NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Savremeni izazovi i iskušenja » VAŽNOST I ZNAČAJ CRKVENOSLOVENSKOG JEZIKA

VAŽNOST I ZNAČAJ CRKVENOSLOVENSKOG JEZIKA

<p claProtojerej-stavrofor SLAVKO Zorica, profesor
VAŽNOST I ZNAČAJ CRKVENOSLOVENSKOG JEZIKA
 
Tri važna događaja u 9. vijeku
 
Druga polovina Devetog vijeka, u kulturno-istorijskom životu Slovena, bila je od velikog značaja s obzirom na to da su se u njoj, za relativno kratko vrijeme, odigrala tri veoma značajna događaja. Ti događaji su uzrokovali neočekivanu promjenu tadašnjih unutarnjih odnosa i „preokret na bolje na putu opšteg kulturnog napretka.“
Prvi događaj se odigrao kada se velikomoravski knez Rastislav, uslijed crkveno-političke težnje za samostalnošću, obratio vizantijskom caru Mihailu III (842 – 867) da mu pošalje učene ljude, hrišćanske misionare, koji bi narodu blagovijestili Riječ Božju na njemu razumljivom slovenskom jeziku. Car se odmah sjetio Konstantina filosofa, bibliotekara u carigradskoj patrijaršiji, koji se u to vrijeme već proslavio svojom misijom među Hazarima, i njegovog brata Metodija, koji je prije bio namjesnik provincije Sklavinije u Makedoniji, a zatim skrušeni monah u jednom manastiru u Vitiniji, i na kraju nastojatelj manastira Polihroniona.
Braća su poslušala cara i riješila da pođu među zapadne Slovene. Konstantin, koji se već izvježbao na ovakvim poslovima, pomislio je da se oni za ovaj posao moraju itekako da spreme. U pripremi za ovu veličanstvenu misiju, pored ličnog iskustva, svakako je koristio iskustva Mesroba kod Jermena i Ulfile kod Gota, a pri sastavljanju azbuke sigurno i na Blaženog Jeronima, jer se bez razloga ne bi raspitivao kod moravskih izaslanika, da li Moravci imaju slova u svom jeziku „pošto niko ne može da na tekućoj vodi piše evanđelje, a da se ne izloži opasnosti da dobije ime jeretika.“ I tako su oni najprije stvorili azbuku i preveli najneophodnije bogoslužbene knjige, pa tek onda krenuli u misiju.
Međutim, koliko je bio važan pronalazak, ili sastav azbuke, kao i prevođenje evanđelja, još je važnija bila činjenica „što je taj jezik usvojen kao liturgijski jezik.“ To je bio taj moćni faktor, taj drugi događaj, koji je imao veliki značaj i koji je učinio besmrtnim začetnike ove ideje.
Uvođenje slovenskog jezika u crkvu u velikomoravskoj kneževini bilo je prvi veliki dar za Slovene. Jer time slovenski jezik „postaje crkvenim, postaje organom slovenskog bogosluženja, postaje crkvenoslovenskim jezikom.“ Na njemu su se za kratko vrijeme pojavili: psaltir, evanđelje, apostol, izabrana liturgijska pravila, nomokanon i paterik.
Kao i za svako dobro djelo, i za ovo je trebalo mnogo pretrpjeti, pa i postradati. To je bilo poznato sukobljavanje sa latinskim sveštenstvom i sa „trojezičnicima“, koji se svakako nisu protivili uvođenju slovenskog jezika u bogosluženje samo iz pukih dogmatskih uvjerenja, već iz sve vidljivijeg slabljenja sopstvenog uticaja među moravskim Slovenima.
No, i u ovakvim okolnostima sveta braća su se pokazali kao veliki diplomate i taktičari. Budući da su pokrenuli veliku misiju u slovenskom narodu, i za misionarstvo spremili veliki broj učenika, trebalo je da neko te ljude rukopolaže, pošto oni nisu bili episkopi. Zbog toga su se obraćali za pomoć rimskom papi, najprije Nikoli, a zatim i Adrijanu II.
Kad je Konstantin u Rim donio mošti sv. Klimenta, episkopa rimskog, papa Adrijan ga je svečano primio, a zatim dvojici episkopa Formozu i Gauderihu naredio da rukopolože za sveštenike one učenike, koje su u Rim sa sobom doveli sv. braća. „U četiri crkve u Rimu bile su ovom prilikom služene svete liturgije na slovenskom jeziku i slovensko evanđelje postavljeno je na oltar u crkvi sv. Petra u znak uvaženja velikog kulturnog misionarskog djela, koje su izvršili Konstantin i Metodije.“[1] Nedugo za tim u Rimu je Konstantin umro, uzevši malo prije monaški zavjet i ime Kirilo (869). Ostao je Metodije sam sa učenicima da nastavi djelo koje su zajedno započeli. Uskoro postaje episkop i time se rad sv. braće učvršćuje, kao i crkva među Slovenima.
Jedan važan događaj, na koji se nije dovoljno obraćala pažnja, zbio se negdje 881-882. kada je Metodije, na poziv vizantijskog cara Vasilija Makedonca, došao u Carigrad, i tu caru ostavio jednog prezvitera i jednog đakona sa slovenskim knjigama. To je bio znak da je Metodijev rad u Carigradu bio u svemu odobren. Car ga je bogato darovao i Metodije, ispraćen od cara i patrijarha Fotija, vraća se u Moravsku, gdje uskoro prevede na slovenski jezik cijelo Sv. pismo, osim knjiga Makavejskih. Čim je ovo završio, umro je 6. aprila 885.
Poslije Metodijeve smrti nastupila su teška vremena za bogosluženje na slovenskom jeziku. Nije bilo zaštite ni od svjetovne ni od duhovne vlasti. Rimska kurija je čak izdala i zabranu slovenske liturgije.
Ali istovremeno kad se bogosluženje na slovenskom jeziku počelo sve rjeđe služiti u Moravskoj, ono nailazi na plodno tlo na jugu među Bugarima.
Dakle, upravo u vrijeme kad su sv. braća propovijedali u Moravskoj i Panoniji, zbio se na Balkanu treći veliki kulturno-istorijski događaj, koji se po svojim posljedicama može ubrojiti među najznačajnije kulturne tekovine. Taj događaj je obraćenje u hrišćanstvo bugarskog kneza Borisa (po krštenju Mihaila) i po njegovom nalogu sveg naroda (865). Za ovo je najviše zasluga imao patrijarh carigradski Fotije.
Ovo je spaslo slovensku pismenost, koja je bila u povoju. Jer su Metodijevi učenici sad upravili svoje stope na ovu stranu i razvili živu djelatnost. I taj period, koji je trajao oko vijek i po, s pravom se može nazvati zlatnim dobom slovenske pismenosti u Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji. Najplodonosniji period bio je za vrijeme cara Simeona, veoma obrazovanog čovjeka, koji je bio jako naklonjen ovoj djelatnosti. Tu su se vršili prevodi, kompilacije kao i samostalna djela. U početku su djela bila isključivo bogoslovska.
 
Osveštani jezik
 
Sa hrišćanstvom i sa prevodom vizantijske bogoslovske literature na slovenski jezik za hrišćansku vizantijsku kulturu pridobijeni su Bugari, a malo kasnije i Srbi. Poslije nekih sto godina to se desilo i sa Rusima. „Crkvenoslovenski jezik od tog doba služi za pravoslavne Južne Slovene kulturnim posrednikom, on postaje za njih glavnim jezikom u crkvi, u državi i literaturi, i ostaje on sa takvim značenjem za nekoliko vjekova.“[2] Zbog upotrebe ovog jezika u crkvi, i što se na njemu propovijedalo djelo spasenja, ovaj jezik je uživao, i još uživa veliki ugled, pa i strahopoštovanje kod Slovena do dana današnjega, kao prema osveštanom jeziku.
Više vjekova, od najstarijeg doba u Bugarskoj pa sve do 18.vijeka, Crkvenoslovenski jezik je bio u upotrebi u crkvama i manastirima Bugarske, Srbije, na Svetoj Gori, u Vlaškoj, Moldaviji, Sibinju, Bukovini, istočnoj Galiciji, sjevernoj Mađarskoj, Rusiji.
S obzirom na to da su ga upotrebljavala toliko različita narodna plemena, razumije se da je tokom upotrebe pretrpio i mnoge uplive živih jezika tih naroda. Ovim se tumači jezična nejednakost crkvenoslovenskog jezika. To je natjeralo jezikoslovce da utvrde tzv. jezične recenzije ili redakcije: Srednje-bugarsku, srpsko-slovensku i rusko-slovensku, koje se međusobno razlikuju specifičnim glasovnim osobenostima. To pomalo muči ljude koji crkvenoslovenski jezik znaju samo površno. Ali za one koji ga bolje poznaju ne postoji veliki problem za razumijevanje bilo koje redakcije.
Vidjeli smo iz gore navedenoga da su Moravska i Panonija, relativno zakratko, bile žarište slovenske pismenosti, da bi se brzo to žarište premjestilo na jug, u centar Balkana. I odatle, iz literarno produktivnih balkanskih zemalja, u srednjo-bugarskoj, ili srpskoj recenziji, prodirao je na sjever. Ali, poslije potpadanja ovog prostora pod Turke situacija se mijenja. Naime uvođenjem štampanih knjiga u Rusiji, dešava se obrnuti proces. Sada, posredstvom štampanih knjiga na crkvenoslovenskom jeziku u Rusiji, ulazi rusko-slovenska recenzija u bogoslužbenu upotrebu kod pravoslavnih južnih Slovena. I ova redakcija je preuzela primat u bogoslužbenoj upotrebi već od 18. vijeka kod svih pravoslavnih Slovena, i traje do danas, pod opštim imenom cerkovno-slavjanskij jazik.
Najznačajnija karakteristika crkvenoslovenskog jezika, zbog svoje milenijske bogoslužbene upotrebe, jeste njegova osveštanost. Jer ono što je najprije napisano slovenskim pismom jesu svete riječi. Međutim, njegova razvijenost i razrađenost, koja se ogleda posebno u njegovom istančanom glasnom organizmu i bogatstvu oblika, svrstava ga u klasične jezike, rame uz rame sa jevrejskim, grčkim i latinskim.
 
Poznavanje ovog jezika za Srbe je nasušna potreba
 
Sve što je gore napisano, poznato je svakom obrazovanijem Srbinu, pa se postavlja pitanje šta ovaj članak ima za cilj. Ima, prije svega, da, ako je moguće, skrene pažnju na ugroženost ovog osveštanog jezika. Ne bismo se upuštali u njegov položaj kod drugih naroda. Zadržali bismo se samo kod Srba.
Lingvisti su odavno ovaj jezik vrednovali i utvrdili, upoređujući ga sa drugim jezicima, da ovaj jezik zauzima u porodici indo-evropskih jezika organski samostalno mjesto koje se ne može pomiješati s drugim. Vjekovima se na ovom jeziku čitaju molitve i savršavaju sv. tajna i služi Božanska liturgija. Zbog toga se ne da zamisliti da jedan pravoslavni bogoslov ili sveštenik ne uvažava i ne voli ovaj jezik, i da ga bar i u najosnovnijem obimu ne poznaje. Za sveštenike i bogoslove, kao i za svakog obrazovanog Srbina, poznavanje ovoga jezika jest nasušna potreba. Zamislimo kako bi izgledalo da jedan italijanski ili francuski bogoslov, ili uopšte obrazovani čovjek, nema ni elementarno znanje latinskog jezika. Ili jednog grčkog bogoslova koji ne poznaje bogoslužbeni, odnosno novozavjetni grčki jezik. To bi bila blasfemija. A kod nas? Koliko je onih koji bogosluže, a gotovo da ne znaju ni da čitaju crkvenoslovenski? To nadoknađuju srpskim prevodima, od kojih, osim služebnika i Novog zavjeta, ni jedan nije službeno verifikovan od Sv. arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne crkve.
Ima tu i opravdanja, koja se ne mogu baš zanemariti. Glavni i, čini nam se, jedini je taj što je crkvenoslovenski za običnog vjernika, a danas već i za veliki broj sveštenoslužitelja, postao prilično nerazumljiv. To je tačno. Ali biće još nerazumljiviji ako ga nikako ne budemo upotrebljavali. Svakako ovdje valja naglasiti da se hrišćanska pobožnost i duhovnost ne izgrađuje samo razumijevanjem tekstova. Jer kao što čovjek ne diše samo na nos ili usta, već i na bezbroj pora na koži, tako se i molitvenost i duhovnost osjeća i izgrađuje cijelim bićem i svim čulima. Stoga je neophodno u bogosluženju zadovoljiti svih pet čovjekovih čula. Tu su, pored teksta, veoma moćni blagoljepije, lijepo pjevanje i lijepo i tačno služenje itd. Jer naše se molitve uznose „jako kadilo pred Toboju.“
Kad je pak u pitanju bogoslovlje kod Srba, pronicanje u sv. Otkrivenje, tu se bez crkvenoslovenskog jezika zaista teško može. Njegova tačna i stalna terminologija i veoma razvijena gramatika božanske istine približavaju vjerniku i dovode ih do visokog stepena jasnosti.
Najzad crkvenoslovenski jezik je sada, u ovom rascjepkanom pravoslavnom slovenskom svijetu, veoma važan u približavanju svih pravoslavnih Slovena. Mnogo je jači, iako nerazumljiviji, od bilo kojeg govornog jezika gdje se pravoslavni Sloveni nalaze. To se pogotovu može osjetiti u Diaspori, koja je danas, bar kad su Srbi u pitanju, gotovo izjednačena sa Maticom.
Bilo bi dobro, a i neophodno, da se izučavanju ovog jezika posveti mnogo veća pažnja, pogotovu u bogoslovskim prosvjetnim ustanovama. Jer njegovim prisustvom i upotrebom bićemo mnogo bogatiji. Njegovom upotrebom sačuvaćemo i ćirilicu, za koju se danas deklaratorno bore entuzijasti, dok nam po gradovima i selima, pa i u sredstvima javnog informisanja, primat preuzima latinica. Crkvenoslovenski jezik se danas može štampati i pisati samo ćirilicom. Može, doduše i glagoljicom, ali ona je davno ustupila svoje mjesto ćirilici. Samo upotrebom se ona može sačuvati. Kažu da se sve upotrebom troši osim jezika i pisma, i vlasti. Oni upotrebom jačaju i produžavaju vijek trajanja.
Čuvanjem i upotrebom crkvenoslovenskog jezika bićemo bogatiji, a istovremeno pokazaćemo se i mnogo veći poštovaoci sv. braće Ćirila i Metodija, sv. Save i mnogih drugih pregalaca na duhovno-kulturno-prosvjetnom radu u našem narodu.
 


 
NAPOMENE:

  1. Iz pristupne besjede pri preuzimanju rektorske dužnost Černovičkog univerziteta 9. dec. 1907. Dr Evgenija Kozaka, Glasnik pravoslavne dalmatinske crkve, br.5, Zadar maj 1908. str. 69
  2. Isto, str. 81

 


Pripremio:
Ivan Tašić

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *