SVJETLOST CRKVE

Sergej Fudelj

SVJETLOST CRKVE
 
Crkvi je povjerena svjetlost Božija
Sv. Irinej Lionski
 
ŽIVOT CRKVE je nastavak života Isusa Hrista u istoriji. U tom se sastoji svo objašnjenje Crkve. Hristos – u Njegovoj Tajnoj Večeri, Golgoti i Vaskrsenju, Hristos – u Njegovoj svetosti nastavlja da Duhom Svetim živi u tijelu Crkve. Mi možemo govoriti samo o takvoj, o zaista svetoj Crkvi, zato što je samo takva Crkva ljubav i nada čovječanstva. Ona je svjetlost koja u tami svijetli i tama je ne obuzima (Jn. 1:5). I ona istinski postoji: tragove svetih nogu vidimo i u našim danima. Bilo je dovoljno tame istorije. Crkvu su pokušavali da pometu sa lice zemlje mnogobožački imperatori. Crkvu bi htjeli da izopače svi jeretici – od gnostika do Tolstoja. Ali za Crkvu je oduvijek bila strašnija unutrašnja tama: nisu turski sultani koji su rubili glave, i nisu ljudi koji su javno ili primitivno izopačavali dogmate vjere i samim tim sebe odvajali od Crkve, nego je to ona sila zla, koja je, nikuda se vanjski ne odvajajući od Crkve, naizgled ne negirajući Crkvu, iznutra razarala crkveno tijelo, osvajajući pašnjake poroka unutar crkvene ograde. Ova unutrašnja tama je posljedica odvajanja vjere od ljubavi, vjeroučenja od života, izgradnja neke iluzorne, „simbolične“ vjere, vjere samo na riječima, vjere koja ne ide putem podviga ljubavi, putem ispunjavanja zapovijesti.
„Vjera vaša vas vuče na visinu, a ljubav služi kao put koji vodi ka Bogu. Zbog toga ste svi vi saputnici jedan drugom. Bogonosci i hramonosci, svetonosci, u svemu ukrašeni zapovijestima Isusa Hrista“ (Sv. Ignjatije Bogonosac, 1, s. 311).
Podvigom ljubavi u ispunjavanju zapovijesti vjera se uspinje ka Bogu. Zbog toga drugi prvohrišćanski učitelj, apostol Varnava, riječ „ljubav“ zamjenjuje pojmom „dobrog života“, tj. ispunjavanja zapovijesti: „Dogmata Gospodnjih ima tri: vjera, nada i dobar život“ [1]. „Put uzdržavanja vodi ka usvajanju njihovog razumijevanja“.
„Ljubav je samo dejstvo zapovijesti Gospodnjih!“ (Georgiй Zadonskiй, 2, s. 255).
Poziv ka podvigu jeste poziv ka ličnoj Golgoti, kroz koju čovjek vodi borbu protiv tame unutar sebe, a tim samim – i unutar Crkve. To i jeste veliko djelo Hristovo u svijetu, „Njegova velika zamisao“, – da se kroz bezbrojne Golgote ljudi, kroz njihovu žrtvenu vjeru i ljubav razgori nad svijetom vaseljensko Vaskrsenje. U tome je smisao života Crkve.
Poziv na podvig prožima svo učenje – i apostola, i prvih hrišćana, i svih svetih do današnjih dana.
„Obući se u ime Hristovo i ne ići putem Hristovim – nije li to izdaja imena Hristovog?“ (Sv. Kiprijan Kartagenski, 3, s. 305). Grijeh preljubnika je mnogo strašniji od grijeha onoga ko se otkupom spasao od mučenja.
Unutrašnja tama je bolest Crkve. „Crkva je tijelo Hristovo. To je tijelo izloženo gorim bolestima i zarazama, nego naša plot, brže se povređuje i sporije ozdravlja, – govorio je sv. Jovan Zlatousti. – U čemu se drugom sastoji dug pastira, ako ne u tome – da pokaže tijelo kao dostojno neporočne i božanstvene Glave?“
Unutrašnja bolest Crkve stvara istorijski fakat istovremenog postojanja dvaju aspekata ili elemenata crkvenih: pšenice i korova, koji geografski rastu na istoj parceli zemlje. „Crkva – to je Božanstveno društvo svetih“ (prot. Ioann Kronštadtskiй, 4, s. 32), ili, prema Apostolu, – „Nevjesta Hristova“. Ona na neki način postoji zajedno ili tik uz ljude koji nose njeno najsvetije ime i ne žive u njemu. Da bi se približili razumijevanju toga – kako je moguće postojanje dobra i zla unutar zajedničke ograde – treba da se sjetimo načina na koji bitiše svaki čovjek ponaosob.
Prep. Makarije Veliki piše da u nama djeluje zlo, kao što na jednom polju rastu i pšenica i korov. U jednom srcu djeluju dvije vrste života: život svjetlosti i život tame. „Duh čisti i Sveti, prebivajući u duši koja se još uvijek nalazi pod uticajem lukavog, ništa od toga ne pozajmljuje; jer svjetlost u tami svijetli, i tama je ne obuzima“ (5, s. 139, 141).
Sveta Crkva „ništa ne pozajmljuje“ od tame crkvene, ali ta tama svo vrijeme stremi da je „obuzme“, potpuno na isti način na koji to radi i u životu male crkve – svake pojedinačne ljudske duše. To je pokušaj zla da unutrašnjim umrtvljavanjem tkiva crkvenog tijela dokaže iluzornost njenog postojanja, to jest u praksi; ne na saborima, nego na djelu da dokaže lažnost dogmata o Crkvi. Ako je sva ustremljenost jeretika prvih vijekova bila protiv bogočovječanstva Glave Crkve, pokušaj da se umanji ili Njegovo Božanstvo ili Njegovo čovječanstvo, unutrašnja zaraza crkvenih ljudi porokom ima za cilj da pokaže faktički neuspjeh čitave Njegove zamisli. I ako su te jeresi protiv Crkve otupile svoje oštrice, ova jeres života ne samo da nikada neće oslabiti, nego će, naprotiv, što je bliži kraj istorije, tim sve strašniji biti nasrtaji na Crkvu, kako bi se stiglo uspjeti da se dokaže da nije bilo, da nikada u istoriji nije bilo Tijela Hristovog, pelenama ili plaštanicom povijenog.
Pomračenje crkvenih ljudi porokom ili zaraza Crkve svjetovnim beščašćem počelo je, može se reći, još od prvih dana njenog postojanja. Već u prvobitnoj jerusalimskoj opštini apostol Petar je smatrao da je neophodno da se Ananaija i Sapfira pred svima razobliče za koristoljublje i lukavstvo (Dj. Ap. 5). Apostol Pavle na mnogim mjestima svojih poslanica otvoreno razobličava najniže poroke crkvenih ljudi i pojedinih crkvenih opština. Od ovih dvaju vrhovnih apostola, kroz čitavu istoriju Crkve, proteže se ovakvo otvoreno razobličavanje tajnog crkvenog zla od strane otaca i učitelja Crkve. Sveti nisu dopuštali nikakvu šminku crkvene stvarnosti: samo svjetlošću se otkriva, a samim tim i postaje dostupno za liječenje, to veliko skriveno zlo.
Istočna Crkva i dalje ostaje jedini čuvar punoće apostolskog učenja o svetosti Crkve. Ali može li se nekažnjeno dugo čuvati učenje o svetosti, a da se ova svetost ne čuva u životu? Veoma je strašno, veoma je crkveno odgovorno naše, samo naizgled privatno i neprimjetno zlo. U Crkvi nema privatnog i nema neprimjetnog. Ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi (1 Kor. 12:26). Naravno, svako naše lično zlo unutar crkve nije zlo svete Crkve, nego je to zlo protiv svete Crkve (prot. V. Svencickiй). Ali ono neposredno uvećava crkvenu bolest, otsijecajući „udove Hristove“. „Nečistota (čovjeka), – piše ep. Teofan Zatvornik, – jeste posezanje na dobrobit cijele Crkve“ (6, s. 420-422).
Malo kvasca svo tijesto ukiseli (1 Kor. 5:6). Jer sveta vaseljenska Crkva se zida iz crkvi pojedinih ljudi. Vi ste hram Božiji, i Duh Božiji živi u vama (1 Kor. 3:16). Riječ „Crkva“ se primjenjuje i na mnoge, i na jednu dušu. „Crkvu možemo razumjeti u dva vida: ili kao sabranje vjernih, ili kao duševni sastav“ (Makarije Veliki, 5, s. 100, 101, 133 i dr.).
Borba za čistotu ovog „duševnog sastava“, za zidanje unutar sebe „male crkve“ i jeste život crkvenih ljudi. Crkva je saraspinjanje i savaskrsenje Hristu, i samo oni koji u tome učestvuju, makar u najmanjoj mjeri svojih malih sila, učestvuju u svetoj Crkvi. Jedan ruski podvižnik XIX vijeka je pisao: „Svijet ne proganja svoje ljubimce, a zaljubljene u Isusa Hrista ne može da smisli. Kada ne bismo nailazili na suprotstavljanje i prepreke, ne bismo pripadali vojinstvujućoj Crkvi“ (Georgiй Zadonskiй, 2, s. 252).
Unutrašnja duhovna borba hrišćanina protiv „prepreka“ jeste borba za svetu Crkvu – i u sebi, i u istoriji; ona je i jedinstveni pobjedonosni dokaz dogmata o njoj. Ova duhovna borba, kao što je govorio Makarije Veliki, sastoji se u „počinjanju čovječijom ljubavlju i voljom i u vršenju djela podviga Duhom“. Čovjek mora samo „pred-početi“, i što je nezadrživija u Crkvi ta čovječija volja ka podvigu, to „pred-počinjanje“, to je jača blagodat Svetoga Duha koja se vrši ili ostvaruje podvig. Što je više u Crkvi Golgotske ljubavi, to su vidljiviji u njoj plamenovi Pedesetnice. Blagodat sve vrši, ali za to vršenje ona očekuje od čovjeka pokret njegove ljubavi i slobode, njegov pokušaj da izvrši. Kao što je krvotočiva žena „imala noge da priđe Gospodu i prišavši dobila iscjeljenje, i na isti način slijepac, koji iako nije mogao da priđe, zato što nije vidio, ipak je poslao glas, koji je potekao brže od vjesnika, jer je rekao: „Sine Davidov, pomiluj me!“… i dobio iscjeljenje, tako i duša… ima volju da zavapi ka Isusu i pozove Ga, da On dođe i načini duši vječno izbavljenje“ (Makariй Velikiй, 5, s. 171-173).
Suze svetih o osiromašenju crkvenog života javno dokazuju da u crkvenoj istoriji nema neprekidnog uspona, nego da postoje periodi uspona i periodi pada duhovnog života. Štaviše, u smislu količinskom, u razmjerama socijalno-istorijskim, ostvaruje se proročanstvo Jevanđelja o osiromašenju vjere, a tim samim i Crkve: Sin Čovječiji kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji? (Lk. 18:8). Sve je manje vapaja slijepih „pomiluj me!“, sve manje krvotočivih ide da se dotakne haljina Njegovih, sve je više u nama, crkvenim ljudima, duhovnog mrtvila i sve manje, tim samim, blagodati koja nas preobražava. Drugi, tamni aspekt Crkve sve više širi svoju mrtvu oblast unutar zajedničke crkvene ograde. Takav je hod crkvene istorije, pred-ukazan Jevanđeljem, i nikakvi rimski snovi o bilo kakvoj uspješnoj kulturno-istorijskoj misiji hrišćanstva, o njegovoj pobjedi u istoriji, taj hod neće promijeniti. San o toj pobjedi Hrista u istoriji jeste iskonsko nerazumijevanje Njegovog djela u svijetu, i to ne samo od strane starozavjetnog judejstva, koje je razapelo Hrista upravo zbog rušenja tog sna u njegovom judeo-nacionalističkom aspektu, nego i od strane mnogih hrišćana.
Reče mu Juda, ne Iskariotski: Gospode, šta je to da ćeš se javiti nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus i reče: Ako Me neko ljubi, riječ Moju držaće, i Otac Moj ljubiće njega; i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti. (Jn. 14:22-23).
Hristos u istoriji spasava čovjeka, a ne istoriju, ne svijet, nego Crkvu, to jest samo ljude koji se „zaljube u javljanje Njegovo“. A za ove ljude dato je i jedno drugo proročanstvo Jevanđelja: sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati (Mt. 16:18). Ni tama istorije, ni svakim danom sve veća tama crkvene stvarnosti neće ugasiti svjetlost svete Crkve. Gospode, proroke tvoje pobiše i žrtvenike tvoje raskopaše, i ja ostadoh jedini i traže život moj. A šta mu veli Božiji odgovor? Ostavih sebi sedam hiljada ljudi, koji ne prikloniše koljena pred Vaalom. Tako, dakle, i u sadašnje vrijeme postoji jedan ostatak po izboru blagodati. (3 Car. 19:10, 18; Rim 11: 3, 4, 5). „Neće presušiti kod Boga ljudi kroz koje će se djelo Njegovo vršiti neporočno“ (Varsanufiй Velikiй, 7, s. 293).
„Brat je pitao sv. Nifonta Carigradskog: „Kao što se danas sveti umnožiše po čitavom svijetu, hoće li tako biti i pri kraju vijeka ovoga?“ Blaženi mu odgovori: „Sine moj, do samog kraja vijeka ovoga neće presušiti proroci kod Gospoda Boga. Međutim, u poslednjim vremenima oni koji zaista budu radili za Boga će uspješno sakriti sebe od ljudi i neće među njima vršiti znamenja i čudesa, nego će poći putem djelanja, sarastvorenog smirenjem, i u Carstvu Nebeskom će se pokazati većim od drevnih otaca“. Takva su obećanja riječi Božijih i proročanstva svetih. Koliko god istinskih hrišćana da ostane pred kraj vremena, sveta vaseljenska Crkva će i tada biti obasjavana svjetlošću Pedesetnice. I, možda, najpobjedonosnija, najtrijumfalnija svjetlost Crkve bude upravo tada, kada bude, prema Jevanđelju, tako teško „naći vjeru na zemlji“.
 
I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.
 


LITERATURA
1. Pisaniя mužeй apostolьskih. Reprint. izd. 1895 g. Riga, Latviйskoe Bibleйskoe Obщestvo, 1994.
2. Pisьma zatvornika Zadonskogo Bogorodickogo monastыrя Georgiя. Voronež, 1860.
3. Tvoreniя svяtogo svящennomučenika Kipriana, ep. Karfagenskogo. Kiev, 1862, t. 2.
4. Živoй kolos s duhovnoй nivы. Vыpiski iz dnevnika prot. Ioanna Kronštadtskogo. SPb., 1911.
5. Prepodobnogo otca našego Makariя Egipetskogo duhovnыe besedы, poslanie i slova. Svяto-Troickaя Sergieva Lavra, 1904.
6. Ep. Feofan. Načertaniя hristianskogo nravoučeniя. M., 1891.
7. Prepodobnыh otcev Varsanufiя Velikogo i Ioanna rukovodstvo k duhovnoй žizni. M., 1883.


NAPOMENA:

  1. U prevodu prot. P. Preobraženskog: „Božanstvenih postanovljenja su tri: čežnja za životom, njegov početak i savršenje“ (1, s. 63).

 
Original preuzet sa Internet sajta „Pravoslavnaя beseda“.


Prevod sa ruskog jezika:
IGOR MIKOVIĆ

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *