RAT I MIR

A. I. Osipov

RAT
I
MIR

 
Rat i mir – to je početni problem istorije čovječanstva i u njoj on i nema, sve su prilike, svoga kraja, jer je grijeh koji je porazio čovjeka neistrebljiv u zemaljskim uslovima bitija. Doduše, postoji varijanta njegovog rješenja – stvaranje jedinstvene planetarne države. Ali neće li to ispasti gore od samog rata? Ako se uzme u obzir moralni nivo savremenog političkog svijeta i sve veća koncentracija informacione, naučno-tehničke, ekonomske i vojne moći u jednom, veoma uskom krugu „supermen-ova“, može se sa uvjerenošću tvrditi da će država na čijem će čelu stajati ta ništavna šačica ljudi sa neograničenom vlašću biti apsolutno totalitarna. Posljedice takvog novog svjetskog poretka su očigledne: uspostavljanje sveopšteg ropstva naroda i svakog čovjeka pojedinačno. Prema hrišćanskom Otkrovenju, to će biti carstvo antihrista, koje će svo čovječanstvo, i samu planetu, dovesti do strašne i definitivne pogibije. Vjerovatnoća takvog odvijanja događaja, sudeći po mnogim priznacima, danas se brzo uvećava.
A narodima još uvijek ostaje izvjesna sloboda. Međutim, van svake je sumnje: dok pohot, pohlepa i gordost (1 Jn. Jn. 2,16) – istočnici svih konflikata – caruju u svijetu, ratovi će, u raznim vidovima i sa različitim povodima, nastavljati da pomućuju ljudski svijet, opet i opet rađajući strasne sporove o tome – ko je u pravu, a ko kriv, ko je agresor, a ko njegova žrtva.
Šta leži u osnovi ovakvih međusobnih optuživanja? Naravno, kao prvo – egoizam, grijeh. Ali jedan od uzroka, i daleko ne posljednji, jeste i odsustvo ključa za razumijevanje dvaju izuzetno važnih kategorija međuljudskih odnosa – pravde i nasilja. Šta su one? Da li je pravda uvijek u pravu, a nasilje uvijek nepravedno? I da li uopšte postoje dovoljni kriterijum za ocjenu ovih realnosti čovjekovog života?
Pravda kao osjećanje istine jeste jedna od najjačih i najotpornijih duševnih osobina čovjeka. Nju utvrđuju kao zakon u uzajamnim odnosima između ljudi Božanstveno Otkrovenje, prirodne religije i najrazličitije, često uzajamno suprotstavljene, ideologije. Nju opjevavaju drevni i novi pjesnici. Nju proglašavaju za osnovu svoje djelatnosti svi politički, državni i društveni lideri. Intiutivno pravda se uvijek doživljava kao nešto jasno, obavezno i sveopšte neophodno. Drevni mislioci izrazili su ovu ideju, duboko skrivenu u duhu čovjekovom, klasičnim aforizmima: fiat justitia, pereat mundus; fiat justitia, ruat caelum (neka se izvrši pravda, pa makar svijet poginuo; neka se izvrši pravda, pa makar se nebo srušilo).
I uprkos tome pravda izmiče uskim okvirima ljudskih definicija. Njeno poimanje nema onaj jednoznačni smisao, koji bi mogao biti pouzdan kriterijum u ocjeni bilo koje konfliktne situacije. Čak i „zlatno“ pravilo morala: „Ne čini drugom ono što ne želiš sebi“ – ni blizu ne pokriva svo prostranstvo međuljudskih odnosa. Pravda zahtijeva kažnjavanje krivca, a u isto vrijeme mjera tog kažnjavanja većim dijelom „pravedno“ nije odrediva i uz to je uvijek spregnuta sa nasiljem. Ali, ne narušava li se u suprotnom sama pravda? Tako problem pravde pokazuje svoje naličje, od kojeg je ona, kao pravilo, nerazdvojiva i neraskidiva – problem nasilja.
Da li je moguće pravedno nasilje?
Sveto Pismo je po ovom pitanju prilično nedvosmiselno. Ne uzimajući u razmatranje knjige Starog Zavjeta, odakle bi se moglo navesti mnoštvo primjera nasilnih dejstava koje je sankcionisao autoritet Samog Boga, možemo se podsjetiti mjesta u jevanđeoskom pripovijedanju u kojem se govori kako je Isus Hristos sa bičem u rukama istjerao trgovce iz Jerusalimskog hrama (Jn. 2:13-15; Mk. 11:15-16).
Eklatantan je takođe i odgovor Jovana Krstitelja vojnicima koji su došli da ih krsti i koji su ga pitali: „A šta mi da radimo?“ On, „najveći od svih rođenih od žena“ (Mt. 11:11), nije im naredio da bace oružje i ostave vojsku, nego im je samo naredio „nikoga ne vrijeđajte, ne klevećite i budite zadovoljni platom“ (Lk. 3:14).
Polazeći od mnogobrojnih fakata starozavjetne istorije i navedenih jevanđeoskim primjera, a da i ne govorimo o Sveštenom Predanju Crkve, može se sa potpunom određenošću tvrditi da ne treba sva nasilna dejstva klasifikovati kao bezuslovno nepravedna, grehovna. Moguće je i pravedno nasilje, ali u slučaju kada u njemu prisustvuje jedan određeni element.
I kakvu onda primjenu sile prema drugom čovjeku trebamo i moramo smatrati pravednom sa hrišćanske tačke gledišta?
Prema Jevanđelju, ljubav je osnovni princip pravednog života i pravilnog, to jest pravednog odnosa prema svakom čovjeku. Dobro su poznate riječi apostola Pavla o ljubavi:
„Ako govorim jezike čovječije i anđeoske, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono kao ječi, ili kimvol koji zveči. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i svo znanje, i ako imam svu vjeru i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam svo imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.
Ljubav dugo trpi, milosrdna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini… (1 Kor. 13:1-6).
Jedan od svetih, Isak Sirin (VII vijek), kada su ga pitali „I šta je to srce milujuće?“, odgovorio je: „Gorenje srca čovjekovog za svu tvorevinu, za ljude, za ptice, za životinje, za demone i za svaku tvar. Pri podsjećanju na njih i pri pogledu na njih oči kod čovjeka istaču suze od velike i silne žalosti koja mu obuzima srce. I od velikog trpljenja umanjuje se srce njegovo, i ne može on da podnese, ili da sluša, ili da vidi bilo kakvu povredu ili i najmanju tugu koja se nanosi tvari. Te zbog toga i za tvari lišene razuma, i za neprijatelje istine, i za one koje mu zlo čine svakočasno sa suzama prinosi molitvu da se ovi sačuvaju i očiste…
Znak po kojem se, pak, poznaju oni koji su dostigli savršenstva je ovaj: i da ih deset puta na dan predaju da se sažažu zbog ljubavi prema ljudima – malo bi im bilo…“ (Sv. Isak Sirin. Slovo 48. – Sergiev Posad, 1911, s. 205-206, 207).
Iz navedenih citata postaje očigledno da je prema hrišćanskom učenju samo ljubav pravedna pred Bogom, bez nje bilo kakvo, čak i po ljudskim mjerilima najdobrotvornije djelo jeste „ništa, zvono koje ječi ili kimval koji zveči“. „Ko kaže: „ja ljubim Boga“, a brata svog mrzi, taj je lažov: jer onaj koji mrzi brata svog, kojeg vidi – kako može ljubiti Boga, Kojeg ne vidi?“ (1 Jn. 4:20). Svaki onaj koji mrzi svog brata je čovjekoubica; a vi znate da nikakav čovjekoubica nema života vječnog da u njemu prebiva“ (Jn. 3:15). Zbog toga je pravedan samo onaj postupak prema drugom čovjeku, u kojem je prisutna ljubav. Mjera ljubavi je mjera pravednosti – to je hrišćanski kriterijum pravde!
Na kakvu se ljubav misli? Posebnost hrišćanske ljubavi sastoji se u tome da čak i njeno najjače osjećanje ne osljepljuje razum i ne potiskuje volju čovjekovu, kao što to obično biva sa ljubavlju prirodnom. Hrišćanska ljubav nije potčinjena strastima, slobodna je od njih, i zbog toga uspijeva da sačuva u čovjeku razumnost i svrsishodnost dejstava. A ta svrha nije zadovoljavanje pohoti, nije sloboda grijeha, nego maksimalna korist, prvenstveno korist duhovna. A s obzirom da je čovjek prednaznačen za vječni život i da će neminovno, mnogo brže nego što on to misli, stupiti u njega – to i sva njegova djelatnost, i sam život njegov, treba cijeniti sa tačke gledišta vječnosti, dostignuća spasenja.
Zato nije rijedak slučaj da čovjek, pokretan upravo ovakvom ljubavlju, bude prinuđen da primjeni silu, pa čak i da pričini patnju drugom čovjeku, radi njegovog ličnog blaga i radi blaga drugih. (Možda je najteže za čovjeka ljubavi upravo to – neophodnost nasilja.) Sam Hristos je sa gnijevom poobarao stolove mjenjača novca u hramu i bičem istjerao iz njega trgovce! Ali šta se tom prilikom odigravalo u Njegovoj duši, iz kojeg razloga je On baš tako postupio? Naravno, ne zato što je želio zla nevaljalcima, nego zato da u samim krivcima probudi savjest i nauči ih dobru.
Nasuprot tome, mržnja i sva dejstva koja iz nje proističu principijelno su nepravedni, čak i kada imaju formalno opravdanje. Ne smije se mrziti čak ni prestupnik, čak ni, kako kaže sv. Isak Sirin, neprijatelj istine, jer mržnja uvijek, kao bumerang, pogađa prvenstveno onog koji mrzi, i umnaža zlo u ljudskom društvu.
Zbog toga u pravoslavnom poimanju formalna pravda nije sama po sebi dobro, niti je primjena sile, nasilje samo po sebi zlo, nego je dobro ili zlo stanje srca i uma čovjekovog – osnovnih pokretačkih naga svih ljudskih djela. Odatle je u najvećem mogućem stepenu važno da se ni u jednoj životnoj situaciji koja je povezana sa primjenom sile srce čovjekovo ne nađe u vlasti zlobe koja ga sjedinjuje sa duhovima zla i čini da bude nalik na njih. Samo pobjeda nad zlom u svojoj duši otvara čovjeku mogućnost pravedne primjene sile na drugim ljudima.
Ovakvo gledište, koje u odnosima između ljudi utvrđuje primat ljubavi, isto toliko odlučno, kao što vidimo, odbacuje i ideju neprotivljenja zlu silom, koju je propovijedao, naprimjer, Lav Tolstoj. Moralni hrišćanski zakon zabranjuje – ne borbu protiv zla, ne primjenu sile na zločincu, ne čak, u krajnjoj, objektivnoj nuždi, ni da se takav liši života, nego osuđuje zlobu srca ljudskog i želju zla bilo kome.
Ovdje se prirodno javlja problem odnosa ličnog i društvenog blagostanja. On se u datom kontekstu rješava polazeći od pravoslavnog poimanja Crkve kao idealnog ljudskog Organizma koji je sazdao Gospod Isus Hristos.
Svo čovječanstvo je takođe organizam, makar i bolestan, a ne društvo u smislu sveukupnosti nezavisnih ličnosti objedinjenih samo različitim strukturama i vanjskim vezama zbog objektivne neophodnosti zajedničkog postojanja. A osnovni zakon života organizma i svih njegovih organa jeste ljubav svih prema svakom i svakog prema svim, i stradanje svih za svakoga i svakog za sve. O tome veoma izražajno piše sv. apostol Pavle:
„Jer, kao što je tijelo jedno, a ima mnogo udova, i svi udovi jednog tijela, iako ih je mnogo, čine jedno tijelo, – tako i Hristos… A tijelo pak nije od jednog uda, nego od mnogih… A kada bi svi bili jedan ud – gdje bi onda bilo tijelo? Nego je sada udova mnogo, a tijelo jedno. Ne može oko reći ruci: ti mi nisi potrebna; niti može glava nogama reći: vi mi ne trebate…
Stoga, strada li jedan ud, stradaju sa njim svi udovi; proslavi li se jedan ud, sa njim se raduju svi udovi. I vi ste – tijelo Hristovo, a ponaosob – udovi (1 Kor. 12:13-27).
U organizmu nema problema „ličnog“ i „društvenog“. U njemu je sve jedno. I samo u slučaju omrtvljavanja pojedinog dijela on ga odsijeca. A kako je upravo taj dio već mrtav – to odsijecanje se odvija bez ikakve štete po njega! U ovome je zakon i blagostanje života organizma i svih njegovih dijelova. Takvo djelo vrši Crkva kao organizam Hristov sa odumrlim svojim udovima, koji su pali u stanje surove okamenjenosti, razvraćenosti, svojevjerja. Isti je proces identičan i u ljudskom društvu: odumrli, prestupnički, ud koji je nesposoban za iscjeljenje u prirodnoj organskoj sredini, postavlja se u posebne uslove, djelimično ili u potpunosti biva odsječen, a u krajnjem slučaju biva amputiran. Svuda se vidi jedan te isti ključ za poimanje pravde i nasilja – zakon ljubavi.
Taj zakon sam po sebi teško da može biti odbačen. Međutim, njegova primjena, naravno, uslovljena je normama poimanja „života“ i „smrti“, koje se u svakom ljudskom društvu ustanovljuju posebno, ishodeći iz njegovog duhovnog i moralnog stanja.
Iz takvog poimanja pravde i nasilja postaje očigledna i hrišćanska ocjena rata i mira kao takvih.
Agresivni rat (nije važno kakav: „vrući“, „hladni“, politički, ekonomski, kulturni itd.) koji za svoj unutrašnji istočnik i pokretačku snagu uvijek imaju mržnju, pohlepu, gordost i ostale strasti ada, prirodno i bezuslovno zaslužuje svakoliku osudu i svakojako suprotstavljanje. Međutim, i borba protiv takvog neprijatelja će samo u onoj mjeri biti svet podvig, od Boga prihvaćen, u kojoj srce zaštitinika ostane nepričašćeno zlobi i strastima samog agresora.
Jedan od javnih obilježja na osnovu kojeg se već može suditi o pravednosti ili nepravednosti onih koji ratuju jeste njihov metod vođenja rata, a naročito njihov odnos prema zarobljenicima, civilnom stanovništvu protivnika, prema djeci, ženama, starcima. Jer, svima je jasno da čak i kada se štitimo od napada, to jest, kada znamo da vodimo, kako nam se čini, potpuno pravedan rat, možemo u isto to vrijeme činiti svakojako zlo i po tome se po svom duhovnom i moralnom stanju naći – nimalo iznad napadača.
Pravedni rat se vodi sa gnijevom (postoji pravedni gnijev!), ali ne sa zlobom, pohlepom, pohotom (1 Jn. 2:16) i ostalim izdancima ada. Tako da najtačniju ocjenu rata kao podviga ili, naprotiv, kao propasti, možemo dati samo na osnovu analize moralnog stanja naroda i vojske.
Na taj način se može vidjeti da samo formalna obilježja ne bivaju uvijek dovoljna za ocjenu konkretnog rata u svojoj suštini, tako da nije uvijek lako i jednostavno razlikovati pravednog od krivca. Postoji, pokazuje se, mnogo odgovorniji i savršeniji kriterijum – unutrašnji, duhovni, većim dijelom skriven od površnog oka ljudi, ali ne od savjesti i od Boga, i on je svakom vjerujućem čovjeku neizmjerno uzvišeniji od svih drugih ocjena.
Isti taj kriterijum ćemo primjeniti i na probleme mira i mirotvorstva.
Ne smijemo suditi o vrijednosti mira a da pri tome u obzir ne uzimamo i pobude iz kojih proističu želje za njim.
Bez mira nema zemaljske sreće. To svi prekrasno shvataju, a naročito oni za koje osim problematičnog zemaljskog blagostanja i sreće i nema nikakvog drugog života i nade. Zato – može se tražiti mir i samo radi tog i takvog blagostanja, radi naslada, slobode grijeha, to jest – mir može da se traži iz razloga upravo bogoprotivnih. Nema sumnje da su takav mir u najvećoj svojoj mjeri tražili pretpotopni ljudi ili razvraćeni Sodomljani, da on u takvoj formi ostaje i za sve idolopoklonike svih vremena i naroda, uključujući i savremene. Ali kakve strašne riječi izgovara Bog pred potopom!
„Neće vječno Duh Moj prenebregavati ljudi (ovi), zato što su oni plot… I vidje Gospod (Bog) da je veliki razvrat ljudi na zemlji, i da sve misli i pomišljanja srca njihovih bijahu zlo u svako vrijeme… I reče Gospod: istrijebiću sa lica zemlje ljude koje stvorih…“ (1 Moj. 6: 3,5,7).
Pravoslavlje na vrijednosti mira, kao i na stimulanse koji rukovode hrišćanina u njegovom stremljenju ka miru, gleda potpuno drugačije.
Kao prvo, mir za njega nije vrijedan sam po sebi, nego je vrijedan kao stanje ljudskih odnosa koje sadrži u sebi manje, u poređenju sa ratom, objektivne preduslove za razvoj nagrubljih strasti: mržnje, surovosti, otimačine, nasilja itd. – to jest, svega onoga što naročito sakati dušu i tijelo čovjeka, obezličuje ga, donosi mu smrt duhovnu i tjelesnu. Mir u isto vrijeme jeste i blagoprijatna atmosfera u kojoj je moguć pravilan duhovni život i dostizanje duhovnog mira koji je, prema riječima apostola Pavla, previše iznad svakog uma (Flp. 4:7) i koji donosi čovjeku vječno, neotuđivo blago.
Kao drugo, u samom mirotvorstu hrišćanska svijest vidi – ne sredstvo za dostizanje jednog od najvažnijih uslova zemaljskog blagostanja, koje je u svakom slučaju brzoprolazno i neminovno se svakom pojedinom čovjeku oduzima njegovom smrću, nego prije svega ona u njemu vidi ispunjavanje zapovijedi Hristove (Mt. 5:9) o ljubavi prema svim ljudima (Mt. 5:43).
 
A. I. Osipov, profesor MDA
   

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *