NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Slovo 43. nadgrobno Vasiliju, arhiepiskopu kesarije kapadokijske

Slovo 43. nadgrobno Vasiliju, arhiepiskopu kesarije kapadokijske

Sveti GRIGORIJE Bogoslov

 

Ostalo bijaše još da Veliki Vasilije, koji mi je uvijek predlagao teme za besjede (zato što se toliko ponosio mojim besjedama, koliko se neko ne ponosi svojim), danas samog sebe predloži meni za podvig u riječima – najveličanstveniju temu koja je ikada dopala u žrijeb besjedniku. Jer mislim da ako bi neko, ispitujući silu svojih riječi, htio da odredi njihovu snagu i ako bi se od svih mogućih ograničio na samo jedan predmet (kao kad slikari određuju sebi epohalne motive), on bi bez dvoumljenja isključio iz izbora ovaj koji ja imam, kao nedostupan za ljudske riječi, i izabrao prvi od preostalih. Tako je teško govoriti u pohvalu ovoga muža, teško ne samo za mene, koji sam se još davno odrekao od traženja počasti, nego i za one koji su čitav život posvetili govorništvu, samo se njime bavili i slavu za sebe tražili samo u predmetima sličnim ovome! Nikako ja drugačije na ovo djelo ne gledam, a gledam, koliko mogu sam u sebi u to biti uvjeren, savršeno ispravno. Ali ja ne znam koju bih drugu temu mogao odabrati za besjedu, ako ne ovu, i da li bih čime mogao učiniti veću čast sebi, ljubiteljima vrline ili samom besjedništvu, ako bih za temu izabrao nešto drugo, a ne pohvalu ovoga muža. Za mene će to biti ispunjenje najsvetijeg duga. A naš govor je dug nad dugovima, zato što se onima koji su obdareni, između ostalog, i umjećem govorništva, dug najbolje vraća baš govorom. Ljubiteljima vrline besjeda o vrlini biće ujedno i naslada i podstrek. Jer ono što se hvali – to se i prima. Zbog toga nema zajedničkih uspjeha u nečemu što se zajednički i posvuda ne hvali. Naposlijetku, sama besjeda moja u oba slučaja neće ostati bez uspjeha. Ako se ona barem približi dostojanstvu onoga kojeg hvali, moć riječi će time dokazati svoju silu. A ako pak u mnogome ostane pozadi (što će se neizostavno i desiti, pošto se latila Vasilija da hvali), samim tim će otkriti nemoć rječitosti, te da je onaj kojeg je hvalila iznad svake mogućnosti opisivanja riječima. Ovo su razlozi koji su me prinudili na besjedu i zbog kojih stupam na taj podvig.
Ali neka se niko ne čudi što se ovoga djela laćam kasno i nakon što su mnogi već hvalili i proslavljali Vasilija, privatno i javno. Neka mi oprosti ova božanstvena duša, predmet moga postojanog dubokog poštovanja! A nema sumnje da će onaj koji je, dok je još među nama bio, mnogo toga ispravljao u meni po pravu družbe i po najboljem zakonu (ne stidim se da kažem da je on svima bio zakon vrline), biti snishodljiv prema meni i sada kada je iznad nas. Neka mi oproste i oni od vas koji sa većim žarom hvale Vasilija, ako se uopšte može reći da neko od vas ima više žara od drugih, a ne da svi stojite u istoj mjeri po usrdnosti hvaljenja! Jer nije zbog ljenosti moj dug do sada ostajao neispunjen (nikada ja ne bih mogao da tako prezirem potrebe za vrlinom ili družbom), niti zato što sam mislio da hvaliti Vasilija priliči ikome drugom više nego meni. Nego sam sa riječju oklijevao, kao prvo, da bih prethodno (istinu ću reći, kao svešteno lice), kako se to traži od onih koji pristupaju sveštenodejstvu, očistio i usta i misao; osim toga, nije vam nepoznato (govoriću o tome) ni koliko sam proteklo vrijeme bio zauzet brigama za istinito učenje, koje je podvrgnuto ozbiljnoj opasnosti, i kako sam pretrpio bogougodnu prinudu i bio iseljenik, nadam se – po volji Božijoj, a uz to i ne protiv volje i ovoga blagorodnog podvižnika za istinu, koji ničim drugim ni disao nije, do blagočestivim i za čitav svijet spasiteljnim učenjem. O nemoćima, pak, tjelesnim vjerovatno se ne smije ni govoriti pred čovjekom koji je još prije preseljenja odavde tako mužestveno pokoravao svoje tijelo i koji se uvjerio da duševna blaga ne trpe ni najmanju štetu od ovih naših okova. Takvo je moje opravdanje, i ovim neka ono bude zaključeno, jer mislim da nema potrebe da se produžava kada su u pitanju Vasilije i ljudi koji tačno znaju okolnosti u kojima sam se nalazio.
Sada već moram da pristupim samoj pohvali, davši hvalu samom Vasilijevom Bogu, kako ni Vasilija ne bih uvrijedio hvalom, ni sebe stavio ispod drugih, iako svi mi podjednako zaostajemo za Vasilijem i pred njim smo isto što i oni koji pred nebom i sunčevim zracima gledaju u njih.
Da sam vidio da se Vasilije veličao rodom i onima koji su potekli od roda njegovog, ili bilo čime drugim potpuno nevažnim što se visoko cijeni kod ljudi privezanih za ovozemaljsko, tada bi se, prilikom nabrajanja svega što bih mogao da kažem u čast onih koji bijahu prije njega, pojavio kod mene novi spisak heroja, i u tome ni po čemu ne bih zaostajao za drugim slavnim istorijama, nego bih i prednost imao u tome što se ne bih hvalio izmišljotinama i basnama, nego stvarnim događajima, čiji su svjedoci mnogobrojni. Jer o precima njegovim sa očeve strane Pont nam prikazuje mnoštvo takvih kazivanja, koja ni po čemu nisu manje važna od drevnih pontijskih čuda, kojima su ispunjeni spisi istoričara i pjesnika. A pošteni Kapadokijci – ova i meni rodna zemlja, koja se ne odlikuje manje blagorodnim junošama, nego što je čuvena po plemenitim pasminama konja, reći će nam mnogo o tome zbog čega i materinski njegov rod možemo da uporedimo sa očevim. A i u kojem je od ova dva roda bilo češćih ili uzvišenijih primjera vojskovođa, dobrih vlastelina, velikaša pri carskim dvorovima, kao i bogatstva, visine prijestola, građanskih počasti, blistavog govorništva? Da o njima hoćemo da govorimo što bismo imali, pokoljenja Pelopsa, Kekropsa, Alkmeona, Ajaksa, Herakla i drugih znamenitih iz drevnih vremena pokazala bi nam se kao beznačajna. Neki nemaju šta naglas da kažu o svojim djelima, te zbog toga pribjegavaju ćutnji, ili nekakvim demonima i bogovima, i u pohvalu predaka navode basne u kojima je najvećeg uvažavanja dostojno ono što je nevjerovatno, a ono što je u njima vjerovatno je sramotno. Ali kako je pred nama besjeda o mužu koji smatra da o plemenitosti treba suditi po ličnom dostojanstvu, i da sebe moramo oslikavati crtama ne od drugih pozajmljenim, kao što i ljepotu glave, privlačnost boje, i visoku ili nisku pasminu konja ocjenjujemo po osobinama uzetim od njega samog, tako ću se i ja, nakon što spomenem tek par karakternih osobina njegovih najbližih predaka, koje je on svojim životom načinio i svojim osobinama, a koje će pružiti naročito zadovoljstvo mojim slušaocima, obratiti ka njemu samom.
Svako pokoljenje i svaki član u pokoljenju ima neku svoju karakterističnu osobinu, i o njoj postoji više ili manje važna priča koja, počevši da živi u vremenima dalekim ili bliskim, kao otačko nasledstvo prelazi na potomstvo. Tako je kod Vasilija karakterna osobina i očevog i majčinog roda bila blagočestivost, što će sada pokazati riječi koje slijede.
Nastupilo je gonjenje, i to najužasnije i najteže od svih gonjenja; govorim vam o gonjenju Maksimina koji je, pojavivši se poslije mnogih kratkovremenih progonitelja, učinio da su svi oni u poređenju sa njim izgledali čovjekoljubivi, – takva je bila njegova drskost, i sa takvom upornošću je nastojao da dostigne vrhunac u beščašću! Sa njime su se prepirali mnogi od naših podvižnika, i jedni se podvizavahu do smrti, a drugi za dlaku do smrti, sa samo onoliko života u sebi, koliko je bilo potrebno da nadžive svoju pobjedu i ne skončaju život u jeku borbe, kako bi za druge predstavljali podstrek ka vrlini, žive mučenike (svjedoke), spomenike koji dišu, tihu propovijed. Od mnogih poznatih među njima bijahu i preci Vasilija po ocu; i kako su oni prošli sav put blagočešća, vrijeme im je pružilo prekrasan vijenac za njihov podvig. Iako je srce njihovo bilo spremno da sa radošću pretrpi sve za šta ovjenčava Hristos one koji oponašaju Njegov podvig za nas, ipak su znali da i sam podvig mora da bude zakonit. A zakon mučeništva je takav da se zbog brige za progonitelje i nemoćne na podvig ne izlazi samovoljno, ali i da se nakon stupanja na podvig sa njega ne odstupa, zato što je prvo glupa drskost, a drugo kukavičluk. Zbog toga, da bi i u tome ispoštovali Zakonodavca, šta oni preduzimaju? Ili, bolje rečeno, kuda ih vodi Promisao, koji upravlja svim njihovim djelima? Oni se sklanjaju u jednu šumu u pontijskim gorama, a takvih šuma je tamo mnogo, i one su guste i protežu se duž velikih prostranstava; bježe, uz sebe imajući veoma malo saputnika u bjekstvu i pomoćnika za pronalazak hrane. Neki će početi da se dive, dijelom dugotrajnosti izgnaništva koje, kako kažu, trajaše veoma dugo, oko sedam godina ili čak i više, a dijelom i načinu života njihovog tamo, za ljude koji su do tada živjeli u izobilju jako neprijatnom, jer oni do tada vjerovatno nisu imali prilike da se naviknu na nedaće koje donosi otvoreno nebo, hladnoće, vreline i kiša, na boravak u pustinji, daleko od prijatelja, bez opštenja i razgovora sa ostalim svijetom, što je samo još dodatno uvećavalo patnje njima, koji su do tada bili okruženi velikim brojem ljudi, pažnjom i poštovanjem svih. Ali ja imam namjeru da kažem nešto što je i od ovoga važnije i čudesnije, a čemu neće povjerovati samo onaj koji u svom neznanju i opasnim sudovima svojim ne smatra važnim izgnaništvo i stradanja Hrista radi.
Hrabri ovi podvižnici, umoreni vremenom i iscrpljeni svakodnevnim odricanjima, poželješe i da se nečim zaslade. Ne, nisu oni govorili kao onomad Izrailjci i nisu roptali kada su se nakon bijega iz Egipta obreli u pustinji bez igdje ičega, i govorili da im je od pustinje bolji bio Egipat, koji im je pružao neprebrojno mnoštvo kotlova i mesa, i svega drugog čega nema u pustinji (2 Moj. 16:3), zato što su opeke i blato, po nerazumnosti njihovoj, za njih bili ništa. Naprotiv, koliko su oni bili blagočestiviji i kakvu su pokazali vjeru! Jer su rekli: „šta ima tu nevjerovatno, ako Bog čudesa, Koji je bogato prehranio narod koji je pobjegao u tuđinu, rosom na zemlju spuštao hljeb, slao im ptice, davao hranu, ne samo neophodnu, nego i raskošnu, razdvojio more, zaustavio sunce, presjekao rijeku (i ovome dodavahu oni i druga djela Božija, zato što se u sličnim situacijama duša lako i rado podsjeća drevnih kazivanja i pjesmom slavi Boga za mnoga čudesa Njegova), šta ima tu nevjerovatnoga, nastavljali su oni, ako taj Bog i nas, podvižnike za vjeru, nahrani sada slatkim jelom? Jer ima mnogo zvijeri koje se, izbjegavši trpeze bogataša, kakve su i kod nas bile nekada, skrivaju u ovim planinama; mnogo ptica ukusnih za jelo leti nad nama, koji smo ih se zaista poželjeli. I zar su one neulovljive, samo ako Ti to hoćeš?“ – Tako su oni vapili ka Bogu, i pojavio se plijen, dobrovoljno se predavajući na ruke za jelo, kao pir sam od sebe pripremljen. Odakle odjednom iz brda iskočiše jeleni? I kakvi krupni, mesnati, kako rado trče na klanje! Gotovo da se moglo reći da i negoduju zbog toga što ranije nisu bili pozvani. Jedni su bukvalno mamili lovce, drugi poslušno išli za njima. A da li ih je neko tjerao na to? – Niko. Jesu li bježali od konja, od pasa, od laveža i dreke, od obruča koji u takvom lovu obično prave mladi ljudi? Ne, oni bijahu svezani molitvom i pravednom molbom. Da li je neko čuo za takav lov u današnja ili drevna vremena? I – kakvo čudo! Lovci su sami upravljali lovom, trebali su samo da požele, i što im se svidjelo, to su i uzeli; ostalo su poslali natrag u šumu, do druge trpeze. I gle – kuvari improvizuju carsku gozbu, večera je raskošna, a gosti blagodarni za ovo čudesno predokušanje njihovih budućih nada! Od ovoga su postali još revnosniji u podvigu za koji su dobili takav blagoslov.
Ovako izgleda moja pripovijest! A sada ti, progonitelju moj, koji se diviš basnama, pričaj meni o boginjama – zvjerolovicama, o Orionima i Akteonima – nesrećnim lovcima, o srni koja je sobom zamjenila djevu[1], pričaj, ako se tvoje slavoljublje zadovolji time da pripovijest tvoju ne primimo za basnu. A nastavak te priče je veoma sramotan, jer kakva korist od te zamjene, ako boginja spasava djevu samo da bi se ona naučila da ubija svoje goste, na čovjekoljublje uzvraćajući besčovječnošću?
Priča koju sam ispričao je samo jedan od mnogih primjera, i ona, kako ja mislim, sama vrijedi mnogih. A ispričao sam je – ne da bih dodao nešto Vasilijevoj slavi. More nema potrebu da se u njega ulivaju rijeke, iako se unj ulivaju mnoge rijeke, ma kako velike one bile, a tako i onaj kojeg danas hvalimo nema potrebe da neko drugi od sebe dodaje nešto njegovoj časti. Ne, ja sam samo htio da pokažem kakve primjere je on imao pred sobom od samog početka, na kakve se obrasce ugledao, i koliko ih je prevazišao. Ako je drugima moguće da za svoju slavu pozajmljuju nešto od svojih predaka, za njega bi se moglo reći da on, poput rijeke koja teče unazad, od sebe dodaje mnogo slavi otaca.
Supružništvo Vasilijevih roditelja, slijepljeno podjednakim stremljenjem ka vrlini, ne manje nego zajedničkim življenjem, imalo je mnogo karakterističnih crta, kao što su: prehranjivanje sirotinje, gostoprimstvo, očišćenje duše posredstvom uzdržavanja, posvećivanje Bogu dijela imovine, o čemu su mnogi tada po njihovom primjeru pokazali revnost, što je kao običaj dobilo silu i uvažava se i mjeri prethodećim primjerom. Ono je imalo i drugih dobrih osobina, kojih ima toliko da bi bilo dovoljno da napuni sluh mnogih, čak i kada bi ih Pont i Kapadokija podijelili između sebe. Ali meni se čini da je u njemu najvažnija i najznamenitija crta nenadmašnost djece. Da jedni te isti imaju – i mnogo djece, i da su sva ona nenadmašna, – tome primjer možemo, valjda, naći jedino u basnama. A o roditeljima Vasilijevim svjedoči svima nama očigledna činjenica, da bi oni sami, i da nisu postali roditelji takve djece, u sebi imali dovoljno pohvalnih osobina i, takvu djecu imajući, pa čak i da nisu preuspjeli toliko u ličnim vrlinama, po samoj blagorodnosti svoje djece bi prevazišli svih. Ako od djece jedno ili dvoje bude dostojno pohvale, to se može pripisati i prirodi. Ali nenadmašnost u svoj djeci očigledno služi za pohvalu roditelja. A ovo pokazuje blaženi broj[2] jereja, devstvenika i obvezanih supružnišvom, uostalom tako da im supružnički život ne pravi prepreke da jednako sa prvima preuspjevaju u vrlinama, štaviše – oni su to pretvorili samo u izbor vrste, ali ne i načina života.
Ko ne zna Vasilija, oca našeg arhiepiskopa – veliko za svih ime? On je ostvario roditeljske snove, mada ne mogu reći da je dostigao sve što može dostići čovjek. Jer, sviju prevazišavši vrlinom, samo u sinu svojem je našao prepreku da za sebe zadrži prvenstvo. Ko ne zna Emeliju? Zato što je ona unaprijed naslikana tim imenom, tako da je kasnije i postala takva, ili je postala takva zato što je tako imenovana – bilo kako bilo, ona je zaista podijelila svoje ime sa gracioznošću (emmeleia), ili, kratko rečeno, među ženama je bila ono što je njen suprug bio među muževima. Zbog toga (kad je već trebalo da čovjek kojeg danas hvalimo bude darovan ljudima – da im posluži, naravno, kao što je i u drevnosti Bog darivao muževe radi sveopšte koristi) priličnije od svega i jeste bilo – kako to, da on potekne od ovih, a ne od drugih roditelja, tako i da se oni imenuju njegovim roditeljima, a ne nekog drugog sina. Tako se ovo prekrasno izvršilo i u jedno slilo!
Pošto smo početak pohvale posvetili pomenutim roditeljima Vasilijevim, povinujući se Božijem zakonu, koji veli da se na svaki način ukazuje čast roditeljima, preći ćemo sada na samog Vasilija, prethodno ipak napomenuvši jednu stvar, a to je, ja tako mislim, a i svaki koji je znao Vasilija će potvrditi, – da onaj koji namjerava da hvali Vasilija mora da ima njegova sopstvena usta. Jer kako on sam predstavlja slavan predmet pohvale, tako i samo sila njegove riječi može odgovarati takvom predmetu.
Što se tiče ljepote, snage i veličine, čime se, koliko vidim, ushićuju mnogi, to ćemo prepustiti onima koje to privlači, ne zato što ni u tome, dok je još bio mlad i dok mudroljublje još uvijek nije zagospodarilo ploću, nije zaostajao za onima koji se gorde malo važnim stvarima, i ne pružaju se dalje od tjelesnog, nego ćemo im to prepustiti, da ne bismo iskusili sudbinu neiskusnih boraca koji, istrošivši snagu na pripremne borbe, zanemoćali izlaze na stvarnu borbu u kojoj se priznaje pobjeda i u kojoj se uspjeh kruniše vijencima. Meni u pohvalu se može pripisati samo to – da ništa što sam rekao nije bilo suvišno i da nisam prema cilju bacao riječi.
Pretpostavljam, ipak, da svako ko ima um priznaje da za nas prvenstveno blago predstavlja učenost, i ne samo ova najblagorodnija i naša učenost koja se, prezirući sva ukrašavanja i plodnost riječitosti, hvata za jedinstveno spasenje i ljepotu koja se sozercava umom, nego i učenost vanjska, koje se mnogi hrišćani, ne razumjevši dobro, gnušaju kao zle, opasne i od Boga udaljavajuće. Nebo, zemlja, vazduh i sve što je na njima se ne smiju prezirati zbog toga što su ih neki ljudi loše urazumjeli, pa su, umjesto Bogu, njima samim ukazali božansko poklonjenje. Naprotiv, mi ćemo, okoristivši se u njima onim što je dobro za život i blagostanje, izbježati sve opasno, i nećemo sa bezumnicima tvar suprotstavljati Tvorcu, nego ćemo na osnovu tvorevine zaključivati o Tvorcu, kako božanstveni Apostol govori: pokoravajući svaku pomisao na poslušnost Hristu (2 Kor. 10:5). Isto tako za vatru, za hranu, za željezo i za sve ostalo se ne može reći da je bilo koja od ovih stvari sama po sebi niti korisnija niti štetnija od svih drugih; to zavisi od slobodne volje onih koji ih upotrebljavaju. Čak i među gmizavcima ima takvih koji se mogu upotrijebiti za spravljanje ljekovitih masti. Tako smo mi i iz nauka pozajmili neke činjenice i saznanja, ali i odbacili sve što vodi ka demonima, ka zabludama i u dubinu pogibije. Mi smo iz njih izvlačili ono što je korisno čak i za samo blagočešće, kroz lošije naučivši se boljem i nemoć njihovu obrativši u snagu i čvrstinu našeg učenja. Zbog toga ne treba omalovažavati obrazovanje i učenost, kao što o tome rasuđuju neki, nego, naprotiv, treba priznati za glupe i neznalice one koji bi, držeći se takvog mnjenja, htjeli da svih vide sličnim sebi, kako bi u opštem nedostatku sakrili svoj nedostatak i izbjegli razobličenje u neznanju. Prema tome, predloživši i utvrdivši ovo, počnimo da posmatramo život Vasilijev.
Najranije djetinjstvo Vasilijevo, pod rukovodstvom velikog oca, u čijem licu je Pont predlagao opšteg nastavnika vrline, bilo je povijeno pelenama i uobličeno u najbolje i najčistije zdanje, koje božanstveni David prekrasno naziva dnevnim i suprotstavlja noćnom (Ps. 138:16). Pod ovim rukovodstvom čudesni Vasilije se obučava djelu i riječi, i oni zajedno u njemu rastu i sadejstvuju jedno drugom. On se ne hvali nekom tamo Tesalijskom i planinskom pećinom kao učionicom vrline, niti nekakvim visokomjernim kentaurom – učiteljem njihovih heroja, ne uči se od njega da strijelama pogađa zečeve, trči za divokozama, lovi jelene, pobjeđuje u tučama ili da znalački jaše konje, upotrebljavajući jednog te istog i u svojstvu konja i u svojstvu učitelja, ne hrani se, kao u basnama, mozgovima jelena i lavova; nego, naprotiv, izučava osnovni ciklus nauka i usavršava se u blagočešću; kratko rečeno, već od prvih lekcija biva vođen ka budućem savršenstvu. Jer oni koji su uspjeli u djelu, zapostavivši riječ, ili u riječi, zapostavivši djelo, ni po čemu se, kako se meni barem čini, ne razlikuju od jednookih, koji trpe mnogo nelagode kada sami gledaju, a još veći stid kada na njih gledaju. Ali zato onaj koji može da preuspije i u jednom i u drugom postaje čovjek sa obje desne ruke; takava može biti savršen, i u ovom životu može da predokuša tamošnje blaženstvo. Prema tome, bilo je veoma blagotvorno za Vasilija što je on u svojoj kući imao obrazac vrline; na njega se ugledajući i sam je ubrzo postao savršen. I kao što možeš da vidiš kako ždrebad i telad od rođenja trče i skaču za svojim materama, tako je i on sa revnošću ždrebeta trčao za ocem i nije zaostajao za njim u uzvišenim porivima vrline, nego je, kao na nekoj skici (ako je ovo odgovarajuće poređenje) skicirao tragove buduće ljepote svoje vrline, i iscrtavao obrise savršenstva prije nego što je nastupilo vrijeme savršenstva.
I kada se dovoljno obučio kod kuće, a kako nije smjelo da mu promakne ništa dobro i da ni u čemu ne zaostane za marljivom pčelom, koja sa svakog cvijeta ubira ono najkorisnije, tada žuri u Kesariju da pohađa tamošnje škole. Govorim ovo o Kesariji čuvenoj i našoj (zato što je ona i meni bila rukovoditeljica i nastavnica u slovesnim naukama), koju isto tako možemo nazvati mitropolijom nauka, kao što je možemo nazvati i mitropolijom gradova koji joj pripadaju i kojima upravlja. Ako bi neko nju lišio prvenstva u naukama, oduzeo bi joj njezino najbolje imanje. Jer drugi gradovi se diče ukrasima druge vrste, ili drevnim, ili novim, da bi, ja mislim, bilo o čemu da se priča ili imalo šta da se vidi, ali odličje Kesarije su nauke, kao što su to natpisi na oružju ili naslovi pričama.
A o onome što slijedi neka pričaju isti oni koji su i učili Vasilija, i naslađivali se njegovom učenošću. Neka oni posvjedoče: kakav je on bio pred učiteljima, i kakav pred vršnjacima, kako se sa jednim ravnjao, a druge nadvisivao u svakom pogledu, kakvu je slavu za kratko vrijeme stekao i kod prostog naroda i kod najuvaženijih građana, otkrivajući u sebi učenost veću od godina, i čvrstinu karaktera veću od učenosti. On je bio orator nad oratorima još prije nego što je došao do katedre sofista, filosof nad filosofima još prije slušanja lekcija iz filosofije, a što je najvažnije – jerej hrišćanima još prije sveštenstva. Koliko su svi i u svemu za njim zaostajali! Slovesne nauke za njega su bile sporedna stvar, i iz njih je uzimao samo ono što je moglo da pomogne našoj mudrosti, zato što je neophodno imati i snagu riječi, kako bi se jasno moglo izraziti ono što se prikazuje umu. Jer misao koja se ne iskaže riječju je pokret ukočenog. A njegova glavna preokupacija je bila naša hrišćanska mudrost, to jest odrešenje od svijeta, prebivanje sa Bogom, po mjeri toga kako je kroz donje on ushodio prema gornjem i kako je posredstvom onoga što je nepostojano i brzoprolazno sticao ono što je postojano i što prebiva vječno.
Iz Kesarije sam Bog i prekrasna glad za znanjem Vasilija vode u Vizantiju, prijestonicu Istoka, zato što je ona bila ovjenčana slavom najsavršenijih sofista i filosofa, iz kojih je on, zahvaljujući svojoj prirodnoj oštroumnosti i nadarenosti, za kratko vrijeme sakupio sve najbolje, a iz Vizantije u Atinu – porodicu nauka, u Atinu koja je, ako za ikoga, a ono za mene bila stvarno zlatna i koja mi je pružila mnogo dobra. Jer ona je mene na najsavršeniji mogući način upoznala sa ovim mužem, koji mi nepoznat nije bio ni ranije. Tražeći znanje, ja sam našao sreću, iskusivši na sebi isto (samo u drugom smislu) ono što i Saul, koji je tražeći očeve magarce našao carstvo, tako da je sporedna stvar u poslu ispala važnija od samog posla.
Do sada su uspješno i lako tekle moje riječi, ploveći po glatkom, veoma prijatnom i zaista carskom putu pohvala Vasiliju, a sada ne znam kako da upotrijebim riječi i kome i čemu da se obratim, zato što moj posao sada postaje težak. Jer, došavši sa pričom do tog vremena i dotakavši ga se, koristim priliku da rečenom dodam i ponešto o sebi, zaustavivši se u pripovijesti na opisu toga – od čega, kako i čime započevši se utvrdila naša družba ili naše jedinodušje, ili (tačnije govoreći) naše srodstvo. Kao što se oči nerado odvajaju od prijatnog prizora, i ako ih nasilno odvlače, opet usmjeravaju svoj pogled ka istom tom predmetu, tako se i mi zadržavamo u našem opisu na onome što je nama najslađe. Mada – bojim se teškoće onoga što mi predstoji. Pokušaću da to ispunim, koliko je moguće umjereno. A ako se i zanesem unekoliko ljubavlju, izvinite me za tu strast, koja je, naravno, pravednija od bilo koje druge strasti, i kojoj ne pokoriti se – predstavlja gubitak za čovjeka sa umom.
Atina nas je primila kao kao dva rukavca jedne riječne struje, – nas koji smo se odvojili od jednog izvora, to jest od jedne otadžbine, i koji smo bili odvučeni na razne strane ljubavlju prema učenosti, da bi smo se zatim, kao po dogovoru, a zapravo Božijom rukom, opet našli zajedno. Mene su primili malo prije, a zatim i Vasilija, kojeg su tamo iščekivali sa velikim i izuzetnim nadama, zato što je ime njegovo, još prije njegovog dolaska, bilo ponavljano u ustima mnogih, i svakome je bilo stalo da uhvati unaprijed ono što je svima drago. Ali neće biti naodmet da se ovome, kao poslastica, pridoda i jedna mala pričica, da se podsjete oni koji je znaju, i obavijeste oni koji još ne znaju.
Veliki broj mladih i najnerazumnijih ljudi u Atini, i to ne samo iz neznatnog roda i imena, nego i plemeniti i već čuveni, poput nekakve uskomešane gomile, zbog mladosti ili neuzdržanosti u stremljenjima, gaji bezumnu strast prema sofistima. Sa kakvim vatrenim interesovanjem ljubitelji konja i predstava gledaju trkaće konje na hipodromu? Oni poskakuju, kliču, bacaju zemlju uvis, sjedeći na svojim mjestima ponašaju se kao da jašu na konjima, udaraju po vazduhu prstima, kao bičevima, pritežu i popuštaju uzde, iako ništa od toga u stvarnosti od njih ne zavisi. Oni se veoma rado trampe jahačima, konjima, konjušnicama, voditeljima trka; a ko su oni zapravo? Često su to siromasi i ubogi, koji nemaju novca ni da se za taj dan prehrane. Apsolutno istu takvu strast u sebi hrane atinski mladići prema svojim učiteljima i onima koji se zajedno sa njima domagaju slave. Oni se staraju da imaju što više drugova, kako bi se njihovi učitelji kroz to bogatili. I što je veoma čudno i tužno, unaprijed su zauzeti gradovi, putevi, pristaništa, planinski vrhovi, ravnice, pustinje, svaki ugao Atike i ostale Grčke, čak i veći dio samih stanovnika, zato što i njih smatraju razdijeljene po svojim skupinama. Zbog toga, čim se pojavi neki novi mladi čovjek, i padne (hotimično ili ne svojom voljom) u šake onih koji na njega polažu pravo, kod njih postoji jedan takav atički zakon, po kojem se sa zbiljom miješa i šala. Novodošavši se na stanovanje prima kod nekog njegovog druga, ili rođaka, ili zemljaka, ili kod nekoga ko se ističe u sofistici i donosi dobit učiteljima, zbog čega mu ovi ukazuju posebnu pažnju, zato što za njih nagradu predstavlja već i to što dobijaju nove privrženike. Zatim novajlija trpi uvrede i smicalice od svih koji to žele da rade. A taj je običaj, mislim, uveden kod njih da bi skratio visokoumlje onih koji dolaze i da bi ih od samog početka privezali za svoje ruke. Šale jednih bivaju drske, a drugih oštroumnije, to se usklađuje sa grubošću ili obrazovanošću samog brucoša. Takvo ponašanje onome koji ne zna za taj običaj se čini strašno čudnim i nemilosrdnim, a onome koji unaprijed zna šta ga čeka ono izgleda čak i zabavno i snishodljivo, zato što ono što izgleda strašno uglavnom je samo naizgled takvo, a ne i u stvarnosti. Zatim novajliju u svečanoj povorci preko trga odvode u banju. I to ide ovako: postrojivši se u kolonu po dvoje i na međusobnom rastojanju idu ispred mladića do same banje. A kada joj priđu, počnu strašno da urlaju i da plešu kao pomahnitali; njihova vriska znači da ne mogu da idu dalje i da moraju da se zaustave, jer ih banja ne prima. A u isto vrijeme, provalivši vrata, i praskom plašeći brucoša, napokon mu puštaju prolaz, da bi mu potom, kad ovaj izađe iz banje, darovali slobodu, kao čovjeku sa njima ravnim i uključenim u njihovo sabratstvo; to predstavlja momentalno oslobođenje od svih uvreda, prekraćivanje tih smicalica predstavlja najprijatniju stvar u čitavom tom obredu posvećenja.
A ja sam svoga velikog Vasilija ne samo sam primio sa uvažavanjem, zato što sam u njemu prozreo čvrstinu karaktera i zrelost u razumijevanju, nego sam na to da se na isti takav način ponašaju prema njemu ubijedio i druge mladiće koji još nisu imali priliku da ga upoznaju, mada su ga mnogi uvažavali na osnovu onoga što su o njemu ranije slušali. On je skoro jedini novajlija koji je izbjegao opšti zakon za doček brucoša, i udostojen je najviših počasti, koje u principu nisu namijenjene novopridošlima. I to je bio početak naše družbe. Odatle prva iskra našeg saveza. Tako smo mi ranili ljubavlju jedan drugoga.
Ovome se zatim prisajedinio i još jedan događaj, koji takođe ne bi bilo prilično prećutati. Primjetio sam da Jermeni nisu ljudi prostodušni, nego veoma lukavi i nepristupačni. I, u to vrijeme, neki od njih koji su se poznavali i družili sa Vasilijem, još po prijateljstvu njihovih otaca koji su pohađali iste škole, dolaze kod njega sa prijateljskim izrazima lica (zapravo ih je dovela zavist, a ne dobronamjernost), i predlažu mu pitanja koja su više sporna nego razumna. Odavno poznavajući nadarenost Vasilijevu i ne trpeći njegovu već tada utvrđenu čast, oni su pokušali da ga u prvom naletu potčine sebi. Jer bilo je nesnosno da oni koji su prije njega odjenuli filosofski plašt i već navikli da se igraju riječima nemaju nikakvu prednost pred strancem koji tek što je došao. A ja, čovjek privržen Atini i nedalekovid (zato što, vjerujući spoljašnosti, nisam podozrijevao zavist), kada su oni počeli već da slabe i da se okreću u bijeg, pokazah revnost prema slavi Atine i, da ona u njihovom licu ne padne i da tako lako i brzo ne bude izložena preziru, obnovivši besjedu, poduprijeh ove mlade ljude, i pridodavši težinu svojim uključivanjem (u takvim slučajevima i mala podrška može da odluči cjelokupan ishod), izjednačih, kako se to kaže, snage na polju bitke. Ali čim sam shvatio pravi cilj diskusije, zato što se on više nije mogao sakrivati, i kada se on praktično sam od sebe jasno razotkrio, ja sam okrenuo ćurak i, stavši uz Vasilija, bacio njihovu pobjedu pod sumnju. Vasilije je, pak, sve shvatio odmah, zato što je bio pronicljiv kao rijetko ko i, ispunjen revnošću (opisaću ga savršeno Homerovim jezikom), govorom svojim je redove ovih heroja dovodio u pravu pometnju, i nije prestajao da ih poražava silogizmima dok ih nije prinudio na potpuno bjekstvo i definitivno odnio pobjedu nad njima. Ovaj drugi slučaj pali u nama više ne iskru, nego svijetlu i visoku baklju družbe. A oni su pobjegli bez ikakvog uspjeha, ne sami sebe koreći za nepromišljenost, nego gunđajući na mene, kao na pokvarenjaka, i javno mi objavili rat, okrivljujući me za izdaju, govoreći da nisam izdao samo njih, nego i samu Atinu, zato što su oni oboreni u prvom napadu i postiđeni od strane čovjeka kome sama činjenica što je tek stigao nije smjela da dozvoli da se osmjeli na tako nešto.
Ali takva je ljudska nemoć! Kada, nadajući se na nešto veliko, iznenada dobijemo ono što nas sleduje, tada nam se to čini daleko nižim od naše zamišljene predstave. I Vasilije je tada potpao pod ovu nemoć, rastužio se, duhom je patio i nije mogao da prežali što je došao u Atinu, tražio je ono za čim je hranio nadu, i Atinu nazivao lažnim blaženstvom. U takvom je bio stanju, a ja sam rasijao veliki dio njegovih patnji, čas pružajući mu dokaze, čas dokazima pridružujući laskanje, rasuđujući (naravno ispravno) da, kao što narav čovjeka ne može da se upozna odmah, nego tokom dužeg vremenskog perioda, i uz dugotrajno opštenje, tako se i učenost ne poznaje po malobrojnim i nevažnim ljudima. Ovim sam ga doveo u spokojno raspoloženje duha, i poslije nekog vremena provedenog u druženju, još više ga privezao za sebe. A kada smo nakon nekog vremena otkrili jedan drugom svoje želje i njihov predmet – ljubav prema hrišćanskoj mudrosti, tada smo već jedan drugom postali sve – i drugovi, i sa-trpeznici, i rod; imajući jedan cilj, mi smo neprestano rasli u plamenoj uzajamnoj ljubavi. Jer ljubav koja je tjelesna i koja je privezana za brzo prolazne stvari – brzo prolazi, poput proljećnog cvijeća. Kao što vatra ne može da nadživi materijal kojim je gorjela, nego gasne zajedno sa njim, tako i ova strast ne nastavlja da postoji nakon što uvene ono što ju je rasplamsalo. Ali ljubav prema Bogu, celomudrena ljubav – ona nije samo dugotrajna, zahvaljujući postojanosti svoga predmeta, ne: što se više i u većoj punoći otkriva vizija njene ljepote, tim čvršće ona za sebe i između sebe vezuje srca onih čija ljubav ima jedan te isti predmet. Takav je zakon naše nad-čovječanske ljubavi.
Osjećam da prelazim granice vremena i mjere, sam ne znam odakle mi dolaze ove rečenice, ali ne mogu da nađem sredstva da se uzdržim od pričanja. Jer, čim naiđem na nešto, to mi se čini važnijim i boljim od onoga što sam prije toga bio izabrao. A kada bi neko pokušao da me na silu prekine i odvuče, sa mnom bi se desilo ono što se dešava sa polipima koji su čvrsto zalijepljeni za kamen, tako da, kada ih čupaš iz ležišta, ne možeš ih drugačije odvojiti, nego da ili dio polipa ostane na kamenu, ili da se i kamen iz zemlje iščupa zajedno sa polipom. Zbog toga, ako me ostavite, imam ono što tražim, a ako ne, sam ću od sebe da uzimam.
U takvom uzajamnom raspoloženju, takvim zlatnim stubovima, kao što govori Pindar, poduprijevši slogu obloženu dragim kamenjem, pružasmo se mi prema naprijed, imajući za saradnike Boga i svoju ljubav. O, hoću li moći da bez suza izdržim spomen na to! Nas su vodile jednake nade i u najzavidnijem poslu – u učenju. Ali zavist bijaše daleko od nas, a najusrdnijim nas je činilo takmičenje. Mi se oba nismo domagali toga da jedan od nas bude prvi u odnosu na drugog, nego smo tražili načina da jedan drugom ustupimo prvenstvo; zato što je svako od nas slavu druga smatrao svojom sopstvenom. Činilo se da jedna duša u obojici podržava život dva tijela. I mada ne zaslužuju povjerenja oni koji tvrde da je sve razliveno u svemu, ipak treba povjerovati nama, da smo mi bili jedan u drugom i drugi u jednom. Oba smo imali samo jednu vježbu – vrlinu, i jedan napor – do odlaska odavde, odvezujući se od ovdašnjeg, da živimo za buduće nade. Ka tom cilju mi smo usmjeravali sav svoj život i djelatnost – i zapoviješću rukovođeni ka tome, i jedan drugog podstičući ka vrlini. I ako se tako može reći, mi smo jedan drugom bili i lenjir i visak, pomoću kojih se poznaje šta je pravo a šta krivo. Družili smo se i sa drugima, ali ne sa drskim, nego sa celomudrenim, ne sa svadljivim, nego sa miroljubivim, sa kojima je bilo moguće družiti se ne bez koristi; jer znali smo da je mnogo lakše pozajmiti porok, nego predati vrlinu, isto kao što ćeš se prije zaraziti od drugog bolešću, nego što ćeš drugome prenijeti svoje zdravlje. Što se pak lekcija tiče, mi nismo toliko voljeli najprijatnije, koliko najsavršenije, zato što i to pomaže mladim ljudima u uobličavanju u sebi vrline ili poroka. Poznata su nam bila dva puta: jedan – prvi i najprevashodniji, nas je vodio prema našim sveštenim hramovima i tamošnjim učiteljima; drugi – nejednak po dostojanstvu sa prvim, vodio nas je ka nastavnicima nauka vanjskih. Ostale, pak, puteve – na praznovanja, na pozorišta, na narodne skupove, na pirove – prepuštali smo onima koji to žele. Jer ja ne smatram dostojnim pažnje ono što ne privodi ka vrlini i što ne čini boljim svoga ljubitelja. Kod drugih bivaju drugi nazivi, ili od otaca ili svoji, po vrsti vlastitog zvanja ili zanimanja, ali mi smo imali samo jedno veliko djelo i ime – da budemo i da se imenujemo hrišćanima. I ovim smo se mi hvalili više nego što se Giges (recimo da to nije basna) hvalio otkrićem prstena pomoću kojeg je postao car Lidije, ili Midas zlatom od kojeg je poginuo čim mu se ispunila želja (to je druga Frigijska basna) i kada je sve počeo da pretvara u zlato. A šta da kažem o strijeli hiperborejca Avarisa ili o Argivskom pegazu, na kojima nije bilo moguće toliko se visoko vinuti u vazduh, koliko smo se mi jedan uz pomoć drugog i jedan uz drugog visoko uspinjali ka Bogu? Ili da se izrazim kraće: iako je za druge (ne bez osnova tako misle blagočestivi ljudi) Atina bila dušepogubna, zato što izobiluje lošim bogatstvom – idolima, kojih tamo ima više nego u cijeloj Eladi, tako da je teško ne poći za drugima koji ih štite i hvale, ipak nikakvu štetu pretrpjeli nismo mi, koji smo skupili i zagradili svoje srce. Naprotiv (ako ima potrebe da se kazuje nešto što je manje-više uobičajeno), mi smo se, živjeći u Atini, utvrđivali u vjeri, zato što smo spoznali prevaru i lažnost idola, i da preziremo demone naučili tamo gdje im se dive. I ako zaista ima, ili ako u nekom narodnom vjerovanju postoji takva rijeka, čija je voda slatka i dok prolazi kroz more, i takva životinja koja prolazi i neoprljena skače po ognju koji sve proždire, mi smo na to bili nalik u krugu svojih vršnjaka. A najprekrasnije od svega je bilo to što i sabratstvo koje nas je orkuživalo nije bilo neblagorodno, pošto je bilo nastavljano i rukovođeno takvim vođom, i pošto se ushićivalo istim onim čime se ushićivao i Vasilije, iako je slijediti za njegovim letom i životom bilo isto što i pješacima slijediti za Lidijskom kočijom.
Kroz sve ovo mi smo stekli slavu ne samo kod svojih nastavnika i drugova, nego i u čitavoj Eladi, a naročito kod najpoznatijih muževa Elade. Glas o nama išao je i iza njenih granica, kao što se moglo čuti iz kazivanja mnogih. Jer ko god da je čuo za Atinu, taj je slušao i govorio o našim nastavnicima, a ko je znao naše nastavnike, taj je slušao i govorio o nama. Za sve smo bili i slovili za poznati par, u poređenju sa nama ništa nisu značili njihovi Oresti i Piladi, sinovi njihovih Molionida, koje je proslavio Homer i kojima su znamenitost donijele njihove zajedničke nesreće i vještina upravljanja kočijama, zajedničkim dijeljenjem uzdi i bičeva. Ali ja se očigledno zanijeh pohvalama samom sebi, iako nikada nisam primao pohvale od drugih. A tome se nimalo nije čuditi, ako sam i u tom smislu stekao nešto od druženja sa njim: na isti način na koji sam se od živog koristio lekcijama vrline, tako se i od upokojenog potpomažem za svoju slavu.
Neka se ponovo vrati moja riječ ka cilju. Ko je, još prije sijedih vlasi, toliko sijed bio razumom? Jer u tome starost postavlja i Solomon (Prič. 4:9). Koga, ne samo od naših savremenika, nego i od onih koji su živjeli dugo prije nas, toliko poštovahu i stari i mladi? Kome su, zbog poučnog života, manje bile potrebne riječi pouke? I ko je, uz poučan život, u većoj mjeri vladao silom riječi poučavanja? Koju vrstu nauke on nije upoznao? Bolje je reći: u kom rodu nauke on nije uspio i preko mjere, kao da se bavio samo tom jednom naukom? Tako je on izučio sve, kako drugi ne izuči jedan predmet, svaku je nauku on izučio do takvog savršenstva, kao da se nije učio ničemu drugom. Kod njega nisu zaostajali jedno za drugim ni marljivost ni darovitost, iz kojih znanja i vještine crpe snagu. I mada je prilikom naprezanja svojih umnih sila manje od ičega imao potrebu za prirodnom bistrinom, a uz bistrinu svoga uma manje od ičega imao potrebu za naprezanjem, ipak je do takvog stepena sabirao i u jedinstvo dovodio i jedno i drugo, da se zapravo i ne zna u čemu je – bistrini ili marljivosti – više dostojan divljenja. Ko će sa njim da se poravna u oratorstvu, koje diše silom ognja, iako po naravi nije ličio na oratore? Ko kao on dovodi u savršeni poredak gramatiku ili jezik, pripovijeda istoriju, vlada mjerama stiha, daje zakone stihotvorstvu? Ko je bio tako silan u filosofiji – u filosofiji zaista uzvišenoj i ustremljenoj prema nebeskim visinama, to jest u djelatnoj i umom sozercavanoj, a podjednako i u onom njenom dijelu koji se bavi logičkim zaključivanjem i kontradikcijama, kao i nadmetanjima, a naziva se dijalektikom? Jer je lakše bilo izaći iz lavirinta, nego li izbježati mreže njegovih riječi, kada je on to smatrao nužnim da čini. Iz astronomije, pak, geometrije i nauke o brojevima naučivši toliko da ga i najvještiji u tome ne bi mogli zbuniti, izbacio je sve suvišno, kao beskorisno za one koji žele da žive blagočestivo. I ovdje možemo da se divimo, više onome što je izabrao nego onome što je odbacio, ali možemo i obratno – više onome što je odbacio nego onome što je ostavio. Ljekarsku nauku – taj plod mudroljublja i trudoljublja – usavršili su u njemu i njegove vlastite nedaće i posjećivanje bolesnih; počevši od ovog poslednjeg, došao je do rutine u ovoj vještini, i u tome izučio ne samo ono što se zanima za vidljivo i nalazi se u ležećem položaju, nego i ono što se tiče same naše hrišćanske mudrosti. Mada – sve ovo, koliko god da je važno, znači li išta u poređenju sa naravstvenim savršenstvima Vasilijevim? Ko ga lično zna, za njega su nevažni tamo nekakvi Minos i Radamant, koje su Jelini udostojili zlatobojnih livada i jelisejskih polja, zamišljajući naš raj, za koji su oni, mislim, čuli iz Mojsijevih knjiga, iako su drugačije imenovali neke stvari, izobrazivši jedno te isto drugim riječima.
U takvoj mjeri je on dostigao sve ovo. To je bio brod toliko natrpan učenošću, koliko je to moguće ljudskoj prirodi, zato što dalje od Kadiksa ni puta nema. Ali mi smo već morali da se vratimo kući, da kročimo u život još savršeniji, da se prihvatimo za ostvarivanje svojih nada i zajedničkih planova. Nastupio je dan odlaska i, kao i obično prilikom rastanaka, počeše oproštajne besjede, ispraćaji, molbe da se ostane, plač, zagrljaji, suze. A nikome i ništa ne biva tako tužno, kao što je atinskim vaspitanicima da se rastaju od Atine i jedni od drugih. Zaista, to je bio prizor i žalostan i dostojan opisivanja. Nas je okružila gomila drugova i vršnjaka, bili su tu čak i neki učitelji, oni su nas uvjeravali da nas ni pod kakvim uslovom neće otpustiti, molili su, preklinjali, ubjeđivali, silom zadržavali. I kako to samo priliči onima koji ostaju, šta samo ne govore oni, šta sve ne čine? Okriviću tu malo i samog sebe, okriviću (mada je to i smjelo) i ovu božanstvenu i besprijekornu dušu. Jer Vasilije, objasnivši razloge zbog kojih sam neizostavno mora da se vrati u otadžbinu, nadvladao je one koji su ga zadržavali i oni su se, mada nevoljno, ipak saglasili sa njegovim odlaskom. A ja ostadoh u Atini, zato što sam djelimično (treba reći istinu) bio ganut molbama, a dijelom me je on sam izdao i dao me nagovoriti, da bi ostavio mene, koji nisam htio da se rastanem od njega, i ustupio me onima koji su nas vukli da ostanemo, – stvar u koju ja nikako nisam mogao da povjerujem dok se nije desila. Jer to je bilo isto kao da se na dvoje rasiječe jedno tijelo i umrtvi nas obojicu, ili isto kad se razdvoje telad koja, budući odgojena i hranjena zajedno i u jedan jaram uprezana, nakon razdvajanja žalobno muču i ne mogu da podnesu razdvajanje. Ali gubitak moj bijaše kratkovremen – nisam mogao dugo da izdržim da predstavljam takav žalostan prizor i da svima objašnjavam razlog rastanka. Ne, malo vremena sam još boravio u Atini, a ljubav je od mene načinila Homerovog konja, rastrgavšeg sputavajuće uzde, i ja ostavljam ravnice i letim prema svome drugu.
A kada smo se već vratili kući, ustupivši malo svijetu i njegovoj žeđi za predstavama, kako bismo udovoljili željama mnogih (zato što sami po sebi nismo gajili raspoloženje da živimo radi pokazivanja i pozornica), tada se, što smo prije mogli, laćamo za svoja prava, i od mladića postajemo muževi, mužestveno pristupajući mudroljublju. I mada još uvijek ne zajedno, jer nas je u tome sprječavala zavist, ipak smo nerazdvojni prebivali zahvaljujući našoj uzajamnoj ljubavi. Vasilija, kao svog drugog osnivača i pokrovitelja, zaposjeda Kesarijski grad, a zatim ga ometaju neka putovanja, neophodna zbog razlaza sa mnom i saglasna sa ciljem koji smo postavili sebi – mudroljubljem. A mene su od Vasilija odvajali osjećanje ljubavi i strahopoštovanja prema roditeljima, briga o ovim starcima i pristigle nedaće. Možda je to bilo loše i nepravedno – bilo kako bilo, ja sam odvojen od Vasilija i pitam se – nisu li zbog toga potekle na mene sve neprijatnosti i nelagode života, nije li zbog toga moje stremljenje ka mudroljublju neuspješno i malo odgovara želji i nadanjima. Uostalom – nek se moj život ustroji kako je Bogu ugodno i, o, kada bi se on, po molitvama Vasilijevim, ustrojio još bolje.
Vasilija, pak, Božije mnogoliko čovjekoljublje i briga o našem rodu, nakon što ga je u mnogim prilikama pokazalo još svjetlijim, postavlja za znamenitog i slavnog svjetionika Crkve, pribrojavši ga na neko vrijeme sveštenim prijestolima prezviterstva, i kroz jedan grad – Kesariju, razbuktava ga za čitavu vaseljenu. I na kakav način? Ne uspinje ga užurbano na stepen, ne omiva i umudruje zajedno, što vidimo danas kod mnogih koji vole predstojateljstva, već udostojava časti po redu i zakonu duhovnog uspinjanja. Jer ne mogu da pohvalim ja nered i neustrojstvo kakvi vladaju kod nas, a za to ima primjera i među starješinama crkvenim (neću se osmjeliti da okrivim svih, a to bi i nepravedno bilo). Hvalim, pak, zakon moreplovaca, po kojem je onome koji sada upravlja brodom prvo bilo dato veslo, pa je od vesla bio odveden na krmu, da bi, tek nakon što je prvo naučio da izvršava osnovna naređenja, i poslije mnogih plovidbi po moru, poslije dugog vremena proučavanja vjetrova, bio posađen za kormilo. Isti takav poredak vlada i u vojsci: prvo vojnik, zatim komandir čete, i tek na kraju vojskovođa. I to je najbolji i najkorisniji poredak za sva hijerarhijske organizacije. I naše bi se djelo mnogo više poštovalo kada bismo se pridržavali istog. A danas postoji opasnost da se najsvetiji mogući čin ne prevrati u najismijavaniji, zato što se starješinstvo kod nas ne stiče vrlinom, nego intrigom, i prijestole ne zauzimaju najdostojniji, nego najjači. Samuil, koji je vidio unaprijed (Is. 41:26), je među prorocima: ali je i Saul, odbačeni, takođe među njima. I Rovoam, Solomonov sin, je među carevima, ali je isto to i Ierovam, rob i otpadnik. Nema ni ljekara ni živopisca koji nije proučavao svojstva bolesti ili koji nije učio kako se miješaju boje i vježbao slikanje. A predstojatelj se u Crkvi lako nađe, bez truda, bez priprema za čin, jedva da je posijan, a on već izrastao, kao džinovi iz legende. Za jedan dan mi proizvodimo svete i propisujemo da budu mudri onima koji se ničemu naučili nisu i osim svoje volje za tim nemaju ništa prilikom uspinjanja na stepen sveštenstva. Nisko mjesto ljubi i smireno stoji onaj ko je dostojan visokog stepena, mnogo se trudio nad riječju Božijom i mnogim zakonima potčinio plot duhu. A nadmeni voli da predsjedava, podiže obrve protiv boljih od sebe, bez trepeta se uspinje na prijesto, ne užasava se što vidi uzdržanog ispod sebe. Naprotiv, misli da je time što je dobio moć postao i mudriji – tako malo on zna sebe, do tog stepena ga je vlast lišila sposobnosti rasuđivanja!
Ali nije takav bio naš veliki i svehvalni Vasilije. On služi kao obrazac mnogima, kako po svemu ostalom, tako i po poštovanju poretka i u ovom. Ovaj tumač sveštenih knjiga prvo ih čita narodu, i ovaj stepen služenja oltaru ne smatra za sebe niskim, potom na sjedištu staračkom[3], i naposlijetku u činu episkopskom hvali Gospoda (Ps. 106:32), ne – otimajući, ne – silom prisvojivši vlast, ne – goneći se za počastima, nego sam progonjen počastima, i ne koristeći se ljudskom, nego Božijom milošću, i od Boga primivši blagodat.
Ali nek sačeka malo riječ o episkopstvu; predložimo ipak ovdje nešto i o nižem stepenu njegovog služenja. Kakvo je, na primjer, i ono, jer, evo, zamalo da zaboravim na to što se desilo u vrijeme koje opisujem? Kod onog koji je upravljao Crkvom prije Vasilija[4] došlo je do neslaganja sa njim; zbog čega i kako – bolje je prećutati, dovoljno je reći da je bilo. Mada je prethodni episkop u svemu drugom bio primjeran, čak i čudesan po blagočešću, kako je to pokazalo tadašnje gonjenje[5] i ustanak protiv njega, ipak u odnosu na Vasilija on bijaše podvrgnut ljudskoj nemoći. Jer neslavni postupci se ne dotiču samo ljudi običnih, nego i najnenadmašnijih, i jedino je Bogu svojstveno da bude savršeno nepokolebljiv i nezanosiv strastima. Dakle, protiv njega[6] ustaju najodabranije i najmudrije glave u Crkvi, ako se može tako reći da su mudriji od mnogih oni koji su sebe odvojili od svijeta i život posvetili Bogu – ja ovdje mislim na naše Nazoreje, koji naročito revnuju u takvim prilikama. Njima je teško palo što je prezrena bila njihova sila, uvrijeđena i odbačena, i oni se odvažavaju na najopasnije djelo, namjeravaju da odstupe i otrgnu se od veličanstvenog i bezmetežnog tijela Crkve, otsijecajući sa sobom i nemali dio naroda iz niskih i visokih slojeva društva. A to su mogli da urade veoma lako, iz tri jaka razloga. Vasilije je bio čovjek od velikog ugleda, i jedva da je iko od drugih naših mudroljubaca uživao takvo poštovanje; da je htio, imao je toliko sile da je mogao da pridoda još smjelosti svojim zaštitnicima. A onaj koji ga je uvrijedio nalazio se pod ranijom sumnjom za smutnju koja se desila prilikom njegovog rukopoloženja, pošto je i čin episkopa on dobio ne baš toliko po zakonu i u skladu sa pravilima, koliko na silu. Javili su se takođe i neki zapadni arhijereji, i oni su privlačili k sebi sve pravoslavne u Crkvi. A šta preduzima ovaj sjajni učenik Mirotvorčev? On nije bio taj koji će se suprotstavljati ni uvrediteljima ni zaštitnicima svojim, niti je njegovo bilo da izaziva svađu i rastrzava tijelo Crkve, koja je ionako bila napadnuta sa svih strana i nalazila se u veoma opasnom stanju zbog tadašnje dominacije jeretika. Upotrijebivši prilikom savjetovanja o ovome mene, iskrenog savjetnika, sa mnom zajedno predaje se on bjekstvu, udaljava se odatle u Pont i rukovodi tamošnjim obiteljima, uspostavlja u njima poredak dostojan podražavanja, i ljubi pustinju zajedno sa Ilijom i Jovanom, velikim čuvarima mudroljublja, nalazeći ovo za sebe korisnijim nego da je u toj situaciji preduzeo nešto nedostojno mudroljublja te, za vrijeme tišine naučivši se upravljanju pomislima, narušava nju za vrijeme bure.
I mada je otšelništvo njegovo bilo toliko mudroljubno i čudesno, ipak ćemo povratak njegov okarakterisati kao još nenadmašniji i čudesniji. Desilo se to ovako. Kad smo bili u Pontu, odjednom su se zgusnuli strašni crni oblaci koji su prijetili katastrofom, lomili sve Crkve nad kojima su se nadnijeli i nad kojima je svoju vlast prostirao najzlatoljubiviji i najhristomrzniji car, opsjednut ovim dvjema teškim bolestima – nezasitošću i bogohulstvom, – taj posle gonitelja gonitelj, i posle otpadnika iako ne potpuno otpadnik, ipak ni po čemu bolji za hrišćane, a naročito za hrišćane koji su blagočestiviji i čistiji – za poklonike Trojice – jer to je jedino što ja nazivam blagočešćem i spasonosnim učenjem. Jer mi ne vagamo Božanstvo, i jedinu nepristupačnu Prirodu ne činimo tuđom Samoj Sebi, uvodeći u Nju inorodne osobe; ne liječimo zlo zlom, i bezbožno Savelijevo skraćivanje ne uništavamo još nečastivijim dijeljenjem i sječenjem, od čega je bolovao ludilu istoimeni Arije, koji je pokolebao i iskvario veliki dio Crkve, i Oca ne ispoštovavši, i obečastivši One Koji su od Oca, uvođenjem nejednakih stepeni Božanstva. Nasuprot tome, mi znamo jedinu slavu Oca – ravnu čast sa Njim Jedinorodnog, i jednu slavu Sina – ravnu čast sa Njim Duha. Proslavljajući i priznavajući Trojicu po ličnim osobinama i Jedinog po Božanstvu, mi smatramo da uniziti Jednog od Trojice znači poniziti sve. Ali ovaj car, ni malo ne pomišljajući na to, budući da nije bio u stanju da svoj pogled uperi prema gornjim visinama, nego, naprotiv, spuštan sve niže i niže svojim savjetnicima, osmjelio se da zajedno sa sobom unizi i Božiju prirodu. On postaje lukava tvar, srozavajući gospodstvo do stepena ropstva i postavivši u istu ravan sa tvorevinom Prirodu nestvorenu i iznad svakog vremena. Tako on mudruje i sa takvim se beščašćem naoružava protiv nas! Jer drugačije se to i ne može imenovati, do varvarskim pohodom, u kojem se ruše i uništavaju – ne zidovi, gradovi i kuće, ili nešto drugo malo važno što je ljudskom rukom sazdano i što se brzo može ponovo napraviti, nego se razgrabljuju same duše ljudske. Sa carem nahrupljuje i njemu dostojna vojska, zlonamjerne vođe Crkava, nemilosrdni četverovlasnici dijela vaseljene kojom su zavladali. Jedan dio Crkava oni su već imali u svojoj vlasti, na drugi su već bili bacili svoje mreže, a treći su se nadali dobiti punomoćjem i rukom cara, koja je bila ili već nadnesena nad njim, ili mu je barem prijetila. Oni su bili došli da svrgnu i našu Crkvu, najviše se uzdajući u niskost duša onih koje sam već pominjao, kao i na neiskustvo našeg episkopa i druge nedostatke i bolesti naše. Predstojala je velika borba, većim dijelom pokazivali smo revnost, ali je naš puk bio slab, nije imao zaštitnika i iskusnog saborca, silnog riječju i duhom. A ova mužestvena, visokim pomislima ispunjena i istinski hristoljubiva duša? Nije mnogo trebalo ubjeđivati Vasilija da se javi i postane naš saborac. Štaviše – čim je vidio mene kako ga molim (pred obojicom je stajao zajednički podvig, kao zaštitnicima pravog učenja), bio je lako pobijeđen molbom. Prekrasno i veoma mudroljubivo je rasudio u sebi po duhovnom razumenju da, ako i treba nekada pasti u malodušnost, za to sigurno ima neko drugo vrijeme, vrijeme sigurnosti, a kada je nužda – vrijeme je za velikodušnost, te se stoga istog časa pakuje i odlazi sa mnom iz Ponta, revnuje za istinu koja se našla u opasnosti, postaje dobrovoljni saborac i sam sebe predaje na služenje materi-Crkvi.
Ali možda se on posle toga, nakon što je pokazao toliko usrdnosti, podvizavao ipak nesrazmjerno revnosti? Ili se i podvizavao hrabro, ali ne i blagorazumno? Ili i blagorazumno, ali bez izlaganja opasnostima? Ili je i sve ovo u njemu bilo savršeno i iznad moći opisivanja, a ipak su ostajali neki tragovi malodušnosti? – Ni najmanje. Naprotiv, sve se u isto vrijeme primiruje i objedinjuje: on daje savjete, dovodi u red vojsku, uništava prepreke, zamke i sve ono na šta su se nadali protivnici koji su vojevali protiv nas. Jedno prima, drugo zadržava, treće odbija. Za jedne je on tvrdi zid i stijena, za druge čekić koji satire kamen (Jer. 23:29) i oganj u trnju (Ps. 117:12), kako govori Božanstveno Pismo, koji lako istrebljuje one koji su nalik na suve grane i koji vrijeđaju Božanstvo. A ako se sa Pavlom podvizavao i Varnava, koji ovo govori i bilježi, i za to je blagodarnost Pavlu koji ga je izabrao i učinio saradnikom u podvigu! Na taj način protivnici su ostali bez uspjeha, i zli su po prvi put teško bili posramljeni i poraženi; saznali su da onima koji preziru druge nije uputno da preziru i Kapadokijce, kojima je od svega najsvojstvenija nepokolebljivost u vjeri, vjernost i predanost Trojici; jer od Nje imaju jedinstvo i čvrstinu, budući zaštićeni onim što štite, čak i neuporedivo više i čvršće.
Drugo djelo i briga Vasilijevi su bili – pružanje usluga episkopu, da uništi podozrenje, da uvjeri sve ljude da je nesporazum proistekao po iskušenju lukavog, da je to bio napad zavidnika na jedinodušne u dobru, a sam on je znao zakone blagopokornosti i duhovnog poretka. Zbog toga je dolazio, učio, povinovao se, davao savjete, bio je episkopu sve – dobar savjetnik, pravedni sudija, tumač Božije riječi, nastavnik u poslovima, žezlo starosti, potpora vjere, najodaniji u povjerljivim djelima unutrašnjim, najmarljiviji u djelima vanjskim. Jednom riječju, bio je isto toliko dobrodošao, koliko je ranije bio nepoželjan. Od tog vremena je i crkvena uprava prešla u ruke Vasiliju, iako je na katedri zauzimao drugo mjesto, jer je za svoju dobronamjernost zauzvrat dobijao vlast. I bila je to neka čudesna saglasnost i spoj vlasti: jedan je upravljao narodom, a drugi – upraviteljem. Vasilije je bio nalik na krotitelja lavova, koji je svojom vještinom smirivao onoga ko je imao vlast, ko je imao potrebu za rukovođenjem i podrškom, zato što je nedavno bio postavljen na katedru i još uvijek je pokazivao neke tragove svjetovnih navika, te se nije još bio do kraja utvrdio u duhovnom; a svuda unaokolo je bio veliki potres, i Crkvu su odasvud bili okružili neprijatelji. Zbog toga mu je saradništvo prijalo, i u Vasilijevom upravljanju on je vidio upravljanje i sobom.
Mnoštvo je i drugih dokaza Vasilijeve brižnosti i staranja o Crkvi, kao što su: smjelost Vasilijeva pred načelnicima, kako uopšte pred svima, tako i pred najmoćnijima u gradu; njegova razrješenja sporova, ne bez povjerenja prihvatana, a nakon što su ih izrekla njegova usta kroz upotrebu pretvarana u zakon; njegova zastupanja za potrebite, većim dijelom u djelima duhovnim, a nekada i plotskim (zato što i to, pokoravajući ljude dobrim raspoloženjem, nerijetko koristi i duši); prehranjivanje ubogih, gostoprimstvo, briga o djevama, pisani i nepisani ustavi za monahe, sastavljanje molitvi, ukrašavanje oltara, i sve drugo čime je vaistinu Božiji i po Bogu dejstvujući čovjek mogao koristiti narodu. Ali još je uzvišenije i slavnije sledeće njegovo djelo.
Bijaše velika glad, najsurovija od do tada upamćenih. Grad je bio na izdisaju; niotkuda nije bilo ni pomoći ni sredstava za ublažavanje zla. Primorske zemlje bez teškoća podnose takve nedostatke, zato što nečim same snabdijevaju druge, a nešto od drugih dobijaju sa mora. A kod nas, stanovnika kopnene zemlje, i viškovi su beskorisni, i nedostaci nenadopunjivi, zato što se nema gdje utrošiti ono čega kod nas ima, niti se ima odakle dovesti ono čega nema. A najnepodnošljivije u takvim prilikama su bezosjećajnost i nezasitost onih koji žive u izobilju. Oni se okorišćavaju zlim prilikama, izvlače dobit iz oskudnosti, žetvu sakupljaju iz bijede, ne obraćaju pažnju na to da onaj koji miluje uboge Gospodu zajam daje (Prič. 19:7), da onaj koji skupo prodaje pšenicu biva proklet u narodu (Prič. 11:26), ne čuju ni obećanja upućena čovjekoljubivim, ni prijetnje besčovječnim; naprotiv, oni su nezasiti preko svake mjere, i pogrešno rasuđuju, zaključavajući za svoje siromašnu sabraću svoju samilost, a za sebe Božije milosrđe, zaboravljajući da oni sami imaju veću nuždu za Njim, nego li drugi za njima. Tako postupaju oni koji skupljaju i prodaju pšenicu, ne stideći se ni rodstva niti blagodareći Boga od Kojeg i imaju viškove u doba kada drugi trpe nedostatak. Ali Vasilija je čekalo – ne da kišom šalje hljeb sa neba posredstvom molitve i da hrani narod koji gladuje u pustinji, ne da neiscrpno napaja hranom posude koje su se (što i jeste čudesno) punile pražnjenjem, kako bi kao nagradu za gostoprimstvo prehranio onu koja donosi hranu, ne da nahrani hiljadu pomoću pet hljebova u kojima je drugo čudo njihov ostatak, dovoljan da napuni mnoge trpeze. Sve ovo je priličilo Mojsiju, Iliji i Bogu mojemu, od Kojeg je i ovim prvim bila darovana takva sila; a moguće je i da je to bilo tako potrebno samo u tim vremenima i u tadašnjim prilikama, zato što znamenja nisu za vjerne, nego za nevjerne. Ali ono što je na ova čudesa nalik, i što je dovelo do istih posledica, zamislio je i ostvario Vasilije, istom onom vjerom. Jer, otvorivši skladišta riječju i ubjeđivanjem, izvršava rečeno u Pismu: koji daje hranu gladnima (Ps. 145:7), siromahe njegove nasitiću hljebovima (Ps. 131:15), i prehraniće ih (u vrijeme) gladi (Ps. 32:19), nahrani dušu praznu i dušu gladujuću ispuni dobrima (Ps. 106:9). I to na koji način? Jer i to ne malo uveličava njegovu zaslugu. On iskuplja na jedno mjesto sve ranjene glađu, od kojih su neki bili na izdisaju, muškarce i žene, djecu, starce, sav nemoćni uzrast, uspijeva da izmoli svakojaku jestivu potrepštinu, čime se god može utoliti glad, postavlja kotlove pune povrća i zaliha soli, čime se kod nas hrani sirotinja; zatim, oponašajući služenje samoga Hrista, Koji se nije gnušao da opasanim ubrusom otire noge učenicima, uz pomoć svojih sluga i pomoćnika udovoljava tjelesnim potrebama izgladnjelih, ali udovoljava i potrebama duševnim, uz prehranjivanje sjedinjuje i ukazivanje poštovanja svakom ponaosob, donoseći im dvostruko olakšanje.
Takav bijaše novi naš hljebodavac i drugi Josif! Ali o njemu možemo da kažemo i nešto više. Jer Josif izvlači dobit iz gladi, svojim čovjekoljubljem kupuje Egipat, za vrijeme izobilja obezbjedivši se za gladna vremena, i budući tome naučen snoviđenjima drugih. A Vasilije je milostiv bio besplatno, bez dobiti za sebe je pomagao u podjeli hljeba, imao je na umu samo jedno – da čovjekoljubljem stekne čovjekoljublje i da se kroz ovdašnje davanje obroka na vrijeme (Lk. 12:42) udostoji tamošnjih dobara. Uz ovo je on dodavao i hranu slovesnu – savršeno dobročinstvo i davanje istinito visoko i nebesko, zato što je riječ angelski hljeb, njome se hrane i napajaju duše koje gladuju za Bogom, koje čeznu ne za brzo propadljivom i kratkotrajnom, nego za vječno prebivajućom hranom. I takve hrane najbogatiji razdavatelj bijaše ovaj, koji je u svemu drugom, koliko znamo, bio prilično siromašan i neimućan, ali koji je liječio ne glad za hljebom, ni žeđ za vodom, nego želju za riječju istinski životvornom i hraniteljnom (Am. 8:11), koja onoga koji se njome ispravno hrani vodi ka uspješnom duhovnom uzrastanju.
Za ova i njima slična djela (jer ima li potrebe zaustavljati se na podrobnom opisivanju njihovom?), kada je istoimeni blagočešću[7] počinuo i spokojno ispustio duh na Vasilijevim rukama, uspinje se on na visoki prijesto episkopski, doduše, ne bez poteškoća, ne bez zavisti i protivljenja od strane kako predsjedavajućih u otadžbini, tako i od strane njima priključenih najporočnijih sugrađana. Uostalom, trebalo i jeste da sve to pobijedi Duh Sveti, i On zaista nadmoćno pobjeđuje. Jer iz susjednih zemalja On radi njegovog pomazanja pokreće muževe i revnitelje čuvene po vrlini, između ostalih i novoga Avraama, našeg patrijarha, moga oca, sa kojim se tom prilikom dešava nešto čudesno[8]. Ne samo zbog mnogih godina oskudan snagom, nego i opterećen teškom bolešću, nalazeći se na smrtnom odru, on se odvažava na put, kako bi svojim glasom pomogao Vasilijevom izbranju, i položivši nadu na Duha (ukratko ću reći), mrtav biva položen na nosila, kao u grob; a vraća se, pak, mlad, snažan, uzdignutog pogleda, budući osnažen pružanjem ruke, pomazanjem (nije previše ako se kaže) i glavom pomazanog. I drevnim pričama neka se doda i ova, da trud daruje zdravlje, da revnost vaskrsava mrtve, da skače starost pomazana Duhom.
Tako je on udostojen predstojateljstva, kako je i svojstveno muževima njemu podobnim, udostojenim iste takve blagodati i stekavšim isto poštovanje. Vasilije ničim što slijedi nije posramio niti svoje mudroljublje, niti nade onih koji su mu povjerili služenje. Nego se u istoj onoj mjeri pokazao da neprestano prevazilazi samog sebe, u kojoj je do tada prevazilazio druge, rasuđujući o tome prevashodno i veoma mudroljubno. Jer samo ne biti loš, ili samo umjereno i stihijno biti dobar, – on je smatrao za vrlinu običnog mirjanina. Ali za načelnika i predstojatelja, naročito u onome koji ima slično[9] upravljanje, i to je već porok – ako samo neznatno prevazilazi proste ljude, ako ne biva neprestano sve bolji i bolji, ako ne usavršava vrlinu srazmjerno činu i visini prijestola. Jer i onaj koji stoji na visini jedva do napola uspijeva, i onaj koji izobiluje vrlinom jedva privlači svoje ljude do zlatne sredine. Bolje je pak reći (malo uzvišeniju mudrost ću sada reći) da nešto slično vidim (a mislim da to sa mnom vidi i svako mudar) u svom Spasitelju Koji je, dok je bio sa nama, uobličio u Sebi i ono što je iznad nas i našu prirodu, – isto to je, kako ja rasuđujem, bilo i slučaju Vasilija. I Hristos, kako je rečeno, napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi (Lk. 2:52), ali ne u smislu da je stvarno napredovao i zadobijao nešto što nije imao (jer šta je moglo da napreduje i usavršava se u Onome Ko je savršen od početka?), nego u smislu da se u Njemu to postepeno otkrivalo i postepeno postajalo javno. I vrlina Vasilijeva nije dobijala tada prirast, kako ja mislim – ona nije napredovala, nego je dobijala veći prostor za djelovanje, i uz vlast je našla više predmeta na kojima je mogla de se ispolji.
Kao prvo, on čini da svima postane očigledno da ono što mu je dato nije djelo ljudske milosti, nego dar Božije blagodati. Ali isto to će pokazati i postupci njegovi sa mnom. Jer u onome u čemu sam se ja ovom prilikom pridržavao mudroljublja, u tome se i on pridržavao, radi istog tog mudroljublja. Kad su svi drugi mislili da ću ja potrčati ka novom episkopu, obradovati se (što bi se možda i desilo sa nekim drugim) i prije sa njim podijeliti upravljanje nego se saglasiti da imam vlast ispod njega, što se o tome moglo zaključiti na osnovu naše družbe, tada, izbjegavajući visokomjernost, koju izbjegavam uvijek i u svemu, a ujedno izbjegavajući i povod za zavist, pogotovo dok prilike još nisu bile sređene, dok se nije izašlo iz meteža, ja sam ostao kući, s mukom obuzdavajući želju da se vidim sa Vasilijem. A on se, doduše, žalio na to, mada me i izvinuo. I poslije toga, kada sam došao kod njega, ali iz istog razloga nisam primio ni čast da stupim na katedru, ni preimućstvo nad drugim prezviterima, on ne samo da je to osudio, nego je još (veoma blagorazumno) i pohvalio, i prije je bio spreman da primi optužbu za gordost od strane onih koji nisu razumjeli takav oprez, nego da u bilo čemu postupi protiv razuma i njegovih argumenata. I čime drugim bi on bolje dokazao da je njegova duša iznad bilo kakvog čovjekougodništva i laskanja, da na umu ima samo jedno – zakon dobra, ako ne ovakvim načinom rasuđivanja u odnosu na mene, kojeg je smatrao za prvog i najbližeg od drugova svojih?
Zatim omekšava i uzvišeno mudrim riječima svojim liječi one koji ustaju protiv njega. I dostiže to ne ulizivanjem, i ne neblagorodnim postupcima, nego dejstvujući odveć odvažno i prilično činu, kao čovjek koji ne gleda samo na sadašnjost, nego promišlja i buduću blagopokornost. Uočivši da od mekoće naravi proističe popustljivost i bojažljivost, a od surovosti goropadnost i samovolja, on jednom pomaže drugim, i tvrdoglavost razblažava krotkošću, a popustljivost čvrstinom. Rijetko je morao da upotrebljava riječ, najčešće je njegovo prisustvo bilo dovoljno za iscjelenje. On ljude nije osvajao lukavstvom, nego ih je dobronamjernošću privlačio k sebi. Nije odmah upotrebljavao vlast, već je svojoj vlasti pokoravao poštedom i, što je najvažnije od svega, pokoravao time što su svi ustupali pred njegovim umom, njegovu vrlinu za sebe priznavali nedostižnom, u samo jednom vidjeli svoje spasenje – da sa njim i pod njegovom budu upravom, kao što su samo jedno smatrali opasnim – biti protiv njega, i otpadanje od njega su smatrali otuđenjem od Boga. Tako su dobrovoljno popuštali i pokoravali se, kao da su se pod udarima groma sklanjali pod njegovu vlast; svako je svoje izvinjenje prinosio, i koliko je takav prije pokazivao neprijateljstva, toliko je sada imao dobronamjernosti i uspjeha u vrlini, i jedino u njoj za sebe nalazio najjače svoje opravdanje. I samo neizlječivo povrijeđeni je bio prenebregnut i odbačen, da bi se sam u sebi skršio i uništio, kao što rđa propada zajedno sa željezom.
A kada su se domaća djela uredila po njegovim zamislima i kako nisu očekivali malovjerni, koji nisu znali ko je on, tada on zamišlja nešto još uzvišenije. Drugi gledaju samo sebi oko nogu, razmišljaju samo kako da svoje bude osigurano (ako to zaista može biti sigurno), a dalje se ne šire, te niti mogu zamisliti, niti ostvariti išta veliko i smjelo. Ali on, iako se u svemu drugom pridržavao umjerenosti, baš u tome ne zna za umjerenost, nego, naprotiv, visoko podigavši glavu i zagledajući se oko sebe duševnim okom, obuhvata čitavu vaseljenu, gdje se god pronijela spasiteljna propovijed. I kada je ustanovio da veliko nasledstvo Boga, stečeno Njegovim učenjima, zakonima i stradanjima, da je rod izabrani, carsko sveštenstvo (1 Pet. 2:9) dovedeno u nezavidan položaj, zavedeno u hiljade jeresi i zabluda, i da je vinograd, prenesen i presađen iz Egipta, tog bezbožnog i tamnog neznanja, dostigavši ljepotu i neobuhvatnu veličinu, toliku da je obuhvatio svu zemlju i raširio se iznad planina i preko kedrova, – kada je dakle ustanovio da je taj isti vinograd povrijeđen lukavim i divljim veprom – đavolom (Ps. 79:9-14), Vasilije ne priznaje da je dovoljno u tihovanju oplakivati nesreću i ka Bogu samo uzdizati ruke, od Njega moliti prekraćivanje nakupljenih zala, a u isto vrijeme počivati, nego, naprotiv, on sam sebi daje obavezu da i sam doprinese nešto i da pruži neku pomoć. Jer šta može biti žalosnije od ove nesreće? I o čemu više treba da se brine onaj koji se zagleda u gornje visine? Kada jedan čovjek radi nešto dobro ili loše, to ne utiče i ne govori ništa o sudbini čitavog društva. Ali kada je cjelina u dobrom ili lošem stanju, tada neizostavno i svaki član društva dolazi u stanje slično njezinom. Ovo je kao na dlanu vidio i na umu imao i ovaj staratelj i zastupnik opšteg dobra. I pošto je, kao što kaže Solomon zajedno sa istinom, srce osjećajno moljac za kosti (Prič. 14:30), i bezbrižni uživa, a sastradeteljan tuguje, neodstupna pomisao suši njegovo srce – tako je Vasilije stalno treperio srcem, tugovao, patio, i osjećao se čas kao Jona, čas kao David, odričući se svoje duše, ne davajući ni očima sna, ni trepavicama dremanje (Ps. 131:4), brigama iznuravajući ostatak ploti, dok ne bi iznalazio lijeka zlu. On je tražio Božansku i ljudsku pomoć, samo da se zaustavi sveopšti požar i da se rasije tama koja nas je bila poklopila.
I tako iznalazi sledeće veoma spasiteljno sredstvo. Koliko je to mogao, udubivši se u samoga sebe i zatvorivši se sa Duhom, napreže sve sile ljudskog uma, iščitava sve dubine Pisma, i učenje blagočešća predaje pisanim slovima. Pobija jeretička učenja, bori se i prepire sa njima, odbija njihovu beskrajnu drskost i one koji su mu pod rukom svrgava na blizinu djelotvornim usmenim oružjem, a udaljene poražava strijelama pismenim, ne manje dostojnim uvažavanja od napisanog na svetim pločama, zato što one ne oslikavaju zakone date samo judejskom, malobrojnom narodu, i ne govore o hrani i piću, o žrtvama ustanovljenim za neko vrijeme, o plotskim očišćenjima, nego govore svim rodovima, svim dijelovima vaseljene, riječju istine kojom se zadobija spasenje.
Ali imao je on i drugo sredstvo. S obzirom na to da su i djelo bez riječi, i riječ bez ostvarenja podjednako nesavršeni, on riječima prisajedinjuje i sadejstvo samih djela. Kod jednih on ide sam, kod drugih šalje, treće poziva sebi, daje savjete, kara, prijeti (2 Tim. 4:2), zabranjuje, kori, štiti narode, gradove i ljude, smišlja razne načine za spasenje, svime liječi. Ovaj Vasilije, arhitekta Božijeg šatora (2 Moj. 31, 1-2), upotrebljava u poslu svaku materiju i vještinu, sve upliće zajedno da bi se sastavila raskoš i harmonija jedinstvene Ljepote. I treba li još o nečemu drugom govoriti?
A u međuvremenu nam se ponovo približio hristoborni car i pritjesnitelj Vjere, i što je sa jačim protivnikom imao da se omjeri, to je dolazio sa većim beščašćem i sa pukovima razjarenijim nego ikad do sad, oponašajući onog nečistog i lukavog duha koji se, nakon što je ostavio čovjeka i skitao se neko vrijeme po močvarama, vratio da bi se, kao što je rečeno u Jevanđelju (Lk.11:24-26), uselio u njega sa još većim brojem zlih duhova. I evo učenik tog duha postaje car, da bi u isto vrijeme izgladio prethodni svoj poraz i pridodao još ponešto od prethodnih lukavstava. Mučno i žalosno je bilo to gledati, kako gospodar mnogih naroda koji je udostojen veličanstvene slave, koji je sve oko sebe pokorio moći beščašća, koji je porušio sve moguće pregrade i prepreke, biva pobijeđen od jednog muža i jednog grada, postaje meta podsmjeha, kako je sam izjavio, ne samo za pobornike bezbožja kojima je rukovodio, nego i za sve ljude. Pričaju o caru Persije[10] da kada je išao sa vojskom na Eladu, vodeći sa sobom ljude svih vrsta, kipteći gnijevom i nadimajući se gordošću, nije se samo time prevaznosio, i nije se samo prijetnjama zadovoljavao, nego je, da bi porazio strahom um Jelina, pokušao da stvori utisak da on vlada čak i samim stihijama. Pronosile su se glasine o nekakvoj do tada ne bivaloj suši i o nekakvom novom moru ovog novog tvorca, o vojsci koja pliva po kopnu, o ukradenim ostrvima, o moru kažnjenom bičevima i o mnogo drugih stvari što je, jasno svjedočeći o rastrojstvu umova u vojsci i vojskovođi, poražavalo, ipak, užasom malodušne, mada je kod ljudi hrabrijih i tvrdih razumom proizvodilo samo smijeh. Ni za čim sličnim nije imao potrebu onaj koji je u pohod krenuo protiv nas, nego je, sudeći po glasinama, činio i govorio još gore i pogubnije stvari. Postavi na nebu usta svoja, hulu u visinu govoraše i jezik mu se pruži do zemlje (Ps. 72:9). – Tako je prekrasno božanstveni David još davno prije nas objelodanio sramotu ovoga besčasnika, koji je nebo savio do zemlje, i u tvorevinu uključio nadsvjetovnu Prirodu, Koju tvorevina ne može da primi u sebe, iako je Ona i boravila neko vrijeme sa nama, po zakonu čovjekoljuba, da bi k Sebi privukla nas, oborenih na zemlju! I ma kako bili blistavi prvi koraci u zlim podvizima ovoga cara, još su blistaviji bili naši dobri podvizi koji su uslijedili. Na šta mislim kada kažem prvi koraci? Progonstva, zbjegovi, otimačina imovine, javni i skriveni pritisci, ubjeđivanja kada su okolnosti odgovarale, prisila kada je ponestajalo ubjedljivosti, istjerivanje iz crkava ispovijednika pravog – našeg učenja, a uvođenje u Crkvu onih koji su se držali Careve gube, tj. onih koji su zahtijevali potpisivanje beščašća i sastavljali spise još užasnije, spaljivanje prezvitera na moru; zločastive vojskovođe, koji niti savladavaju Persijance niti Skite pokoravaju, rugaju se oltarima, beskrvne žrtve škrope krvlju ljudi i žrtvi, skrnave stidljivost djeva. I radi čega sve to? Da se istjera patrijarh Jakov, a na mjesto njegovo dovede Isav, omrznuti (Mal. 1:2) prije rođenja. Takve su priče o prvim koracima njegove odvažnosti; i dan-danas kod mnogih suze naviru na oči kad ih se sjete ili se o njima započne priča.
Ali kada se car, obišavši sve druge zemlje, ustremiuo u namjeri da porobi i ovu nepokolebljivu i neranjivu mater Crkava, na ovu jedinstvenu još preostalu životvornu iskru istine, tada je prvi put osjetio jalovost svoje zamisli, jer je tamo bio odbijen kao kad strijela udari u tvrd materijal i odskočio kao prekinuta omča. Na takvog je naišao episkopa Crkve! I na takvu klisuru udarivši, skršio se! Od onih koji su iskusili tadašnje nedaće mogu se i o drugome čemu čuti priče i doživljaji (a nema ga koji nije pričao o tome); ali svako se divi, ko god išta zna o borbama, napadima, obećanjima, prijetnjama – zna da su kod Vasilija sa namjerama da ga nagovore dolazili i sudije, i vojni zapovijednici, i ženski muškarci – ti muškarci među ženama i žene među muškarcima, mužestveni samo u jednom: u beščašću, od prirode nesposobni za predavanje razvratu, ali bludni jezikom, kojim samo i mogu; napokon, taj arhimag[11], Navuzardan, koji je Vasiliju prijetio oruđem svog zanata, i koji je otišao u oganj, koji mu ni ovdje nije bio tuđ.
Ali ja ću što je kraće moguće predati riječima ono što se meni čini najzadivljujuće i što ne mogu prećutati, čak i kad bih htio. Ko ne zna tadašnjeg prefekta[12] oblasti, koji se, onoliko koliko je svoju vlastitu drskost naročito protiv nas usmjeravao (zato što je i krštenjem bio primljen ili pogubljen kod njih[13]), toliko preko mjere ulizivao gospodaru, i svojim u svemu poltronstvom na dugo vrijeme uspjevao da se održi na vlasti? I upravo kod ovoga prefekta, koji je škrgutao zubima na Crkvu, primao na sebe lavlji lik, rikao kao lav, i za mnoge bio nenadmašiv, dovodi se, ili, bolje je reći, sam dolazi sjajni Vasilije, kao da je pozvan na praznik a ne na sud. Kako na dostojan način prepričati i drskost prefekta i blagorazumni otpor koji mu je pružio Vasilije? „Šta tebi treba“, reče prvi (oslovivši Vasilija po imenu, ne htjevši da ga udostoji episkopskom titulom), „da se drsko suprotstavljaš takvoj moći, i samo ti da ostaješ uporan u svojoj tvrdoglavosti?“ Odvažni muž mu je uzvratio: „U čemu i kakvo je moje visokoumlje? Ne mogu da razumijem to“. „U tome“, govori prvi, „što se ne držiš iste vjere sa carem, kad su se već svi drugi priklonili i popustili.“ – „Ali ne traži to moj car“, odgovara Vasilije, „ne mogu se poklanjati tvorevini, budući da sam i sam Božija tvorevina i da imam zapovijest da postanem bog“. – „A šta je onda sa nama, po tvom mišljenju?“, pitao je prefekt. „Ili mi ništa ne značimo, koji naređujemo ovo? Zbog čega tebi nije važno da se prisajediniš nama i da sa nama budeš u zajednici?“ – „Vi ste upravitelji“, odgovorio je Vasilije, „i ja ne poričem, veliki ste upravitelji, ali ipak niste veći od Boga. I meni jeste važno da sa vama budem u zajednici (zašto da ne? – i vi ste Božija tvorevina), mada ništa važnije nego biti u zajednici sa bilo kim drugim od vaših potčinjenih, zato što se hrišćanstvo ne određuje dostojanstvom lica, nego vjerom.“ Tada se prefekt usplahirio, još jače uzavrio gnijevom, ustao sa svoga mjesta i počeo da razgovara sa Vasilijem još surovije nego do tad. „Šta?“, rekao je. „Zar se ne bojiš ti vlasti?“ – „Ne, šta god da bude, i šta god morao da pretrpim.“ – „Čak i da moraš da podneseš samo dio od onoga što je u mojoj moći da ti učinim?“ – „A šta to? Objasni mi.“ – „Oduzimanje imovine, progonstvo, mučenje, smrt.“ – „Ako možeš, prijeti nečim drugim, jer nas se ovo nimalo ne dotiče.“ – „Kako sad to, i zbog čega?“, upitao je prefekt. „Zato,“ – odgovara Vasilije, „što ne podliježe oduzimanju imovine onaj koji ništa ne posjeduje, osim ako ne budeš htio da mi oduzmeš ovu platnenu haljinu i pokoju knjigu, u čemu se i sastoji sva moja imovina. Za progonstvo ja ne znam, zato što nisam vezan ni za kakvo mjesto, i ono na kojem živim sada nije moje, i svako na koje me bace će biti moje. Bolje reći, svuda je Božije mjesto gdje god da budem došljak i prolaznik (Ps. 38:13). A mučenja, šta će ona da uzmu, kad nemam tijela, ako ne računaš prvi udarac, jedini koji je u tvojoj moći? Smrt, pak, je za mene blagotvorna: ona će me prije proslijediti Bogu, za Kojeg živim i trudim se, za Kojeg sam većim svojim dijelom ja već umro, i ka Kojem već odavno žurim.“ Prefekt, začuđen ovim riječima, reče: „Tako i sa takvom slobodom niko dosad nije govorio sa mnom“, i pri tome dodao svoje ime. „Možda se“, odgovarao je Vasilije, „još nisi susreo sa episkopom, inače bi, bez sumnje, po ovom pitanju dobio isti odgovor. Jer u svemu drugom, o upravitelju, mi smo skromni i smireniji od ikoga – tako nam veli zapovijest, i ne samo pred takvom moći, nego čak i pred bilo kim drugim mi ne podižemo obrve, ali zato kada se radi o Bogu i kada protiv Njega drznu da ustanu, tada, prezirući sve, mi na umu imamo samo Boga. Oganj, pak, mač, divlje zvijeri i užarena kliješta koja otkidaju meso za nas će biti prije naslada, nego što će proizvesti strah. I preko toga vrijeđaj, prijeti, radi šta ti god padne napamet, koristi se svojom vlašću. Neka za ovo i car čuje, da nas ti nećeš potčiniti i da nas nećeš natjerati da se pripojimo beščašću, ma kakvim užasima nam prijetio.“
Kada je Vasilije rekao ovo, a prefekt, saslušavši, pojmio do koje je mjere neustrašiva i neodoljiva čvrstina njegova, tada mu, ali više ne sa prijetnjama, nego sa izvjesnim uvažavanjem i popustljivošću, naređuje da izađe van i ode. A sam, što je mogao brže, ide na prijem kod cara i govori: „pobijedio nas je, care, episkop ove Crkve. To je muž koji je iznad prijetnji, neodoljiv u argumentima, nedodirljiv progonstvom. Treba pritiscima podvrgnuti one sa slabijim karakterom, a u njegovom slučaju primijeniti otvorenu sili ili i ne čekati da on popusti prijetnjama“.
Poslije toga car, pohvalama Vasiliju (jer se i neprijatelj divi protivnikovom junaštvu) prisiljen da prizna poraz, ne zapovijeda da se on podvrgne nasilju, ali kao što željezo, iako omekšava u ognju, ne prestaje da bude željezo, tako i on, zamijenivši prijetnje divljenjem, ne prihvata opštenje sa Vasilijem, stideći se da pokaže da se promijenio, nego traži prikladniji izlaz. I to ćemo pokazati ovdje kako je bilo. Jer na dan Bogojavljenja, uz mnoštvo okupljenog naroda, u pratnji njegove svite, ulazi u hram i priključuje se narodu, želeći time da prikaže kao da se na neki način sjedinio sa njim. Ali ne smije se prećutati ni ovo. Kada je ušao u hram, i kada je njegov sluh, kao gromom, bio potresen započetim psalmopojanjem, kada je ugledao more naroda, a u oltaru i oko njega ne toliku čovječansku, koliko angelsku harmoniju, i ispred svih u uspravnom položaju Vasilija kako stoji, onako kako su u Svetom Pismu opisuje Samuil (1 Car. 7:10), kako se ne povija ni tijelom, ni pogledom, ni mišlju (kao da se u hramu ništa neobično nije desilo), nego prigvožden (tako ću da se izrazim) za Boga i za prijestol, a oni koji ga okružuju stoje u nekom čudesnom strahu i trepetu, kada je dakle car ugledao sve ovo što do tada nije imao prilike da vidi, tada ga obuzima ljudska nemoć i pogled i duša njegovi od zadivljenosti se pokrivaju mrakom i vrtoglavicom. Ali to većina naroda još uvijek ne primjećuje. Međutim, kada je trebalo da car božanstvenoj trpezi prinese darove koje je vlastitim rukama pripremio[14], i prema običaju niko ih nije smio dotaknuti (nije se znalo da li će ih Vasilije uopšte i uzeti), tada on javno pokazuje svoju nemoć. Koleba se u nogama, i da nije bilo jednog služitelja oltara koji mu je pružio ruku i poduhvatio ga, pao bi, i taj bi pad bio suza dostojan. A o tome šta je i sa kakvim mudroljubljem govorio Vasilije samome caru (jer kada je drugi put bio kod nas u crkvi, došao je iza zavjese i tamo je, prema svojoj velikoj želji, imao susret i besjedu sa Vasilijem), – treba li govoriti išta drugo, osim da su oni koji su okruživali cara i mi koji smo ušli sa njima slušali tada Božije glagole. Takav bijaše početak i takav prvi opit carskoga snishođenja nama; ovim susretom, kao branom na rijeci, zaustavljen je veliki dio nedaća koje su nam do tada nanosili.
Ali evo i još jednog događaja, koji nije manje važan od do sada opisanih. Zli su ipak nadvladali: Vasiliju je određeno progonstvo i ukaz o tome je već bio potpisan. Nastupila je noć, pripremljena kočija, neprijatelji su aplaudirali, blagočestivi bili potišteni, mi smo okružili putnika koji se brzo pripremio za odlazak, izvršeno je i sve ostalo što je bilo potrebno za ovu prekrasnu bruku. I šta se dešava? Bog razara naredbu. Onaj Ko je porazio prvijence Egipta koji se ostrvio protiv Izrailja, Taj i danas poražava bolešću sina carevog. I kako trenutačno! Ovdje pismo o progonstvu, a tamo dijagnoza bolesti, i ruka lukavog pisca biva zadržana, sveti muž biva spasen, blagočestivi dobija dar od groznice koja urazumljuje drskog cara! Šta može biti pravednije i brzodostižnije od ovoga? A posledice bijahu ovakve. Carev sin je patio i iznemagao tijelom, sastradavao je sa njim i otac. I šta čini otac? – odasvuda traži pomoć, odabira najbolje ljekare, saziva molitvene službe sa usrdnošću kakvu nije pokazivao do tada, i priljubljuje se za zemlju, jer zlopaćenje i careve čini smirenim. I u tome nema ničega zadivljujućeg, jer i o Davidu je pisano da je prvo vrijeme patio za bolesnim sinom (2 Car. 12:16). Ali kako car nigdje nije mogao da nađe lijeka od bolesti, pribjegava Vasilijevoj vjeri. Mada, stideći se nedavnog poniženja, ne poziva lično k sebi ovoga muža, nego poručuje svojim povjerenicima da ga mole da dođe. I Vasilije je došao, bez izgovaranja, kao da se ništa nije desilo, kao da se o nekom drugom radilo, a zajedno sa njim dolazi i olakšanje bolesti, otac se predaje blagim nadama. I da uz slatko nije miješao gorčinu, i da, uprkos tome što je pozvao Vasilija, nije u isto vrijeme nastavio da vjeruje nepravoslavno, možda bi carev sin, ozdravivši, bio izliječen očevim rukama, u šta su bili uvjereni oni koji su se nalazili u blizini i koji su bili svjedoci tragedije.
Pričaju da se odmah poslije toga slična stvar desila i sa oblasnim načelnikom. Pristigla bolest i njega savija pod ruku Svetog. Za blagorazumne kazna zaista biva lekcija, za njih je zlopaćenje nerijetko bolje od blagostanja. Upravitelj je patio, plakao, žalio se, slao po Vasilija, preklinjao ga, dozivao ga: „evo, ti si zadovoljen, podaj mi spasenje!“ I on je dobio to što je tražio, kako je sam priznavao i mnoge koji nisu znali za to uvjeravao u istinitost događaja iscjeljenja, zato što nije mogao da prestane da se divi djelima Vasilijevim i da ih ne prepričava.
I takvi su bili i takav kraj su imali postupci Vasilijevi sa ovim ljudima; a sa drugima – da možda Vasilije nije postupao drugačije? Da li su za njega postojali malo važni sporovi i sitnice? Da li je barem katkad u ičemu pokazao manje mudroljublja, što bi bilo dostojno prećutkivanja ili ne bi bilo za pohvalu? Ne. Ali zato onaj koji je na Izrailja onomad pokrenuo dželata Adera (2 Car. 11:14), taj i protiv Vasilija pokreće upravnika Pontijske oblasti, naizgled razljućenog zbog neke žene, a zapravo saborca beščašća i ustanika protiv blagočešća. Prećutaću koliko i kakve je sve uvrede nanio on ovome mužu (a to je isto kao da kažeš) i Bogu, protiv Kojeg i radi Kojeg je bila i pokrenuta ova borba. Riječima predajem samo ono što je najviše i uvreditelja posramilo i podvižnika uzvisilo, ako se složimo da je visoko i veliko biti mudroljuban, i mudroljubljem se uzdizati iznad mnogih.
Jednu ženu plemenitog porijekla čiji je muž nedavno bio skončao progonio je drug ovoga sudije, protiv njene volje je prisiljavajući da stupi sa njime u brak. Ne znajući kako da pobjegne od proganjanja, ona se osmjeljava na korak, ne toliko smion, koliko blagorazuman – pribjegava sveštenoj trpezi i Boga izabira za zaštitnika od napada. I ako ćemo da kažemo pred Samom Trojicom (među pohvalama ću da upotrijebim ovaj pravnički izraz), šta je trebao da učini ne samo veliki Vasilije, koji je u takvim slučajevima za sve bio zakonodavac, nego i bilo koji drugi, mnogo niži od Vasilija, jerej? Zar se bilo ko drugi ne bi latio takvog slučaja, i zadržao bjegunicu, pobrinuo se za nju, pružio joj ruku pomoći, po Božijem čovjekoljublju i po zakonu koji poštuje žrtvenike? Zar nije trebalo donijeti odluku da se učini sve i bilo šta pretrpi, samo da se ne saglasi na bilo kakvo nasilje prema njoj, čime bi se – kako posramila sveštena trpeza, tako i pogazila vjera koju je ispovijedala nesrećnica? – „Ne“, govori novi sudija, – „morate se pokoriti mojoj moći, i hrišćani treba da postanu izdajnici svojih vlastitih zakona.“ – Jedan je tražio udovicu, a drugi ju je prikrivao; i prvi je bio izvan sebe od bijesa, da bi na kraju poslao nekoliko svojih činovnika da pretraži odaje Svetog, ne zato što je sumnjao da je to potrebno, nego da bi ga osramotio. I šta to kažeš ti? Pretraživati dom ovog bestrasnog, kojeg Angeli čuvaju, na kojeg žene ne smiju ni da pogledaju!? I to ne samo da naređuje da se pretraži kuća, nego i samom Vasiliju naređuje da se stvori kod njega i podvrgne ispitivanjima, ne krotko i čovjekoljubivo, nego kao nekog osuđenika. I jedan se javio, a drugi predsjedavao, ispunjen gnijevom i nadmenošću. Jedan je stajao, kao i moj Isus pred sudijom Pilatom, a gromovi su oklijevali: oružje Božije je već bilo očišćeno, ali odloženo, luk nategnut, ali zadržan (Ps. 7:13), otkrivajući vrijeme za pokajanje: takav je zakon u Bogu!
Pogledaj na novu borbu podvižnika i progonitelja! Jedan naređuje drugom (Vasiliju) da sa sebe skine gornje haljine. Drugi govori: „Ako hoćeš, skinuću i hiton.“ Jedan je prijetio batinama besplotnom, drugi je već povijao vrat. Jedan je prijetio da će ga razderati gvozdenim kliještima, drugi je odgovorio: „Učinićeš mi uslugu takvim rastrzanjem, jer ćeš izliječiti moju jetru koja mi, kao što vidiš, ne daje mira.“ I tako su se oni prepirali između sebe. Ali grad, čim je saznao za nesreću i sveopštu opasnost (jer takvu uvredu je svako za sebe smatrao opasnošću), pada u nemir i kovitla se, kao roj pčela uznemiren dimom, ljudi se jedan od drugog raspaljuju i u smutnju padaju svi društveni slojevi, svi uzrasti, a više od svih oružari i carski tkači, koji u takvim prilikama, zbog svoje slobode koju imaju, bivaju razdražljiviji i ponašaju se smjelije od ostalih. Sve je za svakog postalo oružje, šta god se našlo pod rukama od zanata i alata, ili prosto prvo do čega su se dočepali – kod nekog baklje u rukama, kod nekog kamenje, kod nekog palice, a u svima jedan pravac, jedan smjer, jedan glas i zajednička revnost. Gnijev – to je strašan ratnik i vojskovođa. U takvoj upali umova ni žene nisu ostale nenaoružane (njima su vretena i oklagije služile kao koplja), i oduševljene revnošću prestale da budu žene, samouvjerenost ih je pretvorila u muškarce. Kratko rečeno: mislili su, ako na komadiće rastrgnu upravitelja, razdijeliće među sobom blagočešće. I najblagočestiviji među njima bi bio onaj koji bi prvi spustio ruku na onoga ko je smislio takvu drskost i podlost protiv Vasilija. I šta radi strogi i drski sudija? Postaje žaljenja dostojan, kukavni, najsmireniji mogući za milost molitelj. Ali tu se pojavio ovaj bez krvi mučenik, bez rana vjencenosac i, silom svojom zadržavši narod, obuzdavan poštovanjem prema njemu, spasio svoga mučitelja i uvreditelja. Tako to čini Bog svetih, Koji sve čini i pretvara (Am. 5:8) na bolje, Bog, Koji se gordima protivi, a smirenim daje blagodat (Prič. 3:34). Ali Onaj Koji je razdvojio more, presjekao rijeku, promijenio zakone stihijama, uzdizanjem ruku podigao pobjedničke spomenike, radi spasenja naroda koji je bježao – šta ne bi uradio da i Vasilija ne otme iz opasnosti?
Od tog vremena napadi od svijeta su se prekratili, i od Boga zadobili pravi kraj, dostojan Vasilijeve vjere. Ali zato od tada počinju drugi napadi, ovaj put od strane episkopa i njihovih saboraca, i u tim napadima bijaše mnogo neslavnih stvari, i još više štete za potčinjene. Jer ko će da ubijedi druge da se pridržavaju umjerenosti, kad su takvi predstojatelji? – Prema Vasiliju još odavno nisu gajili simpatije iz tri osnovna razloga. Nisu sa njim bili saglasni u vjeri, a i ako su se saglašavali, to je bilo po nevolji, budući prinuđeni mnoštvom. Nisu se sasvim odricali i takvih niskosti, sa kakvim su se služili i prilikom rukopoloženja. A to što je Vasilije daleko nadvisio njih slavom, za njih je bilo najteže od svega, iako i sramnije od svega za priznati otvoreno. A desio se još jedan razdor, kojim su se samo produbile stare rane. Kada je naša otadžbina podijeljena na dva vojvodstva, dva grada[15] su u njoj učinjena prijestonim, i novom je otišlo mnogo od onoga što je pripadalo starom, tada je i među episkopima proizašla rasprava. Jedan[16] je mislio da se sa građanskom diobom dijeli i crkvena uprava, pa je prisvajao sebi sve ono što je pripalo njegovoj oblasti, kao da to samo po sebi pripada njemu, iako je oteto od drugog. A drugi[17] se držao starog poretka i diobe, kakav je običaj bio iz davnina kod otaca naših. Od toga su se dijelom već desile, a dijelom su spremale da se dese mnoge neprijatnosti. Novi mitropolit je sabotirao odlazak na sabor, otimao prihode. Prezviteri Crkve – jedni su bili privučeni na njegovu stranu, drugi su bivali smjenjivani. Od toga je došlo da je stanje Crkava postalo gore i od razdora i raskola, zato što se ljudi raduju novotarijama, sa zadovoljstvom izvlače iz njih koristi, i mnogo je lakše narušiti neku odredbu, nego ponovo uspostaviti staru. A najviše od svega su novog mitropolita razdražavali Taurski usjeci i prolazi, koji su mu bili pred nosom a pripadali su Vasiliju; njemu je veliko takođe bilo i da se okoristi prihodima svetog Oresta, a jednom su čak i oteli mule od samog Vasilija, koji je tuda prolazio svojim poslom – i razbojnička družina mu je zabranila da nastavi put. I to pod kakvom samo maskom! Duhovna djeca, spasenje duša, djelo Vjere – sve to služi za prikrivanje nezasitosti (djelo najlakše!). Uz ovo se pridodaje i pravilo da se ne treba plaćati danak nepravoslavnim (a ko te uvrijedi, taj nije pravoslavan).
Ali sveti, vaistinu Božiji i gornjega Jerusalima mitropolit, ne biva zajedno sa ostalima zanesen u pad, i ne trpi da ne posveti ovom djelu pažnju, i ne smišlja slabo sredstvo za prekraćivanje zla. Pogledajmo stoga kakvo je ono bilo, veliko, čudesno i (šta više reći?) samo njegove duše dostojno. Sam razdor on upotrebljava kao povod za razrastanje Crkve, i tome što se desilo daje najbolji mogući preokret, umnoživši u samoj otadžbini broj episkopa. A šta od toga proističe? – Tri osnovne prednosti. Briga o dušama se povećala, svakom gradu su data svoja prava, a time je i neprijateljstvo prekraćeno.
Za mene lično je bila strašna ova zamisao; ja sam se plašio da sam ne postanem neki začin, ili ne znam kako da se izrazim priličnije. Svemu se divim ja u Vasiliju, čak ne mogu ni da izrazim koliko je veliko moje divljenje; ali (priznajem nemoć, koja i bez mog priznanja nije nepoznata mnogim) ne mogu pohvaliti sebe za jedno – za tu novost koja se i mene ticala i na mene se odrazila; čak ni vrijeme nije sasvim izliječilo tu moju ranu. Jer odatle su se obrušile na mene sve neprijatnosti i smutnje u životu. Zbog toga ja nisam mogao ni biti ni smatrati se mudroljubnim, iako u ovom poslednjem nema mnogo važnosti. Samo kao izvinjenje ovoga muža primite od mene to – da je on mudrovao iznad ljudskih mjerila, da je on, još prije nego što se preselio iz ovdašnjeg života, postupao već u svemu duhovno, i umjevši da poštuje družbu, poštovanje joj nije ukazivao samo ondje gdje je trebalo više poštovati Boga i onome za čim se čezne dati prednost u odnosu na ono što je propadljivo.
Bojim se da ću izbjegavajući optužbe za nemar od onih koji zahtijevaju opisivanje svih djela Vasilijevih ispasti kriv za neumjerenost onima koji hvale umjerenost, zato što ni sam Vasilije nije prezirao umjerenost, i naročito je hvalio pravilo koje kaže da je umjerenost u svemu savršenstvo, i pridržavao ga se u toku čitavog svog života. Međutim, ne obraćajući pažnju ni na jedne ni na druge, ljubitelje suvišne sažetosti i prekomjerne opširnosti, još ću da produžim svoje slovo.
Svako uspijeva u nečem svom, a neki i u nekoliko iz mnogobrojnih vidova vrline, ali u svemu niko nije dostizao savršenstva, – van svake sumnje niko ga dostigao nije od nama poznatih. Štaviše, kod nas se najsavršenijim smatra onaj ko je u mnogom uspio, ili barem u jednom pretežno. A Vasilije se toliko usavršio u svemu, da je postao gotovo kao neki skup svih obrazaca objedinjen u jednom jedinom proizvodu prirode. Pogledajmo to ovako.
Hvali li neko skromnost, oskudan i nikakve suvišnosti ne trpeći život? Ali šta je ikada imao Vasilije, osim tijela i krajnje neophodnih stvari za pokrivanje ploti? Njegovo bogatstvo se sastojalo u tome da nema ništa i da živi samo sa krstom, kojeg je smatrao skupljim od svih imetaka. Nemoguće je steći sve, makar to i htjeli, ali treba umjeti sve prezreti, i na taj način uzdići se iznad svega. Tako je rasuđivao, tako se i ponašao Vasilije. I njemu nisu bili potrebni ni oltari, ni metežna i sujetna slava, ni narodni proglasi: „Krates daje slobodu Fivjaninu Kratesu“. On je nastojao da bude, a ne samo da izgleda savršen, živio nije u buretu i nasred trga, gdje bi mogao svime da se naslađuje, sam nedostatak tako pretvarajući u novu vrstu izobilja. Nego je bez ikakve taštine bio ubog i negramziv, i voleći da iz svog broda izbacuje sve, šta god to bilo, lako je preplivao more života.
Dostojni su divljenja uzdržavanje i zadovoljavanje malim; pohvalno je ne predavati se u vlast slastoljublju i ne robovati nesnosnom i niskom gospodaru – utrobi. I ko do te mjere praktično ni okušao hranu nije i (može se slobodno reći) bio besplotan? Mnogojedenje i prezasićavanje je on odbacio i ostavio to ljudima koji sebe upodobljavaju beslovesnim i vode život ropski i puzeći. A sam nije nalazio ničega velikog ni u čemu što, prošavši kroz utrobu, ima sa njom ravno dostojanstvo; nego je, dok je živ bio, život održavao najnužnijim, i samo za jednu vrstu raskoši znao – nemati ni pomena o raskoši, nego gledati na ljiljane i na ptice, kojima je i ljepota neizvještačena i hrana svugdje spremna, gledati u skladu sa visokim naukom (Mt. 6:26-28) moga Hrista, koji je za nas i ploću osiromašio, da bismo se mi obogatili Božanstvom. Zbog toga je Vasilije samo hiton imao, samo jednu gornju staru haljinu, a san na goloj zemlji, bdenje, neupotreba kupanja su sačinjavali njegov ukras, najukusnija večera i jelo su bili hljeb i so – nova vrsta hrane, a piće trezveno i nikada ne presušujuće, koje izvori donose i onima koji se ne trude oko njih. A istim tim, odnosno ne ostavljajući isto to, olakšavati i liječiti svoje nedaće bilo je njegovo, a ujedno i moje, odnosno naše zajedničko, pravilo mudroljublja. Jer mene je, inače oskudnom u poređenju sa njim u svemu drugom, dopalo da se sa njime izravnam po životnim patnjama.
Velika je devstvenost, bezbračni život, dobijanje činova angelskih – bića samaca, oklijevam da kažem: sa Hristom, Koji se, blagoizvolivši i da se rodi radi nas rođenih, rađa od Djeve, uzakonjujući time djevičanstvo, koje bi nas izvodilo odavde, ograničavalo svijet, ili, bolje rečeno, iz jednog svijeta slalo u drugi svijet, iz sadašnjeg u budući. Ali ko je bolje od Vasilija ili devstvenost poštovao, ili propisivao zakone za plot, ne samo svojim vlastitim primjerom, nego i pisanim svojim poslanicama? Ko je izgradio obitelji devstvenika? Ko je sačinio pismena pravila kojima je ucelomudrio svako čulo, priveo u harmoniju svaki ud tijela i ubijedio da se čuva istinita devstvenost, obraćanjem unutrašnje ljepote od vidljivog prema nevidljivom, iznuravanjem vanjskog, otimanjem od plamena sirovine kojom gori, i onog što je skriveno otkrivanjem Bogu – jedinom ženihu čistih duša, Koji k Sebi uvodi duše trezvenobodre koje na sretenje sa Njim izlaze sa svijetlo razgorenim svjetiljkama i obilnom zalihom ulja.
Mnogo je bilo sporova i raznoglasja o životu pustinjačkom i opštežiteljnom. Bez sumnje i jedan i drugi ima u sebi i dobro i loše, ne bez primjese. Kao što prvi, iako je u većoj mjeri bezmetežan, harmoničan i lakše navodi na bogomislije, ali, pošto ne biva podvrgavan iskušenjima i poređenjima, zna da ne bude bez nadmenosti, tako i drugi, iako je u većoj mjeri djelatan i koristan, ipak nije izuzet od meteža. A Vasilije je na savršen način sjedinio i slio obje ove vrste života. Izgradio je skitove i manastire koji nisu udaljeni od opština i opštežitija, nije odvojio jedne od drugih, kao nekim zidom, i nije ih potpuno razdvajao, nego istovremeno i doveo u najbliži dodir i razgraničio, da i mudroljublje ne bude tuđe opštenju, i djelatni život da ne bude nemudroljubiv; nego kao što more i kopno između sebe razmjenjuju svoje darove, tako da i ova dva tipa života dejstvuju u jedinstvenu slavu Božiju.
Šta još? Prekrasno je čovjekoljublje, prehrana sirotinje, pomaganje ljudskoj nemoći. Udalji se stoga malo od grada, i pogledaj na novi grad[18], na ovu riznicu blagočešća, na ovu dobro-zalagaonicu za one koji imaju viškove, u koju se po zavještanju Vasilijevom ne unose samo viškovi bogatih, nego čak i poslednji dinar sirotinjski, i u kojoj niti moljcu ima dostupa, niti za lopove ima radosti, nego se spasavaju i od napada zavisti i od rušilačkog vremena. Ovdje se mudroljublju uči bolest, ublažava neblagočestivost, iskušava sastradateljnost. U poređenju sa ovom ustanovom – šta su za mene sedmovrate i egipatske Tive, i vavilonski zidovi, i karijske grobnice Mauzola, i piramide, i neprebrojna količina mjedi u Kolosu, ili veličanstvenost i ljepota hramova koji više uopšte i ne postoje, ali i dalje za mnoge ljude predstavljaju predmet divljenja, i koji se opisuju u istorijama, iako svojim graditeljima nisu donijeli nikakve koristi, osim kratkotrajne i beznačajne slave? Ja se neuporedivo više divim ovom kratkom putu ka spasenju, ovom najlagodnijem uspinjanju prema nebu. Sada više pred našim pogledima nema teškog i žalosnog prizora, ne leže pred nama ljudi još prije smrti umrli i umrtvljeni velikim dijelom svojih udova, progonjeni iz gradova, kuća, sa trgova, od voda, od njima najmilijih ljudi, poznavani samo po imenima, a ne po tjelesnim karakteristikama. Njih više ne polažu drugovi i bližnji pored mjesta gdje se iskuplja narod, kako bi svojom bolešću izazvali ne toliko sažaljenje, koliko odvratnost, uz njihove žalobne pjesme, – ako je kod koga još ostalo glasa. Ali čemu opisivati sva naša zlopaćenja, kada riječ nije za ovo dovoljna? Vasilije je prvi sve ubjeđivao da mi, ljudi, ne preziremo ljude, da besčovječnošću prema paćenicima ne besčastimo Hrista – jedinu za sve Glavu, nego da kroz nedaće drugih gradimo svoje sopstveno spasenje i, sami imajući potrebu za milosrđem, svoje milosrđe dajemo u zajam Bogu. Zbog toga se ovaj blagorodni, od blagorodnih rođeni i slavom sijajući muž nije gnušao i da cjelivom usta ukaže poštovanje bolesti, grlio je unesrećene kao braću, ne iz taštine (neko zloban bi i to pomislio, ali ko je bio toliko daleko od ove strasti, kao Vasilije?), nego da svojim mudroljubljem druge nauči da ne ostavljaju služenje stradalničkim tijelima. To je u isto vrijeme bio i na sva usta razglašavan i u ćutnji razotkrivan nauk svima. I nije to bilo da se samo grad koristi ovim blagim djelom, a da oblast i okolna mjesta budu lišena toga. Naprotiv – svim predstojateljima naroda on je predložio zajednički podvig – čovjekoljublje i velikodušje prema nesrećnim. Kod drugih – pripremanje pikantnih jela, raskošne trpeze, kulinarski, vješto pripremljeni specijaliteti, prekrasne kočije, mekane, lepršave i dugačke odežde, a kod Vasilija – bolesni, zacjeljivanje rana, podražavanje Hristu, Koji je ne samo riječju, nego i djelom čistio gubu.
I šta će nam na ovo reći oni koji ga optužuju za gordost i nadmenost – ti zli sudije tolikih vrlih djela, koji pravilu sude nepravilno? Da li je moguće u isto vrijeme cjelivati gubave i smirivati se do te mjere, a prevaznositi se zdravljem? Da li je moguće i iznuravati plot uzdržavanjem i nadimati dušu praznom taštinom? Da li je moguće osuđivati fariseja, a propovijedati uništenje gordosti, znati da se Hristos spustio do obličja sluge, jeo sa mitarima, umivao noge učenicima, nije se ni krsta gnušao da bi moj grijeh prikucao na njega – a šta od ovoga može biti neobičnije: vidjeti Boga raspetog, raspetog među razbojnicima, ismijavanog od rulje, Boga, neodoljivog i iznad stradanja, – i u isto vrijeme sam ploviti po oblacima, nikoga ne priznavati ravnog sebi, kao što zamišljaju oni koji kleveću na Vaslija? Ne, nije moguće, naprotiv – oni su kičljivošću nazvali postojanost, čvrstinu i nepokolebljivost njegove naravi. A takođe mislim da su oni u stanju da odvažnost nazovu drskošću, razumnost poltronstvom, celomudrije čovjekomrstvom, pravdoljubivost nedruštvenošću. Jer nisu bez osnove zaključili neki – da poroci idu po tragu vrline i kao da su joj susjedi, tako da oni koji su neobučeni za razlikovanje istine lako mogu da zamijene stvar onim što ona u stvarnosti nije.
Ko je više od Vasilija poštovao vrlinu, ili kažnjavao porok, ili ukazivao dobronamjernost prema onima koji su se u vrlini odlikovali i strogost prema onima koji su zgriješili? Često je osmjeh njegov bila javna pohvala, a ćutanje – prigovor koji je prepuštao griži savjesti da prekori učinjeno ili pomišljeno zlo. Ali ako neko nije bio brbljiv, šaljivdžija, zboroljubac, i ako se mnogima nije sviđao zato što ne biva baš svima sve i ne ugađa svima – šta s tim? Za one koji imaju um ne zaslužuje li takav prije pohvalu, nego li kritiku? Zar će neko kritikovati lava zato što ne gleda kao majmun, nego strašno i carski, što mu je i griva plemenita, istovremeno i zadivljujuća i prijatna za oko; a lakrdijaše u teatrima će hvaliti zato što su prijatni i snishodljivi, zato što se ulizuju gledalištu i izazivaju opšti smijeh kada šamaraju jedan drugog? Ali ako i to budemo tražili u Vasiliju – ko je od njega bio prijatniji na skupovima, a to barem znam ja, koji sam češće od mnogih imao prilike da ga sluša? Ko je od njega mogao besjedovati umilnije, šaliti se sa poukama, kritikovati ne vrijeđajući, prigovor ne dovoditi do surovosti, ni pohvalu do laskanja, nego i u pohvali i u kritici izbjegavati neumjerenost, koristiti se i jednim i drugim sa rasuđivanjem i uvažavajući vrijeme, po zakonima Solomona, koji kaže da svakoj stvari ima vrijeme (Ekl. 3:1)?
Ali šta ovo znači u poređenju sa savršenstvom Vasilija u rječitosti, sa silom dara učenja koja mu je pokorila svijet? Mi sve dosad oklijevamo u podnožju gore ne uspinjući se na njen vrh, svo vrijeme plivamo po zalivu ne otiskujući se na široko i duboko more. Mislim da, ako je bila (Is. 27:15), ili ako će biti (1 Kor. 15:52) truba koja će da se čuje svuda u vazduhu, ako zamisliš ili glas Božiji koji obuhvata svijet ili posledice drugog Dolaska i čuda koja će tada potresati vaseljenu, eto sa time možemo da uporedimo glas i um Vasilijev, koji su toliko prevazišli i stavili ispod sebe svaki glas i um, koliko mi prevazilazimo prirodu beslovesnih.
Ko je više od Vasilija očistio sebe Duhu i pripremio se da postane dostojan tumač božanstvenog Pisma? Ko se više od njega prosvijetlio svjetološću znanja, providio u dubine Duha, i sa Bogom istražio sve što se može spoznati o Bogu? Ko je vladao riječju, i bolje izražavao misao, tako da za razliku od mnogih kod kojih ili misao ne nalazi riječi ili riječi zaostaju za mislima, nije on imao nedostatka ni u jednom ni u drugom, nego je podjednako dostojan pohvale i za misli i za riječi, svuda se pokazivao dostojan samom sebi i u stvarnom smislu savršen? O Duhu je ap. Pavle posvjedočio da On sve ispituje, i dubine Božije (1 Kor. 2:10), ne zato što ne zna, nego zato što se naslađuje sozercanjem. A Vasilije je ispitao sve dubine Duha, i iz tih dubina on je crpio neophodno, kako bi obrazovao naravi, naučio visokim riječima, odvlačio od sadašnjeg i preseljavao u buduće. Kod Davida se hvale ljepota i veličanstvenost sunca, brzina njegovog kretanja i sila, zato što ono sija kao ženih, veličanstveno kao džin, i prelazeći toliki put, ima toliko sile da ravnomjerno svijetli sa kraja na kraj zemlje i ne umanjuje toplotu srazmjerno rastojanju (Ps. 18:6-7). A kod Vasilija je ljepota bila vrlina, veličanstvenost – bogoslovlje, kretanje – neprestano stremljenje i uzlaženje ka Bogu, sila – sijanje i dijeljenje riječi. I zbog toga ja bez oklijevanja mogu da kažem: Po svoj zemlji otide glas njegov, i do krajeva vaseljene riječi njegove, što je Pavle rekao o Apostolima (Rim. 10:18), pozajmivši riječi od Davida (18:5). Šta drugo danas narodnim skupovima pridaje čar? Šta naslađuje na pirovima, trgovima, u crkvama? Šta uveseljava i načelnike i potčinjene, monahe u opštežitijima i pustinjama, ljude koji se neobavezno ili po dužnosti zanimaju mudroljubljem (filosofijom) – bilo vanjskim, bilo našim? Svuda jedno te isto, najveće naslađivanje – pisana djela Vasilijeva. Posle njega piscima ne treba drugog bogatstva, osim njegovih djela. Zaćutkuju stara tumačenja riječi Božije, nad kojima su se trudili neki, jer se oglašavaju nova, i kod nas je danas najsavršeniji u riječi onaj koji bolje od drugih zna Vasilijeve spise, ima ih u ustima i čini ih razgovijetnim za uvo. Umjesto svih on sam je postao dovoljan učenicima da bi se obrazovali. Samo to ću reći o njemu.
Kada u rukama držim njegov Šestodnev i čitam ga naglas, tada besjedujem sa Tvorcem, spoznajem zakone stvaranja, i divim se Tvorcu više nego prije, dok sam za nastavnika imao samo svoj vid. Kad pred sobom držim njegove apologetske besjede protiv jeretika, tada vidim sodomski oganj, kojim se u pepeo pretvaraju lukavi i buntovnički narodi i sam halanski stub, na pogibiju građen i prekrasno razrušen. Kad čitam besjede o Duhu, tada Boga, Kojeg imam, ponovo stičem, i osjećam u sebi odvažnost da objavljujem istinu, uspinjući se po stepenicama njegovog bogoslovlja i sozercanja. Kada čitam druga njegova tumačenja, koja on pojašnjava i za ljude kratkovide, napisavši ih tri puta na tvrdim pločama njihovog srca (Prič. 22:21), tada postajen uvjeren da ne trebam da se zaustavljam samo na bukvalnom poimanju i gledam samo na površinu, nego da trebam da se prostirem dalje, iz jedne dubine da stupam u novu dubinu, prizivajući bezdanom bezdan i svjetlošću pronalazeći svjetlost, dok ne dostignem uzvišeni smisao. Kada se posvetim njegovim pohvalama podvižnika, tad prezirem tijelo, besjedujem sa onima koje hvali, budi se u meni revnost ka podvigu. Kada čitam naravstvene i djelatne njegove besjede, tada se čistim u duši i u tijelu, postajem Bogu ugodan hram, muzički instrument u čije strune udara Duh, pjesmopojac Božije slave i svemoći, i kroz to se preobrazujem, drugim riječima dolazim u stanje harmonije i poretka, od jednog čovjeka postajem drugi, mijenjam se Božanstvenom promjenom.
Pošto sam pomenuo bogoslovlje i to koliko je visokoglagoljiv u ovoj nauci bio Vasilije, rečenom ću da dodam i sledeće. Jer za mnoge je korisnije od svega da ne pretrpe štetu od toga što će o njemu da steknu neispravno mišljenje. Govorim pak to ljudima zlonamjernim, koji vlastitim nedostacima pomažu tako što ih pripisuju drugima. Za prvo nad svima učenje, za jedinjenje i sabožanstvenost (ili ne znam kako već da to nazovem tačnije i jasnije) u Svetoj Trojici Vasilije bi se radije saglasio ne samo da bude lišen svih prijestola, kojih se ni od početka nije domagao, nego čak i da bježi od njih, u samu smrt, a mučenje prije smrti bi on dočekao kao dobitak, a ne kao nedaću. Ovo je dokazao već i onim što je učinio i pretrpio kada se, za istinu osuđen na izgnanstvo, brinuo samo o sledećem – naime, jednom od svojih pratilaca je rekao: „uzmi moju knjigu zabilješki i idi za mnom“. Međutim, on je za obavezu sebi propisao da ustroji riječi svoje na sudu, koristeći u ovome savjet božanstvenog Davida (Ps. 111:5), i da odloži na kratko vrijeme borbe, dok se pretrpi prevlast jeretika i ne nastupi vrijeme slobode koja bi jeziku dala veću odvažnost. Jeretici su vrebali da ulove jasno formulisane izjave o Duhu da je On Bog – što je potpuno istinito, ali se njima i zlome pokrovitelju njihovog beščašća činilo zločestivo. Htjeli su da iz grada protjeraju Vasilija – ova usta Bogoslovlja, kako bi oni ovladali Crkvom i, obrativši je u utvrđenje i odskočnu dasku za svoje zlovjerje, odatle, kao iz kakve utvrde, kretali u napade na druge. Ali Vasilije je upotrebom drugih termina i izreka iz Pisma koje su nesumnjivo imale isti smisao, uz argumente koji su neizbježno dovodili do tog zaključka (da je Sveti Duh Bog), toliko stjesnio suparnike, da su potpuno ostali bez teksta, budući pobijeni svojim vlastitim tvrdnjama – što je najbolji mogući dokaz njegove dijalektične sile i vještine. Isto je dokazao i u svom sledećem slovu, držeći u ruci pero očigledno umakano u sasud Duha. U međuvremenu Vasilije je do određenog vremena odlagao da upotrijebi tačan izraz, moleći od samog Duha i od iskrenih saboraca Duha da se ne ljute na njegovu opreznost, zato što je, kada je vrijeme pokolebalo blagočešće, tvrdim stajanjem za jedan izraz bilo moguće svojom neumjerenošću upropastiti sve. I za pobornike Duha nema nikakve štete u maloj promjeni u formulaciji, s obzirom da u različitim izrazima oni prepoznaju iste pojmove, zato što spasenje naše nije toliko u riječima, koliko u djelima. Ne bi trebalo ni judeje odbacivati, kada bi oni tražili da se zadrži riječ: pomazanik umjesto riječi Hristos, ako bi se uz to saglasili da nam se prisajedine. Naprotiv – najveća moguća šteta bi za cjelinu bila da Crkvom zavladaju jeretici. A da je Vasilije maltene pred svima ispovijedao Duha za Boga, ovo se dokazuje time što je on višekratno, kad god se pojavila prilika, propovijedao to svenarodno, kao što je i nasamo sa revnošću svjedočio pred onima koji su ga o tome pitali. Ali još jasnije je on to izrazio u riječima koje je uputio meni, pred kojim u besjedi o takvim predmetima kod njega nije bilo ničega sakrivenog. I nije on to prosto potvrđivao, nego je, što je inače veoma rijetko radio ranije, uz to dodavao i najstrašnije moguće zakletve na sebe da, ako on ne ispovijeda Duha kao jedinosuštnog i ravnočasnog sa Ocem i Sinom, neka bude lišen samog Duha. A ako neko makar u tome mene priznaje za saučesnika u njegovim mislima, otkriću još nešto, mada to vjerovatno mnogi ionako znaju. Kada je zbog tjeskobnih prilika on na sebe nalagao izvjesnu dozu opreza, tada je slobodu pružio meni, kojeg, kao već poznatog, niko ne bi počeo da sudi i protjeruje iz otadžbine – pružao sa tim da naše propovijedanje bude tvrdo, pri njegovoj opreznosti i mojoj odvažnosti.
A ovoga sam se dotakao ne da bih zaštitio njegovu slavu (Vasilije je iznad svih tužitelja, ako bi se i našli takvi), nego da bih opomenuo one koji za pravila blagočešća uzimaju samo one izreke koje se nalaze u pisanim djelima ovoga muža, kako ne bi imali pomanjkanja u vjeri i kako za opravdanje svoga zlovjerja ne bi zloupotrebljavali njegovo bogoslovlje, kakvo je, po nagovoru Duha, izložio on u skladu sa prilikama, nego da bi se, duboko ponirući u smisao napisanog, i u cilj sa kojim je pisano, sve više i više uspinjali ka istini i zagrađivali usta nečastivim. O, kada bi njegovo bogoslovlje bilo moje bogoslovlje i bogoslovlje jedinomislenih sa mnom! Ja se toliko oslanjam na čistotu Vasilijeve u ovome vjere, da sam kao i u svemu ostalom spreman da je podijelim sa njim; neka se i pred Bogom i pred ljudima blagomislećim pripiše moja vjera njemu, a njegova meni! Jer mi ne nazivamo protivrječnima jedan drugom Jevanđeliste za to što se jedan zanimao više čovječanstvom Hristovim, a drugi bogoslovljem; jedni počeli time što se odnosi na nas, a drugi onim što je iznad nas. A razdijelili su na ovaj način između sebe oni propovijed radi koristi, kako ja mislim, onih koji je primaju i po nagovoru u njima govorećeg Duha.
Ali s obzirom da je i u Starom i u Novom Zavjetu bilo mnogo muževa čuvenih po blagočešću, zakonodavaca, vojskovođa, proroka, učitelja, junaka do krvi, mi ćemo, uporedivši sa njima Vasilija, i odatle o njemu sastaviti sliku. Adam je bio udostojen da bude rukotvorina Božija, da okuša rajsku nasladu i da primi prvi zakon, ali (da iz uvažavanja praroditelja ne kažem nešto hulno) nije sačuvao zapovijest. A Vasilije je i primio i sačuvao zapovijest, od drva poznanja nije pretrpio štetu, i prošavši mimo plamenog mača (pouzdano znam) dostigao raj. Od vremena Enosa se poče prizivati ime Gospodnje (1 Moj. 4:26). Ali Vasilije je i prizivao i drugima propovijedao – što je mnogo važnije od prizivanja. Enoh je uznesen, primivši to uznošenje kao nagradu za malo blagočešće (zato što se vjera još uvijek sastojala u sjenkama), i time izbjegao opasnosti za budući život. Ali za Vasilija, savršeno iskušenog u životu savršenom, čitav život je bio uznošenje. Noju su bili poručeni kovčeg i sjemena drugog svijeta, povjereni malom drvetu i spasavani od voda. Ali Vasilije je izbježao potop beščašća, od svoga grada je načinio kovčeg spasenja koji je lako preplivao pučinu jeresi i iz njega obnovio cijeli svijet. Velik je Avraam, patrijarh i žrec neobične žrtve, koji rođenog po obećanju privodi ka Darodavcu kao spremnu žrtvu koja žuri na klanje. Ali nije manja žrtva ni Vasilijeva, koji je samog sebe prinio Bogu, i u zamjenu za to nije dobio ništa što bi bilo ravno takvoj žrtvi (a da li je šta i moglo biti ravno?), pa je zbog toga i izvršio žrtvoprinošenje. Isak je bio obećan još prije rođenja. Ali Vasilije je bio samoobećan, uzeo je Rebeku, to jest Crkvu, ne iz daljine, već izbliza, ne uz pomoć poslanog sluge, nego ju mu je bez posrednika dao i povjerio Bog. On nije bio prevaren po pitanju izbora prvenstva kod djece, nego je nepogrešivo svakome dao po zaslugama, rasudivši po Duhu. Hvalim lestvicu Jakova i stub koji je on pomazao Bogu, i borbu njegovu sa Bogom, ako je to bila borba, a ne izravnavanje, kako ja mislim, čovječije mjere sa Božijom visinom, od čega on na sebi i nosi znamenja pobijeđene prirode. Hvalim veliku brigu ovoga muža o stadu, i njegovo blagostanje, i dvanaest patrijarha koji su proizašli od njega, i podjelu blagoslova, i znamenito pri ovome proročanstvo o budućnosti. Ali takođe hvalim i lestvicu koju Vasilije nije samo vidio, nego se i uspeo po njoj postepenim uspinjanjima u vrlini; hvalim stub njegov koji je ne samo pomazao, nego i podigao, stub koji predaje sramu nečastive; hvalim borbu u kojoj se borio ne sa Bogom, nego za Boga, svrgavajući učenje jeretika; hvalim i pastirsko njegovo umjeće, kojim se obogatio, stičući više ovaca znamenitih, nego neznamenitih; hvalim i dobru mnogobrojnost djece njegove rođene po Bogu i blagoslov kojim je utvrdio mnoge. Josif je dijelio hljeb, ali samo za Egipat, pri tome ne višekratno, a hljeb je ovaj bio plotski. A Vasilije je dijelio svima, uvijek, i to hljeb duhovni, što je za mene važnije od Josifovog žitodarivanja. I on je bio iskušavan sa Jovom Avsitidijskim i pobijedio je, i na kraju podviga gromoglasno je objavljeno o tome da ga nije pokolebao niko od mnogih koji su pokušavali da ga navedu na kolebanje, već da je sa velikom nadmoćnošću posramio iskusitelja i zagradio usta nerazumlju drugova koji nisu znali tajnu stradanja. Mojsije i Aron među sveštenicima njegovim (Ps. 98:6) – taj veliki Mojsije koji je kaznio Egipat, spasio narod uz znamenja i čudesa mnoga, ulazio unutar oblaka i dao dvostruki zakon, vanjski (zakon bukvalni) i unutrašnji (zakon duha); i taj Aron, brat Mojsijev i po tijelu i po duhu, koji je prinosio molitve i žrtve za narod, bio je tajnoslužitelj sveštene i velike skinije koju postavi Gospod, a ne čovjek (Jevr. 8:2). Ali Vasilije – revnitelj obojici, ne tjelesnim, nego duhovnim i slovesnim bičevima kažnjava pleme jeretičko i egipatsko, a narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima (Tit. 2:14) preseljava u zemlju obećanu, piše zakone na pločama koje se ne lome nego spasavaju, koje nisu prikrivene nego zacijelo duhovne; ulazi u svjataja svjatih, ne jednom u godini, nego višekratno i (može se reći) svakodnevno, i odatle nam otkriva Svetu Trojicu, čisti ljude ne privremeno ustanovljenim kropljenjima, nego vječnim očišćenjima. Šta je najnenadmašnije u Isusu Navinu? – Vojskovodstvo, raspodjela žrijeba i ovladavanje Svetom zemljom. A zar Vasilije nije predvodnik, zar nije vojni zapovijednik onima koji se spasavaju kroz vjeru, raspodjelitelj različitih u Bogu udjela i obitelji koje je dijelio onima koje je predvodio? Zato možemo reći i ove riječi: napadoše na me silnici (Ps. 58:4), u ruci Tvojoj je žrijeb moj (Ps. 30:16) – žrijeb neopisivo dragocjeniji od zemaljskih i lako ulovljivih. I (nećemo spominjati Sudije, niti najznamenitijeg među Sudijama) Samuilo je među prizivajućima Ime Njegovo (Ps. 98:6), predan Bogu još prije rođenja, i odmah poslije rođena svešten, i pomazuje iz roga careve i sveštenike. A nije li i Vasilije osveštan Bogu još od rođenja, od utrobe materine, nije li predan Njemu i sa hlamidom (1 Car. 2:19); nije li pomazanik on Gospodnji koji se zagleda u nadnebesno i Duhom pomazuje savršene? Slavan je David među carevima, i mada se pripovijeda o mnogim njegovim pobjedama i trijumfima nad neprijateljima, ipak je njegova najvažnija odlika – krotkost, a prije carevanja – sila gusala koja tjera lukavog duha (1 Car. 16:23). Solomon je molio Boga za širinu srca; i dobivši je, toliko je preuspio u premudrosti i sozercanju, da je postao slavniji od svih svojih savremenika. A Vasilije, po mom mišljenju, ni u čemu ne zaostaje ni za prvim u krotkosti, ni za drugim u mudrosti, zbog čega je smirivao drskost pobješnjelih careva, i nije samo jedna južna, ili druga neka carica dolazila sa kraja zemlje po čuvenju o mudrosti njegovoj, nego je mudrost njegova postala čuvena do svih krajeva zemlje. Prećutaću ono što slijedi u životu Solomonovom, poznato je to svima, pa ćemo i mi da ga poštedimo. Ti hvališ junaštvo Ilijino pred mučiteljima i ognjeno njegovo uzimanje na nebo? Hvališ prekrasno nasleđe Jeliseja – plašt, za kojim je uslijedio i duh Ilijin? Pohvali onda i život Vasilijev u ognju, to jest u mnoštvu iskušenja i spasenje kroz oganj koji plamti ali ne prži (svima znano čudo u kupini), a takođe i prekrasni kožni pokrov, darovan s visine, to jest besplotnost. Zanemarujem ostalo: junoše orošene u ognju, proroka-bjegunca koji se u utrobi kitovoj moli i koji iz zvijeri izlazi kao iz lože, pravednika koji u rovu vezuje jarost lavova, i podvig sedam Makaveja, koji sa jerejem i materom bivaju osveštani Bogu svojom krvlju i svim vrstama mučenja. Vasilije je oponašao njihovo trpljenje, i stekao njihovu slavu.
Prelazim na Novi Zavjet, i uporedivši sa Vasilijem one koji se proslaviše u njemu, prema učiteljima ću odati poštovanje učeniku. Ko je Preteča Isusov? Jovan, kao glas Riječi i kao svjetiljka Svjetlosti, zaigrao je pred Isusom u utrobi, a prethodio mu je i u adu, u njega budući poslan Irodovim bjesnilom, da bi i tamo propovijedao Onog Koji dolazi. I ako se nekome moja riječ učini smiona, neka unaprijed uzme u obzir da ja ne dajem prednost, čak i ne upoređujem Vasilija sa onim koji je veći od svih rođenih od žene, već hoću da u Vasiliju pokažem revnitelja koji ima i neke karakterne crte Jovanove. Jer za one koji se uče nije malo važno i malo oponašanje velikih obrazaca. I zar Vasilije nije javno oslikavanje Jovanovog mudroljublja? I on je obitavao u pustinji, i kod njega je odežda noću bila haljina od kamilje dlake – nepoznata i nepokazivana drugima, i on je istu takvu ljubio hranu, čisteći sebe Bogu uzdržavanjem, i on se udostojio da bude propovijednik, mada ne i preteča Hristov, i kod njega su dolazili, ne samo svi okolni, nego i oni koji su živjeli izvan granica zemlje, i on je stao među dva Zavjeta, razrješavajući bukvu jednog i otkrivajući duh drugog, razrješenje vidljivog obraćajući u punoću skrivenog. I on je oponašao u revnosti Petra, u neumornosti Pavla, a u vjeri – oba ova imenita i preimenita Apostola, u veleglasju – sinove Zavedejeve, a u oskudnosti i skromnosti – sve učenike. A za ovo mu se povjeravaju ključevi nebeski, i ne samo od Jerusalima do Ilirika, nego mnogo veći krug on obuhvata Jevanđeljem, i mada se ne imenuje tako, ipak postaje i on sin groma. I on, zaliježući u krilu Isusovom, odatle izvlači silu za riječ i dubinu misli. Da postane Stefan, iako je i na to spreman bio, prepreku je pravilo to što je poštovanjem prema sebi zadržavao kamenovatelje. Ali o tome imam namjeru da kažem ukratko, ne ulazeći u detalje. Neka od savršenstava je sam izumio, u drugome je oponašao druge, a u trećem prevazišao, i time što je preuspjevao u svemu postao viši od svih danas poznatih.
Preko ovoga reći ću još o nečemu, i to ukratko. Takav je sjaj ovoga muža, takvo izobilje slave, da su i mnogo toga malo važnog u Vasiliju, čak i njegove tjelesne nedostatke, drugi mislili da iskoriste za sebe kao sredstvo za slavu. Takvi su bili bljedilo lica, duga kosa, tihi hod, sporost u pričanju, neobična zamišljenost i udubljenost u sebe, što se kod mnogih koji ga danas oponašaju, jer to nevješto čine i neispravno razumiju, pretvara u utučenost. Isto je i sa izgledom odežde, krevetom, načinom jela – sve to što on nije radio sa nekim ciljem i radi samohvalisanja, nego prosto, onako kako je živio. A ti ćeš danas vidjeti mnogo Vasilija po izgledu, to su statue koje predstavljaju samo sjenku Vasilijevu, jer bi mnogo bilo reći da su oni eho njegov. Eho, mada samo odjek riječi, ipak je ponavlja doslovce, a ovi ljudi su udaljeniji od Vasilija više nego što žele da mu se približe. I s pravom se smatralo ne za malu, nego za veliku čast biti blizak Vasiliju, ili mu prisluživati, ili zapamtiti bilo šta što je rekao ili učinio, bilo kao šalu ili sa nekom ozbiljnom namjerom, čime sam se i ja, i to ne jednom, hvalio, zato što je kod Vasilija i nešto spontano rečeno bilo dragocjenije i izuzetnije od onoga što drugi čine sa naporom.
A kada je, trku završivši i vjeru održavši, poželio da se razriješi i kada je nastalo vrijeme primanja vijenaca, kada je začuo ne naređenje izađi na goru i skončaj (2 Moj. 32:49-50), nego „skončaj i dođi k nama“, tad on čini čudo, ne manje od do sada opisanih. Budući već skoro mrtav i bez daha, napustivši veći dio svog tijela, pokazuje se kao još krepak prilikom izgovaranja svoje ishodne besjede, kako bi odavde otišao sa objavljivanjem blagočešća, te u rukopoloženju najiskrenijih svojih saslužitelja podaje ruku svoju i duh, kako oltar ne bi ostao lišen njegovih učenika i pomoćnika u sveštenstvu.
Oklijeva, istina, riječ da se dotakne onoga što joj predstoji, ali se dotaći mora, mada bi o tome govoriti priličnije bilo drugima, a ne meni, koji (koliko se god učio mudroljublju) ne umijem da se pridržavam mudroljublja u tuzi koja me obuzima kada se sjetim sveopšteg gubitka i žalosti koja je tada obuzela vaseljenu.
Vasilije je ležao na izdisaju, prizivan ka gornjem likovanju nebeskih činova, ka kojem je još odavno pružao svoj pogled. Oko njega se uzburkao cijeli grad, nepodnošljiv je to gubitak bio, žalili su se na njegov odlazak kao da je u pitanju napad na samu Crkvu, htjeli su da zadrže njegovu dušu, kao da se ona mogla uhvatiti i na silu zaustaviti rukama i molitvama (žalost ih je činila nerazumnim); i svako je bio spreman, samo da je to bilo moguće, da njegovom pridoda nešto od svog života. A kada su se svi njihovi napori pokazali uzaludnim (bilo je došlo vrijeme da se pokaže da je on čovjek), i kada su ga, nakon što je izrekao poslednje svoje slovo: u ruke Tvoje predajem duh svoj (Ps. 30:6), Angeli preuzeli, kada je radostno ispustio duh, prethodno uputivši još jednom prisutne u tajne i usavršivši ih svojom naukom; tada se otkriva čudo, izuzetnije od svih pređašnjih. Sveti je iznesen podugnut rukama svetih. Ali svako je nastojao da se dohvati ivice haljine, ili da pod sjenku njegovu stane, ili svešteni odar da pridrži, ili samo da ga se dotakne (jer šta je sveštenije i čistije od njegovog tijela?), ili čak samo da ide pored onih koji su ga nosili, ili da se nasladi barem gledanjem (kako bi i ono donijelo korist). Prepunjeni su bili trgovi, prolazi, stanovi i kuće pored kojih je prolazila povorka; na hiljade ljudi svih vrsta i uzrasta, do tada nepoznatih, prethodili su, pratili, okruživali odar i tijesnili jedan drugog. Psalmopojanje je bilo prigušeno ridanjem, i mudroljublje se povuklo pred nezaustavljivom žalošću. Naši su se prepirali sa vanjskim, sa paganima, sa judejima, sa došljacima, a oni sa nama, o tome ko će više da se nasladi prizorom i za sebe izvuče veću duševnu korist. Reći ću u zaključku da se žalost završila pravom nesrećom: od tjeskobe, talasanja i uzburkanosti narodnih masa nemali broj ljudi je izgubio život, i končina njihova je bila blažena, zato što su se odavde preselili zajedno sa Vasilijem i postali (kako bi rekao najusrdniji) nadgrobne žrtve. A kada se tijelo sa velikim teškoćama sakrilo od grabljivih ruku i ostavilo iza sebe pratioce, predalo se grobu otaca, i ka jerejima se priložio arhijerej, ka propovijednicima – veličanstveni glas, koji još uvijek odzvanja u mojim ušima, ka mučenicima – mučenik.
I sada on na nebesima, mislim, prinosi za nas žrtve i moli se za narod (jer, ostavivši nas, nije nas sasvim ostavio); a ja – Grigorije, polumrtav, poluposječen, otrgnut od velikog saveza (što je svojstveno onome ko je odvojen od Vasilija), koji vučem život bolešljivi i neblagouspješan, ne znam čime da skončam, ostavši bez njegovog rukovodstva. Mada – i do dan-danas on meni daje savjete, i ako kada prestupam granice mjere, ucelomudruje me u noćnim viđenjima.
Ali ako ja pohvalu miješam sa suzama, živopišem riječju život ovoga muža, predlažem budućim vremenima opštu sliku vrline, za sve Crkve i duše nacrt spasenja, na koji gledajući, kao na oduševljeni zakon, možemo da gradimo život; onda ni vama, prosvećenim njegovim učenjem, ne mogu da dam nijedan drugi savjet, osim tog da se, uvijek upućujući svoj pogled prema njemu, kao da vas još uvijek vidi i kao da ga još uvijek vidite, usavršavate duhom! Prema tome, svi vi koji stojite preda mnom, sav Vasilijev zbor, svi služitelji oltara, sav niži crkveni klir, svi duhovni i svjetovni, pristupite i sastavite sa mnom pohvalu Vasiliju! Neka svako ispriča o nekom od njegovih savršenstava; neka oni koji sjede na prijestolima traže u njemu zakonodavca, građanski načelnici – gradograditelja, prosti ljudi – učitelja blagočešća, učeni – nastavnika, djeve – nevjestovoditelja, supružnici – nastavnika u celomudriju, pustinjaci – onog koji ih okriljuje, opštežitelji – sudiju, ljubitelji prostote – vodiča, oni koji vode život sozercateljni – bogoslova, oni koji žive u veselju – uzdu, u nedaćama – utjehu, sijede vlasi – žezlo, mladost – pedagoga, sirotinja – snabdjevača, izobilje – domoupravitelja. Mislim da će i udovice pohvaliti pokrovitelja, siročad oca, siromasi sirotoljupca, došljaci gostoljupca, braća bratoljupca, bolesni ljekara koji od svake bolesti daje lijek, zdravi čuvara zdravlja i svi – onoga koji je svima bio sve (1 Kor. 9:22), da svih, ili koliko je god moguće veći broj ljudi, pridobije.
Ovo ti je, Vasilije, slovo od mene, čiji glas tebi nekada bijaše veoma prijatan, od mene – jednakog tebi po sveštenom činu i uzrastu! I ako je ono približno dostojanstvu, to je – tvoj dar, jer na tebe se nadajući ja sam pristupio ka slovu o tebi. Ako je pak daleko ono od dostojanstva i mnogo niže od nadanja, jesam li mogao učiniti šta tu ja, skršen starošću, bolešću i tugom za tobom? Uostalom – i Bogu je ugodno ono što je srazmjerno sili. Prizri stoga na mene s visine, božanstvena i sveta glavo, i datoga meni, radi mojega urazumljenja, pakosnika ploti (2 Kor. 12:7) utišaj tvojim molitvama, ili me nauči da ga podnosim trpeljivo, i sav život moj usmjeri ka najkorisnijem! A kad počinem, i tamo me primi pod krovove svoje, da bismo, sažiteljstvujući jedan sa drugim, čistije i savršenije sozercavajući svetu i blaženu Trojicu, o Kojoj sada imamo neko poznanje, zaustavili na ovome svoju želju, i ovo dobili kao nagradu za ono za šta smo i ratovali i zašto se protiv nas ratovalo.
Takvo je tebi od mene slovo! A ko će pohvaliti mene, koji ću poslije tebe ostaviti život, ako i pružim za riječi nešto dostojno pohvale, u Hristu Isusu Gospodu našem, Kojem neka je slava vo vjeki? Amin.


NAPOMENE:

  1. Ifigeniju.
  2. Vasilijevi roditelji su imali ukupno desetoro djece.
  3. Prezviterskom.
  4. Evsevije, Episkop Kesarijski. O izboru i uzdizanju njega na kesarijski prijesto vidi Tvor. Sv. Otc. T. 2, str. 134.
  5. Od Arijanaca, za vrijeme imperatora Valenta
  6. Episkopa Evsevija
  7. Evsevije, episkop Kesarijski.
  8. Vidi Tv. Sv. Otc. T. 2 str. 138, 139.
  9. Vasilijevom
  10. Kserksu
  11. Glavni Valentov kuvar, po imenu Demosten, koji je, kada su ga poslali kod Vasilija, prijetio da će ga ubiti svojim kuhinjskim nožem. O njemu je sv. Vasilije kazao: „napokon se kod nas pojavio i nepismeni Demosten“.
  12. Zvao se Modest.
  13. Kod arijanaca.
  14. Prema tumačenju Nikite, ovi darovi su se sastojali od zlatnih posuda.
  15. Kesarija i Tiana. Episkop u Tiani je bo Antim, koji je i objavio svoje pritenzije na neke dijelove Vasilijeve apxiepiskopije, koja je prijesto imala u Kesariji.
  16. Antim
  17. Vasilije
  18. Kompleks zdanja za prijem stranika i liječenje leproznih, bogalja i ubogih koji je izgradio Vasilije pokraj Kesarije

 


Prevod s ruskog
Igor Miković

Izvor:
orthlib.ru

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *