TEODUL

 

TEODUL
 

 
SINOVI CARSTVA
 
Sada ću ja tebe da pitam, Teodule. Dosta si ti mene pitao. Šta misliš: ako razbojnici odvedu čeljad iz kuće u mračne šume i besputne provalije, pa ih oglobe, isprljaju, izgladne, izranjave i pocepaju, šta će činiti do maćin, otac kuće?
Veliš, prvo će udariti na razbojnike da njih razbije i veže. Dobro si rekao. To smo mi i ranije rekli. Gospod Isus, Spasitelj i Mesija, prvo je udario na glavnog ne prijatelja roda čovečjeg, na satanu i njegovu mračnu vojsku. I satana je pobegao od Njega oduvan kao od strašnog nebesnog vetra, a satanini vojnici, pakosni i smradni de moni, izlazili su iz ljudi sa krikom i vikom velikom gde god se pojavio On, Izgonitelj demona. Tako je Spas itelj činio prvo ono što je prvo.
Kaži mi, Teodule, šta će dalje činiti domaćin pošto je razbio neprijatelja i čeljad oslobodio? Da li će odmah uvesti u kuću oslobođene, onako prljave, gladne, ranjave, pocepane, izbezumljene od straha?
Veliš, neće. Nego će ih prvo oprati, očistiti, nahra niti, zalečiti, odenuti, ohrabriti i okaditi. Zaista, nebo i zemlja ne mogu dati bolji odgovor. Jer takav odgovor na delu dalo je nebo kroz svoga poslanika, Gospoda Isusa Hrista.
Prvo je prvo, a drugo je drugo. Ali i ono prvo bilo bi besciljno bez drugoga. Upravo, glavni cilj je u onome drugome, u ovom slučaju, da čeljad budu pripravljena i udostojena da uđu u dom oca svojega. Kažem udostojena za to što su i čeljad mnogo kriva za svoje odvođenje i robo vanje. Jer su se otpadila od domaćina i povela kao nekad Eva za lažnim i golicavim obećanjima razbojnika, dok ih ovi nisu zamamili u mračne šume i besputne debre i učinili od njih gladne argate i okovane robove svoje. I to argatovanje i robovanje trajalo je hiljadama godina po svima zemljama i narodima do pojave Spasitelja sveta.
Vrlo malo razgovarao je Gospod Isus sa demonima, i to malo koliko radi ljudi, da bi ljudi poznali neprijate lje što ih muče. Inače ne bi ni tako malo razgovarao. Nije On kao Buda, koji s demonima pravi prijateljstvo i blagonaklono predlaže im svoju nirvansku nauku spasenja. Niti je on kao mađioničari egipatski, koji se predaju demonima u potpunu vlast samo da bi pomoću demona mo gli učiniti neko čudo. Niti je On kao jogi indijski, ko ji čine ono isto što i mađioničari egipatski, i ono is to što i pitije delfijske. Ne i nikako. On je car sve tlosti, i On neće da ima nikakvog prijateljstva sa ta mom; nikakvog ortakluka, nikakvog saveza sa lažovima i čovekoubicama. Bor ne traži pomoć od trna, ni planin ski vetar od strvinskih isparenja.
S kime onda On razgovara? S kime Isus vodi razgovo re hiljadu dana i hiljadu noći, Teodule? U tajnosti sa Ocem svojim nebesnim, a u javnosti sa ljudima. O čemu govori Isus sa ljudima? Uglavnome o tri predmeta:
prvo o carstvu nebesnom, dotle ljudima nepoznatom;
drugo o sebi kao jedinome istinskom prijatelju i sve moćnom spasitelju ljudi a neprijatelju demona;
treće o pripremi ljudi za carstvo nebesno, za sinov stvo Božije, u koje se ne prima niko ko je neveran, ohol, nečist, zemljan, strašljiv, nepokajan, nebratoljubiv, i ta ko redom.
Pošto smo govorili o prva ona dva predmeta, zadrži mo se na ovom trećem i poslednjem. Šta spada u pripre mu za sinove carstva nebesnog?
Pokajanje pre svega.
Pokajte se jer se približi carstvo nebesno, govo ri Gospod.
Pokajte se i verujte Evangelije. Ako se ne pokaje te, svi ćete tako izginuti.
O postupanju sa grešnikom On ovako zapoveda:
Ako ti sagriješi brat tvoj, nakaraj ga; pa ako se pokaje oprosti mu.
Na pitanje Petrovo: Gospode koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? Da li do sedam puta? Reče mu Isus: ne velim do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset.
Kažem vam: veća će biti radost na nebu za jedno ga grješnika koji se kaje nego li za devedeset i de vet pravednpka kojima ne treba pokajanje.
Jer ja nijesam došao da zovem pravednike no grješnike na pokajanje.
Sinovi carstva pokajanjem dreše se dragovoljno od ve ze sa satanom koji ih je zavarao i zaveo, ispravljaju se i povraćaju Caru Ocu svom nebesnom. Svima Bog ostavi po kajanje za spasenje, a i neznabošcima dade pokajanje za život (Dela 11, 18). Ko se pokaje, tome Bog prašta i prima ga za čedo svoje u carstvu svom nebesnom.
U besedi na Gori Gospod je nazvao blaženim ili sre ćnim one koji su ništi duhom, koji plaču, koji su krotki, koji su gladni i žedni pravde, koji su milos tivi, koji su čista srca, koji su mirotvorci, koji su gonjeni pravde radi, koji su ismevani i klevetani Hrista radi. Takvima On govori: Radujte se i veseli te se, jer je mnoga plata vaša na nebesima.
Takvi treba da su sinovi carstva, sinovi Oca nebesno ga i braća među sobom.
Jer je u vas jedan Otac koji je na nebesima; jedan učitelj Hristos, a vi ste braća među sobom.
Vi ste so zemlji.
Vi ste svjetlost svijetu.
Neka se svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra dijela, i proslave Oca vašeg koji je na nebesima.
U pripremnoj školi, tj. u Starom zavetu, rečeno je: ne ubi. U visokoj školi Hristova Evangelija zapovest se udubljuje, pa se čak zabranjuje i gnev na brata svojega; ču pa se koren iz koga proizilazi ubistvo.
U pripremnoj školi rečeno je: Ne preljubi. Na viso koj školi Hristovoj ova zapovest udubljuje se do korena i semena preljube. A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svome.
U pripremnoj školi još je rečeno: Ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodu zakleo. Na visokoj školi Spasovoj ide se daleko dublje i zabranjuje se zakletva uopšte. A ja vam kažem ne kunite se nikako… Neka bude vaša riječ: da, da, i ne, ne. Jer kad brat bratu govori u prisustvu Oca, zakletva je ne samo nepotrebna nego uvredljiva.
Još je rečeno u pripremnoj školi: Oko za oko, zub za zub. Na visokom univerzitetu Hristovom to se smatra za drugarstvo; mećutim za bratstvo je potrebna nova zapo vest. A ja vam kažem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi.
To znači bratstvo. Jer Otac nebesni sa svima svojim nebesnim angelima gleda i pamti.
Još je rečeno u pripremnoj, manjoj školi: Ljubi bližnjega svojega a mrzi na neprijatelja svojega. To je samo nešto od dobra, ali nije savršeno dobro. Na vi sokom univerzitetu Mesijinom pak to se smatra nedovo ljnim. Zbog toga Mesija zapoveda: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone. Jer ljudi koji su vam neprijatelji i koji ne bratski postupaju prema vama ne znaju šta rade; ne znaju da ih protiv vas goni zli duh, ubica ljudi, bogootpadnik i krvnik. Kad bi to znali, zastideli bi se; zaista zastideli bi se što su postali oruđe i sluge onoga strvinara protiv braće svoje. A vi ste svi sinovi carevi, Domaćinovi, pa treba da gledate u bratu brata a ne ne prijatelja. Jer čovek ne može biti čoveku neprijatelj, do kle ga satana na to ne obodri i ne pokrene.
To je visoka nauka visoke škole Mesije sveta. Što je borov luč prema električnoj svetlosti, to je ona pripre mna škola prema visokoj školi Hristovoj. I što je žrtvovanje jaraca i ovnova prema žrtvi jedinorodnog Si na Božjeg, to je ona mala škola prema ovoj velikoj. Ono je početak ovo je kraj. Ono je simvol, ovo je stvarnost. Ono je zora, ovo je podne.
Na visokoj školi Mesije sveta prezire se i odbacuje svako licemerstvo i svako slavoljublje. Ja ne tražim slave od ljudi, rekao je On. I sinovi carstva ne treba da traže nikakve slave od ljudi. Šta su ljudi? Neuki i varljivi svedoci onoga što ustvari jeste. A Otac nebesni vidi sve i zna sve, i od njega se ne može ništa sakriti.
Pravdu svoju ne činite pred ljudima da vas vide.
Kad činiš milostinju, neka ne zna levica tvoja šta čini desnica tvoja. Tako da bude milostinja tvoja tajna; a Otac tvoj koji vidi tajno platiće tebi javno.
Budite milostivi kao što je milostiv Otac vaš.
Tako u pogledu milostinje prema slaboj i nemoćnoj braći svojoj. Isto tako i u molitvi. Nemoj se moliti zbog ljudi, da te ljudi vide. To je licemerstvo i glupost. To je kao kad bi se obraćao jednome čoveku za pomoć a očekivao pomoć od drugoga. Znači, varao bi obojicu. Ali ljude možeš i prevariti, Boga nikada. Zato sin carstva kad se moli Ocu nebesnom, on zaboravlja ljude i ne misli na njih, po zapovesti Gospodnjoj.
A kad se moliš Bogu, ne budi kao licemeri, koji na raskršću po ulicama stoje i mole se da ih ljudi vide… A ti kad se moliš, uđi u keliju svoju (tj. u srce svoje) i zatvorivši vrata svoja (tj. sva čula svoja), pomoli se Ocu svojemu koji je u tajnosti. I Otac tvoj koji vidi tajno platiće ti javno.
Stražite i molite se da ne padnete u napast.
Ovaj rod, (tj. demonski) izgoni se samo molitvom i postom.
Zapovest o molitvi važi i za post. Sinovi carstva ne smeju postiti na pokaz ljudima, kao da od ljudi očekuju neku hvalu i platu, nego:
Da te ne vide ljudi gdje postiš, no Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno platiće ti javno.
Sinovi carstva ne smeju biti dvojedušni, ne smeju bi ti podeljena srca, te služiti dva gospodara, kao sinovi tame:
Ne možete služiti Bogu i mamonu.
Oslobođeni od robovanja satani, sinovi carstva moraju sada misliti o povratku svojoj kući, o svome Ocu koji ih čeka sa roditeljskom ljubavlju. Ali ma koliko da ih On željno čeka, neće primiti one koji su prljavi, nepokaja ni, licemerni, dvojedušni i za zemlju prilepljeni. Zato Ljubitelj ljudi dalje zapoveda:
Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i rđa kvari i gdje lopovi potkopavaju i kradu. Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne kvari i gdje lopovi ne potkopavaju i ne kradu. Jer gde je vaše blago ondje će biti i srce vaše.
Pravi sin carstva, trezveno i svesno, zaboravlja sve što je bilo, pa ustremljeno gleda samo u Cara Oca svog nebesnog i žuri se njemu u naručja. Ukrašuje se i kiti svim vrlinama, da bi bio poznat i priznat na pragu car stva nebesnoga, i nema vremena da se obzire na tuđe mane i bezakonja, niti da zamera i sudi nedela njihova.
Ne sudite da vam se ne sudi.
Jer kakvim sudom sudite, tako će vam se suditi. I ka kvsš mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.
Zašto gledaš trn u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?
Sve što hoćete da vama čine ljudi, činite i vi njima. To je zakon i to su proroci.
Ne osuđujte i nećeše biti osuđeni.
Opraštajte i oprostiće vam se.
Dajite i daće vam se.
Sinovi carstva moraju se čuvati od lakomstva i briga ovoga sveta:
Pazite i čuvajte se od lakomstva, jer niko ne živi onijem što je suviše bogat.
Čuvajte se da srca vaša kako ne otežaju ždera njem i pijanstvom i brigama ovoga svijeta, i da vam onaj dan ne dođe iznenada. Jer će doći zamka na sve koji žive po svoj zemlji.
Duša je pretežnija od jela.
Ne brinite se dušom svojom šta ćete jesti ni tijelom svojim u što ćete se obući.
Zna i Otac vaš nebesni da vama treba sve ovo.
Neka budu vaša bedra zapregnuta i svijeće zapaljene.
Sinovi Božji treba da ištu od Oca svog pre svega carstva nebesnoga, tj. ono što je najveći dar od Cara Boga, a kad ištu ono što je najveće, sve ostalo dodaće im se kao uzgredno.
Sa verom, trpljenjem i ljubavlju vraćaju se deca iz pa klenoga ropstva Ocu svome i domu svome.
Sa verom – u koga? U Spasitelja svoga, Gospoda Isu sa Mesiju. On govori svakom pokajanom grešniku i svakoj ucveljenoj ili ustrašenoj duši: Ne boj se, samo veruj.
Vjera te je tvoja spasla.
Po vjeri vašoj nek vam bude.
Sve što ištete u molitvi sa vjerom, dobićete.
Imajte vjeru Božiju.
Sve je moguće onome koji vjeruje.
Bogu tako omilje svijet, da je dao Sina svojega je dinorodnoga, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine.
Koji Njega (Hrista) vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen.
Ko vjeruje Sina, ima život vječni, a ko ne vjeruje Sina, neće vidjeti života.
Koji mene vjeruje neće nikad ožednjeti.
Zaista, zaista vam kažem: koji vjeruje mene ima život vječni.
Ja sam vaskrsenije i život; ko vjeruje mene, ako i umre živjeće.
Ako vjeruješ, vidjećeš slavu Božiju.
Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete si novi vidjela.
Ovo je djelo Božije, da vjerujete Onoga koga On posla.
Ko vjeruje i krsti se, spasiće se; a ko ne veruje, osudiće se.
Zaista vam kažem: ako se ne povratite i ne bu dete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesno.
Mislim, Teodule, ovo je najjasnija slika prave vere koju Spasitelj traži od ljudi. Neznabošci su kao luda deca poklonila svu veru satani, koji ih je zavodio i u propast odvodio. Spasitelj traži sada od ljudi koji žele oslobo đenje i spasenje od satane da kao mudra deca imaju savr šenu veru u Njega, onako savršenu veru kakvu deca imaju u svoje roditelje.
O trpljenju govori Putovođ ovako:
Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje.
Ko pretrpi do kraja, taj će spasen biti.
Ko ne uzme krsta svojega i ne pođe za mnom nije mene dostojan.
U svijetu ćete imati nevolju; ali, ne bojte se, jer ja nadvladah svijet.
Ove i druge reči o trpljenju i stradanju najbolje su shvatili sveti apostoli Hristovi, koji su i bili prvi stradalnici i mučenici. Trpljenje je strašno za onoga ko ne očekuje na kraju nagradu. Stradanje i mučenička smrt nepodnošljivi su za onoga ko ne zna za Oca nebesnog, za carstvo nebesno i za život večni. O tome di vno govori stradalni Pavle, koji za sebe kaže: „više pu ta bio sam u tamnici, mnogo puta dolazio sam do straha smrtnoga; od Jevreja primio sam četrdeet manje jedan uda rac, tri puta sam bio šiban, jednom su kamenje bacali na mene, tri puta se lađa sa mnom razbijala – u strahu od hajduka, u strahu od rodbine, u strahu od neznabožaca, u strahu u gradovima, u strahu u pustinji, u strahu na moru, u strahu među lažnom braćom, u trudu i poslu, u mnogom nespavanju, gladi, žeđi, postu, zimi i golotinji“ (2. Kor. 11, 23) – o tome govori on, preiskusni ovako:
Stradanja sadašnjeg vremena nijesu ništa prema slavi koja će nam se javiti. Istorija sveta nije zapam tila sjajniji oreol crnom stradanju ljudskom nego što je ovaj.
Najzad ljubav – na vrhu vrhova ljubav. Kao svetlost sunca što čini izlišnom svetlost sviju zvezda, tako lju bav kad zasvetli čini izlišnim sve ostale zapovesti i sve zakone u svetu.
Ceo Novi Zavet je u znaku ljubavi. Mesija je Bog lju bavi. Očinstvo Božije javlja se kroz ljubav prema ljudi ma; sinovstvo ljudi javlja se kroz ljubav prema Bogu Ocu nebesnom.
Mesija sveta ne urezuje više deset zapovesti na dve kamene tablice nego dve zapovesti urezuje u srca ljudska:
Prva zapovest: Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom.
A druga je zapovest: Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga.
Posle mnogovekovnog straha od lažnih i pakosnih bogova i posle mnogovekovne mržnje čoveka prema svome bližnjem, ove dve zapovesti izgledale bi zaista neverova tne i fantastične, da On najprije ne pokaza ljubav prema nama, kako piše sveti Jovan Evangelist, i ne po sla Sina svog Isusa da nas, robove demonske, ne spase po cenu svoga života; i dalje još da Sin Božji sa krsta u samrtnim mukama ne izreče one nikad nečuvene reči: Oče, oprosti im jer ne znaju šta rade.
Steći ljubav prema Bogu i bližnjem najveći je zadatak posle oslobođenja od satane. Jer koga je god Hristos oslobodio od satane, a on nije sebe očistio, oprao, pre obukao, uljudio, obožio, i ljubavlju osvetlio i zagrejao, taj ostaje i nadalje bezakonik. Prvo je prvo, a drugo je drugo. Prvo je izvlačenje iz katrana a drugo očišćenje; prvo oslobođenje od gadnih demona a drugo privođenje Ocu svetlosti. Bez onoga prvoga ne bi bilo ovoga drugoga, a bez ovoga ne bi bilo ništa.
Mnogi će reći meni u onaj dan: Gospode, Gospode, nijesmo li imenom tvojim đavole izgonili, i tvojim imenom čudesa mnoga tvorili? Tada ću im ja kazati: nikad vas nisam poznavao; idite od mene koji čini te bezakonje.
Jasno je, dakle, iz ovoga, Teodule, da nije dovoljno sa mo prestati biti đavolji nego je neophodno potrebno pos tati Božji.

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *