NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Savremeni izazovi i iskušenja » TRADICIONALNO I SAVREMENO BOGOSLUŽENJE

TRADICIONALNO I SAVREMENO BOGOSLUŽENJE

Episkop kanadski GEORGIJE
 
TRADICIONALNO I SAVREMENO BOGOSLUŽENJE
 
„Mnogo me žalosti to što su zapostavljena pravila Otaca i što je izbačen svaki red iz crkava. Bojim se da, malo po malo, ako nebriga bude napredovala ovim putem, ne dođu crkvene stvari do potpunog kraha“. (Sv. Vasilije Veliki, Kan. 90)
 
Na osnovu akta SAS br. 1898/zap. 1224, od 9. oktobra 2006. godine, dostavljamo naš odgovor i naša razmišljanja i proučavanja na zadatu temu, sa molbom da ih uvrstite u rad redovnog zasijedanja Svetog arhijerejskog sabora, ove godine.
Prije svega, želim da se zahvalim Svetom arhijerejskom saboru na povjerenju s kojim me je imenovao u „Komisiju za proučavanje liturgijskih pitanja“. Pozdravljam ideju Visokopreosvećenog Mitropolita G. Jovana da pokrene ovu važnu temu. Krajnje je vrijeme da se o ovome ozbiljno pozabavimo radi jedinstva u bogosluženju, i smirivanja strasti koje su se uzburkale zbog uvođenja nekih novina u liturgijsku praksu.
Neka pitanja iz akta Mitropolita Jovana nisam obrađivao, prepuštajući ih pažnji ostalih članova Komisije. (Otvaranje i zatvaranje Carskih dveri; izostavljanje Jektenija za oglašene; oblačenje svešteničkih uniformi i odeždi i nošenje mitri, naročito).
Sa uporištem u dogmatičkom uvjerenju da je zakon zajednice važan dio Crkve, nijedan se episkop ne usamljuje, ne postaje isključivi vidljivi zamjenik jedine Glave, Hrista. Zato je Hristos ostavio vidljivo upravljanje Crkvom saboru Apostola, a iza njih saboru episkopa, kao naslednicima sabora Apostola (Uloga služećeg sveštenstva u očuvanju jedinstva Crkve, dr Dimitrije Staniloe, Dogmatika 2, strana 165). Dogmatika Arhimandrita o. Justina Popovića obiluje sličnim primjerima, pa riječima ap. Pavla upozorava: Čuvajte se da vas ko ne zarobi filosofijom i praznom prevarom, po kazivanju ljudskom, po nauci sveta, a ne po Hristu. (Dogmatika 3, str. 65)
Nije mi namjera da držim lekcije Ocima, nego da, kao sveštenoslužitelj, iskažem ono što znam i osjećam. Kako bi se pravilno shvatila i vrednovala moja zapažanja, napominjem da sam u manastirima od davne 1962, a sveštenoslužitelj od 1971. godine. Mnogi zagovornici novog poretka se nisu bili ni rodili kada sam ja počeo da služim, tamo gdje se čuvala tradicija, ljepota srpskog bogosluženja. Tradicionalnom poretku sam se učio u Karlovačkoj bogosloviji i u manastirima: Studenici, Preobraženju, Savini, Ostrogu, Tavni – pored iskusnog Vladike Longina, ali i kroz studije, proučavajući tipik, i ostale bogoslužbene spise…
Oni koji nastoje da „popravljanje“ bogoslužbenog poretka potkrepe „naučnim“ razlozima, optužujući druge za neznanje, nisu u pravu. Razložnost svog nastojanja neki vide u „vremenima smutnim (tursko ropstvo i komunistički period), u kojima se mislilo o preživljavanju, a sad je čas da se vratimo Starom poretku“. Da ovo ne može biti nikakav razlog, govore nam primjeri u istoriji. Dok je Crkva bila gonjena, čuvala je svoje predanje, dogmate i poredak. Onoga momenta kada je Crkva (Milanskim ediktom, 313) dobila slobodu, nastale su jeresi i neredi u Crkvi, te su sazivani Vaseljenski i Pomjesni sabori. i ustanovljena su pravila Svetih otaca, kojih se moramo strogo pridržavati. Smatramo za pravedno da se moraju sačuvati do sada, od Svetih otaca, na saborima izložena pravila (kanoni) (4. V. Sabor, Kanon 1). A Sv. Apostol Pavle kaže: Gdje prestaje ljubav, počinje zakon.
Ovaj novi pokret „vraćanju“ na staro, ja bih prije nazvao starom, nikad završenom borbom između sholastika i mistika, u kojoj istrajavaju i sva naša nacionalna trvenja. Tome, svakako, treba dodati gordost (mati svih grijehova); želju da se postavimo iznad onih svetih koji su služili po tom starodrevnom, slobodno recimo autentičnom srpskom poretku, i koji su doveli sebe, kroz sveta bogosluženja, do cilja – oproštaja grijehova i Carstva nebeskog. Imam na umu i najnovije svetitelje: Svetog Nikolaja (žičkog i ohridskog) Srpskog, Petra Sarajevskog, Platona Banjalučkog, Savu Gornjokarlovačkog, Avu Justina Popovića i Svetog ispovednika Varnavu Hvostanskog. Ako njima nije smetao taj i takav liturgijski poredak, koji je sve doskora bio zvaničan, i opšteobavezan, tipikom propisan, zašto da ga mi danas „ispravljamo“?
Zagovornici promjena će reći kako upravo žele povratak starom poretku. To je neznatno tačno. Evo zašto: Crkva je živo biće, i mi znamo da je na početku bilo lomljenje hljeba, bez čina i poretka kakav primjenjujemo danas (Dj. 2, 42 – 46). Hoćemo li se sada vratiti i na taj, najstariji poredak? Uostalom, sve do osmog vijeka mi nemamo liturgijske rukopise – tvrdi prof. dr Jovan Fundulis (Liturgičke nedoumice, str. 44).
Mnogi su previše brzi i oštri u osudi liturgijske prakse, prethodnih vijekova i liturgijskog života toga vremena, kao da u njemu Pravoslavlje nije bilo dovoljno – kaže protojerej-stavrofor Dr Nedeljko Grgurević. (Evharistija kao žrtva, str. 12). Sve do 4. vijeka je bilo uobičajeno da se Episkopi žene, a i đakoni, posle rukopoloženja (vidi Ank. 10. kanon), pa hoće li se neko i na to sada pozivati?
Mnogima se, izgleda, „znanje“ primilo tako što su pročitali pojedina mišljenja, uglavnom stranih liturgičara, naročito pod uticajem „Zoi“ pokreta u Grčkoj, a zapravo nisu zaživjeli u bogosluženju. Ima sveštenika, nažalost i vladika, koji ne znaju da služe bdenije, večernje, jutrenje; malo ko od njih, počev od studenata teologije pa do zagovornika „vraćanja starodrevnoj praksi“, prisustvuje bogosluženjima. Oni, mahom, nisu završili bogosloviju, nisu jeli, kako se kaže, „bogoslovski pasulj“, pa se nisu uhodali u bogoslužbenom ciklusu. Potpuno su neskloni da priznaju sopstveno neznanje, a skloni da za neznanje druge optužuju. Bojim se da je to glavni razlog tolike šarolikosti u bogosluženju.
Bacajući u prezir naše učitelje i duhovnike, profesore i velike igumane – protojereja dr Lazara Mirkovića, igumana studeničkog Julijana, tronoškog Antonija, ili žičkog Dositeja, te starca Damaskina, našeg Svjatjejšeg Patrijarha Pavla, blaženopočiveg episkopa Savu, velikog poznavalaca tipika i bogoslužbenog poretka, i sve prethodne patrijarhe, potom Svetogorce redom – stvaraju razornu mogućnost da jednoga dana i nas i njih neko prezre i odbaci. Dokle sve to vodi? Do beskonačnog rušenja autoriteta?
Ne zaboravimo ni istorijski razlog. Dok je Pravoslavna crkva bila jedinstvena, sa jednim kalendarom, nije bilo ni raskola ni raznoglasja u bogosluženju, samo je svaka pomjesna Crkva imala ponešto specifično – na pr. Krsna slava, Božić… Uzmimo, na primjer, Evhologione, služebnike i činovnike toga vremena, i uvjerićemo se da je tako. Eto kako, na očigled male stvari, mogu dovesti do velikih problema.
Iako se „novi teolozi“ (uslovno rečeno, jer mnogi od njih imaju oskudno praktično znanje, ili su to znanje stekli izvan srpske tradicije) pozivaju na vraćanje staroj tradiciji, nemaju za to nikakvo opravdanje. Zar Jerusalimska Patrijaršija, Sveta Gora, Ruska Patrijaršija, i gotovo svi naši manastiri srpski, ne čuvaju tu tradiciju? Zar se danas ne priznaje i nipodaštava to predanje, na čijim izvorima smo se svi mi učili? U bogosluženje su uveli novine samo oni kojima je i kalendar nevažan, a ti su, manje-više, i zagovornici bezuslovnog ekumenizma. Koliko god prigovarali nama da smo od Petra Mogile (1646) poprimili neke nepravoslavne stvari, očigledno je da se ovi novi „reformatori“ sve više primiču zapadnoj, rimokatoličkoj tradiciji. Previđa se da smo mi, Srbi, i pre Petra Mogile imali štampana izdanja trebnika (Đorđa Crnojevića, 1495. i 1523, i Božidara Vukovića, u Mlecima, 1519, i u Goraždu, 1540). Oni su koristili grčke izvore i stare slovenske trebnike i priručnike, i očuvali bogoslužbeni poredak onakav kakav smo mi naslijedili. Pa kome se to danas želi dati prednost, bez provjere? Nekima koji nam hipotetički predstavljaju bogoslužbeni poredak (vidi: Liturgičke nedoumice, str. 28 i 35), ili onima koji su to kroz svetotajinski život proživjeli?
Uostalom, te novine stvaraju nered, a među služiteljima – ljudske gorčine i nesporazume. Naš narod neće popustiti pred najezdom savremenih reformatora. Iako je naš napaćeni srpski narod bio porobljen mnogo puta, pogažen, sramoćen, ubijan, rastjerivan, duhovno i moralno satiran, ekonomski i politički uništavan, on se nikada nije odrekao svoje vjere i svog srpskog identiteta. On je ostao vjeran svojim običajima i pravoslavnoj tradiciji. Vijekovima je naš narod odolijevao i pritiscima grčkih vladika, fanariota. Takav narod neće lako prihvatiti primjese stranih bogosluženja ni danas. Znao je i Sveti Sava koliko je značajno biti samosvoj; napisao je (Zakonopravilo) Krmčiju, dao tipike: Studenički, Karejski i Hilendarski – da bi se po njima svi jednoobrazno upravljali. Koristio je Jerusalimski tipik iz manastira Sv. Save Osveštanog koje je kao uzor sv. Arhiepiskop srpski Nikodim uveo kao liturgijsko pravilo u SPC; isto tako i Sinajski uzor. Vjerujem da je Sveti Sava znao i sve druge tipike, a nadasve praksu!
Novi pokušaj raznoobrazija nije ništa drugo do nova šizma, koja za nas pravoslavne Srbe, naročito, može biti pogubnija nego ona rimska za cijelo hrišćanstvo. Primjer nam je raskol u Americi, od čega i danas nosimo posledice. Uostalom, već smo napravili razdor, i već je Srbiju preplavio takozvani „pokret starokalendaraca“, koji stvaraju podjele i svađe po našim manastirima. Starokalendarcima, mi dajemo materijal za djelovanje. Ponavljaju se, dakle, razlozi samovolje, samoljublja i prelesti, isti oni koji su doveli do anateme 1054. godine. To je bila samo kulminacija nečeg što je počelo mnogo ranije, stavom o papskoj prevlasti – nepogrešivosti. A kod nas kao da se sada zagovara pravilo da je svaki episkop Hristos, odnosno da je svaki episkop papa, „bez koga nema spasenja“!
Usredsredimo se samo na sopstveno ponašanje. Pogledajmo nastupe nas, braće jednog Sabora: koliko je tu međusobnog nipodaštavanja i omalovažavanja, ignorancije! Sutra treba da budemo jedno srce i jedna duša, što od nas Hristos zahtijeva (Djel. 4, 32). Združeni u jedno telo (1. Kor. 12, 13). Jesmo li zaista u stanju da to budemo? Ovakvo naše držanje doprinosi rasulu i raskolu u Crkvi.
 
PRAKSA
 
Iako će o ovome biti riječi kasnije, samo da upitam: zar ljepotu i harmoniju učestvovanja vjernika u bogosluženju kroz pojanje ne narušavaju oni koji čitaju naglas molitve? Lijepo i dugo njegovano srpsko narodno pojanje se ignoriše, izopštavaju se oni koji bi se pjesmom uključivali u aktivni tok liturgije. Uostalom, Sveti Simeon Solunski svjedoči „da molitve koje govori Arhijerej, govori tajno, čak i onu zaamvonu“ (Liturgijske nedoumice, tr. 38 i 39). Na kraju, zar je malo onih koji mogu pratiti i sasvim razumjeti molitve dok ih sveštenik, okrenut leđima čita?
(Za profesora crkvenog pojanja na Bogoslovskom fakultetu ne može biti biran onaj ko nema kvalifikacije, doktorsku titulu iz muzike, a bivši dekan tog istog fakulteta nije imao ni bogosloviju ni teološki fakultet!)
No, vratimo se temi. Vjerniku je, dakle, ljepše da prisustvuje bogosluženju ako ponešto pjeva; učešćem, on doživljava liturgiju kao da je dio nje. Uvodeći novine, isključujemo narod iz blagoljepija, premda se za njega molimo riječima: Blagoslovi one koji vole ljepotu doma Tvojega (molitva drugog antifona i zaamvona molitva). A šta da kažemo za molitvu, u jekteniji: …za one koji se trude, poju, i za prisutni narod, koji očekuje od Tebe veliku i bogatu milost. Valjda su stoga neki i zaamvonu molitvu zamijenili, i čitaju druge molitve. (Protestanti su, kako bi ostvarili svoj cilj, osporavali autentičnost svega onoga što im nije odgovaralo, čak i poslanice Apostola Jakova. Zamislimo se nad sobom!)
Protojerej Sergije Bulgakov, bivši profesor na Svetosergejevskoj Akademiji, smatrao je: „zarad ekumenskih kontakata, pravoslavna bogosluženja se moraju preraditi“. U svom članku „Na bunaru Jakova“ (1933. godine), Bulgakov piše da se, zarad molitvenog zbližavanja s protestantima, u zajedničkoj molitvi treba odreći pominjanja Bogorodice i svetih“. Eto danas su on, Bulgakov, Mitropolit (titularno) Pergamski, i liturgičar Joanis Fundulis, postali najveći umovi i pravilo koje treba poštovati?
Sveti Jovan Zlatousti, u razdoblju od samo trideset godina, skratio je Liturgiju Svetog Vasilija Velikog, da narod ne bi predugo stajao na molitvi. Da li je bezobzirnost razlog što mi sada produžavamo liturgiju, uvodeći u nju krštenje ili vjenčanje? Šta ćemo sa narodom koji je došao u crkvu zbog Liturgije, a ne zbog nečijeg krštenja, vjenčanja, ili čak parastosa?
Ovako raznoobrazni, ne možemo da služimo zajedno. A sramota je, to sam već jednom rekao, da – ili ne znam poredak dotičnog brata, ili ostajem uz tradicionalni poredak, uprkos skorašnjoj novini domaćina. Zato, vratimo se staroj, Crkvom osveštanoj i u tipiku zapisanoj, Srpskoj praksi, i svi ćemo skupa Bogu da se molimo, poput onih koji su svojom vjerom sebe i druge Hristu priveli.
Nerijetko se čuje da odstupanje od ranije tradicije ne znači jeres, jer Crkva živi, nije statična. Odlika nas Pravoslavnih, koji postojano stojimo u vjeri predaka od kojih smo primili predanje, i za šta smo, uostalom, i Zakletvu položili, jeste da se držimo tog Predanja, a na to nas obavezuje i Zakletva (vidi Arhijerejsko ispovedanje).
Što nam je potrebna nova liturgička praksa, kada smo imali onu kojoj nije bilo zamjerke? Zašto da nam neki, koji nisu završili bogosloviju, ili naš Bogoslovski fakultet, budu uzori? Ne treba dozvoliti da oni stvaraju nove „hibride“ u našim bogoslovskim ustanovama. Zar mi nemamo svoje uzore, poput protojereja Lazara Mirkovića, od koga smo gotovo svi naučili služenje? Danas liturgiku predaju neki koji nikada nisu bogoslužili, civili, ili pak oni koji ljuljaju i kandila na polijeleju, i uvode svoj bogoslužbeni „poredak“, naročito u osveštani čin svete Liturgije! Nekada je bila praksa i Saborska odluka da bogoslovske predmete predaju, liturgiku naročito sveštena lica kako bi i primjerom mogli pokazati ono o čem predaju. (Danas na Svetovladimirskoj akademiji liturgiku predaje sin čuvenog profesora Džona Majendorfa, Pol. On je bio đakon, i zarad drugog braka napustio đakonski čin, a li ne i katedru.
Novotarija bi bilo i na drugim bogosluženjima i molitvoslovljima, da Liturgija za neke nije jedina sveta! Zar da ti i takvi (kao što su profesori Krstić i Milošević, Pol Majendorf), koji uzdižu dr Zizjulasa iznad ave Justina, recimo, treba da nam budu uzori, a da odbacimo one koji su svoju vjeru svjedočili i onda kada se za to ginulo, ili bez čina i dostojanstva ostajalo?! Ocu Justinu i Svetom Vladiki Nikolaju divi se i priznanje odaje cijeli svijet, i ne samo pravoslavni, pa zar nam trebaju bolji uzori!? Svetost Patrijarha našeg Pavla je valjda najbolji primjer sveštenoslužitelja i revnitelja u liturgiji i bogoslovskom poretku, i ne treba nam boljih uzora.
A sada, prođimo malo kroz poredak, iz ugla naših i grčkih liturgičara.
 
LITURGIJA
 
U staroj, doskorašnjoj praksi, sveta Liturgija je počinjala ovako: Obojica se (sveštenik i đakon) klanjaju triput, podižući ruke, moleći se u sebi, i govoreći: Care nebeski…
Ova molitva se izgovarala tri puta, a odgovaralo se, dvaput sa Slava na visini Bogu, i jedanput sa Gospode, usne moje otvori. Tako stoji u Služebniku, u izdanju Svetog sinoda 1962. i izdanju SAS 1983. godine. Tako svjedoče i svi činovnici do sada, pa čak i najnoviji (izdanje Episkopa žičkog, 2006). To piše i u Jeratikonu (izdanja iz 1962, 1977. i 1987; tekst koji smo koristili prilikom izrade Liturgikona, 2000. godine).
Prvi put je u izdanju Služebnika iz 1986. godine neko dopisao: Carju nebeski… (jedanput). Na moje pitanje zašto tako piše, sada blaženopočivši Patrijarh German je rekao: „To je greška. Treba triput, kao što se i klanjamo, i triput ruke da podižemo, tri stiha izgovaramo, i triput da govorimo Care nebeski.“
Za one koji tvrde da nije dogmatski ispravno triput se obraćati Bogu u Trećem licu, odgovor glasi: zar triput ne izgovaramo i Hristos Vaskrse, Sveti Bože, Gospode koji si u treći čas i, na kraju, Gospodi pomiluj, na suguboj jekteniji?
Veliki tipik i Pentikostar jasno kažu: …podižu ruke svoje uvis k nebu i govore: Care nebeski… (osim Pashe, i sve do Vaznesenja; vidi Vaskrsenije). A tamo piše: Pred početak liturgije sveštenik ne govori Care nebeski, već Hristos Voskrese, tri puta, a zatim Slava vo višnjih Bogu i Gospodi, usne moje…
Analogija. Ako se na Vaskrs triput izgovara Hristos vaskrse, pa se ispred Velikog vhoda triput, posle molitve, Niko od vezanih telesnim pohotama… , govori triput Mi, koji Heruvime tajanstveno izobražavamo… , uz odgovor đakona Kao oni koji će primiti cara… ; ili ako se, pri molitvi Trećega časa, Gospode, koji si u treći čas… izgovara triput, a đakon dvaput odgovara Srce mi čisto sazdaj… i jedanput Ne odbaci me od lica Tvoga… – analogno tome treba de se vratimo osveštaloj tradiciji i ostanemo pri podizanju ruku, uz reči Care nebeski…, triput.
Kod pitanja otvaranja i zatvaranja Carskih dveri, treba poštovati Tipik, koji naglašava da se Carske dveri otvaraju samo kada služi Arhijerej. (Pojedini u svojim novotarijama idu dotle da su skinuli Carske dveri, zajedno sa ikonom Blagovijesti! Primjer je Bogoslovija u Kragujevcu).
Kad govorimo o greškama, osvrnuću se i na srpski prevod Molitve prvog antifona: Gospode Bože naš, čija je moć nedosežna i slava neshvatljiva… Crkvenoslovenskom nepostižimalj primerenije je srpsko neizmjeriva ili nedokučiva. Ova molitva, koju nisam ispravljao u Liturgikonu, trebalo bi da glasi: Gospode Bože naš, Tvoja je moć neiskazana a slava nedokučiva, milost neizmjerna a čovekoljublje neizrecivo… Ovako stoji u prevodu Episkopa Irineja (Nedelja svete Pedesetnice, ep. Irinej, Ujvidek (Novi Sad), 1942)
Blažena. U posljednje vrijeme, naročito ispred redovnih blaženih 6. ili 8, neki čitaju: U carstvu Tvome…, sve do Blaženi milostivi, koje nastavljaju da pjevaju sa troparom.
Nema razloga da se i tu uvodi nešto što nijednim tipikom nije predviđeno. Ako tipik određuje pjevanje blaženih prema veličini i značaju svetih: praznika i nedjelje (velikim praznicima su antifoni), zašto je onda potrebno dodavati i ostala blaženstva? Neko je s pravom rekao da je mnogo više blaženstava nego ih je pobrojano u Mt. 5. Na primjer: Blago onima koji se drže puteva Gospodnjih (Ps. 8, 32); Blago onome koji se ne sablazni o mene (Mt. 11, 6); Blago onome koji bdi i koji čuva haljine svoje (Otk. 16, 15). Riječ „blago“ pomenuta je u Novom zavjetu 23, a u Starom čak 125 puta.
Dakle, kako Minej, ili Oktoih (Triod ili Pentikostar) propisuje, blaženi su na 8, i počinju od Blago milostivima, a ako nema Blažena iz Mineja, na 6, i počinju sa Blago mirotvorcima. Ostala blaženstva, predviđena su na Izobraziteljnoj, koja prethodi Liturgiji.
Trisveta pesma. Dok se pjeva Sveti Bože, sveštenik govori molitvu, tiho: Bože sveti, koji u svetima počivaš… Ova molitva očigledno opredjeljuje nas na molitvu, dok narod pjeva. …Ti sam, Vladiko, primi Trisvetu pesmu i iz usta nas grešnih.
Kađenje je objašnjeno u svakoj od pomenutih knjiga na isti način: dok se pjeva Aliluja, ili prije, dok se još čita Apostol, đakon uzima kadionicu s tamjanom… i kadi. Svakako, bolje je da se kadi dok se pjeva Aliluja, naročito ukoliko hor (ili pojci) znaju to da pjevaju dugo (kosno). A ako ne znaju, bez mnogo buke, kako je i predviđeno, može se kaditi i dok se čita Apostol. Na Svetoj Gori se samo na prazničnim liturgijama pjeva svečano Aliluja, i tada se kadi. U druge dane kadi se za vrijeme čitanja Apostola (Lit. nedoumice, str. 55).
Posle čitanja Evanđelja drži se propovjed. Propovjed bi trebalo da je na ovom mjestu, ali ona izostaje iz nekih, rekao bih praktičnih razloga. Propovjed prvenstveno treba da bude Omilija na Jevanđelje, da objasni pročitani odjeljak Jevanđelja. Gospod je prvo pročitao začalo od Isaije… nakon toga poče im govoriti…. (Lk. 4, 16 – 27). Ovo je princip, a i smisleno je da sveštenik, propovjednik, sebe rastereti posle izgovorene propovjedi, i potom se usredsredi samo na molitvu. Međutim, naše propovjedi ponajčešće nisu u tijesnoj vezi sa Evanđeljem, nego se odnose na goruće probleme i služe kao pouka hrišćanima. Ostaje, dakle, da se propovijed odloži za kraj Liturgije. Ovo ima i drugu, praktičnu stranu: propovjed će čuti i oni koji su zakasnili na bogosluženje. Smatram da nije pogrešno da se propovjed sa poukom narodu izgovori na kraju svete Liturgije, kako se uglavnom i dešava. To misli i Svjatjejši Patrijarh Pavle, na osnovu sopstvene prakse (Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, knj. 1).
Usrdna jektenija. Recimo svi iz sve duše… Tu se molimo da nas …Bog usliši i pomiluje. Kad se stigne do Još se molimo za blagoverni i hristoljubivi rod naš…, čita se molitva Usrdnog moljenja: Gospode Bože naš, primi ovo usrdno moljenje od slugu Tvojih… i nisposli milosrđe svoje na nas i na sav narod Tvoj koji očekuje od Tebe bogatu milost. Moleći se za one koji očekuju od Boga veliku milost, dokazujemo da nije riječ o zajedničkoj, već o ličnoj molitvi sveštenika, koju on izgovara tiho. To svjedoče svi pomenuti zbornici.
Nejasan je razlog zašto se ova molitva prenosi na kraj jektenije, jer se u nastavku molimo za Episkopa; za sluge Božije, braću ovog svetog hrama…; za blažene i nezaboravne svete patrijarhe… ; za osnivače hrama, i za sve do sada preminule…; za one koji plodove donose, pa tek za prisutni narod, koji od Tebe očekuje milost – dakle za sve za šta se sveštenik već tajno molio.
(Prilikom parastosa – o usopših prinošenija, govori se Jektenija za upokojene. Ovde se takođe čitaju i molebstvija za bolesne.)
Tipik upozorava: O Hristovim praznicima i nedjeljom ne čini se pomen mrtvima. Ovu pogrešnu praksu svakako treba izobičajiti, a zaupokojene liturgije prenijeti u subotu, kako je predviđeno ustavom. Tu se ne pokaza revnost „revnitelja poretka“, već se u mnogim našim gradskim, i seoskim crkvama naročito, održavaju parastosi nedeljom.
Jektenija za oglašene. Mnogi danas proizvoljno izbacuju jektenija za oglašene. No, iako nemamo katikumene i oglašene starog vremena, imamo one koji su nekršteni, pa nam je dužnost da se za njih molimo, molitvom: Gospode Bože naš… pogledaj na sluge svoje oglašene… i u pogodno vreme udostoj ih banje pakibitija… Ovo se završava vozglasom: Da i oni sa nama slave… Zatim pozivamo nekrštene da izađu. Dakle, sve znane i neznane. Naša je dužnost da ih opomenemo, izašli oni ili ne. (Ne smijemo olako davati pričešće, bez provjere. Ko može biti siguran da neko od oglašenih (nekrštenih, nevjerujućih) nije u redu za pričešće?) Odmah posle … a vi koji ste verni, opet i opet, u miru Gospodu se pomolimo, čita se molitva Prva vernih: Blagodarimo Ti, Gospode… koji si nas udostojio da i sada stanemo pred Tvoj sveti žrtvenik i pripadnemo Tvome milosrđu za grehe naše i neznanja narodna. Potpuno je anahrono ovu molitvu čitati posle Premudrost, a ispred samog vozglasa. Jer Tebi priliči svaka slava. Itekako ima smisla da ovu molitvu tiho čita sveštenik dok se izgovaraju prozbe, na uzglašenje đakona Premudrost: Jer Tebi priliči svaka čast…
Na jekteniji koja sledi, Opet i opet… , kad đakon služi, produžava ovu jekteniju, dok se sveštenik moli: Opet i mnogo puta Tebi pripadamo… da pogledaš na našu molitvu… i daj nam da nevino i neosuđeno stojimo pred svetim žrtvenikom Tvojim… Tu se sveštenik moli i za: …ovima koji se mole s nama, napredak u životu, i veri i razumu duhovnom… Očigledno je to molitva sveštenika, lična, za sve koji su u hramu, da ih: udostoji Nebeskog carstva Tvoga… Dok se tako sveštenik moli, narod se moli Gospode, pomiluj. Smisao je u tome da predstojnik uznosi molitve, a ne da se svi skupa molimo naglas Gospode, pomiluj, zanemarivši svoju ličnu molitvu. Posle vozglasa Da svagda čuvani vlašću Tvojom…, sveštenik se moli: Niko od vezanih telesnim pohotama i slastima nije dostojan… da služi Liturgiju Tebi… Pa se dalje molimo: …pogledaj na mene grešnoga i nepotrebnog slugu Tvog, …ne okreni lice Tvoje od mene… Dakle, cijela molitva je isključivo molba sveštenika za sebe. Ako bi je ko i razumio, njeno glasno čitanje naudilo bi kolebljivima u vjeri. Ne bi mogli da shvate kako je to sveštenik nepotreban i nedostojan… Za to vrijeme narod horski pjeva (ako zna, a trebalo bi da zna): Mi, koji Heruvime tajanstveno izobražavamo, i životvornoj trojici Trisvetu pesmu pevamo, svaku sada životnu brigu odbacimo… Smisao ovoga je da se ne ćuti, i da narod popunjava praznine dok sveštenik (đakon) kadi, odlazi do mjesta predloženja, i uzima svete Darove i iznosi ih na vhod.
Ne postoji razlog da se ovdje ne pjeva Heruvimska pesma dok se molitva čita glasno. Zašto da vjernici samo ćute i slušaju, kao na pozorišnoj predstavi, kad mogu da ostvare živo učešće u Liturgiji kroz pjevanje? O ovome je podrobno pisao svjatjejši Patrijarh Pavle, u djelu “ Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere (knj. 1, str. 126 – 138). Izdvajamo samo dvije rečenice iz ovog iscrpnog teksta: „Ako pastirski razlozi ukažu da verne treba upoznati sa sadržinom molitve koju sveštenik čita tajno, smatram da je bolje da se oni sa njom upoznaju izvan Liturgije“ i „… da se pri dugom čitanju pažnja slušalaca zamara, određeno je da se posle nekoliko psalama čitanje prekine, da bi se pažnja osvežila pevanjem pojedinih stihova…
Uočeno je i to da poneko na Velikom vhodu samo načini vhod sa Blagočestivi i hristoljubivi rod naš, da pomene Gospod Bog u carstvu svome. Ovdje se izostavlja i Arhijerej, sveštenički i monaški red; Nastojatelj hrama, Blagoverni i hristoljubivi rod naš i, na kraju,
Sve vas pravoslavne hrišćane… I u grčkom Jeratikonu se ovdje moli za blažene ktitore, priložnike hrama, sveštenički red, đakonstvo u Hristu. Po kojem tipiku, liturgici ili pravilu se ovo izostavlja na našem Bogoslovskom fakultetu?
Na kraju Velikog vhoda, Dopunimo molitvu svoju Gospodu… Molimo se za Predložene časne darove; za ovaj sveti hram, za one koji sa verom, pobožnošću i strahom Božijim ulaze… Da nas izbavi od svljkia skorbi, gneva i nuždi (svake nevolje, gneva i nužnosti – opasnosti). Izlišan je dodatak potrebe – nužde, i slični. Treba naglasiti da se posle ove prozbe (ma kako je izgovorili), sveštenik moli tajno: Gospode Bože Svedržitelju… koji primaš žrtvu hvale od onih koji Te svim srcem prizivaju, primi molitvu i nas grešnih… i osposobi nas da Ti za grehe svoje i za neznanja narodna prinosimo… i da Blagi Duh blagodati Tvoje siđe na nas, i na ove predložene Darove, i za sav narod Tvoj. Jasno je da je ovo molitva sveštenika koji se moli za one koji Boga srcem prizivaju. Zašto je onda čitati glasno? Da porazi narod: za neznanja narodna i svoje grehe ? Bolje da se za to vrijeme narod smjerno moli: Gospode, pomiluj. Pogotovu ova molitva, prenijeta na kraj ispred vozglasa, nema smisla, jer se ne odnosi na Presvetu, prečistu, preblagoslovenu… Bogorodicu, kojom se završava ova jektenija.
Na Simvolu vere sveštenici drže nad Svetim darovima darak, mašući. Potom đakon uzme ripidu ili jedan darak, i vije nad svetim darovima. Ovo ima smisla – da nešto ne upadne u sveti putir (naročito u tropskim krajevima). Za nas je dovoljno što mi mašemo iznad Svetih darova dok se ispovijeda vjera, izobražavajući tako huku i talasanje vazduha kada je Duh Sveti u dan Pedesetnice sišao na Apostole.
Dok sveštenik govori Blagodarimo Gospodu, narod pjeva Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetome Duhu, Trojici jednodušnoj i nerazdeljivoj.
Za to vrijeme sveštenik se tiho moli: Dostojno je i pravedno Tebe pevati, Tebe blagosiljati, Tebe hvaliti… Ovo je jedna od, možda najvažnijih i najsadržajnijih molitava, i to, ponovo ističem, lična molitva sveštenika Bogu. Blagodarimo Ti i za ovu službu koju si izvoleo da primiš iz naših ruku, iako pred Tobom stoje hiljade Arhanđela i bezbroj anđela… koji lebde. Tu se moljenje prekida vozglasom: Pobedničku pesmu pojući, kličući, uzvikujući i govoreći…
Dok narod pjeva pjesmu anđela Svet, Svet, Svet Gospod Savaot, sveštenik se moli tiho i sa strahopoštovanjem: Sa ovim blaženim silama, čovekoljubivi Vladiko, i mi kličemo i govorimo: Svet jesi, i presvet, Ti i Jedinorodni Tvoj Sin i Duh Tvoj Sveti… Ovo je molitva izuzetne sadržine, koju sveštenik sa strahopoštovanjem izgovara. Tako je nekada narod na Horivu, dok je Mojsije razgovarao sa Bogom, klečao, i nije smio pogledati u nebo. Molitva se završava riječima: Uzevši u svoje prečiste i neporočne ruke, zablagodari i blagoslovi, osveti, prelomi i dade svojim svetim učenicima i Apostolima, rekavši (glasno): Primite, jedite… Zar sama sadržina ove molitve ne govori da treba bar pokazati rukom na Svete darove? Čak i na grčkom. Na to upućuje i pojašnjenje na Liturgiji Svetog Vasilija Velikog: … uze hleb u svoje svete i prečiste ruke i pokaza ga Tebi Bogu i Ocu… U starim grčkim i našim rukopisima nalazimo direktne potvrde za gest pokazivanja darova sveštenika i đakona… Tako i Ava Justin, u svom prevodu Liturgije Zlatoustove kaže: Kad ovo govori, đakon držeći orar trima prstima, ukazuje svešteniku na Sveti diskos; tako isto ukazuje i on kad sveštenik govori; pitje iz nje… Tako isto misli i Ep. Irinej (Ćirić), naglasivši da tako Grci ne rade.
Ne postoji ni jedan razlog protiv pokazivanja na Darove prilikom uzglašenja: Primite, jedite, ovo je Telo moje… i Pijte iz nje svi: ovo je krv moja… Nakon ovih riječi, na Liturgiji Svetog Vasilija Velikoga slijedi: Ovo činite u moj spomen… Pri uznošenju se izgovara: Tvoje od Tvojih Tebi prinosimo od svih i za sve. Podižu se putir i diskos, uzeti rukama unakrsno. O ovome takođe podrobno govori i Patrijarh Pavle. (Neka pitanja… knj. 3, str. 175 -187).
Zapazio sam da je, u ovoj posljednjoj molitvi uznošenja, pogrešno na srpski prevedeno „Tebi prinosimo zbog svega i za sve“. U svim jezicima, grčkom, crkvenoslovenskom, i engleskom, stoji pravilno, „Tebi prinoseći od svih i za sve“ …we offer unto Thee in behalf of all and for all). Ovu grešku preštampavali su svi potonji služebnici, čak i činovnik Episkopa Hrizostoma. Treba, dakle, to ispraviti u sledećem izdanju. Kod Ep. Irineja stoji: …za sve i svega radi (Nedelja svete Pedesetnice, str. 320).
Molitva trećega časa: Gospode, koji si u treći čas Apostolima svojim nisposlao Duha svog, Njega, blagi, ne oduzmi od nas, no obnovi nas, koji Ti se molimo. Ovo je molitva velike duhovne sadržine i potkrepe – jačeg naglašavanja epikleze. Ne vidim razlog da se izbacuje zato što je nema u savremenim grčkim služebnicima. Mi znamo (postoje i snimci) kako je Ava Justin služio, kako je Sveti Vladika Nikolaj služio. Ako njima nije smetala ova molitva, zašto bi nama smetala?
(Kod Grka zaista nema Molitve trećega časa. Nju je Carigradska patrijaršija izbacila iz svog izdanja Služebnika, a to su učinili i ukrajinski unijati).
Ja sam za svoj Liturgikon pronašao ovu molitvu na grčkom, blagodareći Mitropolitu Sotiriosu, i na njegov predlog je objavio i na grčkom tekstu Liturgikona. Na moje pitanje da li je potrebna, Mitropolit Sotirios je odgovorio: „Postojala je u našim starim Jeratikonima (Evhologionima). Sada je ne koristimo.“ No, u toku zajedničke, svepravoslavne liturgije (juna 2000) u Manastiru Miltonu, i on sam je podizao ruke, i tu molitvu izgovarao.)
Molitva: Da ove Svete tajne budu onima koji se pričešćuju na trezvenost duše, takođe je molitva sveštenika Bogu. Ona svedoči starinu, dok se još nije bilo raščistilo za koga se molimo, a kome se molimo: Još Ti prinosimo ovu slovesnu službu za preminule u veri Praoce, Oce, Patrijarhe, Proroke, Apostole, Propovednike, Evanđeliste, Mučenike, Ispovednike, Podvižnike, i za svaki duh pravednika preminulog u veri.
Pričešće. Sveštenici se pričešćuju u oltaru, sa epitrahiljem i pod felonom, česticama agneca HS. To nam govore Liturgika, Tipik i svi služebnici. Uprkos tome, poneki praktikuju da sveštenike pričešćuju bilo kojim delom agneca, a narod čak i česticama koje su prinete za zdravlje ili za pokoj i oproštenje grehova. Ne treba, dakle, pričešćivati sveštenike van oltara (pred dverima), niti drugim delićima agneca osim HS. Vernike treba pričešćivati sa ostala dva dela – NI, KA. Tek posle pričešća treba spustiti preostale čestice (mrvice) u sveti putir, uz reči: Omij, Gospode, Svetom Krvlju Tvojom, grehe svih ovde pomenutih, molitvama Svetih Tvojih.
O pričešću je dosta pisano. Svjatjejši Patrijarh Pavle je dao najbolje rešenje u knjizi Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere (knj. 3, str. 361). Pomenimo i Sv. Jovana Zlatousta: „Oni koji namjeravaju da pristupe strašnoj i Božanskoj Trpezi, i Sveštenoj Mistagogiji, neka to čine sa strahom i trepetom, čiste savjesti, s postom i molitvom.“ (Besjeda na Božić.) Tako isto misli i Ava Justin, i kaže: „Priprema se vrši postom i molitvom, jer post i molitva očišćavaju dušu od svakog greha i nečistote… Pristupi li svetom pričešću nepripremljen, čovek navlači na sebe strahovitu osudu“. (Dogmatika, O. Justin, 3 deo, str. 569).
Moje je mišljenje da samo sveštenik zna svačiji duhovni uzrast, i ko je dostojan da se redovno pričešćuje. Da nije tako, ne bismo čitali u molitvi pred pričešće: Neka mi pričešćivanje Svetim tajnama Tvojim, Gospode, ne bude na sud ili na osudu… Bez pripreme se niko ne može pričestiti, osim u slučaju teške bolesti, i opet uz izraze pokajanja. Ako bi se ova praksa napustila, na pričešće bi dolazili i neki koji su toga jutra pušili, jeli, i ko zna šta činili; primajući Sveti oganj u sebe, grešnik se dovodi u opasnost da, namjesto grijehova, bude spaljen i sam.
(I ovim povodom ističem da treba pridati veći značaj Molitvi za oglašene. Znam da danas nema oglašenih u nekadašnjem smislu riječi, ali itekako ima – nekrštenih, nevjernih, sujevjernih, onih koji gataju, vračaju, i koji su okićeni kojekakvim amajlijama nasuprot hrišćanskoj vjeri i običajima. Stoga je neophodan veći oprez prema svima koji pristupaju Svetom pričešću.)
Izvjesno je da nema svako potrebu za duhovnom terapijom, i ne uzima svako lijek ako za to ne osjeti potrebu. Tako je i sa Svetim pričešćem. Uostalom, Blagodat svetog pričešća nije automatski provodnik ili kanal kroz koji se bez ličnog učešća zadobija blagodat. (Veronauka u kući, Beograd, 1996, str.144.)
Poslije pričešća, kako je i pisalo u ranijim služebnicima, odmah pošto se sakupe sve čestice u putir, a prije Spasi, Bože, čita se Molitva blagodarenja: Blagodarim Ti, čovekoljubivi Gospode… Potom, rukom blagosiljajući, sveštenik kaže: Spasi, Bože, narod svoj… Ne znamo zašto je u savremenim služebnicima ova molitva preneta na kraj jektenije a ispred samog vozglasa: Jer si ti osvećenje naše…
Ne treba smetnuti s uma da je crkveno pojanje „ukras i muzičko odjejanje sveštenih himni, i da je u službi bogosluženja, i da se uklapa u celu liturgijsku klimu“ (Liturgičke nedoumice, str. 151).
Još jednom naglašavamo riječi molitve: …za one koji se trude, poju i očekuju od Tebe veliku i obilnu milost. Zar zaista ima smisla uskraćivati narodu pojanje zarad, navodno, „boljeg razumijevanja sadržajnih molitava“? Pridržavajmo se Svetog Apostola Pavla: Molimo vas, pak, braćo, odajite priznanje onima koji se trude među vama i vašim pretpostavljenima u Gospodu, i onima koji vas poučavaju (1. Sol. 5, 12). Poštujmo, dakle, poglavara našeg, Svjatjejšeg Patrijarha, i svete pretke naše, da bi Blagodat, milost i mir od Boga Oca bili sa svima nama.
Otpust. I u ovoj prilici poneki proizvoljno, bez ikakvog reda nabrajaju: svetitelje, prepodobne, pa opet svetitelje, mučenike…
Otpust je takođe propisan, i ima svoj smisao: (Vaskrsli iz mrtvih) Hristos istini Bog naš, molitvama prečiste svoje Matere, svetih slavnih i svehvalnih Apostola (hrama i dana), svetog oca našeg Jovana Zlatoustog (ili Vasilija Velikog), svetih srpskih prosvetitelja i učitelja: Simeona Mirotočivog, svetitelja: Save, Arsenija, Maksima, Vasilija, Petra (sada još može i) Nikolaja i Varnave (tako su zastupljene sve srpske oblasti); svetih i prvednih bogootaca Joakima i Ane, i svih svetih, da nas pomiluje i spase kao blag i čovekoljubiv.
Na otpustu se ne spominju, osim kad je dan njihov: prepodobni, ispovednici, mučenici, već samo liturgičari.
 
O OBREDIMA NA LITURGIJI
 
Osim opštih parastosa, slave hrama (kada se reže slavski kolač), nema drugih činova u sklopu Liturgije. Katkad ih je bivalo. U nedostatku redovnih sveštenika, događala su se masovna krštenja okupljenih na Praznik. Danas toga nema, a ako se desi izuzetak, trebalo bi odslužiti Liturgiju u neki radni dan.
Dan za parastose je, već sam naglasio, subota.
Ukoliko se vodi računa gdje će se smjestiti koja molitva kako ne bi došlo do prekida Liturgije, onda nema mjesta vjenčanju ili krštenju na svetoj Liturgiji. Ionako je taj čin privatna stvar familije, a ne opšta liturgička obaveza cijele Crkve. Onima kojih se ne tiče, remeti zajedničku molitvu, narušava red i poredak svete Liturgije, unosi nemir i pometnju.
 
DUHOVNIK I DUHOVNIŠTVO
 
Svakom svešteniku, ako ima blagodat Presvetoga Duha, koja svagda nemoći isceljuje i nedostatke dopunjuje, dato je pravo da bude i ispovjednik. Umjesto da mu se čita neka posebna molitva za duhovništvo, treba voditi računa o tome koje sve osobine sveštenik ima, i ne dozvoliti proizvoljstvo. (Moje je mišljenje da pojedinim, takozvanim duhovnicima, koji nerijetko sablažnjivo djeluju na vjernike, to treba zabraniti.) Svakom svešteniku, parohu, povjereno je spasenje njegove pastve. On svoju pastvu najbolje poznaje, najbolje osjeća kada i kako koga da ispovijedi, i na šta da obrati pažnju. Nedopustivo je ispovijedanje preko telefona, audio-zapisima, i slično. Ispovijest je neposredna i lična, i ako neko izbjegava svoga sveštenika, treba kazniti takvoga vjernika, ili nedoličnog sveštenika.
Napominjem da sam se doticao samo onih dijelova teksta koji u pojedinačnoj praksi imaju neke nove oblike i interpretacije, a ostalo nisam komentarisao. Podrobno objašnjenje svega spomenutog zapremilo bi cijelu knjigu. Uostalom, sve je već objašnjeno – u Tipiku, Liturgici, Praktičnom svešteniku, i drugdje.
 
ZAKLJUČAK
 
Teško bi bilo sve pobrojati i detaljno se pozabaviti ovako velikom temom. To nam nije ni bio zadatak, već samo da ukažemo na osnove značaja Tajne nad tajnama, koja služi za iskupljenje i spasenje. Kada bih pisao udžbenik ili priručnik, obrada ove teme bi obilovala kudikamo podrobnijim objašnjenjima iz, još uvijek, oskudne liturgičke literature.
Sve u svemu, pitanje „modernizacije“ Liturgije nije novo, a nije novo ni to da se uvođenje promjena u utvrđeni poredak obrazlaže „povratkom na staro“. Ali uprkos svim tim pokušajima, ili možda baš zahvaljujući njima, jasno se ocrtava linija organskog razvoja Liturgije, potvrđena crkvenom tradicijom.
Car Justinijan je svojom 167. novelom pokušao da „sve vrati na staro“ samo zato što su neki tadašnji sveštenici preskakali čitanje molitava, ali nije uspio, jer to nije bio odgovor svešteničkom nebreženiju. Sva klasična djela svetih tumača Liturgije, poput Sv. Nikole Kavasile i Sv. Simeona Solunskog, nedvosmisleno potvrđuju praksu tajnog čitanja određenih molitava. Tako Kavasila, pišuži o antifonim molitva na Liturgiji, kaže da „dok đakon upućuje prozbe i dok se svešteni narod moli, sveštenik u oltaru tiho i za sebe izgovara molitvu za prisutni narod i za sveti hram“. Sv. Simeon Solunski pišući u „Knjizi o hramu o Liturgiji, takođe ističe da u doba pojanja antifona sveštenici stoje u oltaru, tajno prinose molitvu. Koji od Svetih otaca govore drukčije? I kuda se dalje može ići od Svetih Otaca?
Ovu liniju odbrane Svetog Predanja i Svete Liturgije kao dijela Svetog Predanja, pratimo i do našeg vremena, do perioda nove, treće struje u „modernizaciji“ Liturgije, koja potiče od grčkog bratstva „Zoi“, koje je prerađivalo bogosluženje po protestantskom obrascu – da bi narod bolje vidio i razumio. Nijedan od novih velikih svetaca Pravoslavne Crkve, počev od Sv. Jovana Kronštatskog, autora niza liturgijskih komenatara, preko Svetog Vladike Nikolaja i Ave Justina, do Svetog Jovana Šangajskog, ne samo da nije učestvovao u reformi liturgije, nego se strogo držao Svetog Predanja. O tom poretku svjedoči i blaženopočivši Mitropolit Josif, u svojim Memoarima.
Ako narušimo princip poštovanja Svetog Predanja, narušili smo sami temelj Pravoslavne Crkve. Tako je to i sa crkvenom tradicijom na opštem, svepravoslavnom planu; tako je i sa crkvenom tradicijom na nacionalnom planu. Da je naša, srpska, svetosavska tradicija, organski dio svepravoslavne, da su zajedno dio Svetog Predanja naše Pravoslavne Crkve, te da je jednoobrazije prepoznatljiv kvalitet, odsjaj same suštine Crkve, pokušali smo pokazati i time što smo se služili literaturom različitih pomjesnih Crkava: ne samo srpskim tekstovima, nego i grčkim, ruskim, rumunskim… Pravoslavna duhovnost Srpske Crkve počiva na svetosavskom temelju. Taj temelj određuje gdje ćemo u našoj duhovnoj građevini postaviti noseće zidove i stubove a gdje samo pregrade ili ukrase. Liturgija je sami centar okupljanja vjernika. Tu za improvizovane pregrade nema mjesta. Tu se svaka nova cigla, svaka pregrada oltarska i druga, polaže se mnogo pažnje, i njeno mjesto mora imati puno opravdanje i puni smisao, a svaka izvađena cigla ruši građevinu Crkve.
Čini mi se da se suština promjena koje se sada, nažalost, zagovaraju od strane nekih arhijereja, nekih od nas, koji bismo svi – i pojedinačno i kao Sabor – morali da BRANIMO i ČUVAMO Sveto Predanje i svetosavsku tradiciju, može, pojednostavljeno, svesti na sledeće: umjesto UČEŠĆA vjernika u Svetoj Liturgiji, akcenat se stavlja na POSMATRANJE čina Liturgije kako bi je on tobože bolje razumio – i naučio; to najbolje ilustruje namjera da se određene molitve, koje, prema dosadašnjem poretku, sveštenik čita tiho, za sebe (jer se odnose isključivo na njega, njegov odnos sa Gospodom kojem služi, njegovu dostojnost da Mu služi), sada čitaju naglas, da bi ih svi čuli. Tako se pažnja vjernika sa svoje molitve i svog UČEŠĆA u zajedničkoj molitvi, preusmjerava na PRAĆENJE, odnosno POSMATRANJE druge osobe koja se moli. VJERNIK TAKO OD UČESNIKA POSTAJE POSMATRAČ, a sama Liturgija se od Tajne nad Tajnama pretvara u pozorište. Između sveštenika i vjernika se stvara nepremostiv jaz: to više nije zajedničko učestvovanje u istom činu. Samim tim, i Liturgija gubi svoje osnovne atribute, svoju samu suštinu i svoju prirodu. A Crkva sa takvom Liturgijom – gdje jedan izvodi nešto na sceni a drugi to posmatraju – nije više Crkva.
Ne treba naglašavati kako ovaj koncept nalikuje onome što se, kao proces, tokom vijekova dešavalo u otpalom, zapadnom krilu Crkve, najprije kod rimokatolika, a onda, još izrazitije, kod protestanata. Ovdje bi, međutim, na kraju, trebalo podvući da metodologija argumentacije onih koji zagovaraju promjene, njihova tvrdnja da je posrijedi povratak na stare, autentične oblike liturgijskog okupljanja, zapravo predstavlja napad na Sveto Predanje, ili da, u najmanju ruku, odražava nerazumijevanje Svetog Predanja. Evo i zašto. Poziv da se vrati „na staro“, zapravo je krajnje proizvoljan, jer to „staro“, kao forma, kao način liturgijskog okupljanja, nije precizno definisano, pošto sve do osmog vijeka i nemamo sačuvanih liturgijskih tekstova. Isto tako, tom „starom“ nije, u kontinuitetu od prvog pa do osmog vijeka, tačno određen trenutak na vremenskoj skali. A o tome da bi baš ta i ta forma (sve i kad bi bila precizno definisana), u baš tom i tom vremenu (sve kad bi i ono bilo tačno naznačeno), bila onaj pravi, autentični oblik, pogotovo ne može biti govora. Jer upravo je današnji oblik Liturgije Crkvom utvrđen, kroz Njenu tradiciju, dakle, kroz Sveto Predanje kao proces predat nama. Unutar tog procesa bilo bi pogrešno i neprikladno izdvajati jedan jedini trenutak, jer bi sam taj čin označio nasilni prekid tradicije, kraj Predanja. Ono što se od strane zagovornika promjena naziva vraćanjem na staro, zapravo je naknadna rekonstrukcija onoga što je tobože bilo, naknadna pamet kojom se, u suštini, mijenja (ili tačnije: ukida) samo jedno: Sveto Predanje. I po tome se vidi da ove promjene zagovaraju uglavnom oni koji Liturgijom nisu živjeli.
Zato bih, na samom kraju, još jednom podsjetio da ovo pitanje koje obrađujemo nije „tehničko“ ili „stručno“ pitanje koje se tiče samo „stručnjaka“ ili „poznavalaca“ nekakve „stručne“ materije. U pitanju je sama suština Crkve, njen život, naš život u vjeri, u Hristu. U svojoj ličnoj praksi, tokom 36 godina sveštenosluženja, od kojih 23 godine služim kao arhijerej Srpske crkve u rasijanju, poštujući i primjenjujući naš stari, utvrđeni liturgijski poredak, nikada nisam imao ni najmanjeg problema ili nesporazuma u čestim sasluživanjima sa arhijerejima drugih pravoslavnih crkava. Međutim, danas, ovdje, sa nekima od vas ne umijem da služim Liturgiju, i zato ovo pitanje povezujem sa pitanjem opstanka i ostanka našeg u vjeri praotaca, u vjeri pravoslavnoj. Raznoobrazije je simptom da Crkva prestaje biti Crkvom. Ako to ne uvidimo i ne priznamo, lažemo sami sebe, lažemo Hrista Gospoda.
Ista je stvar i sa svim onim što Svetu Liturgiju prati, što je njen sastavni dio. Isto je, dakle, sa svetim tajnama Ispovijesti i Pričešća, i pripremi za njih, njihovoj organskoj vezi sa Liturgijom. Kad se uzme u obzir da u romokatolicizmu danas postova skoro i nema, jasna nam je slika koju nam libertvilski liturgiča, sveštenik dr Nedeljko Grgurević, daje u svojoj knjizi „Evharistija kao žrtva / Liturgijsko bogoslovlje“ (Srbinje – Libertivil, 2004): „Danas živimo u duhovno jako kontraverznom svetu, u svetu koji je „prezauzet“ zemaljskim životnim potrebama i problemima, svetovnim navikama i aktivnostima u polarizovanom društvu. Većina savremenih ljudi je vrlo često preokupirana brigama oko škole, zaposlenja, karijere, materijalne sigurnosti, napredovanja u poslu, položaja u društvu…, političkog prestiža i uticaja, sportom, tako da vrlo malo vremena ostaje za brigu o duši. U velikoj prezauzetosti se za Hrista i svoju Crkvu ima malo vremena“.
Ovo stanje prezauzetosti polako obuzima i nas. I upravo zato treba očuvanju, brizi za Svetu Liturgiju, u okviru brige nad Svetim Predanjem, čiji smo čuvari ponajprije mi koji sjedimo ovdje, pristupiti sa dužnom pažnjom. Jer, i pri pristupanju svetom Pričešću, treba da smo svjesni da to činimo sa molitvenom sviješću o svojoj grešnosti.
Stoga, ponavljajući riječi sa početka, koje slijede iz uvjerenja da je zakon zajednice važan dio Crkve, da se nijedan episkop ne usamljuje, ne postaje isključivi vidljivi zamjenik jedine Glave, Hrista, i da je zato Hristos ostavio vidljivo upravljanje Crkvom saboru Apostola, a iza njih saboru episkopa – dakle, nama, danas i ovdje – ja vas pozivam da u svom sudu budemo razumni i odgovorni. Da sami u sebi još jednom utvrdimo da nam je tradicija neophodna kako bismo uopšte mogli da vrednujemo. Ako sopstvenu tradiciju odgurnemo, odrekli smo se i svoje pameti, za pravilo ludost izabrali. Prizovimo se da smo tu da bismo zastupali i branili jednostavnu i neopozivu činjenicu: Sveti Sava i hiljadugodišnje srpsko iskustvo, koje je izrodilo tolike svetitelje, najbolji su garant da Crkva poštuje i drži ispravnu tradiciju i u savremenoj praksi Crkve.
 
Cveti, 2007
Episkop kanadski GEORGIJE
Manastir Milton, Kanada
 
LITERATURA
 
1) Arhijerejski činovnik, izdanje Ruske zagranične crkve;
2) Arhijerejski činovnik, izdanje Eparhije žičke, 2006;
3) Jeratikon, zvanični služebnik Grčke crkve, 1962; (Evhologion – ujedno služebnik i trebnik);
4) Služebnik, izdanje Svetog arhijerejskog sinoda SPC, 1962;
5) Služebnik (srpski prevod), izdanje SAS, 1986;
6) Liturgikon, četvorojezično izdanje Eparhije kanadske, 2000;
7) Pravoslavna Liturgika, dr Lazar Mirković, Prvi, opšti deo, i Drugi, posebni deo (dnevna bogosluženja, Sv. Liturgije i sedmična bogosluženja); Drugi, posebni deo (svete tajne i molitvoslovlja), drugo izdanje, 1965;
8) Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, I, II, III, Patrijarh Pavle, 1998;
9) Pravoslavna dogmatika, dr Justin Popović (Prvi, Drugi i Treći deo), 1975;
10) Nedelja Svete Pedesetnice (preveo sa grčkog srpski pravoslavni Episkop bački Irinej), Novi sad, 1942;
11) Razmatranja boženstvene Liturgije, Nikolaj V. Gogolj (preveo sa ruskog dr Emilijan Čarnić, Kragujevac, 1982);
12) Izjašnjenje svete Liturgije, Nikola Vukićević, Pančevo, 1876;
13) Duhovnost i zajednica u pravoslavnoj liturgiji, protojerej-stavrofor dr Dimitrije Staniloe (prevod Episkopa dr Mitrofana Kodića) 1992;
14) Pravoslavna dogmatika, Protojerej-stavrofor dr Dimitrije Staniloe (prevod Episkopa dr Mitrofana Kodića), 1993;
15) Drevne hrišćanske Liturgije, Protojerej dr Mateja Matejić (drugo izdanje), Raška, 2002;
16) Liturgije apostolskih ustanova (preveo i priredio Episkop žički Hrizostom), 2004;
17) Liturgika 1 (Uvod u sveto bogosluženje), Joanis Fundulis (preveo sa grčkog Kosta Simić), EUO Eparhije žičke, 2004;
18) Evharistija kao žrtva – Liturgijsko bogoslovlje, Protojerej-stavrofor dr Nedeljko Grgurević, Srbinje – Libertivil 2004.
19) Liturgičke nedoumice, prof. dr Jovan M. Fundulis, EUO Eparhije žičke, 2005;
20) Crkveni kanoni, Zoran Đurović, 1977,
21) Veliki tipik (ustav crkveni), protojerej Vasilije Nikolajević (četvrto, ispravljeno i dopunjeno izdanje), 1984.
22) Veronauka u kući, Beograd, 1996.
 


Izvor:
Istočnik.com

Jedan komentar

  1. Gospod Vas blagoslovio časne Vladike. Protiv ekumenizma i novotarija dižite svoj glas, protiv sledbenika i sluga đavolskih. Amin. Gospode pomiluj!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *