NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » SLOVO 7, PROTIV ONIH KOJI SU OTIŠLI NA VOJNIČKA IGRALIŠTA, I O JEVANĐEOSKOJ IZRECI: UĐITE KROZ USKA VRATA, JER SU PROSTRANA VRATA I ŠIROK PUT KOJI VODI U POGIBIJU, I MNOGI ULAZE NJIMA, A NA KRAJU O BOGATAŠU I LAZARU

SLOVO 7, PROTIV ONIH KOJI SU OTIŠLI NA VOJNIČKA IGRALIŠTA, I O JEVANĐEOSKOJ IZRECI: UĐITE KROZ USKA VRATA, JER SU PROSTRANA VRATA I ŠIROK PUT KOJI VODI U POGIBIJU, I MNOGI ULAZE NJIMA, A NA KRAJU O BOGATAŠU I LAZARU

SVETI JOVAN ZLATOUSTI

Slovo 7, protiv onih koji su otišli na vojnička igrališta, i o jevanđeoskoj izreci: uđite kroz uska vrata, jer su prostrana vrata i širok put koji vodi u pogibiju, i mnogi ulaze njima, a na kraju o bogatašu i Lazaru
 
HTIO BIH opet da se latim za obično učenje i da vam predložim duhovnu trpezu, ali oklijevam i suzdržavam se, jer vidim da vi ne izvlačite nikakvog ploda od neprestanog učenja. I zemljoradnik, nakon što neštedećom rukom baci sjemena u njedra zemlje i ne vidi biljke koje bi odgovarale njegovom trudu, ne laća se sa starim poletom za obradu zemlje, zato što uvijek nada na plodan rod olakšava težinu truda. Tako bih i ja lako podnio ovaj veliki trud učenja, kada bih znao da se od mojih kazivanja barem nešto pridodaje u vašu korist. A sada, kada vidjeh kako se poslije mnogih mojih upozoravanja, poslije toliko mnogo nagovaranja i prijetnji (jer ja nisam prestajao da vas podsjećam na strašni sud i neizbježne kazne, na oganj neugasivi i na crva koji ne umire), neki od onih koji to slušaše (ne izričem ovu osudu protiv svih, ne!), zaboravivši sve to, opet se predadoše satanskom zrelištu konjskih stadiona; sa kakvom nadom ja treba da se prihvatim istog mog posla i da im predložim ovo duhovno učenje? Videći da oni ne izvlače iz njega nikakvu korist za sebe, nego jednostavno po navici aplaudiraju mojim riječima, i pretvaraju se da sa zadovoljstvom primaju moje riječi, a poslije toga opet trkom trče na konjske trke i sa nesuzdrživim bjesnilom plješću konjskim jahačima, sa velikim nestrpljenjem se iskupljaju, često i prepiru između sebe i govore: ovaj konj nije dobro trčao, a onaj je spotakavši se pao, i jedan navija za jednog jahača a drugi za drugog, a nikada i ne pomisle i ne sjete se mojih riječi, ni duhovnih i strašnih tajanstava koja se ovdje vrše, nego, kao da su zarobljeni đavoljim mrežama, provode tamo čitave dane, predavajući se satanskom gledalištu, daju sebe na sramotu i judejima i paganima i svima koji hoće da ismiju naše (učenje), – ko, pa makar bio i sasvim kamen i bezosjećajan, može to podnijeti bez patnje, a ne mi, koji se staramo da pokažemo otačku o vama svima brigu? Nas rastužuje ne samo to što oni koji tako postupaju navlače na sebe najtežu osudu. Mi za svoj trud očekujemo nagradu od Vladike; jer smo učinili sve što je do nas – nudimo vam srebro, podijelili smo povjereni nam talenat i nismo propustili ništa od onoga što smo trebali da učinimo; ali oni koji su dobili to duhovno srebro – kakvo će, reci ti meni, imati opravdanje, kakav oprost, kada se od njih zatraži ne samo srebro koje su dobili, nego i dobit od njega? Kakvim će očima gledati na Sudiju? Kako će oni podnijeti taj strašni dan, te neizdržive kazne? Zar će moći da se pozovu na neznanje? Svaki dan mi zovemo, objašnjavamo, pokazujemo pogibeljnost obmane, veličinu štete, lažljivost satanskog praznovanja, i opet vas ne mogadosmo dirnuti! Ali zašto ja govorim o strašnom danu? Pogledajmo za sad samo ovo ovdašnje. Kako, reci ti meni, oni koji učestvuju u tom satanskom gledalištu mogu doći ovdje bez straha, kada se njihova savjest buni i gromko vapije? Ili oni ne čuju šta govori blaženi Pavle, učitelj vaseljene: kakvo je opštenje svjetla sa tamom, ili kakav udio ima vjerni sa nevjernim (2 Kor. 6: 14-15)? Kakvu kaznu ne zaslužuje to što vjernik koji učestvuje ovdje u molitvama i strašnim tajanstvima i duhovnom učenju, posle ovdašnjeg sveštenodejstva odlazi i sjeda na satanski stadion zajedno sa nevjernim, – šta sa bludećim u mraku beščašća čini ozareni svjetlošću Sunca pravde? Kako mi onda, reci mi, možemo zagraditi usta paganima i judejima? Kako ćemo stati i ubijediti ih da se obrate ka blagočešću, kada oni vide da se oni koji pripadaju našoj zajednici miješaju sa njima na tim pogibeljnim i svakojake mrskosti ispunjenim predstavama? I radi čega, kaži mi, ti, koji si bio ovdje i očistio um i nastrojio dušu na bodrovanje i skrušenje, odlaziš tamo i ponovo se skrnaviš? Ili ne čuješ šta govori jedan premudri: jedan gradi, a drugi razgrađuje, šta će uspjeti bolje, samo trud (Sir. 34:23)? Isto se i danas dešava. Kada ono što smo izgradili ovdje neprestanim učenjem i objašnjavanjem duhovnim ti, otišavši tamo, sve istog časa srušiš i poravnaš, da tako kažem, sa zemljom: kakva će onda korist biti u tome što mi opet gradimo zgradu koju vi nanovo rušite? Nije li to krajnje bezrasudno i bezumno? Reci mi: kada bi vidio nekoga da to radi sa stvarnim zgradama, koje su od kamena sazidane, zar na njega ne bi ledao kao na bezumnika koji se nepotrebno i uzaludno trudi i traći sva svoja sredstva na takav pogrešan način? Isto tako rasuđuj i zaključuj i o ovom duhovnom zidanju. Evo, ja, otkako sam postavljen na ovo (služenje) blagodaću Božijom, svaki dan uzdižem u visinu ovo duhovno zdanje, i nastojim da vas dovedem do učenja o vrlini; a neki od onih koji su sada ovdje zgradu koja je podignuta velikim trudom, po neobjašnjivoj lakomislenosti, u jednoj minuti, gotovo vlastitim rukama, ruše do temelja, pričinjavajući tako meni veliki bol, a sebi najveću moguću štetu i nepodnošljivi gubitak.
2. Možda sam vas prestrogo obličio; obličenje je prestrogo zbog ljubavi prema vama, ali zbog važnosti pregrešenja ono još i nije dovoljno silno. Međutim, pošto se mora pružati ruka i palim, i pokazivati otačka briga za one koji su došli do takve bezbrižnosti, tako ni ja ne očajavam za njihovo spasenje, samo kada bi oni odlučili da ne padaju opet u iste greške, da ne šire dalje svoju bezbrižnost i da prestanu da opet idu na konjska takmičenja i od svakog tome sličnog satanskog zrelišta. Mi imamo čovjekoljubivog, krotkog i brižljivog Vladiku, Koji, znajući nemoć naše prirode, kada mi, spotakavši se zbog nebrige padamo u nekakav grijeh, od nas traži samo da ne očajavamo, nego da odustanemo od grijeha i požurimo na ispovijest. I ako to učinimo, On nam obećava brzo pomilovanje; jer On sam govori: zar onaj koji padne neće ustati, ili se onaj koji se odvrati neće obratiti (Jer. 8:4)? Prema tome, znajući ovo, ne budimo nemarni prema čovjekoljublju Vladikinom, nego nadvladajmo štetnu naviku, i ne hodajmo prostranim vratima i širokim putem, kao što danas čuste zajedničkog nam svima Vladiku, Koji u Jevanđelju predlaže ovakvo uputstvo: uđite kroz uska vrata, jer su prostrana vrata i širok je put koji vodi u pogibiju, i mnogi idu njima (Mt. 7:13). Slušajući o prostranim vratima i širokom putu, nemoj da se zavaravaš zbog takvog početka, i ne gledaj na to što mnogi idu po tom putu, nego pomisli na to da on na kraju postaje tijesan. I o tome razumno pomisli, da se ovdje ne govori o čulnim vratima i prosto o putu, nego se predlaže priča koja se odnosi na čitav naš život, koja se tiče vrline i poroka. Zbog toga Gospod i počinje govor riječima: uđite kroz uska vrata, nazivajući tako vrata vrline; zatim, rekavši: uđite kroz uska vrata, objašnjava nam i razlog zbog kojeg On tako govori. Iako su, govori On, i tijesna ta vrata i veoma je teško proći kroz njih, ako se pak malo potrudite, ući ćete na veliku širinu i prostor, koji će vam pružiti veliku radost. Dakle, govori On, ne gledajte na to što su ta vrata tijesna, neka vas ne zbunjuje početak, i neka vas tjeskoba ulaska ne razlijeni, zbog toga prostrana vrata i široki put vode u pogibiju. Tako su mnogi, ne pogledavši unaprijed šta će biti dalje, sami sebe zavaraše i dođoše do pogibije! Zato On i govori: jer su prostrana vrata i širok je put koji vodi u pogibiju, i mnogi idu njime. I s pravom je nazvao prostranim vratima i širokim putem koji vode u pogibiju. Oni koji žure da idu na konjska takmičenja i druge satanske predstave ne brinu za cjelomudrije, nikoliko se ne staraju o vrlini, hoće da se raskalaše, predaju se veselju i prezasićivanju, svakodnevno sebe troše bezumnom i pobješnjelom strašću prema parama i priljepljuju se djelima ovoga svijeta, zaista i idu kroz prostrana vrata i širokim putem; a kada, daleko otišavši naprijed i sakupivši veliko breme grehova, dođu do kraja puta iznureni, više neće moći da idu dalje, jer će ih uzanost puta zadržavati i oni, obremenjeni težinom grijeha, neće biti u stanju ići dalje po njemu; zbog toga će neizbježno pasti u samu propast pogibije. Kakva je, kaži mi, onda korist za one koji iđahu kratko vrijeme širokim putem to – što na kraju bivaju podvrgnuti vječnoj pogibiji; razveselivši se maltene u snu – da kaznu trpe u stvarnosti? Zaista, sav sadašnji život, u poređenju sa kaznom i mučenjem koji nas očekuju, jeste snoviđenje jedne noći. Pa zar je sve ovo što je napisano, napisano da bismo mi to samo pročitali? Dejstvom blagodati Duha riječi Gospodnje predane su pisanim slovima da bismo mi, dobivši od njih preventivne lijekove protiv naših strasti, mogli da izbjegnemo kaznu koja nam prijeti. Zbog toga Vladika naš Hristos, nudeći lijekove koji odgovaraju ranama, predlaže ovakvu pouku: uđite kroz uska vrata. Uskim On ta vrata nije nazvao zato što su ona po svojstvu svome uska, nego zato što ih naša volja, sklona nerađenju duhovnom i bezbrižnosti, smatra uskim. I nije ih zbog toga nazvao tijesnim da bi nas (od njih) odvratio, nego da bismo mi, uklonivši se od drugih, širokih vrata, i spoznavši i jedan i drugi put na osnovu njihovog kraja, izabrali za sebe put tijesni.
3. No, da bi besjeda bila jasna svima, ako nemate ništa protiv, ja ću prikazati takve ljude, koji su ušli kroz prostrana vrata i išli širokim putem, i mi ćemo vidjeti kakav je njihov kraj; prikazaću i one koji su ušli kroz uska vrata i išli putem patnji, i doznaćemo kakvih blaga su ovi dostigli. Radi toga ja ću vam predstaviti jednog od onih koji su ušli kroz prostrana vrata, i jednog od onih koji iđahu po putu uskom i skorbnom, i dokazaću istinu riječi Gospodnjih, takođe pomoću iste te priče Gospodnje. I tako dakle, ko je taj koji je ušao kroz prostrana vrata i išao širokim putem? Unaprijed treba reći ko je taj, i kakav prostorni put je prošao idući širokim putem, a zatim vam objasniti do kakvog je konca došao. Znam da ste vi, kao upućeni, već shvatili o kome će biti riječi; ipak, moram to da kažem. Sjetite se onog bogataša što se svaki dan odijevao u svilu i kadifu, priređivao blještave pirove, hranio džabalebaroše i ulizice, nalivao mnogo vina, pretrpavao se svaki dan, predavao se velikom veselju, ušao kroz prostrana vrata i neprekidno bio u zadovoljstvima i radosti ovoživotnoj. Sve je priticalo do njega, kao što se izvori ulivaju u rijeku – mnogobrojna posluga, neopisivo veselje, tjelesno zdravlje, višak para, poštovanje od naroda, pohvale od ulizica, i ništa ga u to vrijeme nije žalostilo. Osim toga on se, živeći u takvom izobilju pića i poslastica, nije samo naslađivao tjelesnim zdravljem i svakojakim zadovoljstvima, nego je i pored bijednog Lazara, koji je ležao pored vrata prekriven ranama, okružen i lizan psima i rastrzavan glađu, prolazio bezosjećajno i nije mu davao čak ni mrvice. Tako je taj bogataš, ušavši kroz prostrana vrata, išao po širokom putu veselja, raskalašenosti, smijeha, zadovoljstva, prejedanja, pijanstva, izobilja u novcu, prefinjenosti u odjeći. I dugo, svo vrijeme svog života, iđaše on po širokom putu, ne doživjevši nikakvu tugu, nego kao da mu je stalno vjetar duvao u leđa, tako i on stalno guraše naprijed sa velikim zadovoljstvom i lakoćom. Nigdje ne bijaše prepreka, strmine, ni hridi, ni brodoloma, ni neočekivanog preokreta, nego, kao po čvrstom i utabanom putu, tako on prođe svoj ovozemaljski život; iako je svakodnevno bio zalivan talasima poroka, on to nije osjećao; iako je svakodnevno bio rastrzavan gnusnim željama, on se još i naslađivao time; iako je stalno bio opsjedan nesuzdržavanjem, prejedanjem, bezumnom strašću ka novcu, on uopšte nije osjećao ta zla i nije mogao predvidjeti čime će se završiti njegov put: naprotiv, naslađujući se samo prijatnošću sadašnjice, on nije ni razmišljao o vječnoj patnji, nego je, da tako kažem, kao začaran išao po širokom putu, ustremljen ka samoj propasti, koju nije mogao vidjeti od velike opjanjenosti. Uspjeh u svim svjetovnim djelima, zamaglivši njegov razum, oslijepio je njegovo misaono oko i on je, kao da je izbugio vid, išao, ne znajući kuda ide. A možda on više nije ni razmišljao o ljudskoj prirodi, videći da kod njega nije moglo biti nikakvog neuspjeha. On ne samo da se veselio, nego je bio i bogat; ne samo da je bio bogat, nego se koristio i tjelesnim zdravljem; ne samo da se koristio tjelesnim zdravljem, nego i uslugama drugih, i to sa velikom usrdnošću; gledavši kako sve pritiče ka njemu kao što se izvori ulivaju u rijeku, živio je u neprekidnom zadovoljstvu. Vidite li, ljubljeni, kakvim se sve zadovoljstvima naslađivao čovjek koji je ušao kroz prostrana vrata i išao stalno širokim putem? Ali neka se niko od slušajućih ovo ne usudi da proslavi njega prije kraja, nego neka pričeka završetak djela, i neka tada donese presudu. A sada ću, ako nemate ništa protiv, predstaviti onoga ko je ušao kroz uska vrata i išao putem patnje, i onda ćemo, pogledavši i na kraj jednog i na kraj drugog, imati ispravno mišljenje i o jednom i o drugom. A koga drugog bismo mogli predstaviti sada, ako ne Lazara, koji je ležao kod vrata bogataševih, koji je sav bio prekriven ranama, koji je gledao kako se jezik pasa dotiče njegovih čireva, a nije imao snage čak ni da ih otjera? Kao što je onaj, prošavši kroz široka vrata, išao po širokom putu, tako je i ovaj, blaženi (ja ga već nazivam blaženim za to što je on odlučio da uđe kroz tijesna vrata) ušao kroz uska vrata, u svemu suprotna širokim. Kao što se onaj neprestano veselio, tako se ovaj neprekidno borio sa glađu. Onaj koji se uz raskoš i tjelesno zdravlje naslađivao i viškom para svo svoje vrijeme je traćio u prejedanju i pijanstvu; a ovaj, iznuravan krajnjom bijedom, stalnom bolešću i neizdrživo bolnim ranama, nije imao za osnovnu hranu, nego je maštao o mrvicama bogataševim, a ni njih nije dobijao.
4. Vidiš li da je onaj koji je ušao kroz uska vrata stalno išao po tijesnom putu? Vidiš li da je onaj koji je prošao kroz prostrana vrata išao i po širokom putu? Pogledajmo sada na kraj obojice, kako je ovaj došao do tijesnog kraja, a onaj do širokog i ispunjenog velike slave, da se ne bismo, dobro to shvativši, na svakojake načine domagali širokog puta i da ne bismo nastojali da uđemo kroz prostrana vrata, nego da bismo tražili uska vrata i išli po uskom putu, kako bismo dostigli zaista dobar i slavan kraj. Kada je došao kraj života obojice (bogataša i Lazara), gledaj šta govori (Gospod) prvo o onom ko je išao putem patnje. Umrije ništi, i odnesoše ga angeli u krilo Avraamovo (Lk. 16:22). Vjerovatno, angeli su ga vodili, dočekavši ga i orkužujući ga, poslije mnogo patnji i tijesnog koračanja sprovodeći ga u zemlju pokoja. Vidiš li kakav se prostor otvara na kraju uskih vrata i tijesnoga puta? Pogledaj zatim na pogibeljni kraj širokog puta. A umrije, govori Gospod, i bogataš, i sahraniše ga. Niko ga ne dočeka, niko ga ne prati na putu, kao Lazara. Tako se on svim tim naslađivao na širokom putu, i imao mnogo onih koji su ga okruživali i ugađali mu, tj. ulizica i džabalebaroša; ali kada je došao do kraja, lišio se svega i ostao sam poslije mnogih zadovoljstava, ili, bolje rečeno, poslije kratkog zadovoljstva i blagostanja; zato što je sav sadašnji ovozemaljski život kratak u poređenju sa budućim vijekom. Tako da je on, nakon kratkovremenog zadovoljstva kojim se naslađivao idući po širokom putu, kročio u zemlju tjeskobe i patnje. Ovaj se upokojio u krilu patrijarha, dobijajući nagradu za trud i mnoge patnje, poslije gladi, rana i ležanja kraj vrata, naslađivao se neizrecivom i neopisivom radošću; a onaj, poslije veselja i zadovoljstava, poslije velikog prejedanja i pijenstva, podvrgnuvši se neizbježnoj kazni, stradao je u plamenu. I, da bi i jedan i drugi saznali, prvi – korist tijesnog puta, a drugi štetu i gibeljnost širokog, oni vide jedan drugog, na velikoj udaljenosti. Poslušaj kako: i u adu, usmjerivši pogled nagore, bivši u mukama, (bogataš) vidje Avraama izdaleka, i Lazara u krilu njegovom (st. 23). Mislim da je bogataš osjetio najdublju moguću patnju kada je vidio tako neočekivan obrt situacije, kako se onaj koji je ležao kraj vrata i bio opsjedan psećim jezicima koristi takvom odvažnošću i leži u krilu patrijarha, a on sam – prekriven stidom, i uz to gori u ognju. Na taj način, vidjeći da su okolnosti došle u potpuno izokrenuto stanje, da on sam, da tako kažemo, razveselivši se u snu i sjenci, sada trpi neizdrživu kaznu, i da su ga široki put i prostrana vrata doveli do tako tijesnog kraja, a da se sa Lazarom desilo nešto sasvim suprotno, i da se on za ovdašnje trpljenje naslađuje tamošnjim neizrecivim blagom, bogataš, kada ga je spopala velika smutnja i kada je vlastitim iskustvom spoznao da je on sam sebe podvrgao potpunoj obmani izabravši široki put, obraća se sa molbom patrijarhu i izgovara riječi žalobne i pune suza. Onaj koji ranije nije htio ni da se obrati Lazaru niti da gleda u tog bijednika što je ležao kraj vrata i, može se slobodno reći, koji ga se gnušao zbog smrada rana njegovih i zbog vlastite prefinjenosti u kojoj je on stalno živio sa veseljem, sada preklinje patrijarha i govori: oče Avraame, pomiluj me, i pošalji Lazara, da umoči kraj svog prsta u vodu, i rashladi jezik moj; jer stradam u plamenu ovom (st. 24). Ove bi riječi mogle da ražaloste; međutim, on ni na taj način nije sebi pomogao, zato što ove riječi ne bijahu izgovorene u svoje vrijeme, i molitva njegova ne bijaše prinesena kad je trebalo. Pošalji, govori on, Lazara, tog bijednika, kojeg se ranije ja gnušah, kome nisam ni mrvice davao; on meni sada treba i tražim taj prst koji su lizali psi. Vidiš li, kako ga je kazna smirila? Vidiš li – do kakvog je tijesnog kraja doveo široki put? On se sa molbom ne obraća Lazaru, nego patrijarhu, i s pravom: zbog toga što na bijednog ni pogledati nije smio. Mislim da se on sjetio svoje besčovječnosti i, razmislivši kako je surovo postupao sa Lazarem, mislio je da ga ovaj možda čak ni odgovorom neće udostojiti. Zbog toga se i ne obraća njemu sa molbom, nego preklinje patrijarha. Međutim, ni ovim nije postigao nikakav uspjeh: tako je veliko zlo nepravovremenost postupka i zloupotreba vremena života koje nam je Božije čovjekoljublje dalo za djelo našeg spasenja. Kakav dijamant ne bi smekšale ove riječi i ne oraspložile prema sažaljenju i saučešću? Međutim, ni uz sve to patrijarh se ne uklanja ka zadovoljenju molbe, ali ga barem udostojava odgovora, objašnjava mu da je on sam vinovnik svojih nedaća. Patrijarh mu govori: čedo, sjeti se kako si primio blaga svoja u životu svome, a kako je Lazar svoje zlo; sada se pak on ovdje tješi, a ti patiš. I nad svim ovim između vas i nas utvrdi se velika propast, tako da oni koji hoće da pređu odavde k vama ne mogu, niti otamo kod nas prelaze (st. 25 i 26). Strašne su ove riječi i morale bi ganuti one koji imaju um. Da bi bogatašu dao do znanja da on sa svoje strane osjeća saučešće sa njim i da osjeća sažaljenje, videći težinu njegove kazne, ali ne može ništa učiniti za njeno olakšanje, patrijarh mu, kao da sebe opravdava, govori: htio bih ti ja pružiti ruku pomoći, olakšati tvoje patnje i umanjiti silu mučenja, ali ti si sam odranije sebe lišio sebe takve utjehe. Zbog toga i govori: čedo, sjeti se. Pogledaj na blagost patrijarha: naziva ga čedom! Ali iako to pokazuje krotkost Avraamovu, ipak nikakvu pomoć ne pruža bogatašu, zato što je on sam sebe izdao. Čedo, govori on, sjeti se kako si primio blaga svoja u životu svome. Podsjeti se na prošlost, ne zaboravi kakvim si se veseljem naslađivao, kakvim zadovoljstvima, kakvom raskošju, kako si proveo sav život u prejedanju i pijanstvu, misleći da se u tome sastoji sav život i smatrajući to za blago. Odgovorio je bogatašu u skladu sa njegovim načinom razmišljanja; jer, ne pomišljajući ni na šta visoko, i nemajući pred očima nedaće koje ga čekaju u budućnosti, on je te naslade smatrao za blago.
5. I danas mnogi od onih koji su se pristrastili k raskoši i prejedanju, kada hoće da izraze veoma veliko zadovoljstvo, imaju običaj da kažu: mi imamo mnogo blaga. Ne nazivaj, čovječe, samo takve stvari blagom, rasuđujući razumno da su ta blaga data nama od Vladike na to, da bismo mi, koristeći se njima sa umjerenošću, podržavali život i potkrjepljivali nemoć tijela, jer – postoje i druga, istinska blaga. Ništa od ovdašnjeg nije blago – ni veselje, ni bogatstvo, ni skupocjena odjeća, nego sve to može biti samo nazvano blagom. Šta ja govorim: nazvano blagom? Često ovi predmeti bivaju još i uzrok naše pogibije, kada se njima ne koristimo kako treba. Tako, bogatstvo bi bilo blago za onoga ko njime vlada ako bi ga on trošio ne samo na veselje, ne na pjanstvo i štetna zadovoljstva, nego bi, umjereno se koristeći veseljem, ostalo razdavao sirotinji za hranu: tada bogatstvo predstavlja blago! A ako se pak taj preda veselju i drugom razvratu, bogatstvo ne samo da mu neće donijeti nikakvu korist, nego će ga survati u duboku propast, što se i desilo sa ovim bogatašem. Zbog toga mu patrijarh i govori: čedo, sjeti se kako si primio blaga svoja u životu svome. Ono što si smatrao za blago – to si i dobio; a Lazar je dobio zlo; – ne zato što je Lazar to zlo smatrao zlom, ne! – nego u skladu sa mišljenjem bogataševim (Avraam) je rekao i ove riječi. Jer je on stvorio takvo mišljenje, prema kojem je bogatstvo, veselje, prejedanje i prefinjenost smatrao blagom, a bijedu, glad i tešku bolest je priznavao za zlo. Zbog toga, onako kako si ti sam svoju predstavu stvorio, sjeti se da si ti, u skladu sa njom, primio ta blaga kada si išao po širokom i prostranom putu, i Lazar je primio zlo, takođe prema tvojoj predstavi o tome, kada je išao uskim vratima i tijesnim putem. Međutim, dok si ti gledao samo na početak puta, on je gledao i na kraj, ne postajući bezbrižan na početku puta; zato on danas prima utjehu, a ti stradaš; kraj je i kod jednog i drugog ispao obrnut. Vi ste sada u stvarnosti vidjeli kraj širokog i prostranog puta; saznali ste kako je onaj koji je izabrao da prođe kroz uska vrata i ide po tijesnom putu došao do blagog kraja; poslušajte i nešto još strašnije. I nad svim ovim, između nas i vas velika se propast utvrdi, tako da oni koji odavde hoće da pređu dole ne mogu, niti oni otamo prelaze kod nas. Ne preskačimo, ljubljeni, ove riječi bez pažnje, nego razmislimo o tačnosti izraza i o tome, kakvom se čašću i visokim mjestom koristi onaj koji ležaše kraj vrata, prezren, ništ, stalno boreći se sa glađu, pokriven ranama, izložen psima. Ja se vrlo rado veoma često vraćam na ovaj predmet, da niko od onih koji žive bijedno ili u bolestima i gladi ne bi prezirao sebe i smatrao se nesrećnim, nego da bi se, prenoseći sve sa trpljenjem i zahvalnošću, hranio blagim nadama i očekivao ove neizrecive nagrade i platu za svoj trud. I nad svim ovim. Šta je to – nad svim ovim? Kazavši bogatašu: ti si primio u svom životu sve ono što si smatrao blagom, Avraam je dodao ove riječi, objašnjavajući mu da je svaki od njih dostigao odgovarajući kraj, povrh svega rečenog: ti – patnju, tjeskobu i neugasivi oganj, poslije naslađivanja onim što si smatrao za blago, a on – veselje i nasladu blagom i boravkom sa svetim, poslije borbe u toku čitavog svog života sa onim što si ti smatrao zlom. I kako je svaki od vas dostigao odgovarajući kraj – tebe su prostrana vrata i široki put doveli do te tjeskobe, a njega su uska i tijesna vrata dovela do ovog veselja, tako se i nad svim tim između vas i nas velika propast utvrdi. Pogledaj: bijednik koji je bio prekriven ranama (opet govorim o tome) odnesen je patrijarhu, kod pravednika; između nas i vas, govori on. Vidiš li kakvog je udjela udostojen onaj koji je sa trpljenjem i blagodarnošću prenosio tešku bolest i glad? Između nas i vas, govori, velika se propast utvrdi. Mnogo, govori, nas dijeli, ne obična propast, nego propast velika; zbog toga što je zaista veliko rastojanje i velika razlika između vrline i poroka: posljednji je prostran i širok, a prva je uska i tijesna; raskoš je prostrana i široka, a bijednost i nužda uski su i tijesni. Zato, kao što su ovdje putevi suprotni, i jedan ide po putu uskom i tijesnom, čuvajući cjelomudrije, odabirajući nesakupljanje blaga i prezirući taštinu; a drugi, žureći da ide po putu prostranom i širokom, predaje sebe pijanstvu i veselju, bezumnoj strasti ka novcu, neuzdržavanju i pogibeljnim zrelištima, a velika, ogromna je razlika između ovog i onog! – tako će se i u vrijeme kažnjavanja i nagrađivanja pokazati velika razlika u plati. Propast, govori, se velika utvrdi između nas, to jest, pravednih, dobrodjeteljnih, koji smo se udostojili tog udjela, i vama, koji provedoste život u beščašću i grijehu. I toliko je velika ta propast, da oni koji bi htjeli odavde da pređu dole ne mogu, niti otuda kod nas prelaze. Vidiš li veličinu propasti? Vidiš li odgovor teži od pakla? Kada ste na početku slušali o blagostanju bogataša i o velikoj uslužljivosti kojom se koristio budući okružen svime i svakodnevno sebe predavavši veselju, niste li ga smatrali blaženim; takođe, vidjevši onoga kako leži kraj vrata i strada od žestokih rana, niste li smatrali život njegov žalosnim? Ali evo na kraju svega mi vidimo nešto sasvim obrnuto – onoga u plamenu poslije veselja i pijanstva, a ovog u krilu patrijarha poslije krajnje bijede i gladi! I tako, da ne bismo previše rastegli govor, možemo pouku ovdje završiti i zamoliti vas, ljubljeni, da ne tražite prostrana vrata i širok put i ne domažete se na sve načine udovoljstava, nego da pomišljate na kraj i jednog i drugog puta i, zamišljajući u mislima udio koji je postigao bogataša, da izbjegavate široki put, već da tražite vrata uska i put tijesan, da biste poslije ovdašnje patnje stigli u zemlju slave. Bježite, govorim vam, i razglašavam na sva usta, od satanskih zrelišta i štetnog posjećivanja konjskih igrališta; jer sam zbog onih koji su se time zanijeli ja i bio prinuđen da kažem ovo, da bi oni, urazumivši se, ostavili taj put i pošli putem tijesnim, tj. putem vrline, i tako se udostojili, poput Lazara, krila Avraamova, i da bi se, izbavivši se od paklenog ognja, naslađivali onim neizrecivim blagom, koje oko ne vidje i uho ne ču (Kor. 2:9), čega da se udostojimo svi mi, blagodaću i čovjekoljubljem Gospoda našega Isusa Hrista, i Oca i Duha Svetoga, Kojima neka je slava, moć i čast, sada i uvijek i u vijekovima vijekova.
Amin.
 

Tekst se navodi prema izdanju: „Polnoe sobranie tvoreniй Sv. Ioanna Zlatousta v dvenadcati tomah Tomь pervый. Kniga vtoraя. Pravoslavnaя kniga Moskva 1991 str. 867-877.“ Reprint izdanja: „Tvoreniя svяtago otca našego Ioanna Zlatousta, Arhiepiskopa Konstantinopolьskago, vь russkomь perevode. Tomь pervый. Vь dvuhь knigah. Kniga vtoraя. Izdanie vtoroe. S.-Peterburgь. Izdanie S.-Peterburgskoй Duhovnoй Akademii. 1898.“

Ruska verzija na sajtu Pravoslavnoe Patrologičeskoe Obщestvo.
 


Preveo i pripremio:
IGOR MIKOVIĆ  

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *