NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Besjeda na opijelu u nikšićkom Sabornom hramu trinaestorici Grahovljana pobijenih 1944. godine

U ime Oca i Sipa i Svetoga Duha.
Duše ih vo blagih vodvoratsja. Duše njihove će u dobrima obitavati.
To su riječi, draga braćo i sestre, i tužno-radosni skupe, kojima danas, na ovaj sveti, nedjeljni dan Hristovog Vaskrsenja dočekujemo kosti onih koji su nevino pobijeni od bratske ruke, i kojima ih danas osveštavamo, praćajući mir prahu njihovom i dušama njihovim. I kojima se molimo Gospodu da ih upokoji, tamo gdje sija svjetlost lica Božija i gdje nema tuge i uzdaha.
Ovaj današnji dan je – veliki dan, i sveti dan, ne samo za njih.
Za njih, jer je to dan njihovog izronjavanja iz tame, iz prezira i zaborava. –
Ono je veliki dan i za sve nas, jer je ovo dan kada se vraćamo kostima nevino pobijenih, kada se oni nama vraćaju.
Ovo je dan njihovog mira, ali i našeg pomirenja.
Kada je Kain ubio svog brata Avelja, onda je sveta ruka Božijeg proroka zapisala, da krv brata njegovog, nevino prolivena, vapije Nebu. To je bilo prvo bratoubistvo na zemlji. A od tada do danas, samo Bog zna koliko je bilo bratoubistava na zemlji.
Uostalom, nije li svako ubistvo – bratoubistvo? Nijesu li svi ljudi na ovoj zemlji braća i djeca jednog i istog Nebeskog Oca? Nije li Bog dao svim ljudima isti dar da se mole, ne „Oče moj“, nego – „Oče naš“! I to na svim zemaljskim jezicima? I, ako se svi nazivajući Ga Ocem, ne znači li to da su svi na zemlji rođena braća, od jednog istog Oca? Nije li krv svih ljudi iz jedne krvi? Nije li čitav ljudski rod iz jednog korijena? Od jednog praoca Adama, i jedne pramajke – Eve? I nije li stoga svako ubistvo na zemlji – bratoubistvo? Kada čovjek ubije čovjeka on ubije brata svoga. A kada čovjek ubija brata svoga, on ubija i skrnavi svetu ikonu Božiju u čovjeku i bratu svome.
Nažalost, ljudska istorija je prepuna bratoubistava. I ne samo istorija drugih naroda, već i istorija našeg naroda. Nije li na bratoubistvu i počela naša novija istorija? I namjesto da to bude dragocjeno istorijsko iskustvo, da se nikada više tako nešto ne ponovi, u naše vrijeme mnoga bratska ruka ubila je brata svoga.
Mnoga kumovska ruka ubila je brata svoga. Mnoga sinovska ruka ubila je oca svoga. Vi, koji ste iz Grahova, to znate da je sin ubio oca svoga. A nije samo u Grahovu.
Ponavlja se kainovsko prokletstvo; to Kainovo prokletstvo isprtilo se nad Crnom Gorom, osveštanom svetinjom Božijom; osveštanom čojstvom i junaštvom; osveštanom kostima predaka koji su živote svoje polagali za krst časni i slobodu zlatnu; osveštanom moštima Svetaca.
Nad tom i takvom Crnom Gorom, isprtilo se u naše dane najstravičnije i nezapamćeno bratoubistvo. Ni u vremenima, kada su na ovim prostorima živjeli mnogobošci nije bilo takvog bratoubistva. Ni u onim, kada je ovdje vladao tuđin, nije bilo toliko nečovječnog bratoubistva. A gdje je nekad brat brata ubio, i sad zemlja na oduvu diše.
Bratska krv nesmirena, luta!
Prošlo je pedeset, odnosno četrdeset sedam godina, otkad je brat ubio brata, a mi smo, evo, tek sada smogli snage, da iz jama povadimo kosti ovih svojih predaka, rođaka, svojih roditelja. Da te kosti zaboravljene, prezrene, oskrnavljene, iziđu na svjetlost dana.
I šta se događa sa nama i pred nama? Događa se ono što se događalo od pamtivijeka: spomen ubijenog Avelja – ostaje vječiti spomen. Spomen ubice Kaina, i on ostaje vječit, ali kao sram koji pokriva ubicu Kaina zbog njegovog zločina. Bez obzira u ime kojeg idola ili koje ideologije učinio to nepočinstvo.
Ovdje se danas projavljuju Pravda Božija i Istina Božija, i istina narodna, a narodna istina kaže: zlo rađenje – gotovo suđenje!
Narodna istina kaže i još nešto drugo: uzmi pravdu Božiju, stucaj je u stupu pa razvij prah na sve četiri strane svijeta i legni da spavaš, i kad ustaneš, vidjećeš, kako iz onog praha izrasla gora, velika, do neba. Ne može se Pravda Božija prognati sa zemlje. Ne može se nevino prolivena krv sakriti. Nevino prolivena krv će vapiti do kraja svijeta i istorije, bez obzira ko je prolio, i u ime kojeg idola i koje ideologije je prolio. Ona će prije ili kasnije naći svoju pravdu, a sakrivene kosti prije ili kasnije izaći će na vidjelo.
Kaže drevna legenda kako je ubica – bratoubica Kain skrivao se od glasa svoje savjesti, no glas krvi brata njegovog, nevino ubijenog je neprestano vapila i podsjećala ga na njegov zločin. I na kraju, predanje kaže, kako je on molio da ga sakriju u nekakav gvozdeni, podzemni kovčeg, gdje neće vidjeti ni sunca ni mjeseca, niti čuti bilo kakav glas. Međutim, tek tada je taj glas počeo da odjekuje u njegovom biću, unoseći nemir i prokletstvo zbog učinjenog zločina.
Nevina krv, dakle, ona će prije ili kasnije naći svoje opravdanje i izaći na svjetlost. Krv pravednika, prolivena potocima kroz istoriju na kraju postaje sudija svojim sudijama i presuditelj svojim dželatima.
Tako je bilo od pamtivijeka, tako je i danas, to će biti do kraja svijeta i vijeka. Takav je zakon Božiji na ovoj zemlji. I evo, neka je hvala Gospodu, da oni, koji su nevino pobijeni na pravdi Boga, da su oni danas došli ovdje, u ovu veliku svetinju Crne Gore i srpskoga roda; u ovaj manastir građen ljubavlju velikoga gospodara Crne Gore kralja Nikole.
Njima i pripada, da ovdje, na današnji dan izađu na vidjelo. Da ih vidimo mi, i da vide oni nas, da cjelivamo njihove rane i okove u kojima su i ovdje došli.
Ono što se njima dogodilo, da se više nikad ne dogodi; da nikad više bratska ruka se ne digne protiv brata svoga!
To nam danas poručuju ove svete i časne i čestite, bogojavne i čovjekojavne kosti. Nijesu one izronile iz tame danas ovdje pred nas da bi prizivale na nova bratska krvoprolića. One nas pozivaju, ne na osvetu, osveta je Božja, nego na osvećenje, praštanje i bratsku ljubav. Oni su danas ovdje, da svojim nemuštim jezikom, ono što su govorile četrdeset i sedam godina, ponavljajući riječi Golgotskog Mučenika: „Oprosti im Bože jer ne znaju što čine!“, da i danas ponove te iste riječi ovdje pred nama, kroz moja usta i kroz usta ove svetinje: Oprosti Bože svakom onom koji nije znao šta je činio i koji je u svom neznanju i svojoj raspamećenosti digao ruku na brata svojega. Oprosti Bože i vrati nam pamet, jer nema veće kazne nego kad Bog nekom pamet uzme. A nažalost, ta i takva raspamećenost bila se razlila po gorama Crne Gore. Zbog nje i zlog i opakog kainovskog bratoubilačkog sjemena i danas se braća hrane plodovima mržnje.
Ne dao Bog da se ikada više na ovim prostorima ponovi ono što se dogodilo u toku posljednjeg rata, i nakon njega. A blago onima koji izdrže do kraja u vjernosti Bogu i pravdi Božijoj.
Vi sami gledate šta se događa u naše dane: velika crvena aždaja, koja je sedamdeset godina svojim otrovnim pipcima trovala svijet i sisala ljudsku savjest i pomračivala svijest, evo danas Jeljcin i Gorbačov javno – urbi et orbi – proglašavaju da joj je došao kraj i da izumire.
Veliki je to znak da ove kosti izlaze na svjetlost dana, baš u trenutku, kada ideologija, satanizovana i krvožedna, koja ih je pobila – izdiše.
A ko je to mogao da vjeruje prije tri, a nekmoli prije deset godina? Nije li to još jedno od velikih čudesa što se događaju pred našim očima?
Trebalo je ove kosti da pretrpe, ne samo mučeništvo i stradanje, već i prezrenost i podzemni mrak, i to četrdeset i sedam godina, pa da iziđu ispunjene miomirom i Pravdom Božijom jer – pobijedila je Pravda Božija!
A one demonske sile koje su rasčovječivale lude i gazile po ljudskim savjestima, one polako ali sigurno iščezavaju. Jer, u laži su kratke noge.
Uz to, pred Bogom je hiljadu godina kao jedan dan! A jedan dan kao hiljadu godina! A moćnici ovog svijeta misle da je njihovo vječno carstvo…
No, šta su devedeset godina ili sto godina u odnosu na Božiju vječnost? A svi ćemo izaći pred Strašni Božiji sud: i oni koji su dobra činili, poručuje nam Riječ Božija izaći će u vaskrsenje života. Oni već ovdje, iako uniženi i odbačeni, prezreni i pogaženi primili su u sebe sjeme vječnoga života, pa zato vaskrsavaju u ljudskom pamćenju prije ili kasnije. A pred Bogom su već vaskrsli i ušli u radost Gospoda svoga.
Oni pak, koji su zlo činili i oni će vaskrsnuti, ali u vaskrsenje suda. A taj sud nad njima i nad njihovim djelima, odnosno nedjelima, započeo je onog trenutka kad su to nedjelo učinili i kad su to nepočinstvo napravili.
Sud Božiji počinje odavde, a završava se u beskonačnosti.
Sud Božiji koji pravdu uzdiže i pokazuje je nepobjedivom, a nepravdu pokazuje kao nešto što je prolazno, potvrđujući ;š zaista onome „kome zakon leži u topuzu – tragovi smrde nečovještvom.“
Tim i takvim nečovještvom su ugašeni ovi životi.
Među njima je i Leka, vidimo, kome je bilo dvadeset i dvije godine.
Među njima je i Mirko, koji je takođe imao dvadeset i dvije godine.
Međutim, evo od Boga njihove nagrade, i oni vaskrsavaju u nama i pred nama, i pozivaju nas kroz svoje mučeničko iskustvo, kroz svoje stradanje i u smrti i poslije smrti: Pozivaju i nas ovdje sabrane, i sve Crnogorce: U pamet se, braćo Crnogorci! Nemoj nikad više da brat udari na svoga brata! Nemoj niko i nikada više da prezre svetinju brata svoga, i druge svetinje, koje su preci gradili, oko kojih su se okupljali, i za koje su živote svoje polagali.
Neka bi Bog dao, da ovo naše tragično iskustvo, iskustvo naše raspamećenosti, iskustvo našeg zla, našeg upregnuća u svjetsko zlo, koga smo postali svjesno ili nesvjesno, izmećari; neka nam to bude velika pouka. Ne samo za danas, nego vo vjeki vjekov. Da nikada više ne dozvolimo da nam tuđin vođa postaje; da nam lažne ideje truju našu svijest i našu savjest; da nam lažni idoli zaklanjaju lice živoga i vječnoga Boga; da nam nepravda proglašena za pravdu zakloni lice Božije Pravde; da nam nepoštenje zamijeni poštenje; da nam mržnja protiv brata i protiv oca, bratoubistvo i oceubistvo zamijeni Ljubav prema ocu svome i prema precima svojim, i bratoljublje, na kojemu počivaju Nebo i Zemlja i sva Vasiona.
To je poruka ovih svetih i sveštenih kostiju, i u to ime mi smo se danas okupili da im poštu odamo, da se Bogu pomolimo, da ih Bog upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Njegovog, uvjereni duboko da će duše njihove zaista u dobru počivati i da u dobru počivaju, jer oni su život svoj žrtvovali, nevino zaklani na pravdi Božijoj. A nijedna nevino prolivena kap krvi neće biti od Boga zaboravljena; čak ni od ljudi, kamoli od Boga, čije je pamćenje vječno i čija je ljubav beskonačna – ljubav koja grli sobom i prošlost i sadašnjost i budućnost. A iznad svega, prima svaku nevino ubijenu ljudsku kost u svoja vječna njedra, dajući joj svoj sjaj i obasjavajući je svojim vječnim životom.
Neka Gospod u dobrima upokoji duše onih koje danas ispraćamo, i duše onih ostalih koji još nijesu iz jama izvađeni, a treba da budu izvađeni. I neka bi Bog dao, da svi, koliko ih ima, po jamama pobacanih, da u toku ove godine, kada se sjećamo pedesetogodišnjice stradanja naše Crkve i našeg naroda, da svi oni izađu na svjetlost dana, da se opoju njihove kosti, da se okade svetim tamjanom. I da ona svetinja kojom one dišu, svetinja nevino prolivene krvi, da ona i nas obasja i obnovi u nama bratoljublje – obnavljajući u nama bogoljublje; da obnovi u nama ono čime smo mi živjeli vjekovima i po čemu smo bili i ostali slavni, a bez čega gubimo i svoje poštenje i svoju čast i svoj obraz i svoj ovdašnji, i onaj vječni život.
Bog da im dušu prosti, a onima koji su njihovi potomci, neka Bog i njima da nagradu za njihovo trpljenje. Jer, ne samo što su trpjele kosti onih koji su nevino poklani i pobijeni, već svaki njihov potomak, i majka i otac, i dijete i prijatelj, isto su tako trpjeli s njima – prezirani, gaženi, proglašavani za izdajnike, često i oni koje su Njemci zatvarali, i oni koje su ustaše spaljivale u Jasenovcima, i koji su rasijani po bijelom svijetu kosti svoje ostavili.
Pomolimo se, na kraju, još jednom, da Bog upokoji Đura i Rama Andrijina Bulajića i Momira Nikolina Bulajića i Danila Nikolina Vujičića i Pavla Gluščevića; Laka, mlade od dvadeset dvije godine, sina Novičina Janičića i Jevrema Belova Kilibardu i Blagotu Markova i Savu Šćepanova i Gojka Dragova i Krsta Lazareva i Mirka Ristova, takođe mlade od dvadeset dvije godine, i Filipa Gavrilova.
Bog njih neka upokoji, a nama neka podari bogoljublje i bratoljublje i vjernost Istini Božijoj i Pravdi Božijoj.
Amin!

(25. avgust 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *