno da ja i neki moj kolega, katolički biskup, zaređamo opako kao dva brata, kao što i jesmo braća, od Jasenovca od Glamočkog polja i Jadovna, da i on vidi, da opipa šta se tu dogodilo, kakav se užas dogodio i kako on ne može imati nikakvu simetriju čak ni za običnu ljudsku logiku, a kamoli za logiku jednog crkvenog čovjeka. Sve dokle se to ne doživi, dokle savjest ne siđe do Jadovna i njegovih dubina, dok se taj jad ne doživi kao svoj, sopstveni jad, a ne nečiji drugi – nema spasa!
Ako se pak nema osjećanja za poklane mučenike, kakav se ekumenizam može imati? Šta je, ustvari, ekumenizam, ako to nije zacijeljenje ljudskog jada i patnje? Možemo mi lijepo da se grlimo, da pišemo jedni drugima pisma i da diskutujemo, ali prije ili kasnije izbiće podzemni vulkan iz tog jada, ge muke i tog zla.
– Da li je Pravoslavna crkva spremna na takav dijalog?
– Pravoslavna crkva je na to spremna. U to sam duboko uvjeren, i pored svih naših slabosti. Jer, ona nema nikakva spoljašnja ograničenja, niti ikakav spoljašni autoritet, koji će da diriguje njenom sviješću i savješću. Svako novo pokoljenje je spremno da iznova interpretira sve što se zbivalo, uz poštovanje svega što su stari uradili, ono ima uvijek moć da promijeni, da prizna, da kaže, da ispovijedi svoj nedostatak.
– Čini se da su tim sadržane i prednosti ali i slabosti Crkve?
– Priznajem da to izgleda kao slabost. Ona istorijski, zbog toga, nije bila toliko efikasna. Piramidalne strukture, monarhističke strukture su mnogo efikasnije. Interesantno je da su, maltene, svi istočnoevropski sistemi na jednom potpuno sekularizovanom planu pokušali da primjene baš taj princip, što je Dostojevski odavno primijetio, taj rimski princip nepogrješivog postojanja i dirigovanja ljudskom sviješću, sve radi praktične efikasnosti. Međutim, ta istorijska efikasnost zadobija ekspanzionističke dimenzije, truje duhom totalitarizma i inkvizicije i svih sličnih pojava, koje su negacija Crkve kao takve. To je, naime, potpuno antipod onoga što ona jeste i onoga što ona nosi, kao princip, u sebi.
Pravoslavna crkva, upravo radi uspostavljanja pravog dijaloga o kome govorimo, bez prekida insistira na tome, da se prestane sa takvom vrstom ekspanzionizma, ekspanzionizma „unijatskog“ tipa.
Mi pravoslavni kažemo rimokatolicima: ako nas istinski poštujete, onda prekinite s unijatstvom. Ako vam deset vjekova nije dovoljno svjedočanstvo da se na taj način ne stvara jedinstvo, onda vi nijeste sposobni i nijeste spremni, da shvatite istorijske činjenice. Na žalost, njima to nije ni do danas jasno.
– Kosovo je nezaobilazna tema u svakom razgovoru…
– Dobro je rečeno da je Kosovo naša nezacijeljena rana i naše grdno sudilište. Ali Kosovo je naše pamćenje i naše saborno biće, naše povratište. Ono što je Jerusalim za Jevreje, to je Kosovo za srpski narod. Ne prosto u nekom biološkom ili geografskom smislu, već u najdubljem smislu, jer se radi o sudbini, o vrijednostima i pravim plodovima jednog naroda.
Otuda nije čudno što je Kosovo, upravo stoga što ima to mjesto u samosvijesti ovog naroda, izazvalo sve ono što je izazvalo u srpskom narodu, i što će, duboko sam uvjeren, još više podsticati njegovo buđenje i saborniziranje njegove svijesti i samosvijesti; i njegovo prosvijetljivanje radi preuzimanja njegove istorijske odgovornosti pred sobom i pred drugim narodima, a i pred budućnošću.
Seobe su, po svojoj prirodi, vezane za Kosovo, a onda i sve ono što je izraslo iz tih seoba, i narod koji je iz toga izrastao, i njegova kultura, i njegov hram, i njegov etos i njegova tragika sve je to, u stvari, jedan organski produžetak Kosova i u pozitivnom i u negativnom smislu.
Bez tog i takvog sjećanja, udubljivanja u ta istorijska zbivanja, udubljivanja u sve one plodove, koje je ovaj narod iznjedrio i do seoba i poslije seoba, nemoguće je odgovoriti ovom našem sadašnjem trenutku, i nemoguće je pronaći nove puteve pred kojima, očevidno, stoji ovaj narod u budućnosti.

(NIN, januar, 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *