NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Nad odrom Danila Kiša

Neću da držim posmrtno slovo Danilu Kišu, krstonoscu jovovskog kova, rijetkom tragatelju znamenja duše i života našeg doba.
Njegovo poslednje zavještanje o ćutanju nad njim na dan pogreba, dubljem od svih riječi, i za mene je svetinja.
Želim samo da mu kažem: sa ljubavlju i poštovanjem ispunjavamo Tvoj amanet, sahranjujemo Te molitvom Pravoslavne crkve koja Te primila u svoja njedra kroz Tajnu Krštenja. Sahranjujemo Te u njeno vječno pamćenje da bi te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Riječi vječnoga života.
Ono što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si i ostaješ svjedok toga: mjera patnje je mjera znanja. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića; zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni.
Poslednja riječ, zapisana u predsmrtnom zavještanju, mjera je svake ljudske izgovorene i zapisane riječi.
Zato je i Tvoj testament provjera i mjera Tvoga djela i Tvoje riječi. Na osnovu njega i mi sada znamo: jeste ti bio jezik-otadžbina, ali ovaj neućutni, na kome Te, evo ispraćamo, kao „česticu prašine u okean bezvremenosti.“ Očevidno onaj „pramen dima“, ona grobnica skrojena Tvojom vještom rukom za Borisa Davidoviča, nije Ti bila po mjeri.
Zato si htio da Te sahranimo, tj. sačuvamo u riječi koja nije zemlja i enciklopedija mrtvih, nego Zemlja živih, da budeš sačuvan u živonosnom grobu.
Stoga, kao ni ono iskušenje Borisa Davidoviča Novskog, tako ni ono Tvoje poslednje iskušenje, nije samo završna stranica autobiografije koju si pisao pedeset i četiri godine zemnoga života; pisao krvlju, riječju, jadom i padom.
Ono je zbir Tvoga življenja, „zaključak na kojem sve počiva.“ Sve ostalo je bilo, divno si nam to rekao, samo sporedan traktat, računska radnja, čija je vrijednost beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja svemu sporednom daje smisao.
Suočeni sa tom „krajnjom formulom“ u sebi i u Tebi, ispraćamo Te preko tajanstvenog Praga riječima milog Ti, četrdeset i četvrtog Psalma, koji je pisala ruka proroka, čiji nemir si i zov nosio u svome umu i kostima:
„Ustani, što spavaš Gospode!
Probudi se, nemoj odbaciti za svagda. Zašto kriješ lice svoje?
Zaboravljaš nevolju i muku našu?
Duša naša pade u prah, tijelo naše bačeno na zemlju.
Ustani, pomoći naša, i izbavi nas radi milosti tvoje!“
Vječan Ti spomen, dostoblaženi i prisnopamjatni svebrate naš Danilo!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *