NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Dvije cetinjske besjede o Petrovu-dne 1991.

Prva: izgovorena s manastirske kapije, s krstom u ruci, pošto je bila prekinuta Služba, jer su autokefalisti i crnolatinaši napali vjernike u manastiru i pred njim:

„Govorim nam u ime svih onih koji su život svoj položili za vjeru i otačastvo, koji su svojim kostima branili i osveštali Crnu Goru.
Kumim vas imenom Velikoga Boga, nemojte da Crna Gora, koja se proslavila čojstvom i junaštvom, nemojte da danas zasmrdi nečojstvom i pasjalukom!
Nemojte, braćo Cetinjani! Nemojte braćo Crnogorci! Nemojte u opa zla i opaka vremena, da đavolska sila pomuti vašu svijest i vašu savjest.
Ova svetinja je pet vjekova, od Ivana Crnojevića, okupljala ovdje sve duše žedne i gladne Boga Živoga. Danas, u vremena zla i opaka, nemojte da zlo pomuti vašu savjest…
Okupimo se oko svetinje, oko Svetog Petra Cetinjskog, oko Cetinjskog manastira, oko kostiju naših predaka; okupimo se oko svjetlosti koja ovdje vječno sija, da nas obasja, da nas ispuni svojom ljubavlju, bogoljubljem i bratoljubljem.
Nemojte dozvoliti, Cetinje koje je bilo kolijevka poštenja, da postane uklin i simbol nepoštenja; grad koji je bio svjedok ljubavi i pravde, da postane mjesto nepravde.
Dosta nam je bilo prolivene bratske krvi!
Ove godine sjećamo se svih onih koji su od bratske ruke poginuli. Pune su jame Crne Gore poginulih od bratske ruke. Mnogi grobovi su još neopojani, mnoge jame još uvijek vapiju da kosti bačene u njih bratskom rukom budu izvedene iz tih jama.
Mnoge materinske suze još nijesu ubrisane. Nemojte da se krvavo bratsko kolo produžava na Cetinju. Da ne da Bog!
Neka bude proklet, proklet u ime Svete Trojice i Svetog Petra, svaki koji danas unosi nemir ovdje, u ovu svetinju!
Sa ovog praga svetoga, šaljem vam mir! Mir da se useli u ljudska srca, a ne nemir. Ko nemir nosi – mržnju sije! I neka je proklet takav koji hoće mržnjom da zida budućnost svojih potomaka!
Neka je proklet do devet koljena onaj koji hoće da obesveti ovu svetinju!
A nadam se u Boga da nema takvog bezumnika danas i ovdje. Apa sve čestite i poštene Crnogorce, vjerne Bogu i Svetoj Trojici, Majci Božijoj i Svetom Petru Cetinjskom – neka bude blagoslov i tri puta, i devet puta, i devedeset devet puta!
Blagoslov svima onima koji u ljubavi i miru dolaze ovoj svetinji, da bi ljubav i mir i bratsku slogu unijeli u svoja srca, u svoje domove, u Cetinjane, u Crnogorce i u sve ljude dobre volje na ovoj zemlji napaćenoj.
Mir vam i blagoslov od Boga!
Ovdje, evo, Služba Božija teče kao što je tekla neprekinuto pet vjekova. Niko je nije prekidao: ni Turci, ni janičari, ni poturice!
Neće se danas, nadam se, naći neko koji je gori od poturica, od Turaka… da obesveti oltar sveti, da obesveti ćivot Svetog Petra.
Ne dao Bog i Majka Božija i Sveti Petar! A svi oni koji su se pripremili za sveto pričešće: postom, molitvom, pokajanjem i ispoviješću, neka priđu da se pričeste Tijela i Krvi Hrista Boga, koji je život svoj prinio za bližnje svoje da bi i nas naučio kako treba život prinositi za Boga i za bližnje svoje i za svetinju…

Druga: izgovorena u crkvi (posle pretrpljenog kamenovanja pred crkvom):

„Apostol Pavle, koga danas proslavljamo, draga braćo i sestre, poručuje nam, a i Sveti Prvovrhovni Apostol Petar takođe govori u istom duhu u svojoj poslanici, i ostavlja kao svetu poruku svima hrišćanskim pokoljenjima do kraja svijeta i vijeka:“ Radujte se što učestvujete u stradanjima Hristovim, da biste se i u otkrovenju Slave Njegove radovali i veselili. Ako nas ruže za ime Hristovo – blaženi ste, jer Duh Božiji, Duh Slova i Sina Njegovog počiva na vama.“
Na svetom Časnome Krstu i na Hristovom raspeću, na krvi Golgotskog Mučenika, utemeljena je Hristova Crkva. Najveći pravednik na nebu i na zemlji, imao je svoj Veliki Petak, kada je došao „čas tame“ i kada su zlobne i mračne demonske sile onoga svijeta pokušale da ugase svetu lampu Njegovu.
I ne samo On, nego i svi oni koji su Njegovi, koji su Njemu vjerni, i koji žele da Njemu vjerni ostanu, prizvali suda ponesu Njegov Časni Krst. Po njegovoj zapovijesti: „Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme krst svoj i neka ide za mnom!“
I drugoj Njegovoj riječi: „Blago vama ako vas uzsramote i usprogone, govoreći protiv vas svakojake riječi lažući, imena mojega radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima.“
Sam Gospod je postradao za pravdu i istinu, na pravdi je postradao, kao i svi oni koji su Mu bili vjerni kroz istoriju i koji su bili spremni da nose krst Hristov.
Prvi mučenik je bio arhiđakon Stefan koji je bio kamenovan u Jerusalimu. Evo vidite, dvije hiljade godina su prošle a isto kamenje leti na svetinje Božije, na svete oltare, na ćivote svetitelja Božijih, i na pravednike Božije i one koji su vjerni Hristu Bogu. A Sveti Prvomučenik Stefan nije uzvraćao istom mjerom, već je riječima Hristovim ih darivao: „Oprosti im Gospode, jer ne znaju šta čine!“
I kao što je on, vjerni sluga i učenik Hristov, prošao, tako su prošli i svi Sveti Apostoli. Apostol Petar, koga danas proslavljamo, i on je razapet na krst, kao njegov Učitelj. I po njegovoj želji, razapet je s glavom nadolje, jer je smatrao da nije dostojan, pošto se triput odricao Hrista, da bude razapet kao i njegov Učitelj.
Apostol Pavle, i on je postradao mučenički u Rimu, i danas postoji veliki hram na mjestu njegovog mučeništva.
Apostoli Petar i Pavle, dva vrhovna Apostola vjere Hristove, zapečatili su svoju vjernost Hristu Bogu svojom mučeničkom krvlju.
I nijedan od Apostola nije ostao a da nije postradao. Samo je Apostol Jovan umro prirodnom smrću a svi ostali su umrli neprirodnom smrću – gonjeni i progonjeni, ubijani i blaćeni, ali su ostali vjerni pravdi Božijoj, imenu Hristovom i Istini Božijoj.
Takvih mučenika kroz istoriju Crkve bilo je bezbroj. Na tim mučenicima, na njihovoj mučeničkoj krvi počivaju nebo i zemlja, jer to je krv koja se proliva za život svijeta. To je ljubav, koja je gažena u ovom svijetu i prezirana, i koja se žrtvuje, ali bez koje ovaj svijet ne može da postoji.
Lakše bi svijet mogao da živi bez Sunca i Mjeseca, lakše bi mogao da živi bez svjetlosti sunčane i bez vode. nego li bez te i takve svete ljubavi, kojom je čovjek stvoren, kojom je čovjek ispuljen, radi koje čovjek postoji i radi koje ovaj svijet postoji.
I u ovoj našoj Crnoj Gori bilo je bezbroj mučenika, vjernih Hristovih svjedoka, počevši od prvog zetskog kralja, koji je takođe ubijen za pravdu Božiju i za Ime Božije. I tako redom, sve do najnovijih mučenika i ispovjednika – Mitropolita Joanikija, i s njime, bez suda i presude pobijenih sveštenika, sluga Oltara Gospodnjeg i drugih vjernika; do ispovjednika, mitropolita Arsenija Bradvarevića na pravdi Boga suđenog i presuđenoga. I tako redom, do svih onih koji su postradali i odstradali svoju vjeru pravoslavnu. Naročito u toku ovih poslednjih pedeset godina.
A najveće stradanje koje smo doživjeli u tom periodu, bio je pokušaj da se ubije Bog u ljudskoj duši i u ljudskom srcu.
Jer, ako ubijemo Boga u ljudima, onda smo ubili najdublju čovječnost u ljudima. Ubiti Boga, znači ubiti čovjeka, ubiti čovječnost, ubiti čojstvo, poštenje, pravednost, samopožrtvovanost, ozvjeriti čovjeka. Ugasiti u njemu iskru Božansku i vratiti ga u beslovesnost, vratiti demonske sile da gospodare njime i da truju njegovo biće i njegovu dušu, da bi mu onda i djela bila demonska i otrovna, ispunjena mržnjom, razdorom i svađom.
E, tako dakle! Ništa novo se ne događa. Jer, ničeg novog nema pod kapom nebeskom! Krst nositi nama je suđeno; ovo je „oltar pravi na kamen krvavi“, utemeljen na žrtvi. Hristovoj. Oltar u kome se prinosi Beskrvna Žrtva. Hristova kroz pokoljenja; oltar u kome su mošti Svetog Mučenika Cetinjskog Petra, koji je bio mučenik i stradalnik i pečalnik.
A najveća njegova muka, najveća njegova rana bio je raskol i razdor među Crnogorcima, svađe među njima, krvne osvete koje su uništavale čitava bratstva i porodice. Svetom Petru Cetinjskom teže je bilo to, te međusobne svađe, nego li najezde tuđinaca i Turaka.
Zato je i njegov sinovac, vladika Rade govorio: „Ne bojim se vražijega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega.“
Bilo tako, i danas ostalo – tako!
Neka Bog umudri svakog razumnoga, koji još imalo savjesti ima u sebi! Nijesu ovo vremena za svađe i za raspre i za mržnju. Ovo su vremena za bratimljenje, za širenje Bogoljublja; ovo su vremena da Boga vratimo u svoje domove, u svoje hramove, u svoje porodice, u svoja srca. Da bi, vrativši Boga, vratili svoje ljudsko dostojanstvo i svoj vječni smisao. Ovo su vremena da povratimo čovjekoljublje, da brat bratu cjeliva rane, jedan drugoga da zagrlimo.
Mnogo je rana na tijelu ovog srpskog naroda. Dosta ih je bilo i ne treba nove nanositi. Isuviše je izranjavljeno tijelo Crne Gore!
Ovo je vrijeme da se duhovno obnavljamo, da se duhovno sjedinjujemo, da se duhovno budimo.
Ovo je vrijeme zajedništva; ovo je vrijeme čovječnosti, bratoljublja i bogoljublja!
I blago onoj duši koja bude na visini svoga vremena, a teško onoj duši koja pljune na krv Hristovu. Teško onoj duši koja pljune na krv mučenika; teško onoj duši koja pljune na ćivot Svetog Petra.
Niko nije, do danas, bacao kamen na ovaj sveti ćivot. Ni u vremenima najraspamećenijim, ni u vremenima okupacije. Ni neprijatelj, okupator, nije se usudio da baci kamen na ćivot Svetog Petra. Ni Italijani kad su bili okupatori, nijesu to učinili; ni Njemci, kad su bili okupatori, nijesu to uradili. Ne pamti se ni Turci da su tako što činili.
Zato, teško onome koji se baca danas kamenjem na ćivot Svetog Petra!
Da ga Bog sačuva, da ga ne stigne kletva Svetog Petra, i njega i njegovo potomstvo.
A mi, sa onog mjesta danas, poslije Svetog Pričešća Tijela i Krvi Hristove, nemamo druge riječi da kažemo, nego onu riječ koju je Gospod rekao kada je bio raspet na Golgoti, i kada je bio proboden klinovima kroz ruke Njegove i noge Njegove, i kada je koplje probadalo rebra Njegova – riječi: „Oprosti im, Bože, jer ne znaju šta čine!“
Neka Bog urazumi sve i svakoga, a najprije svakog brata Crnogorca, da se vratimo Bogu i da se vratimo bogoljublju, i da se vratimo jedni drugima, kako bismo bili u stanju da produžimo svijetla djela svojih otaca; da bismo mogli da budemo istinski vjerni Crnoj Gori i svim njenim svetinjama; njenim svetim moštima, njenim svetim mučenicima, njenim svetim junacima!
Neka bi Bog, još jednom kažem, urazumio svakoga, da ovaj današnji dan ne ostane sramni dan u istoriji Cetinja, istoriji Crne Gore i našeg naroda.
Neka Gospod sve vas, koji ste danas u ovom svetom hramu, blagoslovi Svojom ljubavlju, i neka je na zdravlje i spasenje Sveto Pričešće.
I neka mir Gospodnji siđe na nas i blagodat Oca i Sina i Duha Svetoga, Boga našega, divnoga u Svetima svojim, predivnoga u Svojim Mučenicima, divnoga u Svetom Petru Cetinjskom Čudotvorcu, čudesnoga u Svetim Apostolima Petru i Pavlu i u svima Svetima u vjekove vijekova.
Amin!

(Cetinje, 12. jul 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *