NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Slabost Božija jača od ljudi – Besjeda izgovorena na liturgiji povodom 50-te godišnjice stradanja srpske crkve i naroda (1941-1991) obilježene u Ostrogu na sabranju pravoslavne omladine od 14. do 19. avgusta

Sve što smo govorili ovih nekoliko dana, sabrani u ovoj ostroškoj svetinji, povodom pedesetogodišnjice stradanja Srpske Crkve i naroda, kao da je sadržano u riječima, pročitanim na Liturgiji, Svetog Apostola Pavla: „A mi propovijedamo Hrista raspetoga, Judejcima sablazan a Jelinima ludost“. I Apostol dodaje: „… jerje ludost Božija mudrija od ljudi, i slabost je Božija jača od ljudi.“
Suština propovijedi hrišćanske nije ideja, nije neka filosofska misao, nije sistem, ma koliko on bio savršen. Suština hrišćanske propovijedi, to nam kaže Sveti Apostol Pavle, jeste ličnost Hrista raspetoga. To je osovina oko koje se okreće cjelokupna istorija Crkve Božije na zemlji, srž oko koje se okreće sva ljudska sudbina; to je, takođe, osa, oko koje i kojom se ostvaruje smisao neba i zemlje, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Nijesu Božije misli ljudske misli. Bog izabira ono što je smireno i poniženo da posrami ono što je gordo i nadmeno i što je uzvišeno.
Božanska logika je drukčija od ljudske logike. Tako je Bog to udesio, da se u najmanjim, čak najnevidljivijim stvarima otkrivaju najveće i najdublje tajne. Ništa više od tajne nema u sebi vasiona u poređenju s nekim osnovnim sastojkom materije, nekim protonom ili neutronom. Sva tajna koja je sadržana u vasioni, sadržana je u onom osnovnom elementu te vasione. Kao što je tajna hljeba i pšenice sadržana u zrnu koje se baci u zemlju, a koje umire da bi donijelo ploda, u toj tajni vidljivoj i opipljivoj, i nama, ljudima, toliko bliskoj, sadržana je naša tajna, tajna našeg postojanja. Sadržana je tajna cjelokupne Božije tvorevine, i sve ljudske istorije.
Jer, kao što zrno koje je bačeno u zemlju, ako ne umre neće ploda donijeti, tako i čovjek – ljudsko biće, ljudska istorija – ako ne umre, ako ne padne u zemlju, ako se ne razapne, neće ploda donijeti.
U malim stvarima se skrivaju velike i neizrecive tajne. Na to nam ukazuje i sama ličnost Gospoda našega Isusa Hrista. I on je Hljeb Nebeski, koji je došao u ovaj svijet, da svaki, koji od njega jede, ne pogine, nego da ima život vječni. On je rođen predvječno od Oca kao Jedinorodni Sin Božiji. Rodio se i u vremenu kada je došla punoća vremena, od Duha Svetoga i Prespete Djeve. I on je, ne samo rođen na zemlji i živio na zemlji, nego je i On „bačen“ kao pšenično zrno u zemlju, pogreben je, i u zemlji bio tri dana i tri noći; umro je da bi vaskrsao i da bi podario nebu i zemlji i čovjeku i svim stvorovima – novi život.
Otuda drugoznačnost Njegove logike; kroz umiranje dolazi se do vaskrsenja; kroz smrt dolazi se do pobjede smrti; kroz grob dolazi se do vječnog života; kroz stradanje i kroz patnju, dolazi se do punog ostvarenja i osmišljenja ljudskog postojanja ovdje na zemlji.
Još su drevni Heleni predosjetili tu svetu i veliku tajnu, pa su govorili da se „patnjama pamet stiče“. A isto to će reći, u novija vremena, veliki prorok slovenski, Dostojevski, na jedan čudan, i za obične ljude, neshvatljiv način, kad kaže: „U tuzi sreću traži“!
Tamo gdje ljudi, koji su duhovno zaslijepljeni, smatraju da je propast, i ono od čega ljudi treba da bježe, Dostojevski kaže: „Tamo, od čega ljudi bježe, tražeći svoje zadovoljstvo, ti traži sreću“.
U tuzi, u raspeću, u tom umiranju. Zato, nije slučajno da on jedno od najvećih svojih djela, „Braću Karamazove“, počinje evanđelskom pričom o sijaču i sjemenu i o pšeničnom zrnu koje u zemlju pada i koje donosi velikoga ploda.
Osjetio je Dostojevski kroz sopstveno stradanje i patnju što je počelo njegovim boravkom u Sibiru i upoznavanjem dubina ljudske tragedije i ruske duše) pravu mjeru života, i doživio na sebi samom tajnu Hrista raspetoga.
Zato je i djelo njegovo tako svijetlo i tako puno nade i prepuno svjetlosti i mudrosti, jer „mudrost je Božija mudrija od ljudi i slabost je Božija jača od ljudi.“
Kao da je Bog nemoćan na ovoj zemlji. On, dolazeći na nju, dolazi u obličju sluge. Dolazi ponižen. Njegov boravak ovdje, na zemlji, je boravak poniženja. Sveti Apostol Pavle govori o njegovom „istoščeniju“ – pražnjenju; kao da ga nema ovdje na zemlji, kao da je jedan od nas, i još gore: kao da nema izgleda i nema vida; to je već i prorok Isaije predvidio kad govori o Njemu, da se on „vodi kao jagnje na zaklanje“, da je bez ljepote, unižen.
Zato i Jevreji, kada ga gledaju, govore: Ko je taj? Da li on može da bude onaj koga očekujemo? Vidite ga kakav je, kako se ponaša? Vidite Njegovo porijeklo! Mi očekujemo Mesiju, koji će doći iz carskog dvora, koji će biti produžetak slavne carske loze Davidove. Može li nešto dobro iz Nazareta doći? Ko je taj Josif, ko je ta nepoznata Marija, otkuda tu, u takvom jednom domu, da se rodi onaj koga očekujemo?“
Zato pokušavaju da ga ubiju i protjeraju, i na kraju ubijaju, smatrajući da će minuti glas o Njemu i da će On iščeznuti, kao mnogi drugi koji su nestali s lica zemlje. Pri tom zaboravljaju da je slabost Božija jača od ljudi, da je Njegova moć upravo u toj slabosti, u tom neizrecivom smirenju! Da je On došao da služi a ne da mu služe, i da život svoj položi za bližnje svoje.
Ima jedan divni tropar, koji govori da je On u svom raspeću i u svojoj smrti, bio u grobu tjelesno, a u Ad, u pakao, otišao je dušom još dublje od groba, u neviđelicu podzemnog, bogootuđenog svijeta. Tamo je dospio do krajnjih granica nepostojanja, ali je istovremeno, za ljudske oči nevidljivo, bio u Raju i s desne strane Boga Oca, kao Onaj, koji je prije svih vjekova rođen od Njega, i kao Onaj koji će ponovo doći da sudi živima i mrtvima, i čijem Carstvu neće biti kraja.
Istina o krstu, o raspeću – istina je o ludosti. To je sablazan, kao što kaže prethodno Sveti Apostol Pavle: „Sablazan za Judejce a ludost za Jeline, jer Jelini traže mudrost.“ A gdje je na Njemu, onakvom kakav se pojavio – mudrost? Za Jevreje je to sablazan, jer to potpuno daje novu sliku o samom Bogu. Jer, za Jevrejina, za Mojsijev zakon, Bog je veličanstvo Božansko, nedostupno, čak i bezimeno, s one strane ljudskog dodira i ljudskog opita i ljudskog znanja.
Ne može čovjek, kao što kaže prorok, Boga vidjeti a živ ostati. Kad prorok Mojsije pita kako mu je ime, On kaže: „Što me pitaš kako mi je ime? Ja sam onaj koji – jesam!“ ukazujući time na neizrecivost Njegovog imena.
I taj Bog, koji se tako predstavio u Starom Zavjetu, najedanput dolazi i pojavljuje se kao čovjek, u ljudskom vidu i ljudskom obličju! I ne samo kao čovjek, nego kao najuniženiji među ljudima, kao onaj koji je prezren, odbačen; koji je iz neke prezrene, odbačene porodice, koji biva i razapet, i sahranjen, tako da misle ljudi, kako nikad više o njemu ni pomena biti neće!
Međutim, „onoga koga odbaciše zidari, taj postade krajeugaoni kamen i divno je u očima našim“, kao što kaže Riječ Božija. Ludost pred svijetom, ona postaje od Boga izabrana da bude mudrost Božanska. Bog tom i takvom ludošću posramljuje mudre na ovoj zemlji, i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake.
U toj Njegovoj slabosti, u Njegovoj nemoći skriva se najdublja snaga i moć, nepobjediva snaga i moć. I kada su ljudi mislili da su ga pobijedili, da su ga protjerali iz ovoga svijeta, tek onda se On pojavio i krenuo u ovaj svijet preko svojih Apostola, svojih Mučenika, koji su, takođe, kao i op, ponižavani, gonjeni, ubijani, ali sjeme njihovo služilo je kao sjeme za rađanje novih hrišćana i kao izvor novih nadahnuća, novih snaga.
I sve se to otkriva u Hristu Isusu, koji postade premudrost od Boga i pravednost, i osvećenje i izbavljenje. Taj, koji je tako ponižen, koji je tako odbačen, koji je tako prezren, On se otkriva kao Premudrost Božanska od Boga poslata, i data kao pravednost i kao osvećenje kao punoća, kao Onaj kroz (od) koga je sve postalo što je postalo, i kao onaj, koji je Punoća svega postojećeg; kao onaj koji je – Put, Istina i Život. Kao onaj koji je – Hljeb Života i koji je hrana za one koji su gladni, koji je život za one koji su smrtni i koji su prolazni.
Sveti Apostol Pavle, kome je Bog otkrio tu svetu tajnu, kao što on kaže: „kao nekom nedonoščetu“, nije bio među onim prvim izabranim Apostolima. Naknadno mu se Gospod javio, njemu, koji je gonio Hrista i gonio Crkvu njegovu. Gospod mu se javio i čuo je njegov glas i vidio ga je, i oslijepio je od tog čudesnog viđenja. Ali mu je to viđenje tek kroz sljepilo otvorilo prave, duhovne oči. On je tako postao sasud izabrani Njegov, koji ga je posvjedočio pred narodima i pred ljudima, Njega poniženog, raspetog; koji je Premudrost Božija i nepobjediva sila.
Taj Apostol kaže: „Ko se hvali, Gospodom neka se hvali!“ Nemoj da se hvali čovjekom kome je duh u posu; nemoj da se hvali ljudskom snagom, ljudskim znanjem, ljudskom moći. Jer, ljudska znanja, ljudska slava i ljudska moć – sve je to prah i pepeo. A onaj, koji se dotakao Raspetog, koji je Njega primio u sebe, koji je primio na sebe i popio krst Njegov, taj će isto biti ispunjen premudrošću, i snagom nepobjedivom, neuništivom, i postaće jedno s Njim. No, pri tom, proći će putem kojim je On prošao, jer „ne može sluga biti bolji od gospodara svoga“. Tamo gdje je bio Gospodar tamo će biti i sluga Njegov, ali, ako je bio zajedno s njim u raspeću, ako je sa njim saraspet, onda će sa njim i da savaskrsne.
Otuda i Sveta Tajna Krštenja nije ništa drugo, nego – u naš život, u naše kosti, u naše biće – ulazak te tajne Hrista raspetoga i Hrista vaskrsloga. Saraspinjemo se sa njim u Tajni Krštenja, da bi zajedno sa Njim vječno živjeli. Odričemo se sebe i uzimamo krst Njegov, da bi on nas primio i da bi nas ispunio svojom neizrecivom punoćom i svojim vječnim životom.
Zato isti Apostol Pavle, pun radosti i pun tog čudesnog viđenja, neizrecivog; i opita – tog najdubljeg opita Hristovog lika, a u njemu i kroz njega i najdublje tajne postojanja – kaže: „Jer rasudih da ne znam među vama išta sem Isusa Hrista, i to raspetoga“.
Jedino o čemu razmišlja Apostol, to je Isus Hristos. Jedino što voli Apostol, to je Isus Hristos. Jedino čemu služi Apostol, to je Isus Hristos. Jedino za šta zna Apostol, to je Isus Hristos. I kao takav, on će reći one čudesne riječi: „Ne živim više ja, nego živi u meni Isus Hristos“. Toliko se on poistovijetio sa Gospodom svojim, da poziva svoje učenike i svoje sljedbenike: „Ugledajte se na mene, kao ja na Hrista!“
A onda dodaje Apostol, da je i on bio „u strahu među vama i u slabosti, i u velikom trepetu“. I Apostol Pavle, kao što sam kaže, nosio je na sebi „rane Gospoda svoga“, imao je i „žalac“, koji mu je „bio dat u meso“. I on je gonjen i progonjen, dobijao je batine, i u more je bacan, i na kraju odveden u zatvor. Čak se četrdeset ljudi zaklelo da neće ništa jesti ni niti dokle ne ubiju Apostola Pavla.
Sve se to događalo sa njim. Ali, kroz tu slabost i kroz to gonjenje, Apostol je postao izabrani sasud Božiji. Posvjedočio je Gospoda svojim životom i svojom smrću, postao Njegov svjedok. I svo, ostao je njegov svjedok. Svjedok Njegovog čudesnog lika Hrista raspetoga i vaskrsloga – do našega vremena. I ostaće, kao takav, do kraja svijeta i vijeka. I zato on i završava: „I riječ moja i propovijed moja ne bi u ubjedljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju duha i sile“.
Nije ono što oduševljava Apostola ljudska mudrost i ljudsko znanje, iako je on postigao to znanje i ljudsku mudrost, i bio najučeniji čovjek svoga vremena. Svega toga on se odrekao onog momenta kada ga je dotakla Božanska mudrost i Božanska sila i Božanska snaga. Onda je tek vidio kakav je čovjek prah, i kako su kratki ljudski putevi i ljudska pamet; kako je kratko ljudsko znanje i kako su bezumni oni koji se uzdaju u čovjeka, kome je dah u nosu.
Isto to je doživio naš novi prosvjetitelj Vladika Nikolaj Žički i Ohridski, kada je bio u Dahauu. Sačuvano je čudesno svjedočenje njegovog viđenja lica Božijeg, i to u trenutku doživljaja, da je prah i pepeo. On kaže Gospodu, kad ga je Bog uzdigao sebi: „Gospode, prah sam i pepeo.“
I uzdigne ga Bog, i opet vidi on čudesa Božija, i kaže: „Gospode, nijesam u stanju da podnesem, prati me!“ I kad ga opet Bog uzvisi, dodaje: „Gospode, oslobodi me. Nijesam spreman da to primim“. Tri puta se sa Njim tako pogađao.
Tako je Sveti Vladika Nikolaj doživio istu onu tajnu, koju je doživio Sveti Apostol Pavle, da bi nam u našem bezumnom i raspamećenom vremenu pokazao kako je Bog isti, kako je Hristos isti juče, danas i sjutra, i kako je sila Njegova i premudrost Njegova – ista; da je ona među nama a i sa nama, i da se daje svima onima koji su željni te Premudrosti, i koji su spremni da prime na sebe krst Gospodnji, i da hode za Gospodom svojim.
„Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u sili Božijoj.“
Kratka rečenica ali duboka istina; istina koja treba da bude putokaz našem životu, vjera da ne bude u ljudskoj mudrosti, u ljudskim domišljanjima, u ljudskom kratkovidom i kratkoročnom znanju, nego da bude vjera naša u mudrosti Božijoj. Mudrost koja je vječna, vjera koja je temelj onoga čemu se nadamo i provjera onoga što očekujemo; vjera koja je opit samoga Gospoda u nama, primanje Njega kroz saraspinjanje sa Njim, i kroz savaskrsavanje sa Njim, i na taj način kroz zadobijanje Njegove Božanske sile koja je nepobjediva i preko koje je jači On koji je u nama, nego li sile ovoga svijeta, koje su protiv nas.
Otuda, po Njegovoj istinitoj riječi, ni vrata paklena neće i ne mogu pobijediti ni odoljeti Crkvi Božijoj. Jer, Crkva Božija nije bilo kakva organizacija ovoga svijeta, nego je ona ispunjenje te i takve Božanske sile, sile Duha Božijega, sile Raspetoga i vaskrsloga Gospoda, koja je vječna i neprolazna.
Ko se te sile dotakne i ko nju primi, i on postaje vječan i neprolazan – ma kakva poniženja doživljavao, ma kakva raspeća, ma koliko ga ljudi gonilo i progonilo, prije ili kasnije, njegovo djelo će izaći na vidjelo.
Evo, u naše vrijeme, poslije pedeset godina stradanja Crkve Božije i naroda Božijeg, u srpskom narodu, mi smo svjedoci, da poslije tog velikog i strašnog raspeća i tog velikog jovovskog mučeništva našeg naroda, dolazi vrijeme njegovog vaskrsavanja, njegove duhovne obnove i njegovo! duhovnog preporoda.
I svi oni koji su bili prezreni i odbačeni, koji su bili gaženi i ubijani, oni za koje se smatralo da su, maltene, izdajnici naroda, najedanput se pokazuju kao mučenici tog naroda, kao stradalnici, kao oni koji su ponijeli krst Hristov na sebi i koji su svojim patnjama Boga posvjedočili, svaki na svoj način.
To se potvrđuje kako i na onima u Jadovnu, Jasenovcu, Pribilovcima, Korićkoj jami, u Glini i po drugim mjestima, tako i sa svima koji su nevino pobijeni, pa i ondje, na ovim prostorima, u nesrećnom vremenu bratoubilačkog klanja.
Evo i ova Ostroška svetinja, koja vjekovima okuplja duše gladne i žedne Boga i nadahnjuje tom i takvom silom krsta Gospodnjeg i snagom vaskrsloga Gospoda čitava pokoljenja, bila je poprište krvavog bratoubilačkog rata.
Mi još nijesmo ni svjesni šta se to dogodilo ovoj svetinji u toku ovoga rata, od samog njegovog početka. Jer cilj demonske sile upravo i jeste da ugasi ovakve svjetionike, svjetionike koji neprestano svijetle ljudskim dušama. Jer, kada se ugasi ta svjetlost, onda čovjeku više nema spasenja, onda demonska sila može da radi sve što hoće.
Kad se bude pisala istorija manastira Ostroga, najstrašnije stranice ove svetinje biće ispisane od 1941. do 1945. godine. Ovdje je brat brata ubijao. Ovdje ima još neopojanih grobova. Sad ćemo otići upravo najedno takvo neopojano groblje. Mi ćemo, evo danas, po prvi put od rata, da opojemo, da održimo parastos na grobnici dvadeset i šestorice, po prijekom ratnom sudu ubijenih 1943. godine, na čelu s Blažom „Vukanovićem i Bajom Stanišićem.
Pomućena je bila savjest bratska. S jedne strane su bila jedna braća, s druge strane su bila druga braća.
Tako je ćivot Svetog Vasilija Ostroškog zaliven krvlju Baja Stanišića i njegova dva sinovca.
Ostali su se predali, uz obećanje da će, ako se predaju, biti pošteđeni. Svi su strijeljani na licu mjesta.
I ne samo to: Poslije rata nad njihovim grobom bio je napravljen klozet. Desetak mjeseci kasnije, na vapaje tadašnjeg igumana manastira Ostroga, Leontija Mitrovića, sklonili su klozete njihovog zajedničkog groba. Međutim, to mjesto je ostalo obesvećeno, a njihove kosti ni do danas nijesu opojane.
Demonska sila je bila pomračila bratske savjesti, te brat nije mogao da prepozna brata svoga, već ga je gledao preko nišana. Danas je, evo došlo vrijeme, da brat poljubi ranu bratu svojemu. A Crkva Božija, koja je pomiriteljka neba i zemlje, da bude i pomiriteljka zavađene i zakrvljene braće. Jer, nema nam spasenja ako se ne pomirimo, ako jedni drugima rane ne poljubimo, ako se grobovi ne opoju i kosti ne izađu na viđelo dana; istorija neka sudi ko je bio prav, a ko kriv. Ali i sada se već vidi, po plodovima se vidi, šta je donijela ideologija, ispunjena opakom mržnjom bratoubilaštva i oceubilaštva, i do čega je dovela.
Koliko li je zla nanijela samo ovom narodu, i koliko će vremena trebati da se narod oslobodi od toga zla, od te opake bolesti zvane brozomora, koja je harala ovim prostorima, i još uvijek hara; koliko će trebati vremena da se od toga očistimo, oslobodimo, da bi mogli, očistivši se od prljavštine grijeha, od bratoubilačkog sljepila, da vidimo lice Božije, da se vratimo Bogu svome kao Ocu zajedničkome nebeskome, i da se prepoznamo kao braća, da više ne ubijamo jedni druge, već da volimo jedni druge, kako bi jednodušno ispovijedali Oca i Sina i Duha Svetoga Gospoda našega.
Tako se, evo, i ovdje, kroz stradanje ove svetinje, opipljivo ostvarila ista ona istina o kojoj govori Sveti Apostol Pavle u poslanici Korinćanima. I ovdje se raspeti Gospod pojavio.
U svakom nevino ubijenom, u stvari je – Gospod ubijen; u svakom popljuvanom je – Gospod popljuvan.
Taj klozet na kostima pobijenih ljudskih bića, bio je klozet nad Tijelom samoga Gospoda Hrista. Nad Njim se sve to događalo. Zagađenost duša pretvarala se u zagađenost ponašanja. Raspet je Hristos u svakom raspetom; ubijen je Hristos u svakom ubijenom; popljuvan je Hristos u svakom popljuvanom; prezren je Hristos u svakom prezrenom.
Ali, kao što je Hristos raspet i ponižen i – vaskrsao, tako i oni koji su zajedno sa Njim raspinjani i ponižavani, i oni zajedno s Njim vaskrsavaju. Pravda pak Božija i pravednost koju je Hristos podario svima onima koji su žedni i gladni pravde, ponovo se obnavlja – obnavljajući ljudske duše i vraćajući ljude njima samima i Bogu pravde.
Tako, završavajući ovaj naš bratski sastanak u ovoj Ostroškoj svetinji, dobro je da se sjetimo kreta Gospodnjeg i Njegovog vaskrsenja; da se sjetimo našeg saraspinjanja sa Njim i našeg savaskrsavanja sa Njim u Tajni Krštenja i u svim Svetim Tajnama Crkve Božije, kao i u tajni našeg življenja uopšte ovdje na zemlji. Veoma je važno da se sjetimo saraspinjanja Crkve Božije i sastradanja Crkve Božije kao Tijela Hristovog, kroz vjekove Njegovom prečasnom Tijelu Golgotskom; saraspinjanja, koje se, eto, pokazalo opipljivo i u naše vrijeme na tijelu naroda Božijeg, u srpskom narodu, pa evo i ovdje, u ovoj svetilji i oko ove svetinje, kao i na mnogim drugim mjestima.
Neka bi Gospod sve one koji su raspeti i poniženi, u ime Njegovo i za Njega, proslavio i silom svojom obdario. A i nas neka umudri i nauči da život svoj provodimo u strahu Božijem i trepetu, i u duhu tog saraspinjanja Gospodu, da bi zajedno sa Njim savaskrsli, kako bi se i u nama Gospod proslavio, da bi i mi Gospoda proslavljavali u sve dane života svoga i u vijeke vijekova.
Amin!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *