NASLOVNA » PITANJE PASTIRU, Razno » Razmišljam o odlasku u neki od manastira

Razmišljam o odlasku u neki od manastira

Pitanje:
Pomaže Bog mnogopoštovani oci, Javljam vam se već treći put. Odmah da vam se zahvalim na svim dosadašnjim odgovorima koji mi više nego znače u mom ovozemaljskom životu. Možda će moje pitanje biti komplikovano za odgovor, ali koga da pitam, ako ne vas poštovani oci. Imam 43 godine. Hvala Bogu, oženjen sam i imam dvoje djece. Živim u Kanadi već skoro deceniju. Oboje djece su kršteni u našoj Svetoj Srpskoj Crkvi. Hvala Bogu, dobro smo situirani, radimo i supruga i ja. Ja sam kompjuteraš ovdje, a u Crnoj Gori sam završio fakultet. Međutim, ima već izvjestan broj godina, još dok smo živjeli u Crnoj Gori, moje misli su ne znam ni ja sam kako, počele da se okreću ka Gospodu. Nisam još ni kršten bio, a znao bih ponekad da odem do crkve na liturgiju. Onda sam se, Hvala Bogu krstio u mojoj 30-oj godini života. Moja još veća čežnja da se nekako primaknem Gospodu je bila posle NATO agresije. Nešto se desilo u meni i vidio sam da ovaj svijet ovakakv kakav je, živi u zlu i bolu. Moja supruga je dobra duša koju mnogo volim, ali ne ide u crkvu. Bezbožnik je, mada sam pokušavao više puta da joj približim to moju spoznaju o postojanju Gospoda. Ja želim da se ona spasi, ali ne želim da joj dosađujem, nego joj prepuštam da i ona uvidi i da pođe u crkvu da se krsti. Po roditeljima je katolkinja, pa je to možda malo i otežavajuća okolnost. Ovo sam sve rekao, ne bih li vam malo približio sveopštu situaciju, kako bi mi na osnovu toga mogli dati što bolji odgovor. Bol koji osjećam u duši za sve što nam se dešava kao narodu je neizreciv, mada znam da smo sami mi za to mnogo krivi. Bio sam svojevremeno vojni rezervni pilot, kao što rekoh, bio bezbožnik, u mladosti hulio na Boga, a onda me Bog po svojoj premilosti pozvao k sebi i dva-tri puta me spasio smrti, barem koliko se ja grešni sjećam, a ko zna koliko još puta za koje nisam ni svjestan. Bez obzira na sve što se dešava dolje u našoj napaćenoj Srbiji i Crnoj Gori, moja misli su non stop okrenute ka tome da služim Gospodu i da odem u neki od manastira i da se zamonašim. Znam da bi mi mnogi moji poznanici, pa čak iz rodbine rekli da se smirim, jer šta mi hvali u Kanadi gdje imam sve, ali ja to ne vidim tako. Samo molim Boga da mi da smirenje, molitvu i iskreno pokajanje za sve loše što učinjeh. Imam ikone Gospoda, Majke Bogorodice, Svete Petke, koja je i naša slava i Sv. Vasilija Ostroškog. Zapalim često kandilo kad se molim, i pokušavam kako znam i umijem da se približim Gospodu. Kao što je govorio Sv. Serafim Sarovski, da je cilj ovozemaljskog života da zadobijemo Duha Svetoga, to molim Gospoda da mi da pokajničke suze. Oprostite mi na opširnom pismu, ali misli mi naviru i kako nailaze, tako vam i pišem. Kao što spomenuh, sve više ovdje gdje živim na zapadu, vidim da nekako ne pripadam tu, kako po kulturi, a još više duhovno, a posebno posle 1999te sam više puta supruzi rekao da živim tu gdje sam zbog njih troje. Mi se u braku Hvala Bogu slažemo i volimo se, ali ovo što spomenuh je u meni, nije razočarenje u svijet, nego bih rekao, da sam vidio više nego dovoljno ovaj svijet i to što sam vidio je sve dalje od mene. Kad ovo govorim, mislim i na samu Srbiju i život u njoj. Znam i za probleme u našoj crkvi, ali uvijek ih je bilo u ovom svijetu. Međutim, kako je Gospod rekao da ni vrata pakla neće crkvu koju je on sazidao, nadvladati. I sad sve što rekoh dođoh na ono što i rekoh reći, a to je mnogopoštovani oci, sve više razmišljam o odlasku u neki od manastira. Da li je ovo sve moja mašta ili istinsko, ne znam ni ja više sam, ali znam da moram da se žrtvujem za djecu i suprugu i da ne odstupam od molitve, a ostalo će Gospod sam uraditi. Možda i sam imam odgovor na pitanje, a dao mi ga je onomad jedan od sveštenika u crkvi, da prepustim nešto i Gospodu da uradi, jer on zna kako je najbolje, a ne samo da ja mislim da mogu sve sam da uredim. Vjerovatno nisam jedini koji vas je ovo do sada pitao, te vas molim za dušekoristan odgovor. Sve najbolje od Gospoda vam želim.
Zoran


Odgovor:
Gospod priziva svojom ljubavlju svaku stvorenu dušu ma koje nacije, ubeđenja i vere ona bila. Vi ste delimično odgovorili Gospodu na poziv ljubavi. Vaša zamisao da napustite svet je izraz Vaše duhovne čežnje. Ipak, da bi smo ostvarili čežnju, potrebno je da pripremite sebe i osobe oko sebe. Gospod Vam je podario divnu porodicu i Vaš put do čežnje će biti ostvaren kroz podvig ljubavi u porodičnoj zajednici! Dešavalo se da su ljudi napuštali svet i u manastiru još uvek čeznuli za nečim što su nazivali savršenijim oblikom života. Dobar monah je dobar domaćin. Ako je Božija volja da napustite svet, to će Gospod urediti na svoj način, ali se od Vas traži da budete domaćin – da u ljubavi i brižnom starateljstvu brinete o onima koji su Vam dati na čuvanje. Volite svoju decu, svoju suprugu, svoju parohijsku crkvu i ljude sa kojima se svakodnevno susrećete. Trudite se da ljubav Božija bude Vaš podvig. Osetićete jednog dana kako je to težak podvig živeti u miru sa svetom u kojem živimo! Čovek u svetu, ili monah u manastiru koji nije kao domaćin očistio svoju dušu od nemira i ljubavlju nemože da nosi teret života, svakodnevno beži iz manastira – svog duhovnog tihovanja. Božanska ljubav u srcu je lepota života: u manastiru, u bratskoj nam Crnoj Gori, Srbiji, Kanadi ili bilo gde u svetu. Vaš u Gospodu, o. Miroslav

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *