NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Povodom godišnjice upokojenja episkopa braničevskog Hrizostoma

Septembra 24, 1989. g. usnuo je u Gospodu plemeniti i tihi episkop Hrizostom. Još u Bogosloviji je bio ocijenjen od svojih školskih drugova kao učenik – najboljeg srca. Takav je ostao do svog poslednjeg daha. Zračio je dobrotom i jednostavnošću. Tih i nenametljiv, ali veoma pronicljiv, obrazovan, paskalovski udubljen u sebe i svijet oko sebe (nije slučajno što je on prvi kod nas prepeo čuvene Paskalove „Misli“), kao da se čitavog života držao drevne mudrosti:“Ništa što je suvišno!“Kao i one druge, stare životne istine: „Mjera je od svega najbolja!“
Krotak u srcu, bio je krotak i u odnosima prema svome sveštenstvu i vjernom narodu Božjem, prema sebi ravnima i prema potčinjenima. Suvišna riječ nije prelazila preko njegovih usana, ni u razgovoru ni u besjedi, a ni preko pera. Ljude nije potčinjavao sebi i svojoj volji – pameću, još manje – vlašću. Osvajao ih je srcem i zračenjem svog milosnog prisustva.
Kakav je bio on, takav je bio i njegov „Pravoslavni misionar, “ koji je uređivao čitavih 25 godina. Narodski jednostavan, ali duhovnošću i evanđeoskom jednostavnošću prožet i ispunjen. Preko sv. Jevanđelistara (Praznična i nedjeljna Evanđelja na srpskom) prvi je kod nas vratio narodu slovo Božje, i otkrio mu ga, na njemu razumljivom jeziku.
Iz njegove prevodilačke radionice, izašla je “ Nevidljiva borba“ Sv. Nikodima Svetogorca, prvo izdanje „Kazivanja jednog poklonika svom duhovnom ocu, “ (u novom prevodu: „Kazivanja jednog bogotražitelja“, dva dopunjena izdanja u Krnjevu njegove Eparhije), kao i izuzetno značajna knjiga Oca Sofronija: „Starac Siluan“.
Sve su to bile prve laste našeg buđenja u vremenima bezbožne more i duhovne zbunjenosti, šezdesetih godina, kao i vremenima zapanjujućeg nedostatka duhovne književnosti.
Kruna svega toga bilo je izdanje njegovih besjeda i članaka, pod nazivom „Tihi glas“ (dva izdanja, prvo 1986.) Nesumnjivo radi se o jednoj rijetkoj zbirci besjeda na našem jeziku, koja će nadživjeti svoga autora.
Iako „tih“, ili upravo zato što je tih: Što kroz njega provijava „tihi povjetarac“ Božjeg prisustva, sličnog onom koje je doživio Prorok Ilija na Gori Horivu – ovaj besjednički glas Vladike Hrizostoma dopiraće do uma i srca budućih pokoljenja, plijeniti ih i nadahnjivati svojom nadvremenom životnošću i prostim sazvučjem misli i primjera iz svakidašnjice.
Nadahnut ličnošću i riječju Vladike Nikolaja, ponesen i podstaknut kao učenik, ognjenim primjerom o. Justina Popovića, ostao im je duhovno blizak cijelog života. Pri tom je hodio Božjim putem po svojoj mjeri, vjeran svome daru i naravi, živeći svoj bogodani i neponovljivi život, trezveno i smjerno.
Kod blaženog spomena Vladike Hrizostoma, evanđeosko duhovno i čovječna trezvenost, bili su iznad zakonskog i juridičkog. Do te prevage evanđeoske čovječnosti i nad zakoničarskim „cijeđenjem komaraca“ došlo je u njemu ne samo njegove naravi radi, nego, bez ikakve sumnje i zbog unutarnjih raspinjanja njegovih, samo Bogu znanih, raspinjanja, koja su urodila duhovnom zrelošću i prevrelošću.
Navešću jedan primjer te njegove evanđeoske trezvenosti, koji mi ostaje neizbrisiv u sjećanju, a kroz njega i doživotna blagodarnost ovoj plemenitoj duši.
Naime, došao sam kod njega po blagoslov za upis na Bogoslovski fakultet (1958). Tada je bio administrator Crnogorsko-primorske mitropolije. U to vrijeme je za svršene bogoslove važila saborska odluka: ili u vojsku, ili – rukopoloženje, pa tek poslije vojske i rukopoloženja, upis na fakultet. A meni ni jedno ni drugo ni na kraj pameti nije bilo. Zato sam bio čvrsto odlučio: ne dobijem li blagoslov, odoh bestraga…
No, dobri Vladika, kao da je u trenutku prodro u bezdan moga iskušenja, bez riječi objašnjenja, mašio se pera i polutabaka na svom stolu i onog trenutka napisao: „Dajemo blagoslov za upis na fakultet…“
Neka je blagosloven zato i na ovom i na onom svijetu. Jer priznajem i ispovijedam: Time mi je spasao dušu od sigurne propasti…
Sjećajući se divnog lika Vladike Hrizostoma, zato postoji još jedan razlog: On je u dva maha bio pomoćnik i mjestobljustitelj trona Banatskog episkopa. Prvi put je to bilo za vrijeme administriranja Banatskom eparhijom Patrijarha Gavrila i Patrijarha Vikentija (19471952), a drugi put poslije upokojenja blaženog spomena Episkopa Visariona, njegovog doživotnog druga i prijatelja (1980/81). O tome stoji zapisano i u jednoj od njegovih divnih besjeda, objavljenoj u pomenutoj zbirci „Tihi glas“, pod naslovom „Jedne večeri u Vršcu.“
Bilježeći ovih nekoliko redaka, kao znak molitvenog sjećanja i ljubavi prema ovom rijetkom Jerarhu naše Crkve, objavljujemo i jednu njegovu besjedu.
Gospod da ga upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Božijeg.

(Banatski vesnik, Oktobar-novembar 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *