NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Besjeda na dan ustoličenja u Cetinjskom manastiru

Vaša Svetosti, poštovana braćo u služenju Gospodu, Arhijereji Crkve pravoslavne; Gospodine Predsjedniče Crne Gore, Draga braćo i sestre!
Uveli ste me, Vaša Svetosti, u drevni Tron Zetskih episkopa, u jednu od najstarijih Stolica Crkve Božje pravoslavne srpske Svetosavske.
Uveli ste me u Tron cetinjskih mitropolita.
Zetska mitropolija je imala svoje prvo sjedište na Prevlaci u Primorju. Mudri, bogonadahnuti Sveti Sava nije slučajno baš na tom mjestu postavio sjedište te episkopije. Od tog trenutka, pa sve do danas, ta mitropolija je bila i ostala saborna i sabirna Mitropolija, koja je imenom Gospodnjim sjedinjavala nebo i zemlju, Boga i ljude; sjedinjavala Istok i Zapad: drevno hrišćansko predanje svetoga grada Jerusalima, Carigrada i Svete Gore i hrišćansko predanje Latinske crkve, preko svetinje manastira Svetih Arhangela na Prevlaci.
To njeno prvo sjedište, od davnina je osveštano podvizima divnih duhovnih potomaka Svetog Benedikta Nursijskog, velikog prosvjetitelja Zapada i Istoka.
Ova Stolica je kroz vjekove zračila vjerom i svjedočila nadu, propovijedajući ljubav, pronoseći upaljenu a neugasivu svjetiljku nebesku: Svjedočila je lik Gospoda našega Isusa Hrista, onaj Lik, za koji je veliki slovenski prorok Dostojevski rekao, da „nema ničega divnijeg, ničega uzvišenijeg, ničega savršenijeg i poštovanja dostojnijeg, od lika Hrista Gospoda“, dodavši: „ako bi mi ljudi dokazali da je On van istine, ja bih radije ostao s njim nego li s istinom!“
Onu svetu ličnost, o kojoj pjeva moj bogonadahnuti prethodnik Petar II, kome nijesam dostojan da odriješim ni remenje na obući njegovoj:
„O preblagi tihi Učitelju
Slatka li je sveta bistra voda,
S istočnika Tvoga besmrtnoga… “
Taj sveti lik Bogočovjeka Hrista predstavlja temelj ovog svetog žrtvenika, pored kojeg stojimo i oko kojeg smo se sabrali. Njegova sveta žrtva prinijeta i svagda prenošena „za život svijeta“, bila je i ostala propovijed i misija ove episkopske stolice kroz vjekove.
Ovaj „oltar pravi“ podignut „pa kamenu krvavome“, na tom i takvom nepokolebljivom Temelju utemeljen, sagrađen je i na svetim stubovima, koji se neće pomjeriti vavijek vijeka.
Prvi od tih svetih stubova jeste Sveti Jovan Vladimir, Zetski kralj mučenik. Njegova sveta i mučenička žrtva, njegovo nevino zaklanje za pravdu i istinu, stameni je stub ove Stolice i njenog svjedočenja kroz istoriju. Njegova mučenička krv se pomiješala s krvlju Golgotskog mučenika, postavši svjedočanstvo istinskog načina postojanja i do krvi vjernosti istini, a time – primjer i stalni imperativ svima onima koji su služili istini na ovom mjestu i na ovim prostorima.
Drugi stub – eno ga ovdje pored nas. Od njega upravo što sam uzeo blagoslov da bih primio iz ruku Vaše Svetosti onaj žezal mitropolita Crnogorsko – primorskih, postajući time, iako nedostojan, i njegov nasljednik.
Taj stub je Sveti Otac naš Petar Cetinjski, veliki Mirotvorac i Čudotvorac. On je hodio neumorno od sela do sela, od porodice do porodice, od bratstva do bratstva, od plemena do plemena, s časnim Krstom u rukama i mirio zavađene Crnogorce mačem riječi i snagom prokletstva. On je bio i ostao veliki Izmiritelj i neustrašivi borac za slobodu zlatnu i istinsko, neprolazno ljudsko dostojanstvo, koje je potvrđivao svojom svetošću, kao najvišom njegovom mjerom i dometom.
Zajedno s njim, ova Stolica stoji još na jednom divnom i nepokolebljivom stubu. I ne samo ona, već i cijela Crna Gora i Hercegovina, i šire – vascijeli srpski narod.
To je veliki Ostroški Čudotvorac – Sveti Vasilije, koji je suzama svojim grijao hladne ostroške stijene. I stijene se od njegovih podviga i suza rastapale! Prije svih, stijene ljudskih patnji i nevolja. Tako op, evo više od trista godina, iscjeljuje u Ostroškoj gredi, tješi i nadahnjuje čitava pokoljenja svojim blagodatnim djejstvom i prisustvom. Samo je Bogu znano, i Majci Božjoj, koliko je njih prinijelo svoja bremena pred njegov sveti Ćivot; koliko ih se neutješnih vratilo od Njega utješeno, koliko bolesnika iscijeljeno od duševnih i tjelesnih boljki; koliko beznadežnih – okrijepljeno nadom i snagom, da nose svoj životni krst i stradanje, čovjeka dostojno!
Pored četvrtog stuba – Episkopa zetskog, Svetog Evstatija, potonjeg Arhiepiskopa pećkog, na kome počiva ova Stolica, postoje i drugi sveti stubovi koji joj daju čvrstinu i stamenost. Jedan od njih je i sveti Novomučenik ostroški Stanko. Ovo Hristu Bogu vjerno crnogorsko čobanče (radije je prihvatilo da ga Turci posijeku nego da se odrekne hrišćanske vjere!), miluje svojim Svetim Rukama, u Ostrogu sačuvanim, svakog Crnogorca i svakoga poklonika Ostroških svetinja, pokazujući da je u čednosti, nevinosti i vjernosti Dobru – čovjekova nepropadljivost i istinsko dostojanstvo!
Postoji još jedan divni i veliki stub, ponikao u Paštrovićima.
To je pravedni despot – Sveti Stevan Štiljanović, pun bogoljublja i predivnog čovjekoljublja. Njegovo zračenje se naročito osjetilo s one strane Dunava i Save: dušu svoju i žitnice svoje otvorio je da nahrani gladni narod. Mošti mu se danas čuvaju u prestonom gradu Beogradu…
Bio bi, nemali propust, kad ne bismo naveli još jedan stub – stub žrtvenosti i smjernosti, na kome svi počivamo, iz koga se rađamo, koji je utkan u nas: to je stub sestrinsko-materinske ljubavi, svojstven Crnoj Gori i njenoj naravi, oličen u – za mnoge nepoznatoj ali Bogu veoma znanoj – prepodobnoj Materi Stefanidi Đurčević. Ona smjerna duša je poslednji sveti izdanak Skadarske zemlje, iz Vrake, okoline prve zetske prestonice.
Prepodobna Stefanida, naša savremenica, (+1945) bila je čudesna podvižnica ljubavi i nositeljka Svetog stida. Onog stida, za koji jedan savremeni mudrac kaže, da je u njemu jedini spas onoga svijeta.
Vjekovna pak, čuvarka i njegovateljka u Crnoj Gori, tog stida i čednosti, duhovne ljepote i vjernosti neprolaznoj istini i pravdi Božjoj; duha samopožrtvovanja, uzvišenih vrlina čojstva i junaštva (junaštvo – odbrana sebe od drugih; čojstvo odbrana drugih od sebe); štaviše, i još Savršenije vrline i od one dvije: vrline žrtvovanja sebe za druge, jer po riječima Hristovim – „nema veće ljubavi od one da neko život svoj žrtvuje za bližnje svoje“ – bila je, upravo, ona apostolska Cetinjska mitropolija. Sve je ona to kroz vjekove čuvala i time zračila, a ako Bog da, ona će time i dalje da zrači, dokle god bude bilo svijeta i vijeka.
Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi – svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje. A ima se utisak, da nikada u istoriji nije bilo potrebnije to njeno zračenje koliko u ovim vremenima pomračenosti i zbunjenosti. U vremenima raspamećenosti. U ovim vremenima, kada je bratska krv obagrila polja i doline Crne Gore, ognjišta i svete hramove. Ovo je vrijeme koje zahtijeva nove mirotvorce i svjetlonosce, nove istinske svjedoke svetinje na kojoj počiva svijet, i za kojom čezne i stremi.
Otuda i ja, kao novi Mitropolit Crnogorsko-primorski, nemam dugog programa sem toga, da po mjeri svojih slabašnih moći, pridržim taj i takav tron Cetinjskih mitropolita, i da zajedno sa svojim saradnicima, i uz pomoć Vaših molitvi, nastavim to svjedočenje pred Bogom i ljudima.
Ono što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da – vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem. Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo, u posljednje vrijeme, koliko na ove naše prostore… Skoro da nema ni jedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju.
Tako, na primjer, Lovćenski vrh, da počnemo od njega, koji je bio svjetionik i putokaz pokoljenjima, od trenutka kada je Petar II Petrović Njegoš popeo na njega svoj grob, i u hramu svog strica Svetog Petra Cetinjskog na njemu – objedinio je svetost i mudrost – i on je oskrnavljen i ponižen, i glava mu je posječena.
Svetinja ostroška, takođe nosi na sebi tragove dubokih rana, nezacijeljenih bratskih rana iz posljednjeg bratoubilačkog rata; miris još nesmirene, bratskom rukom, prolivene krvi.
Oči koje nisu zaslijepljene mržnjom, vidjeće na kapiji drevne Moračke Lavre, krv nevino ubijenog mladića Miraša, starog 17 godina: pao je mrtav, preko mrtvog oca Miljana Medenice, ubijen zato što nije htio da pljune na njega, kako bi mu komesar poštedio život…
Mnogo je jama ispunjenih mrtvom braćom, bratskom rukom pobijenih, i bratskih grobova još neopojanih… Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubijstva rođene i prolivene bratske krvi – „rane naopake“, bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima…
Ne govorim sve ovo osvete radi, jer „osveta je moja“, govori Gospod, već – osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Osveta znači umnoženje zla, a ja pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje, umnoženjem dobra i bratoljublja. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga! Na to nas upućuje sveti primjer Svetoga Petra Cetinjskog.
Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni, na čovjeku dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima.
Zato, prizivam i molim Gospoda Izmiritelja, da nam svima dadne snage da pomognemo mrtvima da se u nama izmire, kako bi i mi pružili jedni drugima bratsku ruku izmirenja! Učinimo li to što prije – to bolje! Utemeljeni na onoj svetoj žrtvenoj i nesebičnoj ljubavi, koju je svojom krvlju posvjedočio Sveti Jovan Vladimir, kralj zetski; i na svetinji i svetosti posvjedočenim Svetim Vasilijem Ostroškim i Svetim Petrom Cetinjskim; ispunjeni i osveštani čednošću i nevinošću Novomučenika Stanka Ostroškog, kao i sestrinsko-materinskim stidom i ljubavlju Prepodobne Stefanide Vračanske.
Uz to, ispunjeni čežnjom za svjetlošću i mudrošću – za kojima je čeznuo veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.
Njegovu svetu panagiju primio sam danas na svoje grudi, i na njoj lik Hrista Gospoda. U svjedočenju toga Lika i vjernosti Njemu, sadrži se smisao i opravdanje moga preuzimanja ove dužnosti Mitropolita u Crnoj Gori: prizvan sam Njemu da služim, do poslednjeg svoga izdisaja, i ovom čestitom i krstonosnom narodu; da budem u njemu svjedok istinske vjere, mira, pomirenja, zajedništva u Hristu, pravdi i istini; svjedok istinsko!“ bratstva utemeljenog u nebeskom Očinstvu, kao i svi moji prethodnici.
Dužnost mi je, da među svojim prethodnicima, na ovom sveštenom i apostolskom Tronu, pomenem u ovom trenutku, ne samo one iz davne prošlosti, već i one, koji su u novije vrijeme svojim vrlinama i podvizima ukrasili ovu episkopsku Stolicu.
Da pomenem Mitrofana Bana, velikog junaka i čovjeka, i hrabrog Mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg srpskog patrijarha i Ispovjednika vjere pravoslavne, velikog rodoljuba.
Da se poklonim pred stradanjem Mitropolita Joanikija Lipovca, ubijenog bez suda i presude (+1945), kome se ni danas ne zna groba ni mramora, kao i pred mučeništvom više od polovine sveštenstva ove Mitropolije, u ratu i poslije rata, postradalog.
Da odam poštu čestitom Mitropolitu Arseniju Bradvareviću, on me i u Bogosloviju poslao, koji je 1953/54. godine suđen i na pravdi Boga osuđen na 11 godina zatvora, da bi šest punih godina u njemu i odležao, i da bi mu potom bilo zabranjeno da dođe u Cetinje, na svoju mitropolitsku stolicu, na kojoj je vjerio služio Bogu i Rodu, kao i svi njegovi prethodnici.
Na kraju da pomenem i moga neposrednog prethodnika, Mitropolita Danila, i njegovog zamjenika, episkopa Hvostanskog Nikanora, koji su dostojno, prvi skoro punih trideset godina, drugi, kao njegov pomoćnik, posljednjih nekoliko godina, pridržavali tron Cetinjskih mitropolita.
Odajući zahvalnost ovdje prisutnom, našem starom i uvaženom Mitropolitu, za njegovo dugogodišnje služenje, u nimalo laka vremena, kao i vladici Nikanoru – molim ih za blagoslov, da bih i ja bio dostojan svoga zvanja i prizvanja.
Obraćam se i svima Vama, ovdje prisutnima, za Vaše svete molitve i blagoslov, da me Gospod ukrijepi u ovom svetom dijelu.
Moj prethodnik, veliki pjesnik, Vladika Rade, ispuštajući svoju dušu na stramcu svoga svetoga strica Petra I, izgovorio je svoje posljednje riječi: „Sveta Trojice i Majko Božja, predajem Ti u amanet Crnu Goru!“
Presvetoj Trojici, Bogu našem, trosunčanoj svjetlosti Trojedinoga Boga ljubavi, i ja predajem u amanet i pod okrilje svakoga Crnogorca i svakoga našeg saplemenika, u ma kojem dijelu srpskih zemalja živio, i svakog čovjeka na zemlji rođenoga!
Sa molitvom, da svjetlost Svete Trojice obasja svakog čovjeka koji se rađa i na svijet dolazi; da Ljubav vječna iskorijeni mržnju iz ljudskih srdaca, da se Božji mir u ljude useli i zacari u svim svjetovima, u vjekove vjekova. Amin!

(Cetinje, 30. decembar 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *