Sveti Mardarije lješansko-libertivilski i sveamerikanski – prva struna svetosavsko-kosovskog zaveta u Americi i Kanadi

„Mardarije crkvu gradi, umire od gladi“

Beseda Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija
na godišnjem parastosu Vladici Mardariju Uskokoviću
u manastiru Svetoga Save u Libertivilu, 12. decembra 2013.

 

Vladika Mardarije je rođen u selu Kornet u Lješanskoj nahiji u Crnoj Gori. U selu Kornet je bio i manastir u svoje vrijeme, očevidno i za vremena Nemanjića. I danas postoje temelji tog manastira. To je ostavilo dubokog traga naročito na žitelje toga mjesta kao i na porodicu Uskoković. Iz te porodice je takođe bio u XVII vijeku i jedan Mitropolit crnogorski i skenderijski, koji se takođe zvao Mardarije Uskoković. Dakle, pošto u jedanaestoj godini nikome na pamet nije palo da njega monaši, onda je on već u jedanaestoj, dvanaestoj, poslan bio na školovanje u Beograd. U to vrijeme je veliki broj đaka odlazio, pošto tada u Crnoj Gori praktično i nije bilo srednjih škola. Camo je bila učiteljsko-bogoslovska škola. Školstvo je tek bilo u povoju. Veliki broj đaka je pod veoma teškim uslovima, nekada pješke hodajući do Beograda, stizao i tamo služio kod bogatih porodica da bi mogli da se školuju. Među te spadaju i veoma ugledne ličnosti, poznati pjesnici toga vremena. Samo da pomenem našeg profesora bogoslovije u Rakovici – Trifuna Đukića. On mi je pričao kako je on sa brašnjenicom koju mu je spremila majka, trebao da prođe preko Turske, jer Vasojevića dio nije bio oslobođen. Danima su išli tako, ne znam kako su stizali, gdje su noćivali kako bi stigli do Beograda. Jedan od takvih je bio i Mardarije. U Beogradu se školovao, međutim, kako kaže Dragutin Dragutinović u Životopisu njegovom – nije se micao od Saborne crkve. Stalno se kretao oko Sabornog hrama dokle ga nije primjetio tadašnji Mitropolit Srbije Dimitrije, i vidio kod tog djeteta nešto posebno. On ga je i poslao, preporučio žičkom Vladici Savi da ga smjesti u Studenicu, što je ovaj i učinio. Međutim, nije prošlo pet, šest mjeseci njegovog boravka u Studenici kada on bi zamonašen. Kao veoma mladoga, kao dijete ga praktično zamonašiše. Nakon njegove devetnaeste godine Mitropolit Dimitrije ga je poslao, odnosno srpska Vlada (očigledno i da je crnogorska Vlada u tome učestvovala) na školovanje u Rusiju. Tamo je učio seminariju u Žitomiru, a onda u Kišinjevu. Beoma brzo ih je okončao. Mislim da je završio za dvije godine četiri godine seminarije, da bi onda za dvije godine završio Duhovnu akademiju petrogradsku i već tada postao poznat. Tamo je i rukopoložen za jeromonaha i pročuo se kao veliki besjednik. Pošto je to već bilo vrijeme Prvog svetskog rata, on je širom Rusije posjećivao zarobljenike iz Austrougarske vojske, naše Slovene, Srbe. Do Sibira je išao da ih tješi, hrabri, da ih duhovno ukrepljuje, jer je bio izuzetno čovjekoljubiv. Slao je veliku pomoć, koju je skupljao, u Srbiju i Crnu Goru, nekada i nekoliko stotina hiljada rubalja. Munjevito je postao poznat u ruskim krugovima. Dospio je do carskoga dvora na kome se sukobio sa čuvenim, prokletim Raspućinom koji ga je javno napao. Zbog njegovih besjeda počeli su da ga prozivaju i u Dumi.

On je sa jedne strane očevidno bio ispunjen vjerom, a sa druge, zadahnut sveslovenskom idejom, takozvanim „pokretom slavjanofila“. Tom su pokretu pripadali Dostojevski, čuveni filosof i teolog Homjakov, kao i mnogi drugi najznačajniji ruski pisci i kulturni crkveni djelatnici XIX vijeka. Sačuvane su poslanice Homjakova i drugih koje su oni iz slavjanofilskih krugova upućivali braći Srbima. Vladika Mardarije je bio jedan od propovjednika jedinstva slovenskih naroda u jedinstvenu državu na čijem čelu bi se nalazila Rusija. To se očigledno nije dopalo mnogima koji su bili germanofili, takozvani „zapadnjaci“. Bila su dva pokreta u Rusiji: taj zapadnjački na jednoj strani i pokret slavjanofila na drugoj. Toga je bilo i u našem narodu, očevidno ne u tolikoj mjeri, ali je nesumnjivo bilo. Kao što u ostalom i danas imate ovo što se događa na svjetskom planu i što se događa i sa Rusijom, a naročito što se događa sa našim narodom, našom sudbinom, to nije ništa drugo nego ono što je nastalo od tih tragičnih raskola i zbivanja s početka XX vijeka. Svetozar Marković, na primjer, kao i mnogi drugi bili su, tako da kažemo, „zapadnjaci“; Obrenovići su bili „austrofili“, dok su Karađorđevići od samoga početka bili „rusofili“, kao i Petrovići na Cetinju. Jedan od tih pravoslavnih sveslovena bio je i naš Mardarije, koji je ostavio iza sebe nekoliko spisa za koje vjerujem da su ovdje sačuvani u njegovoj arhivi: Zaveštanje Rusiji, O Hristu, zbirka njegovih propovjedi štampana u Rusiji.

Bio je propovjednik ispunjen ognja duhovnoga, njegova je riječ bila savremena i živa, zato se i doticala srdaca širom Rusije, od Petrograda do Moskve. Godine 1917. počinje Revolucija, tada je čak bio izabran od Kozaka za predstavnika njihove eparhije na Velikom Saboru moskovskom, koji je održan 1917-1918. godine. Međutim, on nije dospio da učestvuje u tom Saboru, nego je otuda (Kerenski tako piše u njegovom žitiju), upućen ovdje u Ameriku u vrijeme episkopa Tihona, potonjeg moskovskog Patrijarha.

U Americi je već bila oformljena ruska eparhija i svi pravoslavni u početku na Američkom kontinentu su se okupljali oko nje. Blagodareći misiji preko Aljaske koja je došla, 1770. godine (na ovim prostorima Ruska Crkva je prvi misionar Pravoslavlja), i naš narod, koji je već u to vrijeme počeo da dolazi (sedamdesetih godina XVIII vijeka), takođe je prišao Ruskoj Crkvi. Srbi su tada zajedno sa Rusima stvarali prve crkvene zajednice i opštine, a u isto vrijeme već je počinjalo i podvajanje. S jedne strane, pojavila se Carigradska Patrijaršija koja je osnovala svoju arhiepiskopiju; s druge strane, među našima je bio taj pokret da se povežu sa Beogradom, pogotovo poslije obnove Pećke Patrijaršije.

Dakle, jeromonah Mardarije je bio od 1917. godine na čelu srpske misije za Srbe koji su pripadali u to vrijeme ruskoj episkopiji. Nakon kraćeg vremena čak su ga izabrali ovdje za episkopa, ali nije rukopoložen nego se vratio u Beograd. U to vrijeme je u Ameriku bio poslan, od srpske vlade, Vladika Nikolaj, koji je ostavio dubokog traga ovdje u Americi, posebno u životu našeg naroda, apostolskim služenjem i svjedočenjem Pravoslavlja na ovim prostorima. Bog je tu negdje sjedinio trojicu nesumnjivo savremenih apostola naše Crkve i uopšte Pravoslavlja: Sevastijana Dabovića, prvog pravoslavnog sveštenika rođenog na ovim prostorima; Vladiku Nikolaja i Vladiku Mardarija.

 

Vladika Mardarije Uskoković

Po povratku u Srbiju, Vladika Mardarije je boravio u manastiru Rakovici, pa je tek poslije ponovo biran za episkopa, a 1925-26. godine rukopoložen i upućen na ovaj kontinent. Kako je ostalo zapisano od Božidara Purića, čuvenog našeg književnika i političara: „Mardarije crkvu gradi, umire od gladi.“ Čovjek ogromne žrtve, koji je nailazio na veliko nerazumijevanje u Rusiji, ništa manje nerazumijevanja nije doživio ni ovdje od svojih. Mnogi su se rugali: „Nekakav ludi kaluđer hoće da gradi manastir.“ Treba proučiti i vidjeti kroz kakvo stradanje je taj čovjek prošao od Rusije, koje nije prestalo ni ovdje u Americi.

Međutim, blagodareći upravo njegovoj dubokoj vjeri i spremnosti da nosi Krst Hristov, rodila se ova svetinja. Nema nikakve sumnje da to je iznad svega Božije djelo i djelo Vladike Mardarija. Sami znate kakav je značaj manastira Svetog Save u Libertivilu za našu Crkvu, za naš narod na ovom kontinetu, a u isto vrijeme i za sveukupno Pravoslavlje i njegovu misiju ovdje. Jer to dvoje nikada ne smiju da budu razdvojeni. Dakle, treba proučiti njegovo žitije. Ima mnogo divnih svjedočanstava o svetosti njegovog života i kod Vladike Nikolaja i kod drugih koji su bili njegovi savremenici, a eto i iz Rusije. Jedno od svjedočanstava ispričao mi je Vladika Longin. Kada je ovdje prošle godine bio arhimandrit Vasilije Gondikakis, koji je bio iguman manastira Ivirona (sada živi negdje u skitu kod tog manastira), ovdje je vidio fotografiju Episkopa Mardarija. Ništa on nije znao niti čuo za njega, ni ko je ni šta je. Stao je, kaže, pred njegovu fotografiju – nesumnjivo pred njegovu ikonu – i rekao: „Mnogo je zanimljiv ovaj lik. Ko je ovaj čovjek?” I zaista, kada vidite njegovu fotografiju vidi se da je to čovjek unutarnjeg duhovnog života, to se vidi po njegovom stavu, po njegovim očima, po njegovom liku koji zrači. Nije čudo da je Svetogorac Vasilije – koga znam i koji je jedna izuzetna ličnost, duhovni sin velikog savremenog svetitelja Pajsija Svetogorca – to osjetio. Vi ste sigurno znali da je danas njemu godišnjica. Ja sam sinoć tražio i dobio knjigu o Vladici Mardariju od oca Nikolaja – hvala mu – i pogledam: 12. decembar. Sinoć poslije 10 sati sam pogledao i rekao: „Pa ovo je kao čudo što sam tu knjigu baš sada dobio“, i kažem Vladici da mu održimo pomen. Ako Bog da, ja se nadam da ćemo iduće godine pjevati i tropar novom Apostolu libertivilskom, Episkopu i mučeniku, stradalniku i ispovjedniku Mardariju. Bog da mu dušu prosti!

Molitvama Svetog Oca našeg Mardarija Libertivilskog, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj i spasi nas. Amin!

 

Mitropolit Amfilohije i Episkop novogračanički i srednjezapadnoamerički Longin pred grobnicom Svetog Mardarija 12. decembra 2013.

 

Kapija manastira Svetog save u Libertivilu

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *