NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Povratak pameti

– Nešto neosjetno, ali veoma krupno se desilo u istoriji svijeta – opet se vraća univerzalizmu hrišćanske kulture…
– Dogodilo se zaista nešto preveliko u istoriji svijeta, i taj događaj, nije današnji, bolje reći, on jeste današnji, u smislu svevremenosti. Taj događaj koji dijeli istoriju na dva dijela jeste ulazak Boga u svijet. To je događaj rođenja Hristovog. Po riječima Apostola Jovana: „Logos postade tijelo.“ I to rođenje bilo je i ostalo jedino novo pod suncem. Još su drevni hrišćanski mudraci o tome govorili. To je ono što je potreslo ljudsku sudbinu, i što je i sad potresa.
Uvijek iznova taj događaj se otkriva kao mjerilo istorijskih zbivanja i događanja: on je uveo dramatiku u istoriju, dramatiku u napetost između dobra i zla. Od tog vremena čovjek ne može da bude zadovoljan malim: on hoće sve! On hoće sve, bilo u potrazi za sveobuhvatnim dobrom, bilo u smislu zadobijanja zla i negacije svog postojanja.
Naše vrijeme iznova otkriva dramatiku na kojoj počiva ovaj svijet. Kriza modernog svijeta svjedok je te dramatike i nije čudo što danas iznova dolazi do potrage za onim univerzalnim vrijednostima, kako ih Vi nazivate, hrišćanske kulture, koje su se oprisutnile u sudbini čovjeka i svijeta, upravo kroz taj božanski prodor u svijet.
– Vladiko, Vi ste prvi ukazali na duboku povezanost pobune srpskog naroda na zborovima, sa onim što je suština pravoslavlja – sabornošću Crkve?
– Potpuno je prirodno da srpski narod učestvuje u toj dramatici modernog svijeta. Htio ne htio, on je uključen u istorijska zbivanja, tako da se one prelamaju i na njegovoj sudbini.
Kao što je srpski narod učestvovao u peripetiji potrage za Kitež-gradom, za nekim novim, srećnim društvom, tako se on danas, kada je došlo do krize te potrage i sam vraća neminovno izvornim vrijednostima prisutnim u njegovoj istoriji. To vraćanje izvornim vrijednostima srpskoga naroda pojavljuje se na razne načine u posljednje vrijeme: popucale su stege ideološke, dolazi do oslobađanja od „šizofrenosti svijesti“, kojoj je ovaj narod podložan, da ne kažemo samo posljednjih decenija, i otuda se kroz novija zbivanja u narodu, koja su na prvi pogled ideološke prirode, otkriva nešto dublje.
Srpski narod je vaspitan u duhu sabornosti: o tome svjedoči i onaj sabor, prvi svesrpski, u manastiru Studenici 1196. godine, a onda redom – sva srpska zborovanja kroz vjekove, utkana u srpsku istoriju i sudbinu. Sve velike istorijske odluke donošene su na saborima, tako da je sabornost ušla u sve pore duhovne srpskog naroda. I nije čudo da su i nove promjene, koje se kod nas događaju, promjene koje dolaze „iz glave cijela naroda“, po riječima vladike Njegoša.
To, što su naši intelektualci, mnogi, izgubili iz vida taj tradicionalni izraz i to predanjsko svojstvo srpskoga naroda, pokazatelj je njihove otuđenosti od toga istoga naroda.
– Možda su ga jednostavno zamenili nekim drugim vrednostima?
– Ili izgubili. ili prezreli ta osnovna svojstva naroda, ili previdjeli i zamijenili drugim vrijednostima. Ono što se, međutim, kod nas sada događa, pokazuje upravo suprotno: da su načela koja su usvojena sa strane, zapravo osiromašila i narod i inteligenciju tog naroda, i da je bio posljednji trenutak da se taj narod praća sebi i svojoj pameti.
– Da, ali pitate li se, zašto je taj naš narod toliko dugo čekao na pobunu, zašto se nije suprotstavljao?
– Davno je rečeno: patnjama se pamet stiče! Mjera patnje je mjera znanja. To važi za pojedince ali to važi i za narode. Mora da prođe period sazrijevanja, pa čak i nekog udaljavanja od sebe samoga, da bi onda, kroz to otuđenje čovjek shvatio prave vrijednosti.
Kao što je jevrejski narod, poslije egipatskog ropstva, lutao 40 godina po pustinji, tako je trebalo i srpskom narodu 40-50 godina, da se vrati svojoj zemlji obećanoj, svome Jerusalimu. Mi smo tu, negdje, na granici novog početka, gdje su zaista ova pokoljenja prizvana da krenu u utemeljivanje nove budućnosti, ali na provjerenim osnovama svetosavskog i lazarevskog opredjeljenja za ono što je vječno i neprolazno.
– Podrazumeva se da se zna šta je dogma. Ipak, recite nam, koje su osnovne dogme hrišćanstva i otklonite izvesne nedoumice oko značenja ovog pojma?
– Riječ dogma izvedena je od riječi dokeo, što znači – mislim, odnosno mišljenje, određeno mišljenje. Samo, teološko značenje riječi dogma, često se shvata na pogrešan način, kao nešto što je okamenjeno, petrificirano. U izvornom značenju, dogma je mišljenje koje ima svoj začetak u čovjeku. Međutim, mišljenje koje obuima sobom sve ljudske moći, ali isto tako i mišljenje nadahnuto i nečim dubljim od čovjeka.
Mišljenje koje je bezgranično, univerzalno jer hrišćanska dogma nije ideja, hrišćanska dogma znači istinu vjere i života. Recimo, dogma o Svetoj Trojici je suštinska hrišćanska dogma. Definisana kroz istoriju Crkve, ona nije ništa drugo nego definicija, putokaz. Samo je putokaz, jer ono što pokušava da se definiše ljudskim jezikom s one strane je svake definicije, ono je neobuhvatno, ne može da bude smješteno ni u ljudski um ni u ljudsko srce, niti može da bude smješteno u ljudsku riječ.
Dakle, pronalazi se najadekvatnija riječ, da nama, koji jesmo ovdje i ograničeni, ukaže na tu tajnu, da bude putokaz „pored puta“.
Crkva je pokušavala vjekovima da nekako približi ljudima dogmu o Svetoj Trojici, da tu istinu formuliše, potpuno svjesna svoje nemoći u definisanju.
Sveta Trojica: Bog Otac vječno voli Sina, Sin koji vječno voli Duha Svetoga, – uzajamno prožimajuća ljubav u Bogu, najdublja tajna postojanja se kao takva otkriva u nastanku svijeta, u harmoniji svijeta, u jedinstvu i harmoniji svijeta.
Jedan Bog – tri lica! Jedinstvo, raznolikost; jedinstvo i mnoštvo kao osnovna tajna tvorevine kao takve. U čovjeku jedinstvo uma, volje, osjećanja, a u isto vrijeme raznolikost ljudskih sila – tijelo, duh, duša – trojičnost u jedinstvenom ljudskom biću. Jedna ljudska priroda kao jedna božanska priroda, a raznolikost ljudskih ličnosti.
Postizanje te ravnoteže, između opšteg i pojedinačnog, jednog i mnoštvenog, to je osnovni problem ljudske misli, ljudskog znanja, ljudskog ponašanja, ljudske sudbine. A taj problem se negdje otkriva ili bolje reći – skriva, u toj vječnoj tajni Svete Trojice.
Dakle, ta sveta tajna, sveta istina, ogleda se u tajni samog življenja. Čovjek pokušana da je definiše da bi jednostavno otkrio dublji smisao sebe i svoga postojanja. Otuda će Hristos da kaže: „Ja sam put, istina i život.“ On će da kaže: „Ko vidi mene, vidi Oca“.
Poimanje dogme, pogotovo hrišćanske dogme u naše vrijeme, potpuno je neadekvatno izvornom smislu riječi.
– Marksizam je, takođe, pokušao da jedno mišljenje o čoveku i svetu uobliči kao dogmu?
– Ako dogma znači određeno mišljenje, onda je svako mišljenje – dogma. Nešto, međutim, ima veoma bitno: novovjekovna kultura humanističkog tipa sakrila nam je jednu veliku istinu i zapetljala nas u jednu veliku laž.
Šta mislim da kažem?
U svom poricanju hrišćanskih dogmi, ona je pokušala da ih zamijeni kao nešto okamenjeno – mišljenjem koje je dinamično! Koje je otvoreno, stvaralačko, koje nema ograničenja, kao što se to obično kaže.
S jedne strane u tome ima nečeg pozitivnog, sama novovjekovna evropska kultura to nam potvrđuje. S druge strane, u tome ima velike zabune, velike laži, koju smo svi mi prihvatili i možda sli od nje bolujemo.
Novovjekovna kultura, kad se radi o njenoj filosofiji, kad se radi o nauci i svakom mišljenju koje se na njenim temeljima zasniva, utemeljuje se na čulnom znanju i na razumskom saznanju. Ono pokušava da bude spoj toga dvoga. Međutim, misao mišljena na osnovu prolazne i promenljive stvarnosti, a takav je svijet u kome živimo, čulni svijet sa svim svojim manifestacijama a i čovjek, kao tvarno razumsko biće – ta i takva misao na tome zasnovana, obogotvorena i proglašena kao jedino mjerilo, vodi nas jednoj velikoj zabludi – da se za vječno, univerzalno i neprolazno, za istinski stvaralačko, proglašava ono što je već u samom svom začetku osuđeno na ograničenost.
Hoću da kažem, da ako je svijet ograničen po svojoj prirodi, a i čovjek biće ograničeno, misao mišljena na osnovu takvog svijeta i čovjeka, takođe je ograničena. Prema tome, to su ustvari dogme koje postavljaju granice, bukagije ljudskom umu, ljudskoj pameti, ljudskom stvaralaštvu. One nište ono što je juče stvarano, jer su zasnovane na prolaznom, promjenljivom, ograničenom, uslovljenom.
Marksistička dogma, koju ste pomenuli, zasnovana je na mehanističkom materijalizmu prošlog nijeka i nekoj vrsti dijalektike.
Kad se takva misao proglasi univerzalnom i vječno važećom, onda je to jedna ogromna laž u odnosu na čovjeka i njegovo dostojanstvo.
Oni, koji su bez prekida trubili progres, budućnost i stvaralaštvo, pokazali su se najmanje kreativnim, a taj period najnezrelijim, najtragičnijim i najnečovječnijim, ako hoćete, dublje posmatrano, periodom u istoriji roda ljudskog. Tu se čovjek pokazao sveden na jednu ideju, jednu misao, jednu filosofiju, jednu dimenziju ekonomsku, na jednoumlje, i time je u ime slobode i stvaralaštva okovan jednom od najbezumnijih dogmi kojima je ikada služio u svojoj istoriji.
– U kontekstu prethodnih pitanja, bilo bi zanimljivo da osvetlite i pojam ortodoksije u pravoslavlju, tim pre što ste teološko obrazovanje stekli na klasičnim izvorima pravoslavne duhovnosti, posebno grčkim?
– Pravoslavlje ustvari znači ortodoksiju. Pravo – slavlje-ortodoksija! Prava vjera, pravo mišljenje, pravo slavljenje! Pravo mišljenje iz koga se rađa pravo slavlje života i pravo slavljenje Boga. To je osnovni smisao tog pojma.
Ortodoksija se razlikuje od ortopraksije: ako je ona pravo mišljenje, prava vjera, onda je ortopraksija pravo djelo koje izrasta na tom temelju, tako da osnovni stav pravoslavlja zahtijeva, s jedne strane, polaganje pravog temelja kao prave vjere, a s druge strane, građenje pravih djela na tom pravom temelju. Jedna bez druge ne mogu da postoje. „Praksa je uzlaženje, uzvođenje teoriji“, glasi jedna divna izreka svetih otaca s Istoka, teoriji shvaćenoj u smislu viđenja tajne, u smislu bogoviđenja, sjedinjenja sa tajnom.
Nema pravog djela, kao ni roda, bez pravog temelja, bez pravog korijena; nema saznanja tajne bez pravog djela, bez djelanja. Zato i kaže prorok: „Izađe čovjek nadjelo svoje, da večera“. Čovjek je biće prizvano na djelo, na stvaralaštvo.
Djelatnost, praksa u prirodi je ljudskog bića, ona je prizvanje ljudskog bića, ali ne bilo kakva praksa. Postoji praksa koja razara, razgrađuje, demonizuje ljudsko postojanje i uništava; ima praksa koja gradi, koja zida, kao što ima riječ koja iscjeljuje ili riječ koja ubija. Tako postoji djelo koje je demonsko i ima djelo koje je učestvovanje u božanskom stvaralaštvu, na koje je, upravo, čovjek i prizvan samim svojim nastankom i postojanjem kroz istoriju.
Marksizam je unio tvrdnju da je rad stvorio čovjeka. Ima u tome velike istine. Ali marksizam previđa, a to je praksa pokazala, veliku njegovu zabludu, da rad, da djelo, ne samo stvara već i razara, ubija, raščovječuje. Postoji besmisleno djelo koje razara ljudsku sudbinu, ljudsko biće. Sva ljudska istorija je, ustvari, ugrožena od djela tame. Kako postoje božanska i demonska djela, valja birati između jednih i drugih.
– Probuđeni pravoslavni slovenski svet, u smislu ovog Vašeg vraćanja korenima, kao da ponovo otkriva ideje velikih ruskih mislilaca Berđajeva, Florenskog, Florovskog, Tolstoja, Dostojevskog?
– Taj povratak je potpuno prirodan, povratak tim ruskim misliocima prošlog i s početka ovog vijeka. Svi opi su izvršili, prije svega, jedan korjeniti povratak izvornim vrijednostima svoga sopstvenog istorijskog nasljeđa. U sukobu sa novovjekovnom zapadnom kulturom, ne negirajući njene vrijednosti, oni su se, podstaknuti društvenim i naučnim zbivanjima ovog vijeka, vraćali izvornim predanjima pravoslavne crkve i njima nadahnjivali, da navedemo Dostojevskog, koji je jedan od izuzetnih znalaca evropske psihologije i evropske mudrosti i filosofije, na svoj način.
– Zapravo je mnoge ideje anticipirao svojim delom (Hese je davno rekao, da smo svi mi u Evropi, pomalo Karamazovi?)
– Išao je ispred drugih stoga što je prošao oganj i vatru kroz svoje unutrašnje stradanje, kroz svoju sudbinu; što se vratio i otkrio dušu ruskog čovjeka, ruskog naroda, naroda bogonosca, vrijednosti koje nije evropska misao mogla da mu da. I on je preko duše ruskog naroda, ruskog mužika, nazrio biser, blago duhovno u njedrima Pravoslavne crkve, tako da je cjelokupna njegova književnost nadahnuta opitom velikih i umnih mistika.
Od svih ovih koje ste vi ovdje pomenuli, nije slučajno što je on nadahnuo i Berđajeva, i Florenskog i Florovskog, a na neki način je paralelno i sa Solovjevim djelao u ondašnjoj Rusiji. Tolstoj tu predstavlja poseban slučaj, on je ipak, čovjek drugog tipa, u odnosu na Dostojevskog i njegovu školu.
Tolstoj je ostao, da tako kažem, pored sve svoje genijalnosti, darovitosti i doprinosa ruskoj književnosti, zarobljenik moralizmom svoga vremena ili pod uticajem mudrosti Dalekog istoka, tako da nije bio u stanju da dopre do onakvih proročkih prozrenja (tako ga ja shvatam) do kojih je dospio Dostojevski.
Tolstoj je možda tek pred smrt počeo da shvata dublje tragiku ljudsku, da borba između dobra i zla nije samo pitanje etike, već da ima metafizičku kolijevku. A Dostojevski je bio na tragu te tajne. Zato je on bio toliko dalekovid, da nam ne govori samo o svom vremenu, već i o našem vremenu, i ostaje da bude prorok, što se tiče ljudske sudbine, i za buduća pokoljenja.
– Kad čitamo „Velikog inkvizitora, “ ili uopšte sve ruske religijske mislioce, vidimo da su razmišljali o vječno aktuelnom pitanju slobode. Kako Vi vidite problem slobode u Pravoslavlju?
– Dostojevski je postavio problem slobode na najdublji mogući način, i vjerovatno je da je on prvi od evropskih mislilaca, koji je upravo kroz to postavljanje problema slobode iz temelja počeo da potresa dogme, da upotrebim taj izraz, novovjekovne evropske kulture. Te dogme – kao način mišljenja, zasnovanom na „zdravom razumu“ i čulnom iskustvu. Ta usmjerenost evropskog čovjeka na čulno, na materiju, na prirodu i na čovjeka, dovela je onda usmjerenost samo na hljeb, na uživanje, na ustrojenje grada koji ovdje ostaje, za razliku od onog grada koji ne ostaje ovdje, Jerusalima – vječnog grada o kojem govori Otkrovenje.
To je postepeno vodilo evropskog čovjeka i evropsku civilizaciju demonskom iskušenju, stavljenom pred Hrista u pustinju, iskušenju hljeba, iskušenju čula, i iskušenju znanja. Jedan drugi veliki ruski mislilac, jevrejskog porijekla, Šestov, takođe pod velikim uticajem Dostojevskog, problem vjere i znanja radikalno postavlja na izuzetan način (šteta što kod nas nije dovoljno prevođen, jer bi bio koristan danas u našim ovdašnjim traganjima).
Dostojevski je jednostavno shvatio da je ljudsko biće nesvodivo na bilo kakve dimenzije imanentnog tipa – ma kako se one zvale. Zato se suprotstavlja logici ljudskoj, matematičkom zakonu, buntuje protiv euklidovske logike, trodimenzionalnosti, uslovljenosti ljudske misli.
Razum pretvoren u dogmu, to je, ustvari, osnova mišljenja evropske prosvećenosti. I danas mi vidimo kako se to, navodno, prosvetiteljsko mišljenje pokazalo kao Prokrustova postelja za jadno i bijedno i nesrećno ljudsko biće. Jer, čovjek jeste ono što jeste, on nosi u sebi ono što nosi, on je zenica vasione i tvari, ali on je i nešto dublje i po prizivu, mnogo savršenije. I ne može se u svijetu i u biću, kao takvom, grešnom i ograničenom, naći punoća; ne može dati punoću ono što nema punoću, što vapije samim svojim postojanjem za tom punoćom. To je jedna od tih laži novovjekovne kulture i potkupljivanje ljudske svijesti i savjesti, koja je podmetnuta i Hristu u pustinji.
Njegoš je duboko osjetio, kao i Dostojevski, njegov savremenik, (što da pitam Dostojevskog kad imam Njegoša?) tu tragiku evropskog prosvjetiteljstva, i zato je bio rezervisan prema dobrom Dositeju, čak je bio tako oštar, u odnosu na njega, kad je govorio:“Ja bih njega poštovao da je on svoje prosvešćenije uputio na polzu naroda slovinskog, “ nego upućuje na razvrat!
– Pomenuli ste Njegoša; zaista se čini, da naš genijalni vladika i pesnik, nikad nije bio aktuelniji nego danas. A mi smo ga, sve do ovog buđenja duhovne svesti, potisli na margine kulture, u izvesnom smislu i zaboravili?
– Tačno je da smo i njega zaboravili, kao što smo zaboravili i ove njegove srodnike i no tijelu i po duhu, o kojima je ovdje bilo riječi. Zaboravili smo, upravo stoga, što smo ujednom momentu slijedili druge puteve, od onih koji pripadaju našem istorijskom utemeljenju.
– Slažem se, Vladiko, ali moram da primetim, da se Njegoševo pravoslavlje razlikuje, od pravoslavlja kako ga Vi shvatate?
– Ne bih se složio s tim!
– Mislim, konkretnije, na ideju o carstvu nebeskom. Šta je sa carstvom zemaljskim?
– Kod Njegoša ima nešto nedovršeno. On sam priznaje da je „učio bogosloviju po zvijezdama, “ ali kod Njegoša ima i nešto drugo. Upravo, stoga što je svjestan da je učio bogosloviju po zvijezdama, on je smjeran pred tajnom, to je osnovna njegova crta koja se previđa, i koja je stoprocentno pravoslavna. Kad od njega Vuk traži savjet u vezi prevođenja Novog zavjeta, Njegoš mu veli: „Imaš ti tamo učenih mitropolita!“, ne zato što je bio manje pametan od učenih mitropolita već zato što je imao skromnost. Iako nije imao prilike da tokom svog kratkog i mukotrpnog života dublje prouči Svetootačko bogoslovlje, Njegoš je, po svom životnom stavu, a to je najbitnije, pravoslavni čovjek.
– Da li, po Vašem mišljenju, Njegoš postupa u pravoslavnom duhu, kad kaže: “ Udri vraga ne ostav mu traga, ali gubi obadva svijeta!“ kad poziva na osvetu?
– Pazite, i tu je Njegoš biblijski čovjek, ali bismo mogli da postavimo pitanje: da li je dovoljno novozavjetni čovjek? No, on je biblijski čovjek. Jer, Njegoš, kako se postavlja prema osveti, kao „piću nebom osveštanom“, pa tu se vraća Mojsiju! Njegoš je natjeran od užasa, u tragičnim vremenima, gdje nema drugog izlaza, da se vrati Mojsijevom zakonu: „Oko za oko, zub za zub!“
Ali, Njegoš, ja sam duboko uvjeren, to se i vidi, ko osjeća dramatiku njegovog mišljenja, da on nije intimno za to, to nije mjera njegove čovječnosti. „Nek propoje pjesma od užasa, “ dovoljna je samo ta rečenica. On je u užasu – šta da radi – s kim ću, ja li kako ću , „jedna slamka među vihorove, “ u „ad mu se svijet pretvorio“. On vidi i osjeća svoj tragični položaj, on mora da odbrani ženu i dijete – „muž je branič žene i djeteta, “ da odbrani svetinju, jer vidi da je ona ugrožena. Vidi da nema drugog puta do osvete, ali on sam duboko plače u sebi što mora tome da pribjegne. U tome je Njegoš još tragičniji, jer mora da se ponaša protiv svog najdubljeg osjećanja svijeta i života. I on to radi svjesno – u odbranu vjere, dostojanstva, slobode.
U tom smislu on je veoma blizak, skoro istovjetan s Dostojevskim. I malo ko je pravio paralelu između Njegoša i Dostojevskog, ali ja vjerujem da kad bi se pravila ta paralela, da je po tkanju, po načinu mišljenja, da je po dubljim stavovima antropološkim, teološkim, filosofskim – Njegoš rođeni brat Dostojevskog.
– Vladiko, da se vratimo na časak u prošlost. Mislim da mnogi današnji evropski sukobi vuku svoje korene još iz vremena podele na Istočno i zapadno rimsko carstvo. Postoji, međutim, jedan neshvatljiv otpor Zapada prema Vizantiji?
– Da, ta predrasuda se skriva već u samom nazivu: Vizantija. Ne treba izgubiti iz vida da Vizantinci nijesu sebe zvali Vizantincima, da je to naziv koji je njima nametnut, i ne bez razloga.
Zapad nikad nije oprostio caru Konstantinu, što je prestonicu prenio u Noni Rim, i zaista mnogo šta u zbivanjima istorijskim, prošlim i sadašnjim, moguće je objasniti tim događajem. Zapad ima jedan sindrom – navikao je da bude Centar svijeta, „pupak svijeta“, kako se Rim nazivao. Najedanput, on je postao jedan periferni grad, naročito poslije najezde Huna, u petom vijeku.
A Novi Rim je postao hiljadugodišnji centar jedne velike kulture, koja je skoro bez premca u svjetskim razmjerama, i Zapad se bez prekida trudio, čak do 10-11 vijeka, do razdvajanja crkava, otpada Zapadne crkve od Pravoslavne, da umanji značaj tog Novog Rima. A naročito se to pokazalo od vremena kada je Novi Rim, ili Istočio romejsko carstvo, kako je ono sebe zvalo, doživio dekadenciju od pada Carigrada.
Taj zapadni sindrom, u odnosu na Istočno romejsko carstvo korijeni se u rimskoj eklisiologiji, koja njeguje uvjerenje o Vizantiji kao zemlji šizmatika. Otuda je i Gibon, prihvativši takav odnos prema Vizantiji, doprinio, kao istoričar, tom negativnom shvatanju Vizantije i njene kulture. Tek u novije vrijeme, zapadni istoričari (Brije i mnogi drugi) otkrivaju koliko je neadekvatno takvo shvatanje Vizantije i koliko je ona višeslojna i prebogata. Ona ne samo da čini jednu nenadmašnu civilizaciju koja pripada prošlosti, već ima u sebi i „kvasac“ za budućnost. Prvo što je previđeno, svjesno ili nesvjesno, jeste to da je Vizantija legitimni nasljednik helenske kulture i helenske filosofije. Direktan i neposredan nasljednik. Njen nosilac i čuvar.
Odakle su stigli svi spisi Aristotelovi i Platonovi nego sa Mediterana. A Zapadu je, naročito prilikom oživljavanja humanizma u XIII i XIV vijeku, veliki broj vizantijskih humanista, nakon pada Carigrada, i prije njega prenio i znanje koje su stekli, i rukopise.
I Petrarka, i cio taj pokret italijanske renesanse nezamisliv je bez dolaska Vizantinaca na Zapad. Tako je Vizantija tim putem umnogom doprinijela stvaranju tzv. novovjekovne kulture. Ima nešto, međutim, još važnije. Sve tamo negdje od četvrtog pa do desetog, jedanaestog vijeka, Vizantija je bila centar svih najznačajnijih događanja duhovnih uopšte u Evropi. Tamo su bili veliki vaseljenski sabori; tamo su bili najdublji sukobi filosofskog tipa, teološki, počev od prvog vaseljenskog sabora pa sve do velikih, ikonoboračkih, ikonofilskih sabora u osmom vijeku.
Vizantija je dala i velike misionare. Uzmimo samo Kirila i Metodija. Ona je i s te strane bila od velikog značaja za Evropu jer je u orbitu te judeo-hrišćanske i heleno-hrišćanske tradicije, uvela i nove narode, na prvom mjestu Slovene.
Sudbina i istorija slovenskih naroda nezamisliva je bez Istočnoromejskog carstva. I balkanskih slovenskih naroda, i Rusije. Tako da je danas postalo potpuno jasno, da Vizantija nije bila ono što se o njoj mislilo, da je ostala neistražena. Tek će vrijeme pokazati kakav je ogromni značaj Vizantije bio, ne samo za Istok i istočne narode, nego i za zbivanja u okvirima cjelokupne zapadne teologije i zapadne kulture. Istorije civilizacije.
Ima nešto što takođe treba istaći, što izgleda subjektivno, ali može da bude potvrđeno i nekim istorijskim činjenicama. Sve što je veliko u istoriji ove judeo-hrišćanske civilizacije, ali i mnogo šire, to nije nastalo na izvikanom Zapadu, već je rezultat rađanja i pokreta helenskog Mediterana i hrišćanskog Istoka.
I tu očigledno važi ona izreka: „Ex oriente lux!“ (S istoka dolazi svjetlost).
Kada se sada govori o našem takozvanom odlasku u Evropu, zaboravlja se da taj odlazak u Evropu, ustvari treba da znači povratak sopstvenim izvorištima, a ta izvorišta su helensko i judeo-hrišćansko, istočnoromejsko nasljeđe, a ja ga nazivam jerusalimsko-svetosofijsko, koje je neprolazno.
I nema odlaska u Evropu bez povratka sopstvenim izvorištima, naročito ne nama ovdje. Ali mi, kao nosioci tog nasljeđa, ne idemo u Evropu kao prosjaci, niti kao lakeji. Mi Evropi otkrivamo njen sopstveni identitet. Jedino opravdanje tog i takvog odlaska u Evropu, jeste da mi vratimo Evropi, da joj otkrijemo ono što je bila vjekovima, ono što je ona sama zaboravila.
– Šta je svetosavsko nasljeđe za srpski narod?
– Od trenutka kad mi izgubimo to nasljeđe, mi ćemo prestati da budemo ono što jesmo. Mi gubimo sve. Sreća je što mu se sad vraćamo, a bili smo u prilici da izgubimo sve. Tim nasljeđem, mi smo oblikovani, preko našeg oca Svetog Save.
– Sa Svetim Savom počela je jedna prosvjetiteljska epoha isto toliko koliko i ratnička, koja je za sobom ostavila na samo crkvu već i moralnu stegu rekao je veliki naš Crnjanski. Šta Vi mislite?
– Crnjanski je potpuno u pravu. Samo, tu bi trebalo naprasiti jednu razliku. Ne znam, koliko je tu razliku Crnjanski pravio, između prosvjetiteljstva Svetog Save i prosvećenosti novijih vremena, tzv. evropske prosvećenosti. Mi smo se ujednom momentu našli u opasnosti da izgubimo kontakt s našim sabornim i duhovnim predanjem pod zapadnim uticajima.
Došlo je do poistovjećenja prosvjećenosti evropskog tipa, tzv. aufklerunga i te svetosavske prosvjećenosti. Jednim dijelom se one podudaraju, međutim, Pravoslavlje je nešto mnogo sadržajnije i slojevitije od prosvjećenosti evropskog tipa, čiji je. nosilac kod nas bio Dositej Obradović. To su shvatila dvojica naših velikih ljudi prošlog vijeka – Njegoš i Vuk Karadžić, iako nijesu previđali značaj njegovog truda na prosvešteniju. Shvatanje Crnjanskog je potpuno ispravno, s tom korekcijom da treba praviti razliku između tog svetosavskog nasljeđa, koje je oblikovalo svu našu duhovnu i kulturnu istoriju, sve tamo negdje do 18 vijeka, i te prosvećenosti jozefinizma, terezijanstva, koje donosi tzv. moderna kultura.
Ima ona svoje dobre strane, ali, ona je po mnogo čemu jednostrana i ta jednostranost je ugrozila, upravo, cjelokupno naše istorijsko biće posljednjih nekoliko vjekova, i sve što se s nama zbivalo do juče, i što se po mnogo čemu i dan-danas zbiva, posljedica je rascjepa između ta dva tipa prosvjećenosti.
Kome da se vratimo sada kada se vraćamo: Dositeju ili Svetom Savi? Mislim da tu nema dvoumljenja.
– Prilika je ovo, Vladiko, da pomenemo skoro hiljadugodišnje zračenje manastira Hilandara, iz dijaspore na srpsku kulturu, zračenje iz tog“kovčega Vizantije“, kako se s pravom naziva Sveta Gora?
– Da. Sveta Gora je s pravom nazvana Nojevim kovčegom Istočnoromejskog carstva. Ona čuva u malome, ono što je to carstvo stvaralo vjekovima. Ono što je Sveta Gora u odnosu na drevno Istočnoromejsko carstvo, to je Hilandar u odnosu na srpski narod. Hilandar je srce ovog naroda, i to je jedno od divnih čuda da to srce kuca, ne u sopstvenoj zemlji, već u Svetoj Gori. Valjda je zato ono i ostalo sačuvano.
– U Gračaničkoj poruci. koju su nedavno potpisali predstavnici 14 stranaka i udruženja, predstavnici SPC i SANU, Vi ste apelovali na duh viteštva u stranačkom nadmetanju, a ne podmetanje. Da mi ste optimista?
– Jesam. Svjesni istorijskog trenutka i ozbiljnosti vremena kojem pripadamo, saglasili smo se da duhovne i kulturne vrijednosti i nacionalni interesi, za sve nas moraju da budu iznad svih različitosti i pojedinačnih usmjerenja. Pozvali smo na praštanje i pomirenje grobova, jer bez mira mrtvih nema pomire među živima, na vaspostavljanje istorijski provjerenog saglasja između srpske države i Crkve. Obnovljeno srpstvo, ujedinjeno i slobodno, treba da stoji iznad svih stranačkih interesa.
– Šta biste, Vladiko, na kraju ovog razgovora rekli povodom događaja u Petrinji, koji su aktuelni ovih dana?
– Kao što je i do sada nosila krst i stradanje svog naroda, Srpska pravoslavna crkva će tako činiti i odsada.
Raspeti srpski narod uvijek je bio i raspeta Srpska crkva. Jasenovac, Jadovno i druge mučeničke jame, zajedno sa narodom, čuvaju u sebi i mučeničke kosti pravoslavnih sveštenika i episkopa. Nadam se, ipak, da će razum i hrišćanska savjest preovladati, kako u Petrinji tako i na Kosovu.

(Intervju, 26. oktobar 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *